ŠTO SE KRIJE IZA „ZELENE” TRANZICIJE? Ozbiljan student modernog ekonomskog i sociopolitičkog kapitalističkog uređenja kada čuje ovaj termin ne smije nikako upasti u nekritički optimizam. Nažalost, današnja intelektualna i aktivistička ljevica zapravo često upada u tu zamku, pozdravljajući svaki politički potez vladajućih garnitura ako ga se samo demonstrativno pokrije tim sad već mitskim ogrtačem od zelenog runa.
Tako će u razgovoru, sasvim dobronamjerno i iskreno, novopečeni vlasnik električnog Tesle reći da mu je jedna od glavnih motivacija „spašavanje planete” i da bi isto zbog toga morao zamijeniti svoj, npr., Opel Astru iz 2005. godine sa 1.6-litarskim benzinskim atmosferskim motorom na unutarnje izgaranje koju vozi već 20 godina.
Antropolozi procjenjuju da na svijetu postoji preko 10 000 raznih i religija i konfesija. Tvrdnja ovog čovjeka da sa svojim Teslom „spašava planet” u odnosu na svog prijatelja jednako je validna kao i kad bilo koji pripadnik od tih tisuća religija kaže da je ona njegova jedina točna i ispravna.
Ovo će se možda ponekom čitatelju činiti kao kontroverzna ili neznanstvena izjava, međutim, ako se uistinu sagleda proces proizvodnje jednog takvog automobila, od ekonomsko-profitne do same ekološke sfere, onda neizbježno dolazi do značajne promjene paradigme. Naravno, utjecaj fosilnih goriva na naš okoliš i klimu nikako ne treba zanemariti.
To su shvatili i svjetski upravitelji sustava koji je inače motiviran isključivo profitnom marginom te isplatama menadžerskih bonusa i dioničarskih dividendi. Da nam je kao civilizaciji potreban značajan odmak od takvih izvora energije nije tajna i ne treba puno trošiti riječi na to. Međutim, kako očekivati da će „čiste” izvore energije pronaći korporacije kojima je prva misao profit i koje su ga desetljećima ostvarivale uz pomoć i eksploatacijom upravo fosilnih goriva?
Kako u tom procesu izbjeći prakse zanemarivanja ekologije, kršenja ljudskih i radničkih prava, neravnomjernu raspodjelu između i globalnog sjevera i juga, neokolonijalne odnose, nasilje, ratove i uništavanje domicilnih zajednica?
Ako zagrebemo malo ispod površine ove političko i medijski pažljivo skrojene slike, vrlo brzo uviđamo stare prakse profitom vođene ekonomije, a jedna od prvih žrtava ove pseudo-zelene platforme je i naša regija. Perjanica ovog procesa ne samo u našem susjedstvu nego i na svjetskoj razini je najavljeni projekt eksploatacije litija australske kompanije Rio Tinto u dolini rijeke Jadar u Srbiji, koji ima kapacitet prouzročiti katastrofu doslovno černobilskih razmjera.
Ovdje se doista ne radi o pretjerivanju, čak usporedba sa tom sovjetskom nuklearnom katastrofom je možda i umanjivanje potencijalnog problema jer taj projekt predstavlja direktnu ugrozu za svakog stanovnika te zemlje, a možda i šire.
Upravo je to dobro predočila publikacija „Projekt Jadar – šta sve možda niste znali a trebalo bi” koju je uredila Tanja Vukša i koja je objavljena pod pokroviteljstvom njemačke zaklade Rosa Luxembourg. Tekstovi su zasnovani na ranijoj publikaciji „Projekt Jadar – litijumsko-borna katastrofa” i služe kao skraćena verzija istih da bi se što široj publici predočila štetnost tog projekta.
Konkretno ovaj tekst služi kao dodatno pojednostavljena verzija te brošure i da vas upozna sa saznanjima iznesenim u njoj.
Ekološka cijena rudarenja u dolini Jadar
Rudarska istraživanja litija na području Jadra, Aleksinca, Mionice, Vranja, Zlatokopa, Pranjana i Gornjeg Milanovca provode se već 20 godina. Prominentnu ulogu u tome igra tvrtka Rio Sava Explorations, filijala zloglasne australske multinacionalne rudarske korporacije Rio Tinto, uz punu tehničku i političku podršku institucija Republike Srbije.
Koliko je podrška srpskih vlasti tom projektu notorna svjedoči i Memorandum o razumijevanju koji su te dvije strane potpisale. On je testament kako obje svjesno krše rudarske zakone Srbije. U tom dokumentu stoji da će Rio Tinto odrediti parametre eksploatacije ruda, prerade minerala, zbrinjavanje otpada te eksproprijaciju zemljišnih čestica od trenutnih vlasnika.
Osim što nije riješeno pitanje vlasnika zemlje koji odbiju dobrovoljno prepustiti svoje zemljište Rio Tintu, nijedan dokument, uključujući i Prostorni plan rudnika, nema osnovne podatke o radnom vijeku rudnika, njegovoj sanaciji nakon završetka eksploatacije te o kapacitetu proizvodnje rude i ostalih komercijalnih proizvoda.
Očekivano, ovaj faustovski deal vlasti naišao je na široki otpor građana. Beograd je cijeli zadnji kvartal 2021. godine bio zatrpan prosvjedima pa je srpska vlada početkom sljedeće godine čak najavila prestanak Projekta Jadar. Tijekom iste godine srpski parlament je proglasio peticiju, koja je tražila zabranu daljnjih istraživanja litija i bora na teritoriji Srbije i koju je potpisalo skoro 40 000 građana, „izgubljenom“.
Neposredno prije potpisivanja sirovinskog pakta između Srbije i EU u srpnju 2024. godine ustavni sud Srbije odluku iz 2022. ukida te se borba srpskih građana i aktivista za ekološko očuvanje i suverenitet svojeg teritorija od nasrtaja jedne multinacionalne kompanije nastavlja ponovno sa nulte točke.
Sve na jednom mjestu: rudnik, prerada, deponij
Razlog tolikog otpora vađenju litija u Srbiji postaje jasan čim se shvate osnove ekstrakcije te strateški sve važnije sirovine. Velika većina litija dolazi iz tzv. salara, tj., oceana, slanih jezera i njihova priobalja. To je relativno jeftin i jednostavan proces, a ekstrakcija se vrši tako što se slana voda ili pješčani sediment suši i to najčešće pomoću energije sunca jer su takva nalazišta ujedno često okružena pustinjom.
Ipak, iako znatno bezopasnija metoda, i na područjima takve eksploatacije zabilježen je pad vegetacije, povišenje temperature i produljena sušna razdoblja. Ta je metoda najčešće korištena u „litijskom trokutu“ (Argentina, Bolivija, Čile) i Kini.
S druge strane imamo izrazito invazivnu metodu ekstrakcije iz mineralnih depozita koja se koristi na „domaćem terenu“ Rio Tinta u zapadnoj Australiji te u Brazilu i Zimbabveu. Ona podrazumijeva lomljenje žive planinske stijene i njeno zagrijavanje uz prisutnost sumporne kiseline. To je proces koji, zahtijeva velike količine energije, kiseline i vode. Za tonu prerađene rude litija potrebno je 500 000 litara vode, koja bi u ovom slučaju dolazila vjerojatno iz rijeke Jadar i njenih pritoka.
Predviđena ekstrakcija litija i ostalih komercijalnih proizvoda poput borne kiseline i natrij-sulfata prema dokumentima Rio Tinta penje se na čak 600 000 tona godišnje, što bi Jadar činilo uvjerljivo najvećim rudnikom u Europi te ujedno i najvećim rudnikom mineralne ekstrakcije litija na svijetu, čija titula trenutno pripada australskom rudniku Kemerton-Albemarle.
Osim toga, u tu bilancu ulaze i nezbrinute otpadne vode, koje po svemu sudeći će biti vraćane u vodni sliv jadarske doline, što je bila praksa Rio Tinta u rudniku Panguna na otoku Bougainvilleu, ali i drugdje. Kao svoj klasični autokolonijalni autogol, vlada Srbije je podigla dopuštenu razinu bora u pitkoj vodi sa 0,3 na 1mg/l, time svjesno ugrožavajući zdravlje i živote svojih građana. To je nesumnjivo napravljeno „u hodu“ i u koordinaciji sa Rio Tintom i njihovom sestrinskom kompanijom Rio Sava Explorations.
Godine 2020. RSE je u dolini Jadra počela bušiti 515 istražnih bušotina za preliminarna istraživanja rude jadarita, lokalnog endemskog minerala otkrivenog 2004. iz kojeg se može vršiti ekstrakcija litija, bora i natrij-sulfata. Istraživanje je rađeno pod određenim velom tajnosti, i to na zemlji sa usjevima. Prilikom bušenja do razine ležišta jadarita, zbog pritiska došlo je do curenja vode iz trećeg podzemnog sloja koji sadrži otprilike 1 do 5g bora po litri te je došlo do miješanja sa vodama iz gornja dva sloja.
U kolovozu 2022. došlo je do kontaminacije pitke vode borom, arsenom i litijem koja se nalazila u seoskim bunarima. Curenje toksične rudne vode također je kontaminiralo i poljoprivredna zemljišta. Kasniji testovi su pokazali nekoliko desetaka puta veću koncentraciju arsena i bora nizvodno od tih bušotina nego uzvodno.
Jadarski riječni sliv ima ušće u Drinu, gdje je u konačnici ta voda i završila, a znamo da je Drina direktno povezana sa Savom i Dunavom. Ove istražne bušotine praktički nisu niti vrh ledenog brijega u usporedbi sa ekocidom koji bi nastao pokretanjem rudnika Jadar u pogon. Prema podacima Australskog instituta za strateške politike, mineralno rudarenje litija ugrozilo je ili potpuno kolabriralo čak 19 ekosustava u toj državi.
Također, valja napomenuti da je Projekt Jadar jedini takve vrste i potpuni presedan u dosadašnjoj praksi jer se planira izvoditi u relativno gusto naseljenom području, što je dosada nezabilježeno. Osim toga, nijedan rudnik takvog tipa u svijetu nema na svom području kompleks za preradu rude, što stvara dodatni teret na lokalni ekosustav i stanovništvo (npr., litij iz zapadnoaustralskih rudnika odlazi na preradu u Kinu).
Otpad visine Džozerove piramide
U formi kakvoj je zamišljen, jadarski kompleks će neizbježno postati i jedna velika deponija toksičnog otpada. Ovdje priča o Projektu Jadar stvarno poprima razmjere apokalipse. Već u procesu ekstrakcije jadaritne rude i njezine prerade dolazi do zagađenja najvećeg rezervoara pitke vode u Srbiji, a predviđena deponija osigurati će da cijelo okolno područje postane nenastanjiva zona.
Naime, ovakvi kapaciteti proizvodnje predviđaju nastanak do 4000 tona otpadnog materijala u obliku pješčane jalovine koja u sebi sadrži toksične materijale poput bora i litija – dnevno! Planirana deponija ove jalovine na lokaciji Štavice koja bi imala oblik stepenaste piramide bi u svojem temelju imala promjer od čak 20 hektara i išla u visinu do 60 metara, ekvivalent 15-katnice.
Štavica bi na vrhuncu proizvodnje sadržavala skoro 10 milijuna tona te toksične jalovine a promjerom bi bila veća dvadeset puta od Džozerove piramide u Egiptu, na koju podsjeća svojim izgledom.
Pretpostavlja se da bi se ova toksična jalovina širila kroz zrak utjecajem kiše i vjetra u količini od 11 600 t bora i 2500 t litija, a da bi to bila smrtna presuda ostaloj organiziranoj ljudskoj djelatnosti na tom prostoru, ne treba posebno ni napominjati. Ova horor-komedija postaje još bolja jer je lokacija Štavica pod stoljetnom bukovom šumom te se planira sječa 110 hektara iste da bi deponija mogla funkcionirati. Osim očite ugroze za ekosustav, taj čin bi značio i totalnu klimatsku katastrofu, budući da bukova šuma kroz proces fotosinteze apsorbira ogromne količine ugljičnog dioksida i pomaže u smanjenju klimatskih promjena.
Mit o navodnom ekonomskom profitu i pravno uništavanje države Srbije
Budući da Projekt Jadar iziskuje takvu ogromnu cijenu i odricanja, za pretpostaviti je barem da će on donijeti značajan ekonomski probitak građanima Srbije, posebno lokalnom stanovništvu koje će možda naći zaposlenje unutar Projekta. Nadalje, također je za pretpostaviti da će kompanija Rio Tinto iz vlastitih sredstava financirati izgradnju većine prometne, infrastrukturne i energetske mreže potrebne za početak rada rudnika.
Kod ovoga pitanja činjenica da „suverenistička“ srpska vlada na čelu sa autoritarnim predsjednikom države Aleksandrom Vučićem ne igra nijednu drugu ulogu osim one domicilnih kolonijalnih upravitelja možda i najviše dolazi do izražaja. Naime, predviđeno je da će cjelokupnu infrastrukturu; izgradnju nove državne ceste Ruma-Šabac-Loznica, željezničke pruge Valjevo-Loznica, održavanje tih prometnica – uključujući i cestu kojom će prolaziti oko 300 teških kamiona dnevno, cjelokupnu hidrotehničku i vodoprivrednu strukturu, pet željezničkih mostova, izmještanje nekoliko tokova potoka i rijeka, plinovodne i električne mreže za kompleks ekvivalentan 83 000 kućanstava, financirati upravo Republika Srbija.
Budući da EU ili drugi partneri Srbije nisu najavili da će uskočiti u financiranje kreditima ili zajmovima za Projekt, sve će to financirati srpski porezni obveznici. Predstavnici vlasti su davali populističke izjave da će Projekt uposliti mnogo ljudi i da će primati plaće „od 1000 eura mjesečno“, što se u Srbiji smatra dobrom plaćom i vrlo je vjerojatno da će neki ljudi dobiti dobro zaposlenje unutar tog programa, međutim, trenutno ništa ne sprječava Rio Tinto da uveze jeftinije strane radnike niti je Srbija poduzela mjere da to spriječi.
Stoga, ostaje upitno u kojoj mjeri će uopće srpski državljani biti zastupljeni unutar Projekta u bilo kojoj fazi rada, bilo da se radi o izgradnji ili operabilnoj fazi rudnika.
Također, vlasti ističu benefite Projekta za punjenje državnog proračuna kroz porez koji će Rio Tinto uplaćivati, no to je doslovno iluzija! Ovdje treba istaknuti zapravo nevjerojatnu činjenicu da Republika Srbija, iako se obavezuje financirati izgradnju cjelokupne infrastrukture, nije uopće isposlovala niti 1% udjela u vlasništvu Projekta i tako cjelokupna dividenda ide Rio Tintu. Nigdje u svijetu ova kompanija nije isposlovala ovako povoljne uvjete.
Za usporedbu, Ruanda je na jednom manjem litijskom projektu bez ikakvih infrastrukturnih ulaganja dobila 25% vlasništva, a slična je situacija i sa projektima Rio Tinta u Gvineji i Madagaskaru. Dakle, zapravo jedino što preostaje su prihodi iz oporezivanja kompanije. Nova publikacija dosta detaljno analizira mogući profit iz oporezivanja i dolazi do poražavajućih statistika.
U 40 godina, koliko bi otprilike trajala aktivnost u lokalitetu Jadar, Rio Tinto bi ako iskoristi sva zakonska izuzeća i olakšice plaćao efektivno porez samo 12 godina! Ukratko, predviđa se da će Projekt donijeti Srbiji 3,8 milijardi eura, a Rio Tinto bi trebao inkasirati čak 11,5 milijardi eura. Ako uzmemo u obzir da taj novac neće vrijediti jednako za 40 godina kao i danas (metoda diskontiranja), Srbija će efektivno zaraditi samo 696 milijuna eura ili 2,4 eura po stanovniku godišnje! S obzirom da država financira cjelokupnu infrastrukturu, ekonomska dobit je u najboljem slučaju de facto ravna nuli!
Dakle, ekocid, potencijalno razmještanje 20 000 stanovnika koji tu žive, ugroza izvora pitke vode za 500 000 ljudi – sve to samo da bi jedna strana kompanija zgrnula nekoliko milijardi eura. Gotovo se može reći da slučaju Jadar ne postoji povijesna paralela s kojom bi se mogao usporediti!
Osim na poslovnom, srpska vladajuća kamarila se iz petnih žila potrudila da ukloni i pravne barijere Projektu Jadar. Od 2011. godine naovamo, srpski Zakon o rudarskoj djelatnosti izmijenjen je iz temelja da se prilagodi željama vlasti i Rio Tinta. Najprije je on spojen sa Zakonom o geološkim istraživanjima te je izbačena klauzula o potrebi zaštite životne sredine.
Dok je tim zakonom Geološkom zavodu Srbije ograničeno istraživanje, istovremeno je to omogućeno stranim pravnim licima. Zakonom je omogućena eksproprijacija privatnog zemljišta i nju može tražiti čak i nositelj prava eksploatacije rudne sirovine. Komisiji za izradu ovoga zakona dostavljeni su prijedlozi koji su doslovno prepisani iz zakona koji reguliraju rudarsku djelatnost u DR Kongu i Mongoliji te su mnoge klauzule povučene iz njih u konačnici i usvojene. Ovaj eksplicitno investicijski zakon pisan je između ostalog da ekocidni Projekt Jadar dobije zakonsko pokriće te su ga predstavnici rudarskog sektora i rudarski lobisti ocijenili kao jedan od najboljih zakona o rudarskoj djelatnosti na svijetu.
Od svih tragikomičnih izjava u tom zakonu ističe se ona da se „rudarska isplaka ne može klasificirati kao otpad“, posebno ako znamo kakav će kemijski sastav imati otpadne vode i rudna jalovina u Štavici. Također, država Srbija odbija poduzeti mjere protiv Rio Tinta nakon što je njihova sestrinska kompanija RSE svojim invazivnim istraživanjima direktno ugrozila agrarni fond Srbije, na što je dužna djelovati po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu koji eksplicitno nalaže da se ono smije koristiti samo u poljoprivredne svrhe.
Još gore, srpske vlasti u udruženom pothvatu sa Rio Tintom pokušavaju zaobići sve postojeće propise o zaštiti životne sredine. Prethodno je omogućeno zakonom da kompanija koja je kandidat za eksploataciju može unajmiti tvrtke za izradu procjene o utjecaju na životnu sredinu. Ako to financira Rio Tinto te njegovi predstavnici osobno biraju stručnjake za izradu, vrlo je moguće da će ta procjena na kraju prevagnuti u njihovu korist.
EU i utrka za resursima: Novo lice starog kolonijalizma
Iako svoj kolonijalizam/neokolonijalizam nastoji zaogrnuti zelenim grimizom, EU i dalje nastavlja pratiti logiku strategije rasta koja zahtjeva resurse da bi se održala postojeća i nova industrijska proizvodnja u novonastalim uvjetima rada s niskim emisijama štetnih plinova. Tu je u osnovi situacija u odnosu na minula desetljeća i stoljeća ostala nepromijenjena.
Ništa se nije promijenilo ni u odnosima Europe i globalnog Juga, komu se i dalje nastoje nametnuti nejednaki trgovinski ugovori da bi se zadovoljila europska potražnja za litijem, niklom i dr. mineralima. Iako se na razini EU jasno ističe potreba za „zelenom tranzicijom“, potpuno se zanemaruje činjenica da je potrošnja u bogatim zemljama glavni katalizator klimatskih promjena, a zemlje globalnog Juga njegove najveće žrtve.
Neokolonijalna ekstrakcija resursa se nastavlja samo ovoga puta pod krinkom želje za postizanjem „klimatske neutralnosti“ i „zelenog rasta“. Srbija ovdje nije izoliran slučaj, iako su se vladajuće strukture pobrinule da se i u toj državi stvari odvijaju po obrascu koji je prisutan i dalje u regijama koje pate od neokolonijalnog utjecaja.
Osim Srbije, solidan primjer „zelenog imperijalizma“ imamo u odnosima EU i diktatorskog režima Paula Kagamea u Ruandi. Kako Ruanda i EU imaju sličan strateški sporazum kakav je sklopljen i sa Beogradom, ruandski režim je obavezan isporučiti EU znatne količine ruda potrebnih za europsku auto-industriju poput litija, tantala i kobalta.
Međutim, većinu svojih obaveza prema EU Ruanda ispunjava tako da krade te resurse od druge države, tj. DR Konga, na što EU svjesno gleda u drugom smjeru. Naime, prostor pograničnog grada Gome je područje rada mnogih ilegalnih rudnika koji su izvan dosega kongoanskih vlasti jer to područje kontrolira Pokret M23, pobunjenička skupina sastavljena od etnički Tutsi boraca u čijem sastavu ponekad djeluju i regularne postrojbe Ruande te im od tamo dolazi gotovo cjelokupna logistička potpora.
Od 2023. do danas sa Ruandom posluje i Rio Tinto. Nedavno je nastao i spor između EU i Indonezije oko izvoza nikla te države na europski kontinent. Kada je Indonezija izrazila želju da sama prerađuje tu rudu i tako legitimno zaradi više od svojeg strateškog proizvoda, EU se odlučila na odmazdu tako što im je udarila ogromne carine na cijeli izvoz te države prema EU, time nanijevši značajnu ekonomsku štetu toj državi.
Ako je išta dobrog proizašlo iz slučaja Jadar, onda je to prilika da se ova regija osvijesti i vidi pravo lice „zelene tranzicije“ koju propagiraju Bruxelles i ostali centri moći. Možda jednog dana Europa i doista postane „klimatski neutralna“ ali to će po ovom modusu operandi ići nauštrb mnogih dijelova svijeta i po ozbiljan rizik za uništenje životne sredine milijuna ljudi i niza florno-faunskih ekosustava, čak do te mjere da će takva politika ubrzati globalno zagrijavanje u zemljama globalnog Juga, a pitanje je da li je uopće moguće napraviti nekakvu „klimatsku separaciju“ Europe od ostatka svijeta.
Zar onda doista vozač Tesle spašava planetu u odnosu na svojeg prijatelja koji vozi staru Opel Astru? U svakom slučaju, profiti multinacionalnih kompanija su zadovoljeni, bilo da se radi o „prljavoj“ ili „zelenoj“ energiji, a u oba slučaja životna sredina svih bića na planeti zanemarena!
Teško je zapravo shvatiti na koji način je režim Aleksandra Vučića racionalizirao jadarski projekt. Poznavajući koruptivnu narav dobrog djela balkanskih političara, nije isključeno da su glavni relevantni politički akteri Srbije u sanaderskoj maniri primili kuvertu sa novčanim poticajem od predstavnika Rio Tinta ispod stola nekog od luksuznih restorana stare beogradske jezgre. To bi svakako objasnilo njihovo de facto samoubilačko zalaganje za taj projekt, iako takvo nešto ostaje trenutno na razini špekulacija i nemamo dokaza da je to bio slučaj.
S druge strane, nesumnjivo je da Beograd trpi mnoge pritiske od EU da podrži takve projekte na štetu svojih građana jer Bruxelles tako dobiva rudu koja omogućuje da EU ostane relevantna na svjetskom tržištu, posebno autoindustriji, gdje Kina preuzima, barem po pitanju električnih automobila. EU tako dobiva sirovine bez da mora prljati vlastite ruke, samo mora zažmiriti na Vučićev sve više autoritarni režim i praviti se da se prodemokratski prosvjedi diljem Srbije, koji traju već dvije godine, uopće ne događaju.
Otpor se isplati
Možda najvažnija pouka ovog nesretnog slučaja je snaga aktivizma i lokalni otpor građana koji je iz svega toga nastao i pokazao svoju obnovljenu snagu. Narod Srbije i ostatka regije doista je iskusio svašta; ratove, pljačku narodne imovine i privatizaciju, endemsku korupciju, ortačku ekonomiju i principe zapošljavanja, depopulaciju, ekonomsku migraciju i još mnogo toga.
Doista je vladao osjećaj beznađa i nemoći mnogo vremena i ideja da se više ništa ne može promijeniti, međutim, aktivisti protiv jadarskog projekta i lokalno stanovništvo doline Jadar, zajedno sa drugim aktivistima poput onih iz Gospića koji će po svemu sudeći zaustaviti izgradnju tvornice prerade litija u srcu jednog od najvećih kompleksa rijeka-ponornica na svijetu, aktivista Siska koji su zaustavili izgradnju velike klaonice pilića te nedavni prosvjednici protiv privatne kupovine svojih otoka u Albaniji – dokazali su suprotno.
Izgleda da ona stara srpska poslovica da „para buši tamo gdje ni burgija ne može“ vrijedi samo dok netko ne kaže „neka vragu idu i tvoje pare i tvoja burgija sa mojeg sokaka".
Foto: Pexels, Nova.rs, Human Rights Law Centre
Sredstva za članak našeg suradnika Dominika Šarića osigurali ste vi, čitateljice i čitatelji Radničkih prava, svojim donacijama. Hvala! Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Preporučite članak: