Unutar granica grada Gospića ilegalno je bačeno čak 35.000 tona opasnog kemijskog otpada. Gotovo je u pogon puštena tvornica za preradu litija – jedne od najtoksičnijih rudnih isplaka za čiju su obradu potrebne enormne količine vode koja se neizbježno mora dobaviti iz prirodnih izvora.
Sve ovo mi ukazuje da je to rezultat zanemarivanja tog gradića i de facto otpisa njegovog malobrojnog stanovništva kao nekakvu statističku anomaliju od strane Zagreba i službenih vlasti Republike Hrvatske. I zato - prosvjed!
Gotovo u isto vrijeme Gospić su zadesila dva ozbiljna problema - ilegalna deponija kemijskog i infektivnog otpada koja je pod misterioznim okolnostima i praktički preko noći nastala kod gospićkih silosa prije nekih dvije godine te tvornica litija koja je već izgrađena, a prethodno je dobila zeleno svijetlo od hrvatskih institucija te je nadležno ministarstvo prvotno procijenilo da za taj projekt nije potrebna studija o utjecaju na okoliš.
S obzirom da se radi o kemijski vrlo kompliciranom procesu, malo je reći da je takva ocjena ministarstva apsurdna, a ona je pritiskom građana Gospića i inicijative „Gospić je naš dom” povučena.
Kako je za Lika Express objasnila Daria Došen iz inicijative "Gospić je naš dom", elaborat na temelju kojeg je izdano mišljenje ministarstva, ali i građevinska dozvola za tvornicu, temelji se na lažnim podacima o prirodi posla tvornice. U elaboratu je stavljena kao proizvođač sirovina u kategoriji stakla ili staklene vune, a ne kao kemijsko postrojenje.
Kada je riječ o utjecaju na vodni fond ovdje su prepisali iz jednog elaborata za izgradnju autoceste kod Petrinje i ti podaci nisu relevantni za vodni fond krškog sliva. Nejasno je predstavljen kapacitet tvorničke proizvodnje - u elaboratu je navedeno 4000 tona, a izjave predstavnika investitora, tvrtke Jedro Lithium, govore da će se ići i na 25 000 tona.
Još je više zakona prekršeno u slučaju ilegalne deponije kod gospićkih silosa. Kako je izvjestio HRT, istraga USKOK-a utvrdila je da je u njezinu stvaranju sudjelovalo nekoliko hrvatskih tvrtki u vlasništvu varaždinskog poduzetnika Josipa Šinceka direktno povezanih sa talijanskom mafijom. Upravo iz Italije je došla većina tog otpadnog materijala.
Saborski zastupnik Zvonimir Troskot vjeruje da su u ovu priču upleteni i lokalni akteri poput gospićkog Komunalca, što je vrlo lako moguće jer tako nešto bi bilo gotovo nemoguće izvesti bez lokalne pomoći. Slična deponija „niknula” je i u Biljanima Donjim nedaleko Benkovca, gdje se i tamošnji stanovnici suočavaju sa zanemarivanjem njihova glasa i neuspješnim pozivima za sanaciju otpada.
Daria Došen točno primjećuje da su u oba gospićka slučaja fundamentalno prekršene sve norme Aarhuške konvencije koju je Hrvatska ratificirala 2006. godine i koja jamči građanima tri temeljna prava u pitanjima okoliša: pristup informacijama, sudjelovanje u odlučivanju i pristup pravosuđu.
U ovom slučaju sustavno su prekršena sva tri. Jedna od glavnih direktiva ove konvencije omogućuje direktno sudjelovanje javnosti u odlukama vezanih sa pitanje okoliša i životne sredine. Budući da građanima Gospića hrvatska država to nije uspjela osigurati, oni sada stvari uzimaju u svoje ruke!
Prije rata Gospić je bio obećavajuće regionalno središte sa razvijenom poljoprivredom i industrijskim gigantima poput tvornice vojnih baterija „Nikola Tesla”, tesktilnu tvornicu „Sloga” (u kojoj je moja baka zaradila mirovinu), građevinsku tvrtku „GP Lika” koja je imala projekte diljem Jugoslavije, Europe i Bliskog Istoka, tvornicu stočne hrane i ogromni poljoprivredno-prerađivački kombinat koji je osim vlastite stočne i krmne proizvodnje otkupljivao proizvode lokalnih nezavisnih seljaka itd.
U kojoj je mjeri tada bio vibrantan ekonomski život Gospića dovoljno govori i činjenica da se Lički Osik iz malog poljoprivrednog naselja razvio u satelitski gradić Gospića („mini-Veliku Goricu”) sa stambenim kompleksima, velikim hotelom i vlastitim poljoprivrednim postrojenjima. Iako je i tada nesumnjivo patio od problema ekonomske migracije i potrage lokalnog stanovništva za boljim životom negdje drugdje, prema zadnjem jugoslavenskom popisu stanovništva Općina Gospić je imala oko 22.000 stanovnika a danas ima nešto više od 11.000 dok je sam grad pao sa 9000 na 6000 stanovnika. S obzirom da danas mnogi Gospićani imaju adresu u Gospiću ali zapravo žive u nekom drugom mjestu, ove brojke su vjerojatno i poraznije.
Tomu ne pomaže činjenica ni da je velika većina te brojke stanovništvo starije od 55 godina i da mladi zbog nedostatka perspektive sreću traže izvan Like. Daleko od toga da su migracije Ličana neki novi fenomen, možda i najčešći motiv tradicionalnih ličkih pjesama je upravo tuga zbog potrebe „odlaska u tuđinu” i nostalgija za rodnim krajem, ali zadnjih desetljeća ono je poprimilo gotovo apokaliptične razmjere, što pokazuju i statistike.
Sve te tvornice i obrađena polja relikt su nekih minulih vremena i žive isključivo u kolektivnom sjećanju preostalog stanovništva. Ratna razaranja, ekonomski i gospodarski kolaps, tranzicija, privatizacija i akutni slučaj ortačkog kapitalizma ostavili su neizbrisiv trag na grad i vrlo malo nade za optimizam! Osobno nisam doživio to najgore doba ratnih razaranja jer tad još nisam bio ni rođen, međutim dobro mi je poznato odrastanje u postratnoj klimi ortačkog kapitalizma i opće ekonomske nesigurnosti, a kroz maglu se sjećam i razrušenih kuća i zgrada Gospića prije obnove.
Depopulacijom i nestankom tvornica posla je bilo vrlo malo i to mahom u državnom sektoru i administraciji. Takvu situaciju uvelike je iskoristio lokalni HDZ, čija je malobrojna elita proizvoljno na takva radna mjesta zapošljavala svoje rođake i poznanike, time stvarajući lojalnu kastu i jaki glasački blok na izborima. Pošto se radi o maloj sredini, potencijalno zamjeranje nekome iz te malobrojne elite često bi za neku obitelj značilo ekonomsku i socijalnu smrt, od čega su strepili i vlasnici malih privatnih obiteljskih biznisa koji su nominalno poslovali nezavisno.
I danas se živo sjećam kako su ljudi „potezali veze” i kontaktirali poznanike iz te elite da bi im se npr. kćer ili žena zaposlila kao čistačica u općini, da im se sin zaposli kao električar u HEP-u i sl. Iako je danas situacija nešto bolja, obrasci takvog društvenog djelovanja su i dalje prisutni u tom kraju. Očekivano, situacija se nije bitno promijenila na bolje ni dolaskom desničarsko-populističke administracije Karla Starčevića i njegove stranke HSP – Dr. Ante Starčević, koja se pokazala letargičnom, impotentnom i generalno nesposobnom da izvede ikakve strukturne promjene. Čak štoviše, zeleno svijetlo za izradu tvornice litija i prvi tovari otpada kod gospićkih silosa stigli su upravo u vrijeme trajanja njegovog osmogodišnjeg mandata!
Kada napravimo ovakvu „zdravonarodsku” analizu događaja i zbivanja, postaje jasno zašto je kriminalni krupni kapital izabrao upravo Gospić kao svoju najnoviju žrtvu. Smišljeno je izabrano depopularizirano područje sa demoraliziranim, osiromašenim, letargičnim i starim stanovništvom jer o takvim prljavim i kriminalnim rabotama sigurno u okolici Zagreba, Rijeke, Splita ili nekog drugog većeg grada ne bi bilo ni riječi!
Ipak, kada je riječ o Gospiću i Lici, radi se o nešto manje od 50.000 duša koji u poprilično otežanim društvenim uvjetima (ali i hladnoj planinskoj klimi) se trude pronaći sreću za sebe i svoje bližnje te njeguju uspješan modus vivendi sa često negostoljubljivim prirodnim okruženjem, i tako već stoljećima. Čak štoviše, mnogi identificiraju tradicionalni način života kakav su na ovim prostorima živjeli naši preci upravo sa načinom života kakav Ličani žive danas!
Koliko se god ova država već više od tri desetljeća trudi maksimalno centralizirati i marginalizirati svaki regionalni glas i prijedlog, u ovom slučaju glas jednog Ličanina mora vrijediti jednako kao onaj koji dolazi iz birokratiziranog Zagreba, koji šakom i kapom dijeli elaborate što odlučuju o sudbini, životu i smrti ljudi i ekosustava što na njihovim papirima dobivaju formu puke „statističke pogreške”, ili bilo kojeg drugog dijela Republike Hrvatske.
Tim bolje za polulegalni/ilegalni krupni kapital što se Gospić nalazi na jednom od najvećih kompleksa rijeka ponornica na svijetu, što je posebno bitno ako znamo da je za obradu jedne tone litijevog sulfata potrebno čak 500.000 litara vode, a također su nam i dostupne nezavisne studije o šteti za životnu sredinu ako ikada zaživi projekt Jadar za ekstrakciju litija u Srbiji.
Tvrtke koje vrebaju ovakve mutne poslove upravo prate trendove pronalaska takvih lokacija gdje se nalaze objektivno ranjive i nedovoljno zastupljene i zanemarene društvene skupine, što smo nedavno imali priliku vidjeti u okolici Siska gdje su građani spriječili izgradnju klaonice-ekobombe ukrajinskih investitora, isto vidimo analogni proces u dolini Jadar u Srbiji, s pokušajem privatizacije albanskog otočkog pojasa te više desetljeća kod zajednica Indijanaca amazonske prašume, ekstrakcijom litija unutar teritorija australskih Aboridžina, ekocidom i izazivanjem nemira koje je izazvano eksploatacijom rude bakra iz rudnika Panguna na papuanskom otoku Bougainville i sl. Situacija u Gospiću nije nikakav izolirani incident i jasno prati obrasce prakse krupnog kapitala!
Podržite Ličane, dođite na prosvjednu šetnju Gospićem 27. lipnja!
Gospić ne čine samo ljudi koji tamo žive niti je Lika i Ličko polje isključivo njihovo privatno vlasništvo već ono čini kolektivno dobro svih nas! Lika je neizostavna prometna poveznica na liniji Zagreb-Split i samim time drži na okupu kontinentalni i primorski dio naše države. Ugroza koja bi nastala slijevanjem otpadnih voda od obrade litija u njezin sustav podzemnih voda kao i sustav rijeka ponornica te slijevanje otpadnih čestica iz ilegalnog deponija u krški sediment (što je proces koji trenutačno traje) ima tendenciju poprimiti apokaliptične razmjere.
Institucije Republike Hrvatske uporno odbijaju čuti apele svojih građana i uložiti sredstva za sanaciju tog otpada koji se trenutno raspada kod gospićkih silosa i ulazi u sastav tla i, posljedično tomu, u sastav podzemnih voda i rezervoara pitke vode za građane Gospića. Ovo nije ugroza samo za lokalno stanovništvo već za sve stanovnike Republike Hrvatske ali i šire regije!
Ne treba zaboraviti da je veći dio gospićke općine ujedno i dio Parka prirode Velebit i samim time pod 2. kategorijom državne zaštite prirodnih staništa. Također, Gospić se nalazi na tromeđi strogo zaštićenih nacionalnih parkova Sjeverni Velebit, Paklenica i turistički popularnih Plitvičkih jezera, koje godišnje posjeti više od milijun ljudi. Radi se o području koje broji čak 80 endemskih i biljnih vrsta, poput ribe oštrulje, velebitske gušterice, velebitske degenije itd.
Dati zeleno svijetlo za tvornicu koja taj kraj može potencijalno zagaditi litijevim sulfatom, sumporovodičnom kiselinom, živom, borom, manganom ili otpadnim vodama, da se nije dogodilo u stvarnom životu, bilo bi potencijalno dobar scenarij za neku crnu TV-komediju!
Zadatak Gospićana i Ličana je ovdje jasan. Bilo da živimo unutar ili izvan granica Like, moramo pokazati da smo zapravo „još uvijek živi” i da koliko god je nas je malo ostalo, pod nikakvu cijenu ne smijemo dozvoliti da nas krupni kapital ili državna birokracija tretira kao nekakvo smetlište Europe ili da nam ispred nosa postave tvornicu koja prerađuje jednu od najtoksičnijih rudnih isplaka poznatih čovjeku!
Stoga, od srca pozivam stanovnike Gospića i Like, Ličane u tuđini i sve čitateljice i čitatelje Radničkih prava da nam se pridružite u subotu 27. lipnja 2026. od 10 sati u prosvjednoj šetnji Hodaj za Liku, koju je uz pomoć građana Gospića organizirala građanska inicijativa Gospić je naš dom.
Prosvjedna šetnja počinje kod gospićkih silosa gdje se nalazi ilegalno bačeni otpad, a završava kod predviđene tvornice litija u Smiljanskom polju, što čini nekih pet kilometara udaljenosti. Na putu su osigurani okrijepa i prijevoz natrag, a za osobe koje nisu u mogućnosti hodati tu udaljenost, također je osiguran prijevoz do tvornice. Tamo će se održati prigodni govori i ostali program.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Inicijativa Gospić je naš dom
Preporučite članak: