Među osam milijardi pripadnika vrste homo sapiens koji obitavaju na ovoj planeti, tj. 6,2 milijardi odraslih jedinki vrste koja je nizom spretnih bio-evolucijskih okolnosti stekla sposobnosti da s njom praktički upravlja na korist ili štetu ostalih organizama s kojim tu planetu dijeli, ne postoji niti jedna osoba za koju možemo reći da je kao karakternu osobinu krasi – lijenost.
Dakle, nigdje ne možemo pronaći osobu koja je po svojoj prirodi lijena i samouvjereno joj prišiti epitet lijenčine. Ova teza većini ljudi se odmah čini u najbolju ruku idealistička ili pak potpuno apsurdna. Prirodna reakcija mnogih na takvu izjavu bila bi automatsko neslaganje i davanje primjera svojih poznanika za koje oni smatraju da su „lijenčine”.
Kada bi oni nastavili opisivati te osobe sa takvim epitetom, vrlo brzo uviđamo da se ispod površne karakterizacije ličnosti krije niz problema koji uopće nemaju veze sa izdvojenom jedinkom našeg društva već su neki osobni problemi simptom šire bolesti zajednice i potpuno krive percepcije o tome što bi rad kao takav trebao predstavljati čovjeku.
Trivijalnost pojma lijenosti
Bilo da se radi o krojačici iz Bangladeša koja mukotrpnih 80 sati tjedno u uvjetima nepostojećih radničkih prava radi na komadima robe koji će neki zapadnjak obući dvaput u životu nakon kupnje ili o radniku na prekooceanskoj naftnoj platformi, o vječnom studentu što duge zimske noći provodi za kafanskim šankom i čeka zlatnu priliku da riješi ta dva ispita koja vuče već osam semestara ili pak onom radniku koji je stalno na bolovanju ili životari od naknade za nezaposlene, gotovo svaki od otprilike 6 milijardi radno sposobnih ljudi na Zemlji je u jednom trenutku doživio, bilo na poslu ili u privatnom životu, da mu se prikači ta neslavna titula „lijenčine”.
Automehaničar koji je u žurbi zaboravio vratiti nekakav poklopac filtera kabine na automobilu će od nadobudne mušterije biti počašćen tim nazivom kao i popratnim epitetima – šeprtljom, idiotom, probisvjetom...bez obzira što to nije nimalo prikladno za teški fizički rad koji on obavlja na u prosjeku 20 automobila dnevno, stalno natopljen raznim uljima i mazivima.
S druge strane, mušterija koja ga je tako nazvala može biti sin nekog direktora koji je trenutno na izmišljenom stažiranju u tvrtki svojeg oca nakon završenog privatnog fakulteta i nije u stanju naučiti sam zamijeniti taj filter na svojem sportskom autu što ga je dobio na poklon od tate (što je inače često postupak koji vlasnik vozila vrlo često može sam uraditi).
Teško da je ovom uglednom građaninu netko udijelio taj epitet koji je tako olako dobio automehaničar taj dan. Naša bengalska krojačica iz primjera gore možda će imati sličnu pritužbu na svoj rad koju će joj uputiti voditelj tvornice, žaleći se da ona radi isključivo onoliko koliko treba da zadovolji propisanu normu za pojedinu krojačicu.
Kod kuće će je dočekati muž koji se žali da nema skuhanu večeru ili svekrva koja se žali mužu da joj ona ne želi pomoći u pripremi večere. Radniku sa platforme je supruga ubrzo po povratku kući spočitala da nije pokosio travu iza kuće i da bi trebao ponekad odvesti sina u igraonicu umjesto da ide stalno s prijateljima u ribolov.
Odjednom imamo dvoje potpuno funkcionalnih i konstruktivnih pripadnika društva koje u datim okolnostima postaju – lijenčine. Već na površini vidimo da ova odrednica zapravo nema nikakvu realnu težinu niti smisleno uporište u sveukupnom funkcioniranju društvenih odnosa. Ipak, to ne znači da ona ne može i nije u prošlosti korištena u vrlo zlokobne svrhe te bila alat za uspostavu najtežih oblika podređivanja.
Lijenost kao kvazi ideološka odrednica dominacije nad ugroženim skupinama
Uviđamo da se iza ovoga epiteta, često percipiranog kao bezazlenog i nevinog, zapravo kriju aspekti šire društvene dominacije i podređenosti. Sin direktora nije lijenčina, jer kako bi on to bio kad ima sve te novce i automobile kojima raspolaže, a i potiče iz „ugledne” obitelji. Isto vrijedi i za voditelja bengalske tvornice bijelog roblja, iz koje valjda čarobno izlaze na tržište komadi robe samo zato što se on brine da iscrpljene radnice sjede cijeli dan ispred šivaće mašine.
Dalje iz tog primjera iščitavamo jasne obrasce iživljavanja nad ženama u jednoj patrijahalnoj sredini. Također takvo nešto uočavamo i u primjeru sa radnikom na platformi, iako u dosta ublaženom obliku nerealne podjele „muške” i „ženske” poslove u kućanstvu što je zaostatak koji u današnjem urbaniziranom i užurbanom svijetu potpuno izgubio svoj realni smisao.
Nadalje, tu dolazi i do izražaja jedan akutni problem alijenacije tj. otuđenja čovjeka od svijeta koji ga okružuje jer ga počinje percipirati kao neadekvatnog za vlastitu egzistenciju niti u njemu vidi bilo kakvu svrhu. O problemu alijenacije će svakako još biti riječi, no ovdje se još treba vratiti na to kako je koncept lijenosti jedan izrazito perfidan i zlokoban alat uspostave raznih oblika društvene dominacije.
O tome nam itekako ima što reći povijest modernog kapitalističkog društva. Iako je evidentno da se koncept lijenosti upražnjavao još u sumersko i antičko doba, on svoju ideološku (ili bolje rečeno kvazi-filozofsku, ili kvazi-ideološku) formu dobiva u doba rađanja kolonijalne Amerike i unutar nje dominantne etike novodoseljenih Puritanaca.
Analogno razvitku kapitalističkog modela ekonomskih djelatnosti u Europi, na teološkom i filozofskom polju razvijaju se doktrine raznih protestantskih denominacija. Inicijalno se razvivši kao unutarcrkveni protest protiv akutne korupcije rimskih papa, dekadencije njegove kurije i dobrog djela lokalnog svećenstva, protestantske denominacije svojom etikom uvelike mijenjaju neke stoljetne paradigme.
Od znamenitog proglasa Martina Luthera kod crkve u njemačkom gradu Munsteru do danas, razne protestantske sekte dominiraju otprilike polovicom zemalja nekada potpuno katoličkih dijelova Europe. Protestantizam kao takav je tada bio, osim teološki, ujedno i ideološko-etički eksponent bogatog plemstva, novonastale trgovačke i obrtničke klase stasale u gradovima tzv. Mračnog doba, preciznije rečeno, onih staleža koji su bili pioniri u zamijeni starog feudalističkog uređenja sa novim kapitalističkim modelom.
Politički gledano, plemstvo je u mnogim područjima gdje je utjecaj rimske crkve oslabio objeručke prihvatilo nova učenja jer im je to često omogućilo da preuzmu upravu nad zemljištima u crkvenom vlasništvu, dok bi se kralj neke kraljevine oslobodio autoriteta „božjeg poslanika na Zemlji” i samim time imao veću autonomiju u upravljanju svojim zemljama.
U tome su još veću podršku imali u pojedinim gradovima, gdje se razvio sloj trgovaca i obrtnika te je došlo do pojave stečenog kapitala kakvog ga podrazumijevamo danas i gdje je stanovništvo uvelike funkcioniralo po principima privrede karakteristične za kapitalistički model. Gledati izvan ovoga konteksta rađanje protestantske teološke doktrine i često puta spominjane „protestantske etike”, tj. nove percepcije čovjeka prema radu i svojoj ulozi u društvu, jednostavno je krivo i nepovijesno.
Dovoljno je samo pogledati konfesionalnu kartu „starog” kontinenta i odmah uviđamo da su novu doktrinu prihvatile Britanija, veći dio Njemačke, Nizozemska, Švicarska itd., tj. države koje su bile pioniri u uvođenju predmodernog kapitalizma na svjetskoj razini dok države poput Italije, Španjolske i Portugala su osim katolicizma zadržale feudalni okvir ekonomije praktički sve do duboko u 19. stoljeće, samim time i zaostaliji oblik ekonomske djelatnosti koji nije mogao generirati kapital i profit.
Iznimka tomu je Francuska, koja je ostala katolička, ali čija je revolucija krajem 18. stoljeća praktički usmrtila feudalizam, no tada već revolucionarne ideje nisu trebale nužno teološku pozadinu da bi imale političkog uspjeha. Države Iberskog poluotoka to je u konačnici koštalo konkurentnosti u kolonijalnom nadmetanju sa društveno naprednijim zemljama protestantskog miljea, čak i bez obzira na to što su imale na raspolaganju de facto neograničene resurse Novog svijeta koje su eksploatirali u uvjetima robovskog rada urođenika i robova uvezenih iz Afrike.
Rađanje novog ekonomskog poretka zahtijevalo je i promjenu načina razmišljanja. Tzv. Mračno doba srednjeg vijeka, koje je unatoč stvarno teškoj egzistenciji pučanstva neopravdano dobilo taj epitet, koji je pak nastao kao mit prosvjetiteljskih intelektualaca u želji da svoje „doba razuma” suprotstave kao superiorno tome razdoblju u kojem doduše stvarno jest dominirao neznanstven i vjerski dogmatičan pogled na svijet.
Na primjer, danas znamo da se u tom razdoblju mortalitet djece do 15 godina smanjio za otprilike 20% u odnosu na period vrhunca moći Rimskog Carstva u 1. i 2. stoljeću n.e., slično tako i vjerojatnost da će čovjek preživjeti do 35. godine. Život srednjovjekovnog kmeta koji je ipak imao neki vid osobne slobode je sigurno bio bolji od roba u Starom vijeku te je on sigurno imao znatno veću kvalitetu života nego njegov potomak koji je živio u doba protestansko-katoličkih vjerskih sukoba prve polovice 17. stoljeća, koji su izbrisali trećinu stanovništva zapadne Europe.
Sličan mit nastao u kontekstu romantičarskog literarnog pokreta i razvoja nacionalne svijesti u 19. stoljeću, a još se uvijek tretira u školskim udžbenicima kao povijesna činjenica je, između ostalog, npr. teza o „doseljavanju Hrvata u stoljeću sedmom u praznu kuću” koju niti jedan ozbiljan povjesničar koji se bavi tim razdobljem danas ne shvaća ozbiljno – niti razdoblje doseljenja niti ideju o „praznoj kući” nekadašnjeg rimskog Ilirika.
Doba srednjovjekovlja ujedno sa sobom nosi zaboravljen odnos prema radu koji je uvelike potisnut probojem kapitalizma i spomenute „protestantske etike”, koju teorijski, znanstveno i idejno je u svojem kapitalnom djelu „Protestantska etika i duh kapitalizma” obrađuje Max Weber, ime poznato valjda svakom studentu humanističkog smjera, posebno sociologije, koju je on i utemeljio kao zasebnu znanost.
Prvo, ovdje je potrebno demistificirati životnu sredinu srednjovjekovnih nižih slojeva, koju pod utjecajem spomenutih predrasuda kasnijih prosvjetiteljskih pogleda, gledamo krivo. Iako uistinu postoje slojevi nižih obrtnika i kalfi (naučnika) koji doista rade po principu kapitalističkog modela radnog dana u predindustrijskoj proizvodnji, srednjovjekovno kmetstvo i seljaštvo ne poznaje nikakav koncept „radnog vremena”, kao što ga naravno u takvom smisla poljoprivreda kao djelatnost također ne poznaje.
Prosječni seljak tog doba u sustavu feudalnog kmetstva obrađuje plemićku zemlju datu mu na korištenje čijom obradom osigurava svoju egzistenciju i plaća (najčešće) naturalni porez vlasniku zemlje. Tako uređena djelatnost, gledano iz perspektive modernog čovjeka, kmeta neironično stavlja u položaj samozaposlene osoba koja nad sobom nema nadređenog. Feudalca, dok god on uredno kupi porez u naturi, svakodnevni rad njegovih zakupaca ne zanima.
Iznimka tomu je radna obaveza (kuluk) kmeta prema feudalcu na zemlju koja nije u zakupu i s kojom on direktno upravlja i koja zahtjeva eksploataciju manualnog rada kmetova, međutim, ona je rijetko gdje trajala duže od 15 dana u godini. Priroda agrarne djelatnosti kmetova automatski nalaže prestanak radne djelatnosti zimi, po noći, u vrijeme vrućih ljetnih popodneva i za vrijeme kišnih dana.
Nadalje, kako se radi o vrlo bogobojaznom društvu, kmetovi su uz zalaganje Crkve koja je željela sačuvati duhovnu hegemoniju, svetkovali znatan broj vjerskih blagdana, uvjerljivo više nego mi danas, na način da su ti dani „božjim pomazanjem” - bili neradni. Kada se sve zbroji i oduzme, srednjovjekovni kmet, danas simbol nesretne sudbine i nemilosrdne eksploatacije – nije imao više od 150 efektivnih radnih dana u godini, znatno manje nego moderni čovjek koji često duplo više dana u godini provede na poslu.
Naravno ne treba gajiti iluzije da je time i kvaliteta života bila bolja, niti da je feudalizam rješenje za radničke probleme kakve imamo danas, međutim, činjenica je da nam je oduzeta znatna količina slobodnog vremena. Gdje se onda dogodio kratki spoj da smo kao jedinke pristali zamijeniti „godišnji odmor od 200 dana u godini sa 40, 60 ili pak 80 radnih sati u tjednu?
Lijenost kao takva, u doba srednjovjekovlja nije bila konceptualno vezana uz fizički, manualni ili bilo koji oblik svjetovne radne djelatnosti, unatoč tome što je upravo tada prepoznata i koncipirana kao jedan od sedam kardinalnih grijeha. No, tu se radi o strogo teološkoj odrednici i uglavnom se tiče redovnika i klera koji ne obavljaju molitve i svetkovanja te u nešto manjoj mjeri šireg puka u obavljanju istog. Iako se u izvorima mogu pronaći razne uvrede i lascivni komentari upereni prema kmetovima i seljacima (bezbožnici, pijanice, glupani itd.) niti jedan izvor ih ne naziva „lijenčinama”, na način kako bi termin koristili danas.
Na tragu tome je donekle Statut o uređenju radništva koji je izdala engleska kruna 1351. godine, gdje se navodi termin „idle” za opis ponašanja i praksi seljaka i kmetova. Međutim, i tad i sad „idle” ili „idleness” bi se teško moglo prevesti kao „lijenost”, već više kao nemar, nebriga i sl., možda i ponajbolje sa dalmatinskim terminom „lagan”.
Da se taj tekst ne bavi o „lijenčinama” govori činjenica da se pravnici koji su ga sastavili ne žale da seljaci odbijaju fizički rad, već kuluk na crkvenim i plemićkim imanjima. Treba zamijetiti da je ovaj statut donesen godinu dana nakon pandemije kuge, koja se zbrisala trećinu stanovništva Europe te seljaci odbijaju radnu obavezu čisto iz razloga jer jedva da je itko ostao obrađivati njihovu zakupljenu zemlju, o kojoj im ovisi gola egzistencija. Engleski seljaci će se ubrzo osloboditi te obaveze, što je ujedno s porastom trgovine i obrta u zemlji označilo napuštanje zaostalog feudalnog poretka u korist protokapitalističkog.
Osim što je bila jedna od prvih zemalja koja odbacuje feudalne okvire, bila je i jedna od prvih zemalja koja prihvaća protestantizam. Na koji način onda dolazi do promjene paradigme? Kao sve drugo u tom svijetu, da bi steklo legitimnost mora imati određeni teološki okvir, a njega daje nova vjerska etika. Budući da europsko društvo na kraju te ere radi rapidnu tranziciju iz sustava koji ekonomiju veže uz zemljište, poljoprivredu, i naturna davanja u sustav koji teži generiranju profita u novcu kroz trgovinu, manufakturu, bankarstvo i sl., stari filozofski i teološki okviri su jednostavno morali biti napušteni.
Ugrubo prikazano, protestantizam napušta niz vjerskih blagdana, svetkovina i ikonografije, koje je Crkva do tada njegovala, dodatno formalizira preostale blagdane i umanjuje im sveukupnu važnost, decentralizira teološku misao i počinje povezivati čovjekov uspjeh na ovom svijetu sa dobrim odnosom sa bogom, što je značajan odmak od katoličke tradicije koja stavlja naglasak na spasenje u vječnom životu i dandanas nastavlja u neku ruku fetišizirati siromaštvo, izražavajući nadu da će biti bolje na onom svijetu.
Što su to Weber i drugi mislioci ocijenili kao „protestantsku etiku” koja je u nekim zemljama zamijenila katoličku ili natjerala staru tradiciju da revidira mnoge postavke u zemljama gdje je ostala na snazi? Protokapitalističke i kapitalističke države prihvaćaju učenje Luthera i drugih reformista iz jednog jednostavnog razloga – svjetovni rad, sada generator profita vlasnicima sredstava proizvodnje i njihovim političkim i vjerskim eksponentima – postaje sveta dužnost čovjeka ništa manje nego molitva ili svetkovanje mise i nekog blagdana.
Neobavljanje radne djelatnosti kao takve postaje kategorija moralne iskvarenosti, što je nešto do tada nečuveno za staru katoličku eshatologiju. Kada se uzme u obzir činjenica da je rad u zaostalom i prevaziđenom feudalnom modelu zapravo predstavljao aktivnost koja je potrebna za golu egzistenciju a vladajuće klase su ubirale uglavnom davanja u naturi, sasvim je jasno da su kapitalističke države i pokrajine, koje svoju ekonomiju počinju temeljiti na eksploataciji rada i proizvoda nižih klasa društva i na temelju viška vrijednosti nastale u proizvodnji kroz taj rad generiraju profit, sada pretežno u novčanoj vrijednosti, vrlo brzo prihvatile protestantizam kao novu odrednicu društva i pokrenule političku i teološku pobunu protiv autoriteta rimskog pape.
Štoviše, sociološku jezgru protestantizma upravo i čine niže plemstvo i novopečeno građanstvo i gdje god su se oni mogli othrvati političkom utjecaju pape i katoličkog klera – tu je u konačnici neka od protestantskih denominacija trijumfirala. Kalvinisti, jedna od dominantnijih protestantskih sekti, vjerovala je u koncept predestinacije, tj, da je bog već odredio točno koji su ljudi predodređeni za spasenje i život u raju.
Da bi ispitali tko je točno za to predodređen, počeli su tražiti znakove u ovozemaljskom životu, stoga tko je uspio da živi bolje od svojih sugrađana, mora manje raditi teške fizičke poslove, a uspijeva mu da zaradi novac i bogatstvo, vjerojatno je već predodređen za život vječni nakon zemaljske smrti. To su kasnije prihvatili i metodisti, baptisti, pijetisti te puritanci, pripadnici sekte koja je među prvima doselila na područje Novog svijeta koje će kasnije postati bastion svjetskog kapitalizma – SAD.
Upravo utjecajem takve ideologije danas percipiramo lijenost kao kategoriju moralne iskvarenosti, a ne nekog šireg društvenog problema. Dok je i u Europi nakon industrijske revolucije koncept lijenosti bio korišten kao ideološko oružje protiv obespravljenog radništva ništa manje nego u SAD-u, valja posebno analizirati izrazito perfidne i nečovječne postavke koje su se u tom društvu kristalizirale.
Upravo je puritanska etika tamo imala priliku da izgradi društvo na svoju sliku od nule, što nije bio slučaj sa Europom, stoga ujedno i ne čudi kako su i danas radnička i ljudska prava u tom društvu znatno ugroženija nego na „starom” kontinentu. Kao što su vladajuće klase u SAD-u, uspjele nametnuti takav modus vivendi od početka, jednako im je tako uspjelo suzbiti razne pokrete za radnička prava koja su npr. u Europi postigla puno bolje rezultate.
Ideja da je produktivnost izraz božje milosti prema čovjeku i da netko tko nije u stanju ispuniti svoje obaveze ili unatoč tome što uspijeva ostaje siromašan i bijedan, prvi svoj veliki test u kolonijama doživljava razvojem ropstva, gdje je nemilosrdno korištena. Puritanske i dr. protestantske sekte, uz česta dodatna obrazloženja iz Biblije da opravdaju robovski sustav i rasizam nad crnačkim i domorodačkim stanovništvom, za test svoje nove ideologije imale su upravo taj neslavni sustav.
Tako je robovima propovijedano da unatoč tome što nisu rođeni pod milošću božjom, u konačnici će sa svojom docilnošću i poslušnosti prema gospodarima biti nagrađeni vječnim životom zbog teškog rada koji su morali obavljati. Patnja robova je tako jačala njihovu „moralnu ličnost” a ako bi neki rob radio malo manje od najproduktivnijih robova odmah je prozvan lijenčinom. Ako bi slučajno pokušali pobjeći sa imanja u slobodu, proglasili bi ih (pogodite što) – mentalno bolesnima – jer on kao manje vrijedna osoba odbija priliku da kroz teški rad i zlostavljanje stekne pravo na milost božju na onom svijetu.
Ni „slobodnjaci” nisu bili pošteđeni ovakvog moraliziranja. Prije nego je izboreno pravo na osmosatni radni dan, bolovanje, plaćeni godišnji i sl., radnici su nerijetko provodili na poslu i preko 16 sati dnevno, u potpuno neljudskim uvjetima. Naravno, nad njima je proveden isti ideološki trening kao i nad robovima, što su oni praktički de facto i bili.
Nije bilo strano ni da djeca mlađa od 14 godina rade u npr. rudarskim oknima najteže poslove jer zbog njihove sitne građe su se mogli lakše kretati u uskom prostoru, a vlasnici su automatski imali radnike koje su mogli plaćati manje. Ova obmana preživjela je i u moderno doba, unatoč generalno sekulaiziranijem društvu. Premisu da je ekscesivan rad moralna vrlina, a želja za slobodnim vremenom, odmorom i generalno uživanje u životu dokaz o moralnim nedostatcima čovjeka, kapitalizam je zadržao do danas i za to mu više ne trebaju nužno teološka opravdanja.
Mit o osobnom, socijalnom i ekonomskom boljitku kroz težak rad danas se najbolje odražava kroz slavni američki klišej „Pull yourself by your bootstraps and go to work!”, koji je vjerojatno u jednom trenutku svaka mlada osoba u SAD-u čula od svojih roditelja, rodbine i poznanika, a najbolje bi se na hrvatski prevelo kao „zasuči rukave i primi se posla!”.
Nakon izlaska iz Velike depresije preko New Deal reformi, entuzijazma nakon trijumfalne pobjede SAD-a u Drugom svjetskom ratu te velikog ekonomskog uzleta 50-ih i 60 godina prošlog stoljeća, ovaj mit je donekle imao realno uporište u stvarnosti jer je to doba iznjedrilo američku srednju klasu koja je imala visok životni standard (kuća, auto, putovanja) čak i uz samo jednu plaću, najčešće muške „glave” obitelji.
Ako i zanemarimo rasizam, seksizam i klasni antagonizam koji su harali tim društvom, to kratko razdoblje još uvijek tu paradigmu drži živom. Danas je stvarnost dosta drugačija i ljudi često rade dva posla samo da jedva plate stanarinu i prežive, oni koji i žele stvoriti obitelj odgađaju to zbog manjka sredstava, došlo je do totalnog urušavanja socijalne kohezije te mnogi ne mogu potražiti zdravstvenu pomoć koja se skupo plaća, milijuni beskućnika tumaraju ulicama američkih gradova itd.
Lijenost kao jeftino i neuvjerljivo skrivanje društvene alijenacije
U zadnje vrijeme vidimo poplavu članaka (često generiranih pomoći umjetne inteligencije) na raznim portalima i tabloidima, o tome kako nova tzv. Generacija Z odbija raditi i prioritizira slobodno vrijeme umjesto posla ili zarade. Dok mnogi stariji komentatori ispod tih članaka etiketiraju mladež kao „razmažene lijenčine” neki od njih uviđaju taj fenomen kao pozitivan trend.
Uistinu, gotovo je sa mailovima i pozivima izvan radnog vremena, neplaćenim prekovremenima, pozivanjima s godišnjeg... mnogi iz mladih snaga na tržištu odbijaju sustav jer su kao djeca gledali burn-outane roditelje koji su sve to proživili, plus još im je često kasnila plaća, bila neisplaćivana, te sad gledaju svoje bake i djedove koji su najbolje doba života dali božanstvu zvanom Tržište i trpili zlostavljanje poslodavaca, da bi imali 300 eura mirovine koja nije u stanju ni da pokrije režije.
Neki od njih, iako u znatnoj manjini, uopće ne žele ući na tržište rada čak niti pod dobrim uvjetima. Daleko od toga da se radi o nekom novom fenomenu. U jednom sačuvanom tekstu iz Sumera otac se žali na sina da se po cijele dane druži s prijateljima na tržnici umjesto da nešto radi i uči. Jedan Rimljanin se žali da mladi njegova doba „nisu za ništa... samo žele pisati knjige”.
Zapravo se radi o ničem drugom nego formama alijenacije tj. otuđenja čovjeka od djelatnosti koju obavlja. Ona nastaje iz jednostavnog razloga što je čovjek percipira kao nešto što ne ispunjava njegovu egzistenciju smislenim radom. Čak i kad je posao dobro plaćen, dolazi do tog fenomena.
Kod mladih ljudi je ovaj fenomen najviše izražen bez obzira na koje povijesno razdoblje gledamo, iz jednostavnog razloga što sustav kod njih još uvijek nije uništio ovaj duh kreativnosti i solidarnosti kao kod starijih ljudi koji su dugo u žrvnju kapitalističkog stroja. Nažalost, ovo ni često oni sami nisu u stanju artikulirati, pa mnogi i doista umisle da nešto nije s njima u redu, što može biti izvor i za ozbiljno psihičko oboljenje!
Dakle ne postoji lijen čovjek, postoji samo nemotiviran čovjek! Ovo stvarno i nije neki bauk od teze. Lijenost i ne može postojati u čovjeku. Mnoga polja su posađena i mnoge kuće sagrađene neplaćenim radom prijatelja i poznanika, kojima su vraćene usluge istom mjerom u jednom trenutku. Koliko ste puta u vrijeme dokolice išli pomoći prijatelju da obavi neki posao, pa da i niste očekivali protuuslugu. Čak i onaj „najljeniji” prijatelj koji po cijeli dan igra igrice i financira se džeparcem roditelja došao ti je pomoći ubaciti namještaj u stan ili otišao pomoći pobrati krumpire na selu.
Kod mladih ljudi je ovaj fenomen najviše izražen bez obzira na koje povijesno razdoblje gledamo, iz jednostavnog razloga što sustav kod njih još uvijek nije uništio ovaj duh kreativnosti i solidarnosti kao kod starijih ljudi koji su dugo u žrvnju kapitalističkog stroja. Nažalost, ovo ni često oni sami nisu u stanju artikulirati, pa mnogi i doista umisle da nešto nije s njima u redu, što može biti izvor i za ozbiljno psihičko oboljenje!
Dakle ne postoji lijen čovjek, postoji samo nemotiviran čovjek! Ovo stvarno i nije neki bauk od teze. Lijenost i ne može postojati u čovjeku. Mnoga polja su posađena i mnoge kuće sagrađene neplaćenim radom prijatelja i poznanika, kojima su vraćene usluge istom mjerom u jednom trenutku. Koliko ste puta u vrijeme dokolice išli pomoći prijatelju da obavi neki posao, pa da i niste očekivali protuuslugu. Čak i onaj „najljeniji” prijatelj koji po cijeli dan igra igrice i financira se džeparcem roditelja došao ti je pomoći ubaciti namještaj u stan ili otišao pomoći pobrati krumpire na selu.
Kapitalistički kult produktivnosti perfidno pervertira i iskrivljuje pojam rada i kroz nametnuto vlasništvo nad sredstvima proizvodnje i ekstrakciju viška vrijednosti ubija čovjekove prirodne impulse za solidarnošću i kreativnošću, što je nerijetko njemu i konačan cilj, jer stvara docilnu skupinu ljudi koja ne postavlja pitanja i samo „proizvodi”.
Čak i psihologija i psihijatrija, na što je na sav glas upozoravao i svjetski poznati psihoanalitičar Erich Fromm, pod utjecajem ovog kapitalističkog kulta svjesno zanemaruje ovaj problem umjesto da ga kao izvor mnogih psihičkih oboljenja pokuša razotkriti i staviti pred društvo jasnu sliku, bez ikakvog jeftinog skrivanja iza akademskog jezika i dijeljenja tableta za smirenje njihovih simptoma kao da su kandirani bomboni.
Na kraju, neka čitatelj/ica ne shvati ovaj tekst kao tekst protiv „vrijednih ljudi” koji stvarno rade po nekoliko poslova i samim time i zarade lijepu količinu novaca, niti je ovo članak kojim se poziva ljude da napuste svoj posao ili se potpuno isključe iz tržišta rada, ili pak da na bilo koji način izmjenjuju svoj stil i poglede na život.
Ako išta, bilo da radiš dva posla ili „živiš od dana do dana” važno je da uvidiš ove sustavne probleme i paradigme koje se umjetno plasiraju u društvu te je od iznimne važnosti da ako te netko doista ugrožava služeći se njima, da to znaš uvidjeti i objasniti svoje viđenje drugima oko sebe ali, možda i najvažnije – ponajviše samom sebi.
Foto: Pexels
Preporučite članak: