O tome da je njemačka autoindustrija u problemima, već smo pisali. U tolikim je problemima da nismo pisali o njima ni jednom, ni dvaput, već triput. No, postoje i oni koji nisu u problemima i koje se sa liste najvećih poslodavaca neće nestati ubrzo. Tako prvo mjesto poslodavaca zauzima javna služba pokrajina i općina, a već drugo mjesto su crkve.
Konkretnije, crkveni sustavi socijalne skrbi – prije svega katolički Caritas i evangelistička Diakonie. Crkva kao drugi najveći poslodavac u Njemačkoj nije slučajnost, već rezultat stoljećima starog financijskog aranžmana s državom i ogromnog sustava socijalnih ustanova koji iz toga proizlazi.
Ova radikalna razlika s hrvatskim društvom, u kojem se (službeno) crkva skoro isključivo bavi vjerskim pitanjima, nije od jučer. U ovom članku pokušao sam saznati zašto su crkvene organizacije u inače poprilično sekularnoj (pa i djelom ateističnoj) Njemačkoj među najvećim poslodavcima poslije same države, a ponajviše kakav su poslodavac, uz ekskluzivni intervju s jednom medicinskom sestrom.
Kratka povijest crkve u Njemačkoj
Ono što crkvene institucije čini gotovo nezaobilaznim faktorom na njemačkom tržištu rada zapravo je savršena oluja povijesnih prava, institucionalnih privilegija i javnog novca. Iza sintagme “drugi najveći poslodavac” ne stoji samo svećenstvo, već prije svega armada od nekoliko stotina tisuća odgajateljica, medicinskih sestara, njegovateljica i socijalnih radnika.
Ključni izvor ovog imperija leži u crkvenom porezu (Kirchensteuer). Za razliku od donacija, ovo nije dobrovoljni prilog. Njemačka država naplaćuje doprinos od građana koji su službeno članovi crkve (u visini od 8 do 9 posto od iznosa poreza na dohodak) i taj novac prosljeđuje crkvama. To crkvama osigurava stalan, predvidljiv i golem priljev sredstava, “automatiziraniji” od donacija – i to uz činjenicu da država za naplatu uzima naknadu (u praksi nekoliko postotaka prikupljenog iznosa). Porezna uprava, poslodavac ili banka tako u praksi obavljaju velik dio posla prikupljanja, a crkve dobivaju prihod koji je daleko stabilniji od klasičnih dobrovoljnih uplata.
Na to se nadovezuju i takozvane državne potpore (Staatsleistungen). Riječ je o kompenzacijama koje savezne pokrajine isplaćuju crkvama još od sekularizacije početkom 19. stoljeća, kada im je država oduzela imovinu. Danas ti transferi iznose više od 600 milijuna eura godišnje. Iako crkve u javnosti često ističu da je riječ o “pravnim zahtjevima”, a ne privilegijama, činjenica je da se time crkveni proračun puni novcem svih poreznih obveznika – bez obzira jesu li vjernici ili nisu.
Crkve taj novac ne zadržavaju samo u svetim prostorima. Umjesto toga, preko svojih velikih humanitarnih i socijalnih mreža (katoličkog Caritasa i evangelističke Diakonie) postale su dominantan pružatelj socijalnih usluga u zemlji. One upravljaju tisućama vrtića, bolnica, domova za starije i ustanova za osobe s invaliditetom.
Upravo tu leži odgovor na pitanje o poziciji “drugog najvećeg poslodavca”. Dok se javni sektor bori s manjkom radne snage i štednjom, crkveni socijalni giganti kontinuirano zapošljavaju. Njihov rast primarno nije rezultat povećanja broja vjernika, već širenja sustava socijalne skrbi koji država financira, a crkvene organizacije operativno vode.
Ono što ovaj aranžman čini dodatno stabilnim jest posebno crkveno radno pravo. Institucije poput Caritasa i Diakonie ne podliježu svim pravilima na isti način kao obični privatni poslodavci. One uživaju ustavom zaštićeno pravo na samoodređenje, što im omogućuje da uređuju radne odnose po vlastitim kriterijima, kroz model koji se često opisuje kao “treći put” (Dritter Weg): uvjeti se dogovaraju u posebnim, najčešće paritetnim komisijama, uz procedure mirenja/arbitraže.
U takvom okviru sindikati i štrajk nisu uređeni identično kao u ostatku privatnog sektora, a praksa ovisi o konkretnom ustroju i odnosu snaga.
Dok se u svjetovnim tvrtkama sindikati bore za svaki postotak plaće, u crkvenom sektoru odluke o primanjima i uvjetima rada često se donose unutar crkvenih komisija, uz drukčiji – i često slabiji – kanal neposrednog radničkog pritiska. Crkvene ustanove nisu izuzete od zakonskog minimalca. Međutim, u praksi često primjenjuju vlastite platne pravilnike (npr. AVR), koji su nerijetko iznad minimalca, pa se plaće ne formiraju oko državnog minimuma nego oko njihovih skala. To nije nužno loše za zaposlenike (nerijetko crkvene ustanove nude dobre uvjete), ali crkvi daje stratešku prednost u planiranju i stabilnost koja je drugim poslodavcima u sektoru socijalne skrbi često nedostižna.
Na kraju, pozicija crkvenog kruga kao giganta među poslodavcima u Njemačkoj manje je pitanje vjere, a više pitanje strukture. Dok članstvo rapidno opada i crkve bilježe rekordne stope istupa, one i dalje imaju snažan i predvidljiv financijski tok – jer crkveni porez nije dobrovoljna donacija, nego se automatski ubire od članova. Dugoročno, naravno, i taj se model “topi” zajedno s članstvom: istup iz crkve prekida obvezu plaćanja.
Kako sam služio civilni rok u crkvenom vrtiću
Također, umjesto vojne službe, mladi Nijemci mogu odraditi takozvanu “Dobrovoljnu socijalnu godinu” (Freiwilliges soziales Jahr, FSJ), između ostalog u socijalnim ustanovama, pa tako i crkvenim. Problemi koji ovaj sustav civilne službe nosi sa sobom su univerzalni, no posebno izraženi u crkvenom kontekstu, gdje ni obični zaposlenici često nemaju klasičan okvir sindikalne borbe i prava na industrijske akcije kao drugdje.
Prvi takav program pokrenule su protestantske zajednice 1954. u Neuendettelsauu. Zvao se “Dijakonska godina” i bio je namijenjen isključivo mladim ženama koje su željele pomagati bolesnima, a da ne moraju postati redovnice. Tek desetljeće kasnije, 1964., njemački parlament donio je zakon i pretvorio tu crkvenu inicijativu u savezni program.
Današnji program traje 6 do 18 mjeseci, namijenjen je mladima do 27 godina i ne donosi plaću, već “džeparac” — da ne bi vrijedio minimalac. Zato država često osigurava smještaj, hranu i seminare, a ustanova dobiva radnike koje je financijski puno lakše “zatvoriti” u budžet. Pravilo programa je da FSJ-ovci ne bi smjeli zamjenjivati prave zaposlenike. FSJ godišnje prođe oko 50.000 mladih; zajedno s Bundesfreiwilligendienstom (BFD) radi se o dodatnih nekoliko desetaka tisuća sudionika godišnje. Jedan od njih sam jednom bio i ja.
Iz vlastitog iskustva sedmomjesečne civilne službe u crkvenom vrtiću (između 2021. i 2022. godine) s “plaćom” (džeparcem) od 360 eura mogu kazati da je taj program, posebno u crkvenom kontekstu, dvosjekli mač. S jedne strane, stekao sam mnogo vrijednoga pedagoškog iskustva, kao i vještina u facility managementu, da ne kažem čišćenju.
S druge strane, rad na puno vrijeme s “plaćom” koja je toliko mizerna da se zakonski mora zvati džeparac očito nije pravedno. Dobrovoljci često ovise o roditeljskoj ili državnoj potpori, tako su na kraju najveći profiteri ovog sustava same crkvene ustanove, a rjeđe država ili sami dobrovoljci.
Svjedočanstvo radnice iz crkvene bolnice za Radnička prava
Da bismo imali uvid “pravog” radnika, sa mnom je razgovarala zaposlenica jedne od crkvenih bolnica u Stuttgartu. Lisa je dvadesetjednogodišnja medicinska sestra, čija je karijera također krenula s dobrovoljnom službom u istoj bolnici, gdje je i ostala nakon. Na pitanje je li namjerno odabrala crkvenog poslodavca, kaže da je bila slučajnost, no da joj ne smeta.
Što se tiče radnih uvjeta, kaže da je to ponajviše ovisno o politici i da su problemi u zdravstvu univerzalni. Kao primjer navodi kako je nedavno morala raditi šest noćnih smjena zaredom (što je zbilja zakonski maksimum), jer su, kako kaže, “radi uštede četvero privremenih radnika dobilo je otkaz”.
No, uprava ne štedi samo na osoblju, već i na materijalu. Tako je, kako navodi Lisa, ova stuttgartska bolnica lani mjesecima naručivala fiziološku otopinu iz Turske. Pomalo smiješno, kada se uzme u obzir da je ista neophodna za infuzije i da se (teoretski) može i praviti u kući.
Na moje pitanje kako komentira činjenicu da nemaju sindikat i ostale zakonske iznimke koje uživa crkva, kaže da je navikla, jer oduvijek radi za crkvenu ustanovu, no smatra da je “surovo” da ne smiju štrajkati, “budući da se radi o osnovnom, ustavom zajamčenom pravu”.
Obećanje jednakog postupanja prema svima
Prema Hipokratovoj zakletvi, liječnici bi se trebali obavezati na ravnopravnost svih bolesnika bez obzira na spol, klasu ili porijeklo. Svi znamo da crkva ima svoje vlastite vrijednosti i da povijesno nije uvijek zagovarala ravnopravnost prema svima. Ispunjava li crkva u zdravstvenom sektoru svoje obećanje jednakog postupanja prema svima uz ovu očiglednu proturječnost, pitao sam Lisu.
„Mislim da jednak tretman kod nas igra veliku ulogu. Posebno unutar radnih grupa hijerarhija je sporedna. Kada dođe do problema, svi imaju osobu za kontakt i s time se postupa profesionalno. Što se tiče diskriminacije, doživi se puno, ali rekla bih da je to više do pacijenata nego do kolega. No, s tim se ozbiljno postupa: takvi se slučajevi uvijek dokumentiraju, ali u konačnici uglavnom nema posljedica jer su pacijenti uglavnom samo nekoliko dana tu. Za izricanje kućnog reda treba već divljati.”, objašnjava mi.
Kao i u Hrvatskoj, i u Njemačkoj (i to već desetljećima dulje nego kod nas) postoji stalan priljev radne migracije iz zemalja Azije, Afrike i Latinske Amerike. Na pitanje kako se postupa prema njima i kako izgleda suradnja s njima, odgovara da je to teška tema.
"Mnogim mojim kolegama iz tih zemalja nedostaju osobe za kontakt, posebno one koje govore isti jezik. Budući da ih nitko ne uči njemački, često dolazi do komunikacijskih poteškoća i u nekom trenutku neverbalna komunikacija dosegne svoje granice. U timu su naravno dobrodošli, ali među pacijentima se često susreću s frustracijama i predrasudama."
Postoje i brojne institucionalne prepreke koje moraju svladavati. Tako mi Lisa priča o svojoj kolegici s Madagaskara koja je nakon završene obuke htjela raditi dodatni posao, ali bi za to trebala dodatnu radnu vizu.
"Za kraj bih voljela reći da je u Njemačkoj zdravstveni sustav ponajprije politički problem. Tu je malo razlika između javnih i crkvenih nositelja. Izazovi proizlaze iz političkih nedostataka, a malo iz samih poslodavaca.", zaključuje Lisa, a o tim nedostacima, poput obveze postizanja crne nule, već smo pisali.
Zašto je crkva onda drugi najveći poslodavac i kakav je?
Za kraj, cinici bi rekli da u kapitalizmu nema dobrog posla, pa tako ni crkva u istom ne može biti dobar poslodavac, a hoće li u takvom obliku u nekom drugom sustavu još postojati, upitno je.
Crkveni krug u Njemačkoj stoji na vrlo specifičnom raskrižju: s jedne strane, nikad bogatiji i utjecajniji kao poslodavac, a s druge strane, nikad udaljeniji od svojih vjernika. Njegova moć manje proizlazi iz duhovnog autoriteta, a više iz birokratskog aparata i povijesnih prava koja su postala kamenčić u mozaiku njemačke socijalne države.
Ipak, kako svjedoči Lisa, rad u crkvenoj ustanovi na kraju se svodi na iste probleme s kojima se suočava cijeli javni sektor: manjak osoblja, štednja i sve veći pritisak na zaposlenike. Ostaje pitanje koliko dugo crkveni krug može opstati kao jedan od najvećih poslodavaca kada se njegov financijski temelj – crkveni porez – polako topi zajedno s članstvom, a zaposlenici sve glasnije propituju zašto za njih ne vrijede ista radnička prava kao za sve ostale radnike u Njemačkoj.
Foto: Wikimedia
Preporučite članak: