O tome da je njemačka autoindustrija u problemima, već smo pisali. U tolikim je problemima da nismo pisali o njima ni jednom, ni dvaput, već triput. No, postoje i oni koji nisu u problemima i koje se sa liste najvećih poslodavaca neće nestati ubrzo. Tako prvo mjesto poslodavaca zauzima javna služba pokrajina i općina, a već drugo mjesto su crkve.
Konkretnije, crkveni sustavi socijalne skrbi – prije svega katolički Caritas i evangelistička Diakonie. Crkva kao drugi najveći poslodavac u Njemačkoj nije slučajnost, već rezultat stoljećima starog financijskog aranžmana s državom i ogromnog sustava socijalnih ustanova koji iz toga proizlazi.
Ova radikalna razlika s hrvatskim društvom, u kojem se (službeno) crkva skoro isključivo bavi vjerskim pitanjima, nije od jučer. U ovom članku pokušao sam saznati zašto su crkvene organizacije u inače poprilično sekularnoj (pa i djelom ateističnoj) Njemačkoj među najvećim poslodavcima poslije same države, a ponajviše kakav su poslodavac, uz ekskluzivni intervju s jednom medicinskom sestrom.
Kratka povijest crkve u Njemačkoj
Ono što crkvene institucije čini gotovo nezaobilaznim faktorom na njemačkom tržištu rada zapravo je savršena oluja povijesnih prava, institucionalnih privilegija i javnog novca. Iza sintagme “drugi najveći poslodavac” ne stoji samo svećenstvo, već prije svega armada od nekoliko stotina tisuća odgajateljica, medicinskih sestara, njegovateljica i socijalnih radnika.
Ključni izvor ovog imperija leži u crkvenom porezu (Kirchensteuer). Za razliku od donacija, ovo nije dobrovoljni prilog. Njemačka država naplaćuje doprinos od građana koji su službeno članovi crkve (u visini od 8 do 9 posto od iznosa poreza na dohodak) i taj novac prosljeđuje crkvama. To crkvama osigurava stalan, predvidljiv i golem priljev sredstava, “automatiziraniji” od donacija – i to uz činjenicu da država za naplatu uzima naknadu (u praksi nekoliko postotaka prikupljenog iznosa). Porezna uprava, poslodavac ili banka tako u praksi obavljaju velik dio posla prikupljanja, a crkve dobivaju prihod koji je daleko stabilniji od klasičnih dobrovoljnih uplata.
Na to se nadovezuju i takozvane državne potpore (Staatsleistungen). Riječ je o kompenzacijama koje savezne pokrajine isplaćuju crkvama još od sekularizacije početkom 19. stoljeća, kada im je država oduzela imovinu. Danas ti transferi iznose više od 600 milijuna eura godišnje. Iako crkve u javnosti često ističu da je riječ o “pravnim zahtjevima”, a ne privilegijama, činjenica je da se time crkveni proračun puni novcem svih poreznih obveznika – bez obzira jesu li vjernici ili nisu.
Crkve taj novac ne zadržavaju samo u svetim prostorima. Umjesto toga, preko svojih velikih humanitarnih i socijalnih mreža (katoličkog Caritasa i evangelističke Diakonie) postale su dominantan pružatelj socijalnih usluga u zemlji. One upravljaju tisućama vrtića, bolnica, domova za starije i ustanova za osobe s invaliditetom.
Upravo tu leži odgovor na pitanje o poziciji “drugog najvećeg poslodavca”. Dok se javni sektor bori s manjkom radne snage i štednjom, crkveni socijalni giganti kontinuirano zapošljavaju. Njihov rast primarno nije rezultat povećanja broja vjernika, već širenja sustava socijalne skrbi koji država financira, a crkvene organizacije operativno vode.
Ono što ovaj aranžman čini dodatno stabilnim jest posebno crkveno radno pravo. Institucije poput Caritasa i Diakonie ne podliježu svim pravilima na isti način kao obični privatni poslodavci. One uživaju ustavom zaštićeno pravo na samoodređenje, što im omogućuje da uređuju radne odnose po vlastitim kriterijima, kroz model koji se često opisuje kao “treći put” (Dritter Weg): uvjeti se dogovaraju u posebnim, najčešće paritetnim komisijama, uz procedure mirenja/arbitraže.
U takvom okviru sindikati i štrajk nisu uređeni identično kao u ostatku privatnog sektora, a praksa ovisi o konkretnom ustroju i odnosu snaga.
Dok se u svjetovnim tvrtkama sindikati bore za svaki postotak plaće, u crkvenom sektoru odluke o primanjima i uvjetima rada često se donose unutar crkvenih komisija, uz drukčiji – i često slabiji – kanal neposrednog radničkog pritiska. Crkvene ustanove nisu izuzete od zakonskog minimalca. Međutim, u praksi često primjenjuju vlastite platne pravilnike (npr. AVR), koji su nerijetko iznad minimalca, pa se plaće ne formiraju oko državnog minimuma nego oko njihovih skala. To nije nužno loše za zaposlenike (nerijetko crkvene ustanove nude dobre uvjete), ali crkvi daje stratešku prednost u planiranju i stabilnost koja je drugim poslodavcima u sektoru socijalne skrbi često nedostižna.
Na kraju, pozicija crkvenog kruga kao giganta među poslodavcima u Njemačkoj manje je pitanje vjere, a više pitanje strukture. Dok članstvo rapidno opada i crkve bilježe rekordne stope istupa, one i dalje imaju snažan i predvidljiv financijski tok – jer crkveni porez nije dobrovoljna donacija, nego se automatski ubire od članova. Dugoročno, naravno, i taj se model “topi” zajedno s članstvom: istup iz crkve prekida obvezu plaćanja.
Kako sam služio civilni rok u crkvenom vrtiću
Također, umjesto vojne službe, mladi Nijemci mogu odraditi takozvanu “Dobrovoljnu socijalnu godinu” (Freiwilliges soziales Jahr, FSJ), između ostalog u socijalnim ustanovama, pa tako i crkvenim. Problemi koji ovaj sustav civilne službe nosi sa sobom su univerzalni, no posebno izraženi u crkvenom kontekstu, gdje ni obični zaposlenici često nemaju klasičan okvir sindikalne borbe i prava na industrijske akcije kao drugdje.
Prvi takav program pokrenule su protestantske zajednice 1954. u Neuendettelsauu. Zvao se “Dijakonska godina” i bio je namijenjen isključivo mladim ženama koje su željele pomagati bolesnima, a da ne moraju postati redovnice. Tek desetljeće kasnije, 1964., njemački parlament donio je zakon i pretvorio tu crkvenu inicijativu u savezni program.