Njemačka automobilska industrija je u krizi, a Fordova tvornica u Kölnu bilježi povijesni presedan: 14. svibnja ove godine radnici su nakon desetljeća stupili u 24-satni štrajk, koji je Ford koštao tri do pet milijuna eura. Od 11.500 zaposlenika, štrajkalo je više od 10.000 njih, potpuno paralizirajući tvornice u Niehlu i Merkenichu.
Kolektivni pregovori s američkom upravom započeli su u ožujku. Uslijedio je štrajk, a nakon toga i dogovor koji članovi sindikata IG Metall još uvijek moraju u glasanju odobriti, odbijanje bi bilo iznenađenje. No vratimo se malo u svibanj te godine.
U srijedu ujutro crveno-bijela traka zatvara Glavni ulaz broj četiri u Fordovu tvornicu u Kölnu. Na okretnim vratima vise obavijesti s natpisom: "Štrajkolomci ulaz preko ulaza 1". No, štrajkolomaca tog dana gotovo i nema. Više od 10.000 od ukupno 11.500 zaposlenika obustavilo je rad na 24 sata, potvrđeno je za DW iz redova sindikata IG Metall.
Riječ je o snažnoj poruci upravi – radnici su ujedinjeni i odlučni u borbi za svoja prava. Jedan radnik iz odjela za razvoj proizvodnje kazao je za DW da među zaposlenima vlada nesigurnost, napetost i zabrinutost. Istaknuo je kako u njegovoj obitelji već tri generacije rade u Fordu, te da je Ford "dio njihove DNK". Nekada se vjerovalo da tko jednom dođe u Ford, tamo i ostaje do mirovine – no najava američke uprave o ukidanju 2.900 radnih mjesta u Kölnu uzdrmala je to povjerenje.
Uz Fordove radnike, podrška je stigla i iz cijele Njemačke – članovi IG Metalla, rudari, kemičari, pa čak i međunarodni sindikalni partneri okupili su se kako bi pokazali solidarnost. Iako nada postoji, strah od budućnosti ostaje.
No štrajk je ipak prisilio upravu na pregovore. Benjamin Gruschka, predsjednik Radničkog vijeća Fordovih pogona, nakon štrajka je izjavio: „S njemačkom upravom uspjeli smo postići dogovor o nekoliko ključnih točaka za nastavak pregovora. Na nekim mjestima sada je potrebna i suglasnost iz sjedišta koncerna u SAD-u. Dok čekamo povratnu informaciju, nastavit ćemo razrađivati daljnje detalje u radnim skupinama.“
Nastavili su i uspjeli ispregovarati da svaki četvrti radnik_ca Forda koji će dobiti otkaz dobije otpremninu. Ford planira otpustiti 2900 ljudi. Prije nekoliko godina u Kölnu je za Ford radilo više od 20.000 ljudi, danas ih je još oko 11.500.
Ni sindikat ne može spriječiti ukidanje radnih mjesta jer, kao svaki drugi sindikat u kapitalizmu, ne može (sam) promijeniti vlasničke strukture i pritisak na dobit kojem su izložene. No, Ford je pristao na zaštitne mjere za mirovine i otpremnine svih zaposlenika u Kölnu. „Smanjenje broja radnih mjesta temeljit će se prvenstveno na dobrovoljnom odlasku“, rekao je Gruschka. „Otpremnine su izdašne i znatno bolje od onih koje su uobičajene u automobilskoj industriji.“
Prvi štrajk Fordovih radnika u Kölnu
U kolovozu 1973., divlji štrajk tisuća (većinom) turskih radnika u Fordovoj tvornici u Kölnu razotkrio je duboke socijalne i etničke napetosti u srcu tadašnje industrijske sile. Zanimljivo je također da jedan od najvažnijih radničkih sukoba u poslijeratnoj Njemačkoj nije pokrenut od strane sindikata, već od migrantskih radnika.
Sve je započelo 24. kolovoza kada je uprava Forda bez najave otpustila 300 turskih radnika jer su se, kao i prethodnih godina, kasno vratili s godišnjeg odmora u Turskoj. Dugotrajna putovanja automobilom i teškoće u planiranju povratka nisu bili novost – ali ovog puta uprava nije pokazala razumijevanje. Otkazi su izazvali lavinu nezadovoljstva.
Prosvjed je prvo okupio nekoliko stotina radnika, no ubrzo se proširio na cijele smjene – više od 20.000 radnika, njemačkih i turskih, prestalo je raditi. Štrajkaši su zatražili ne samo povratak kolega na posao, već i bolje radne uvjete: višu satnicu, dulji godišnji odmor, sigurnost od otkaza i ukidanje najnižih platnih razreda.
No podrške sindikata nije bilo. IG Metall je štrajk nazvao nelegalnim i pozvao na prekid. Radničko vijeće također se distanciralo. Štrajkaši su zato osnovali vlastiti odbor. Tvornica je danima bila pod blokadom, radnici su ostajali unutar pogona i prkosili pritiscima. Uprava je pokušala ugušiti štrajk: pozvana je policija, dovedeni su štrajkolomci iz Belgije, a nadzornici i zaštitari organizirali su protudemonstracije. Fizički sukobi nisu izostali.
Vođe štrajka su identificirane, a turski predstavnik Baha Targün je deportiran. Na desetke radnika je uhićeno, stotine su dobile otkaze ili su sami dali otkaz pod pritiskom. Mediji i politika dodatno su zapalili situaciju. Tabloid Bild pisao je o komunistima i agitatorima, a savezni kancelar Willy Brandt pozvao je radnike da se „vrate u okrilje sindikata“.
Sindikati su se pokušali oprati od bilo kakve povezanosti sa štrajkom. Samo je lokalni predstavnik IG Metalla u Kölnu, Günter Tolusch, pokušao posredovati – i zbog toga izgubio posao. Fordov štrajk bio je vrhunac vala divljih štrajkova 1973. godine, kada je u cijeloj Njemačkoj zabilježeno više od 400 sličnih pobuna, često predvođenih radnicima migrantima koji su tražili poštovanje i dostojanstvo. Iako štrajk u Kölnu nije donio željene rezultate, ostavio je dubok trag – kao simbol nepravde, ali i hrabrosti onih koji su progovorili kad su svi drugi šutjeli.
Perspektiva njemačke autoindustrije i daljnje naoružavanje
Ovogodišnji štrajk bio je miran, kolektivni pregovori su gotovi, ali kriza nije. Ne samo američka tvrtka Ford, već i njemački proizvođači automobila poput Volkswagena, Mercedes-Benza i BMW-a bore se s poteškoćama. Automobilska industrija posebno osjeća posljedice ekonomskog pada. Kad je novca malo, ne možete bez kruha - ali možete bez novog automobila.
Njemačka je sada u recesiji drugu godinu zaredom, a automobilska industrija osjeća najjače posljedice. Uz velike globalne geopolitičke tenzije i nedavno usvajanje prijedloga američkog predsjednika Donalda Trumpa o ulaganju pet posto BDP-a u vojsku, čini se da su i njemački i američki kapital odlučili kojim smjerom žele ići i ponovno pokazuju da ih ne zanimaju sudbine radnika i njihovih obitelji, već samo kratkoročna dobit, makar ona nastala proizvodnjom oružja.
