Godine 2022. vladalo je izvanredno stanje u sveučilišnim bolnicama najmnogoljudnije njemačke pokrajine, Sjeverne Rajne-Vestfalije (Nordrhein-Westfalen/NRW). Odvijao se najveći bolnički štrajk u njemačkoj povijesti, koji je trajao 77 dana.
Na kraju su se zaposlenici izborili za prvi takozvani kolektivni ugovor „olakšanja“ (Tarifvertrag Entlastung) na razini jedne njemačke savezne države. Kako je uopće došlo do toga, kako su pobijedili, koje prepreke su morali prevladati i što možemo naučiti za naše borbe? Priča počinje davnih 2000-ih, kada su neoliberalizam i njegove privatizacije završili svoju razarajuću kampanju globalne dominacije u kojoj nisu zaobišli ni kolijevku socijalne demokracije: Njemačku.
Do 2002. godine, stacionarne usluge u bolnicama obračunavane su otprilike 80% putem dnevnih skrbničkih naknada i otprilike 20% putem grupiranih tarifa ili posebnih naknada, uglavnom u području kirurgije. Ovaj mješoviti sustav je zamijenjen 2003. godine, kako bi se skratio boravak pacijenata u njemačkim bolnicama, standardizirale cijene zdravstvenih usluga, po principu „iste cijene za iste usluge“, smanjile sumnje(!) na višak kapaciteta u bolničkom sektoru i ograničilo ukupno povećanja troškova koje se očekivalo. Takav sustav grupiranja bolesti prema dijagnozama (i profitabilnosti), takozvani sustav G-DRG (German Diagnosis Related Groups), je jedinstven u svijetu.
Kroz sistem DRG, koji pacijente ocjenjuje po „profitabilnosti“ njihovih bolesti i liječenja istih, većina ruralnih bolnica smanjuje kapacitete gdje može, pa „neprofitabilni“ pacijenti često završavaju u prepunim gradskim bolnicama. Uz to, mnoge bolnice su zatvorile ili su prodane, tako da prema podacima Saveznog zavod za statistiku (Destatis), u 2022. godini od 1893 bolnica u Njemačkoj, njih 756 je u privatnom vlasništvu, što predstavlja oko 40%. Neprofitnih bolnica u privatnom vlasništvu (naprimjer crkvenih) je 598, što predstavlja oko 32%, a javnih bolnica je najmanje sa oko 539 u cijeloj Njemačkoj, što predstavlja preostalih 28%.