„Onoliko koliko jedan narod ulaže u kulturu, duhovne vrijednosti, u tolikoj će mjeri egzistirati i svijet će o njemu znati.” - Zvonimir Balog
Nastavljam istraživati uvjete rada u kulturi, ovoga puta kroz iskustva dvoje zaposlenika najveće klasične koncertne dvorane u Zagrebu i Hrvatskoj, Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog te zaposlenika Kazališta Kerempuh, jedinog profesionalnog satiričkog kazališta u Hrvatskoj.
U drugom tekstu koji tematizira kulturu otvaraju se pitanja suradnje među zaposlenicima, radnog vremena i bilježenja radnih sati, odnosa s javnošću i onima koji donose odluke o kulturi te mogućnostima koje otvaraju suradnja i povratne informacije.
Tko znatiželjnoj publici, koja inače dođe na događaj i vidi tek “pozornicu”, može reći više o onome što se događa iza kulisa, ispričati joj o emocionalnom radu i izazovima u institucijama?
Umjesto ravnateljica, ravnatelja, osnivačica ili osnivača pojedinih institucija ili organizacija, sugovornici i sugovornice u ovom tekstu su ljudi koji svakodnevno žive kulturu jedni s drugima, ali i s publikom.
Dok su koncerti, predstave i kulturni sadržaji onaj vidljivi dio rada, iza njih stoje ljudi čiji svakodnevni posao često uključuje organizaciju, komunikaciju i balansiranje između profesionalnog angažmana te osobne posvećenosti kulturi.
Zvukovi koje publika ne primjećuje
Kristijan Kiternaš već dvadeset godina radi kao majstor tona u Lisinskom, iako je s ovom dvoranom povezan od 1997. godine, kada je počeo honorarno dolaziti na pojedine poslove. Glazbenik po struci, violončelist i nekadašnji klavijaturist benda Film posao majstora tona opisuje kao spoj tehničkih znanja, osjećaja za glazbu i rada pod pritiskom.
„To je histeričan posao u kojem imamo jako malo vremena, a mi smo svi luđaci. To nitko normalan ne bi radio“, baca šalu Kristijan. U Lisinskom rade samo trojica ton-majstora, što smatra premalim brojem s obzirom na zahtjevnost današnjih produkcija. Od vremena kada je počeo raditi mnogo se toga promijenilo: koncertna tehnologija postala je složenija, produkcije sve veće - kao i očekivanja publike.
„Kad sam se zaposlio, nije bilo videozida, inteligentne rasvjete ni produkcija ovakvog opsega“, objašnjava Kristijan, dodajući kako iza svakog koncerta stoje sati pripreme, tehničkih proba i prilagodbi koje publika uglavnom ne vidi. „Kad na kraju sve dobro prođe, to je ono što veseli“, kaže ovaj majstor tona.
Rad u gradskoj ustanovi, ističe, donosi sigurnost i radnička prava, no smatra da sustav nedovoljno prepoznaje specifičnosti tehničkih poslova u kulturi. „Mi ne radimo u općini, ajmo sad od 9 do 5. To nas ne zanima, mi tako ne možemo napraviti koncert“, kaže Kristijan kritizirajući relativno nedavno uvedenu evidenciju radnog vremena za posao koji često uključuje večernje sate, vikende i kreativno promišljanje izvan formalnog radnog vremena.
Također problematičnim vidi način vrednovanja rada unutar gradskih kulturnih ustanova. „Po plaći, po koeficijentu i po odgovornosti ja vrijedim jednako kao onda dok sam radio u Kazalištu Dubrava. A nije usporedivo. To je liga prvaka i četvrta županijska liga“, govori, objašnjavajući da razina stresa i složenosti tonskog posla u Lisinskom teško može stati u isti okvir s drugim ustanovama.
Na pitanje bi li posao zamijenio manje zahtjevnim radnim mjestom, odgovara kroz nogometnu metaforu: „Zašto Luka Modrić još uvijek igra? Zato. Top klasa dok se može.“
Iza zavjese u Lisinskom: puno improvizacije i nevidljivog rada
Marina Smolić-Ročak već 21 godinu radi kao inspicijentica, gdje je došla iz svijeta plesa i produkcije. Prije toga radila je u plesnim punktovima Tihane Škrinjarić te u organizaciji i produkciji suvremenog plesa, što ju je dovelo do današnjeg zanimanja pa onda i stručnog usavršavanja kroz studij prije nekoliko godina. Posao inspicijenta opisuje kao spoj logistike, koordinacije i stalnog snalaženja u nepredvidivim situacijama.
U Lisinskom trenutno radi pet inspicijenata koji svakodnevno koordiniraju vrlo različite programe – od koncerata i mjuzikala do kongresa i političkih skupova. Svaki dan, ističe inspicijentica Marina, donosi nešto novo, a posao često uključuje i rješavanje situacija koje izlaze iz okvira klasične organizacije. „Radimo s organizatorima koji ponekad prvi put organiziraju događaj i ne snalaze se, pa inspicijent radi i režiju i organizaciju i inspiciranje“, objašnjava.
Iako posao zahtijeva veliku koncentraciju i odgovornost, ističe da je upravo raznolikost ono što ga čini zanimljivim. „U 21 godinu nikad nije bilo isto, svaki put je različito i stalno učimo.“ Inspicijenti, kaže, često ostaju nevidljivi dio produkcije, iako doslovno drže program na okupu – od pripreme scene do završne demontaže, kada i oni napuštaju prostor. „Kad zadnji dio scenografije izađe, tek tada izlazi i inspicijent“, objašnjava Marina.
Naglašava i važnost timske suradnje među kolegama, ali i fleksibilnost koja omogućuje da se posao uopće može izvesti u realnim uvjetima produkcije. „S kolegicama i kolegama dogovaramo se tko što radi. Ako nekome nešto ne odgovara, zamijenimo se, ali u principu sve odradimo kao profesionalci“, zaključuje Marina koja smatra kako unatoč velikoj odgovornosti, rad inspicijenata još uvijek nije dovoljno prepoznat “ni financijski ni ljudski.“
Objašnjava kako je njihova uloga ključna za svaku izvedbu, iako se najčešće odvija iza scene. „Inspicijent je osoba koja drži predstavu na okupu, koordinira tim i rješava krizne situacije u hodu.“
Marina kao i Kristijan ističe kako se danas rad puno strože evidentira nego ranije, što je promijenilo način organizacije sati i korištenja viškova. „Prije nitko nije gledao je li netko 12 sati na poslu“, prisjeća se ona. Ljeti, kada je program smanjen, ranije su višak sati koristili za “pokrivanje” perioda bez događanja. Sugovornica se pita: „Što ćemo mi raditi ljeti kad nema programa? Ne možete si naći posla za mjesec dana.“
Ipak, unatoč izazovima, naglašava da posao i dalje nosi snažan osjećaj smisla, posebno kroz susret s publikom i izvođačima te dinamiku svakog novog događaja. Kaže da jako voli svoj posao, a najviše je veseli “što ljudi cijene moj rad i što sam kroz 21 godinu dobila puno pohvala.“ Za Marinu ovu inspicijenticu kultura nije samo radno mjesto, nego prostor zajedništva i identiteta grada, a pravedniji uvjeti rada podrazumijevaju više od plaće – stabilnost, priznanje i poštovanje rada koji se odvija dok su “ugašeni reflektori”.
Tehnika koja drži kazalište na nogama: 27 godina u Kerempuhu
Ivan Antončić u kazalištu Kerempuh radi od studenoga 1998. godine, a danas je voditelj tehnike, pozicija koja se ranije zvala tehnički direktor, dok su odgovornosti ostale iste. U početku je došao kao ispomoć nakon odsluženja vojnog roka, no posao se brzo pretvorio u profesionalni i životni put.
„Nakon toga zaljubio sam se u kazalište“, kaže Ivan, koji je u međuvremenu prošao sve tehničke razine rada u kazalištu – od kazališnog radnika, preko majstora pozornice, do današnje upravljačke pozicije. Ono što ga je zadržalo u kazalištu jest dinamika i stalna promjena. „Svaka nova predstava je novi projekt. Novi ljudi rade na njoj, od glumačke postave do autorskog tima“, objašnjava.
Na sadašnjoj poziciji koordinira cijeli tehnički sektor i vodi timove koji pokrivaju različite segmente produkcije. „Scenografi, kostimografi i drugi zahtijevaju razne materijale i sa svojim upitima dolaze prvo kod mene“, navodi Ivan. Dobar dio njegova posla danas čini administracija, koju smatra najmanje zahvalnim dijelom posla. Kaže kako se papirologija posljednjih godina samo povećava umjesto da se smanjuje.
Unatoč tome, tehnički dio posla ostaje njegov glavni motiv – od rješavanja scenografskih izazova do kompleksnih scenskih promjena tijekom predstava. Radno vrijeme u kazalištu, kaže, ne prati klasični uredski ritam. Za razliku od Lisinskog, Kerempuh nema kartice za nadzor radnog vremena. Iako formalno ima osmosatno radno vrijeme, Ivan je u praksi stalno dostupan, osobito navečer kada se odvija većina predstava. „Nisam taj tip da budem zatvoren osam sati unutar četiri zida“, objašnjava mi.
Kroz dugogodišnji rad prošao je i dodatno obrazovanje – preddiplomski studij menadžmenta u kulturi te specijalistički studij projektnog menadžmenta na učilištu Baltazar. Kao i prethodnoj sugovornici Marini koja je studirala na Pučkom otvorenom učilištu, studij mu je sufinancirala ustanova u kojoj je zaposlen.
Prednosti rada za gradsku ustanovu on vidi u stabilnosti, sigurnim plaćama i jasnim pravima, ali upozorava na sporost sustava i prekomjernu administraciju. „Ono što se zapravo kod nas ne može promijeniti je to da nas birokracija često koči i troši puno vremena“, navodi. Na to se nadovezuje i s problematikom sustava javne nabave, koji, prema njegovom iskustvu, često otežava nabavu specifičnih scenografskih elemenata i namještaja, zbog čega kazalište ponekad mora plaćati višestruko više nego što bi bilo potrebno.
Unatoč kritikama, naglašava da je kazalište Kerempuh tehnički dobro opremljeno i da se kontinuirano ulaže u opremu i infrastrukturu. „Narod koji ne ulaže u kulturu ili je mrtav narod ili je na umoru“, navodi pokušavajući se prisjetiti citata koji je jednom čuo od bivšeg direktora.
Ivan priznaje da mu posao ostavlja malo prostora za bavljenje glazbom, iako dolazi iz glazbenog svijeta. „Imam mozak da ga koristim“, kaže, objašnjavajući zašto ne traži lakše poslove unatoč zahtjevnosti svog radnog mjesta. Za njega je kazalište, unatoč svim izazovima, prostor u kojem ostaje jer spaja tehniku, kreativnost i stalnu promjenu.
Suradnja kao točka susreta
Iako dolaze iz različitih institucija i različitih vrsta rada, u Lisinskom i Kerempuhu, Kristijan, Marina i Ivan dijele istu točku susreta: kultura se ne događa sama od sebe, nego kroz precizno organiziran, često nevidljiv i visoko odgovoran rad. Iza svakog „dobrog zvuka“ krije se niz kompromisa, brzih odluka i timske koordinacije koja ostaje nevidljiva publici, bila je Kristijanova poruka u slobodnom prijevodu.
Potom i Marina, koja je inače aktivna i u Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi, naglašava činjenicu da se nevidljivi rad često podcjenjuje. Voditelj tehnike Ivan temu nevidljivog sloja nadopunjuje iz organizacijske perspektive. Njegov posao, kako kaže, ne prestaje kada predstava krene, nego upravo tada postaje najintenzivniji. Red u kulturi, kako ga oni opisuju, velikim dijelom nastaje u hodu, u komunikaciji i improvizaciji. Između kontrole i kaosa nastaje ono što publika vidi kao „uredan program“, ono za što su zaduženi i za što žive.
Pričajući o prioritetima, Kristijan kaže kako će „kultura uvijek doći zadnja na red”, dijelom i zato što je Hrvatska mlada država koja se još uvijek nosi s posljedicama „trideset godina nebrige i krpanja”.
Za kraj, govori mi kako je lako promatrati stvari isključivo iz vlastite perspektive. „Svatko voli pričati o sebi. Evo, ja imam - ovih i ovih - problema, a gradonačelnika nije briga za to. Ili je (možda) dobro ako riješi tvoje probleme, a ne milijun drugih. To ćemo vidjeti”, zaključuje.
Ovaj tekst financiran je u sklopu Javnog poziva Grada Zagreba za dodjelu potpora male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
Ako ste slučajno propustili, svakako pročitajte i ranije objavljene tekstove iz serije Grad u prvom licu: Kultura pokreće grad, a tko i kako pokreće kulturu?, Pet lica gradske uprave koja svakodnevno pokreću Zagreb, Dom nade - mjesto gdje dostojanstvo nije privilegija, Radnice i radnici ZET-a.
Foto: Jelena Ratko, Lisinski, Kerempuh, naslovna ilustracija izrađena uz pomoć alata ChatGPT
Preporučite članak: