U sklopu ciklusa “Kreativna ura” u nekadašnjem kinu Urania, a danas kvartovskom kulturnom centru, krajem ožujka održana je tribina “Suradnice”, u kojem su sudjelovale Andrea Šarić, Dora Bilandžić, Ema Božek, Franka Tretinjak i Dina Milovčić. Sudionice su raspravljale o djelovanju i radu žena u kreativnim industrijama.
U fokusu tribine bila su pitanja profesionalnog iskoraka, izgradnje autorskog potpisa i borbe za pravednu valorizaciju vlastitog rada. Vrijeme je bilo ograničeno, a sudionicama tribine ne nedostaje iskustva s projektima, koje su ukratko predstavile.
Nakon predavanja, sudionica Dora je u razgovoru za Radnička prava podijelila svoja iskustva i dala širu sliku rada u kreativnim industrijama iz njezine perspektive.
Historija zaborava - izložba u “ženskoj” roza boji
Predavanje je otvoreno predstavljanjem projekta “Historija zaborava”. Riječ je o projektu koji je zahtijevao ženski tim spreman suprotstaviti se normama i razviti originalne ideje za izložbu o ženama između dva svjetska rata. U realizaciji su sudjelovali Hrvatski školski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Arheološki muzej u Zagrebu i drugi. Projekt se bavi položajem žena na početku njihova profesionalnog djelovanja i nepravednim društvenim okolnostima prije samo stotinjak godina, kada nisu dobivale priznanje za svoj rad, imale su znatno niža primanja i često ostajale bez zasluga za vlastiti doprinos.
Kako je istaknula Dina, “roza ispada kao slabija boja i ljudi o njoj imaju izražena mišljenja – ili im se gadi ili im je sjajna – ali o toj boji svatko ima stav”. Upravo je to potaknulo odluku da izložba bude oblikovana u roza tonu: identitet “Historije zaborava” povezan je s temom histerije i položaja žene, kao i interpretacijom zaborava kroz roza svjetla. Dora se nadovezala kako je historicistički arhivski sadržaj bilo važno prevesti u suvremen, pop-art izričaj, što je postignuto i kroz roza svjetla, a ne samo natpise.
Projekt je uključivao i custom-made pivo, na što su autorice posebno ponosne. Fotografkinja Vana Katančić dokumentirala je merch i ostale materijale, pri čemu je vizualni pristup bio zamišljen kao oda ženama i kućanskim poslovima, uz dozu karikature i naglasak na “apsolutno snažnoj” ženi. Izložba je nakon Zagreba, gdje ju je pogledalo 30.000 posjetitelja, otputovala u Osijek, gdje je trenutačno otvorena u Muzeju Slavonije do 16. svibnja, a na jesen se planira i otvorenje u Splitu.
Iskorak i autorski potpis
“Želiš napraviti značajniji iskorak? Baciš se u nešto što ti je teško i to savladaš”, tim je riječima Dora uvela publiku u sljedeći dio predavanja. Predavanju je prisustvovao velik broj studenata, kojima je posebno koristan mogao biti segment o razvoju autorskog potpisa i važnosti osobnog iskoraka. Dina i Franka, koje uz umjetničku i dizajnersku praksu djeluju i kao predavačice na Studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, zajednički su počele raditi još tijekom studija u sklopu KRADU – Kazališne revije Akademije dramske umjetnosti, a suradnju su nastavile na projektima u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
U tom su razdoblju počele eksperimentirati s 3D dizajnom. Iako danas to ne djeluje posebno, prije desetak godina malo se dizajnera bavilo 3D-om, a brzi tempo kazališnih premijera zahtijevao je brze i inovativne reakcije. Jedan od prvih projekata koji im je osigurao vidljivost bio je dizajn plakata za HNK. “Koncept nam je bio da plakati izgledaju ‘more real than real’ – stvarnije nego stvarno”, navela je Dina.
Godine 2022. realizirale su izložbu vezanu uz HNK, a nakon poziva za izlaganje u Galerija Bernardo Bernardi odlučile su ne izlagati postojeće projekte, već se okušati u nečemu novom. “Polazišno pitanje bilo je: zašto si zadavati još više posla?” - pojasnila je Franka. Inspiraciju su pronašle u mitu o Sizifu, eseju koji tematizira Sizifovo beskonačno guranje kamena.
Njihova idejna okosnica postala je ideja da se smisao pronalazi upravo u radu. Taj su koncept pretočile u niz postaja koje simboliziraju proces rada, uz stvaranje hipnotičkog prostornog iskustva kao metafore tog procesa.
“One must imagine Sisyphus happy” bio je naziv njihove autorske izložbe u Zagrebu 2022. godine koja je kroz vizualni dizajn istraživala egzistencijalizam i apsurd. Iako su projekt razvijale s ciljem da ih angažiraju za AR i animaciju, na kraju su istaknule da su ih klijenti prepoznali ponajviše po konceptu i priči koja proizlazi iz rada.
Autorski rad kao “vlastito dijete”
Ema je kao ključnu prekretnicu izdvojila projekt iz vremena dok je bila na studiju, kada je započela suradnju s Dorom. Tada je krenula intenzivnije eksperimentirati s različitim medijima, a projekt koji joj ostaje važan onaj je izrade plakata za AKC Medika.
U svojim je plakatima koristila fragmente prostora Medike koje je reinterpretirala, istražujući kompoziciju i prijelaz iz analognog u digitalno, pri čemu je “error” prihvatila kao sastavni dio procesa. Greške su ono što često dovede do najboljeg rezultata, istaknula je, a nekoliko studenata u publici nije moglo sakriti zadovoljstvo onime što su čuli.
Ema je prikazala i svoj plakat za film “Prokleta krv” redatelja Filipa Dizdara u produkciji Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu; radila je plakat koji je spajao dvije svijetle, gotovo nespojive boje, zbog čega je tekst bio teško čitljiv. No upravo je to bio cilj – vizualno prenijeti odnos dvojice braće koji se ne podnose i ne mogu “vidjeti” jedan drugoga.
Govoreći o radu na plakatima, posebno onima vezanima uz editorial i osobni život, istaknula je kako je najteže kada joj kažu “napravi bilo što”. Jedan je plakat, primjerice, posvetila vlastitom iskustvu vađenja umnjaka, a svoje radove opisala je kao – vlastitu djecu.
Rad za zajednicu bez udaljavanja od osobnih vrijednosti
“Svaka od nas ima jaču stranu i stvari koje su nam prirodne u radu”, rekla je Dora uvodeći u temu podrške zajednici i osobnih vrijednosti u radu svake žene. Sudionice su istaknule kako im pretakanje osobnih vrijednosti u rad često donosi veliko zadovoljstvo, ali i osjećaj stvarnog društvenog utjecaja.
Dora se prisjetila rada na kampanji za Zagreb Pride 2013: “Bio je kolektivni pritisak na našu LGBT zajednicu i morali smo pronaći način da komunikacija bude pitka i da pridobijemo ljude koji o tome raspravljaju”, rekla je. Te je godine na Prideu sudjelovalo 15.000 ljudi, a ostvarena je i mogućnost zakonskog priznanja braka, što je ocijenila velikim uspjehom. “Tada sam shvatila da mogu komunicirati s velikim brojem ljudi i javno reći ono što želim”, dodala je.
Kao projekt utemeljen u vrijednostima izdvojile su i Crystal Clean Supply, koji su pokrenule Dora i Andrea. Projekt je nastao iz potrebe da se izraze stavovi o ekološkim problemima koji su često izostajali iz umjetničkog i kulturnog konteksta. Počeo je s tri plakata, bez ambicije da preraste u veći projekt, no traje već sedam godina. Prekretnica je bila poziv za samostalnu izložbu, što je zahtijevalo razvoj jasnijeg načina komunikacije. Rani radovi odražavali su revolt i želju za poticanjem dijaloga o klimatskim promjenama i otpadu.
Tijekom epidemije 2020. teme su postale aktualne i zanimljive široj javnosti, a izložba “Get High of Your Own Supply” u Botaničaru trajala je više od šest mjeseci. Nakon izložbe u Kleti, pozvane su na Velvet Festival, gdje su izradile svjetleće znakove uz koje su se posjetitelji spontano zaustavljali i grlili.
Upravo taj trenutak, kako su istaknule, bio im je posebno vrijedan – nije bilo važno tko stoji iza rada. “Radovi više ne žive za tebe nego za druge ljude”, objasnile su. Isti su radovi kao apstraktne intervencije u mediju prometnog znaka kasnije bili izloženi i u Zagrebu.
Profesionalni put, izazovi i autorski glas
Projekata ima na pretek, a vrijeme je sustiglo govornice na tribini, pa je uslijedilo i isprobavanje likera i gina s njihovim etiketama (da, imaju i to u kolekciji svojih projekata). Stoga je Dora dodatno odgovorila na nekoliko pitanja o svom profesionalnom putu, poziciji žena u kreativnim industrijama i izazovima rada u tom području.
Od 2019. do 2022. Dora je vodila zajednički obrt s Andreom, gdje su uspješno spajale dizajn i kulturni menadžment. U međuvremenu je stekla status samostalne umjetnice i odlučila nastaviti raditi samostalno, što joj je olakšalo poslovanje i donijelo veću profesionalnu sigurnost, ali i umjetnički kredibilitet. Iako se status obnavlja svakih pet godina, naglasila je kako kontinuitet rada u kulturi omogućuje njegovo zadržavanje.
Kako vidiš ulogu žena u kulturi i kreativnim industrijama?
Sve više mi se čini da su žene te koje predstavljaju većinu u kulturnim industrijama, "drže" rad u kulturi. Predane smo društveno odgovornom radu i projektima koji imaju smisao za zajednicu. Često se spontano dajemo u takve projekte upravo zato što doprinose kolektivu. Na početku karijere možemo imati osjećaj da nismo dovoljno dobre, pa se često damo malo i previše u projekte, jer se želimo dokazati. Na početku karijere je to dobra stvar, ali s vremenom treba naučiti postavljati poslovne granice.
Koji su najveći izazovi u radu u kreativnim industrijama, posebno za žene?
Mnogi su izazovi, a razliku između kreativnih karijera muškaraca i žena je zapravo teško pin-pointati. U nekom trenutku ti samo postane jasno da muški kolege više zarađuju. Također, muškarci su uglavnom na vodećim pozicijama u većim organizacijama, dok se žene nalaze hijerarhijski “ispod” njih i odrađuju sav produkcijski posao. Jasno je da se muškarcima i dalje sustavno daje veće povjerenje, od strane oba spola. Smatram da se te razlike ne trebaju ignorirati, ali također ne treba ih se ni bojati jer nisu nepremostive.
U kreativnoj karijeri postoje izazovi koji možeš i moraš savladati ako želiš uspješnu karijeru. A to znači da naučiš uživati u njima. Prvi set izazova odnosi se na postavljanje granica. Izbjegavanje burnouta, uspostavljanje ritma rada i samodisciplinu, pisanje kvalitetnih ponuda i postavljanje cijena koje održavaju rad... Ako prije početka rada na nekom projektu u ponudi precizno definiraš opseg posla i uvjete po kojima radiš, i ti i klijent se možete osloniti na taj dokument, a proces rada teče puno jednostavnije.
Također, važno je postaviti svoje cjenovne granice, i reći ‘ne’ projektima koji ih ne mogu ispoštovati. Drugi set izazova se odnosi na vidljivost rada. Ako radiš kao freelancer/ica, svakako je važno razvijati vještine predstavljanja, poput prijava na skupne izložbe dizajna, redovitog objavljivanja na društvene mreže, sudjelovanja na javnim predavanjima i radionicama, žiriranjima i slično. A treći set izazova koji kao freelancerica trebaš savladati, je razvijanje mreže ljudi. Često poslovi dolaze preko preporuke, pa u tom smislu smatram važnim da se žene međusobno bodre, ali i guraju.
Vjerujem da se trebamo okupljati u ženske radne timove, kao i networkati i međusobno si djeliti iskustva. Također, vrijedno je da si prosljeđujemo poslove, preporučujemo se i javno podržavamo. I kao zadnji izazov bih navela razvijanje poslovnog samopouzdanja - da vjeruješ u svoje poslovne vrijednosti, kvalitetu rada i autorskog izričaja.
Kako dolazi do burnouta i kako ga izbjeći?
Kreativni rad nije klasičan posao - ne radiš 7-8 sati pa ga ostaviš, nego stalno živiš s njim. Burnout mi se najčešće događao kad bih uzela previše posla ili bih se u jedan projekt previše dala. Zato mi je opet bilo važno uspostaviti granice - prvenstveno sama prema sebi. Na primjer, ne radim noćne smjene, ne radim nedjeljom. Jako mi je važna rutina. Ne radim od kuće - zajedno sa svojom suradnicom Emom Božek dolazim u ured svakodnevno. Obje brinemo da se zdravo hranimo i vježbamo redovito. Nijedan posao nije važniji od redovitog odmora.
Jesi li se susretala s rodnim stereotipima u radu?
Jesam. Na fakultetu sam dobivala komentare da mi je dizajn “previše ženski”. To je dolazilo od mentora i impliciralo je da nije na istoj razini kao “muški” dizajn. Možda to nije bila namjera, ali ja sam to tako doživjela — kao da moj rad nije dovoljno vrijedan. Kako danas gledaš na takve komentare? Danas to vidim potpuno drugačije. Shvatila sam da ne trebam pokušavati raditi nešto drugo, nego “ownati” svoj izraz. Ako je nešto ženstveno, tim bolje. Sigurna sam da će se brojne žene prepoznati u tome. Ne mora to uvijek značiti da doslovno radiš “rozi” dizajn, ali poanta je da prihvatiš svoj stil. Danas mi takvi komentari djeluju motivirajuće — ako nekog neki rad malo “žulja”, često znači da nekom drugom daje snagu, zaključila je Dora.
Naša suradnica Jelena Ratko donirala je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem joj iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Sanjin Kaštelan
Preporučite članak: