Nastavljam istraživati uvjete rada u zagrebačkim institucijama, ovoga puta u kulturi. Kroz razgovore sa sugovornicima iz različitih gradskih institucija i ustanova u kulturi nastaje priča o ulaganju kreativne energije u rad s ljudima i za ljude.
Iako dolaze iz različitih dijelova kulturnog sektora, blagajnica kina Kinoteka Ivana Tolić i voditeljica Dokukina (KIC) Dina Pokrajac slažu se u jednom: rad u kulturi teško je odvojiti od osobnog života, a velik dio posla ostaje nevidljiv.
U kinu Kinoteka - trenutno jedinom gradskom kinu u Zagrebu - kao blagajnica je zaposlena Ivana Tolić. Njezin doprinos kulturi traje već godinama kroz volontiranje na kulturnim događanjima, kao i kroz glazbeno novinarstvo. Nakon dvadeset godina rada u privatnom sektoru, prije tri mjeseca Ivana se zapošljava na blagajni kina Kinoteka, što postaje njezino prvo iskustvo rada u javnom sektoru. Ujedno je riječ i o njezinu prvom stalnom zaposlenju u kulturi.
“Neću skrivati svoje oduševljenje. Svim svojim prijateljima rekla sam da je kolektivni ugovor koji sam pročitala kad sam došla ovdje nešto najbolje što sam pročitala taj mjesec”, uvodi me Ivana u svoju trenutnu “radnu situaciju”.
„Prednosti rada u javnoj ustanovi koje bih istaknula su poštovanje radničkih prava, koja u privatnom sektoru često budu zanemarena“, govori Ivana prisjećajući se “neustupanja platnih lista, obmanjivanja realiteta s plaćama i različitih situacija” koje se, kako navodi, „događaju u privatnom sektoru, a koje se u javnom sektoru praktički ne mogu dogoditi“.
Ono što je posebno veseli u poslu jest izravan rad s ljudima. „Profil publike koji dolazi u kino Kinoteka izrazito je srdačan i raznolik, vjerojatno i zbog raznolikosti programa koje kino nudi.
To je moment koji me veseli svaki dan i zbog kojeg rado dolazim na posao“, kaže nova zaposlenica Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, pod čijim su okriljem Kinoteka i Ljetna pozornica Tuškanac.
Od volontiranja do zaposlenja
Iako danas radi u Kinoteci, njezin doprinos kulturi započeo je prijavom za volontiranje na festivalu Medvedgradske večeri. „U tom trenutku nisam baš imala novca i htjela sam nekako doći na festival besplatno“, prisjeća se kroz smijeh. No, kako kaže, dogodila se ljubav. Ostala je volontirati četiri godine, svake godine koristeći godišnji odmor kako bi bila dio festivalske ekipe. Nakon završetka festivala nastavila je suradnju s Centrom za kulturu i film Augusta Cesarca (inače jednim od organizatora festivala) na glazbenom programu Fonokinoteka, paralelno razvijajući vlastitu glazbenu agenciju LL Promotion i portal Reggae.hr čija je suosnivačica i urednica.
Gledajući unatrag, volontiranje vidi kao važan dio profesionalnog puta. „Iako nije bilo lagano, osmijeh, zadovoljstvo i ljudi koje sam upoznala kroz volontiranje i rad u kulturi su neprocjenjivi“, kaže Ivana, jedna od mnogih čiji je put do posla u kulturi započeo kroz volonterski angažman. Govoreći o radu u kulturi, Ivana naglašava da je riječ o području u kojem se profesionalni i privatni aspekt života često isprepliću. „Koliko je bilo osmijeha, toliko je bilo i suza. U kulturi je uvijek taj naplatni moment dosta škakljiv - volontiranje je možda ponekad neophodno, ali to ne znači da neće dovesti do konkretnih rezultata“, objašnjava ona.
Od videoteke do Kinoteke
Za Ivanu, jedna od najvećih vrijednosti ove vrste rada jest upravo društvena dimenzija gradskog kina. Za razliku od komercijalnih kina, Kinoteka nudi različite pogodnosti za publiku, od popusta za umirovljenike, studente i organizirane posjete do besplatnih ulaznica za nezaposlene osobe i popusta za osobe s invaliditetom. „To je jedan socijalno osvješteniji pristup”, kaže Ivana dodajući kako su "ulaznice jeftinije nego u komercijalnim kinima i ljudima je to užasno važno, što vidimo u svakodnevnoj komunikaciji s publikom“.
Ona također kaže kako je posljednjih godina Kinoteka postala važno mjesto okupljanja filmske publike, osobito nakon zatvaranja kina Europa i Tuškanac. Posebno joj je važna starija publika koja se ponovno vraća u kino; smatra da starijim građanima “puno znači što nisu bombardirani tolikim zvukovima i efektima, na što možda njihove generacije nisu navikle“.
Ivana cijeni i prilike koje gradska kina pružaju mladim filmašima i mlađoj publici. Novi posao u Kinoteci zaokružio je, kaže, jednu neočekivanu životnu priču: „Da mi je netko prije deset godina, dok sam volontirala na Medvedgradskim večerima, rekao da ću danas raditi na blagajni Kinoteke, ne bih mu vjerovala.“ A sve je krenulo radi želje za besplatnim ulaskom na festival.
„Ne bih bila ovdje da ne volim film“, govori blagajnica u kinu Kinoteka, prisjećajući se kako ju je brat često zadirkivao da joj je prvi posao bio u videoteci, a možda će posljednji biti upravo u Kinoteci. Kino je prati još od djetinjstva kada je odlazila gledati filmove u Kino Zagreb do kasnijih odlazaka u Kino Europa i Kinoteku, koja je danas postala i njezino radno mjesto. „Od videoteke do Kinoteke, eto, dug je i sladak put”, zaključuje Ivana.
Kultura između poziva i prekarijata
I moja sljedeća sugovornica dolazi iz svijeta filma. Dina Pokrajac zaposlena je u udruzi Restart, koja se bavi produkcijom, edukacijom, distribucijom i kinoprikazivaštvom dokumentarnog filma, a kojoj je nedavno dodijeljena Nagrada Grada Zagreba. Dina od 2019. godine radi kao voditeljica Dokukina, zajedničkog projekta Restarta i Kulturno informativnog centra, a aktivna je i kao umjetnička ravnateljica Subversive Festivala, jedna od selektorica i koordinatorica diskurzivnog programa ZagrebDoxa te predsjednica Hrvatskog društva filmskih kritičara.
Njezin profesionalni put veže se uz zagrebačku filmsku scenu još od vremena Kina Europa, gdje je radila kao voditeljica odnosa s javnošću. Nakon kratkog freelance razdoblja, prijavila se na voditeljsku poziciju u Restartu i ubrzo pronašla novo profesionalno uporište. Kultura nije tek dodatak gradskom životu nego jedan od njegovih temelja, podsjeća voditeljica Dokukina.
Govoreći o Zagrebu, opisuje ga kao grad koji posljednjih godina postupno gubi prostore što su nekoć oblikovali njegov identitet izvan dominantne komercijalne logike. Kako kaže, „kultura je žila kucavica svakog grada“, a bez nje grad postaje siromašniji. Primjećuje i promjene koje vidi u Zagrebu, gradu koji se, prema njezinim riječima, sve više gentrificira, “sve je više komercijalnih sadržaja i sve se svodi na shopping i kafiće” te komercijalni sadržaji potiskuju mjesta koja nude drugačiju i „nepatvorenu sliku naše suvremenosti“.
Takvi prostori, objašnjava Dina, nisu joj bili važni samo profesionalno nego i osobno. Prisjeća se underground scene koja je obilježila njezino odrastanje te naglašava da vrijednost kulture nije nužno vezana uz broj posjetitelja. „Mene su osobno takva mjesta odgojila, poput bivšeg SC-a i underground kulture koja nestaje“, govori, dodajući kako su joj posebno značajni bili koncerti i projekcije koji možda nisu okupljali veliku publiku, ali su dugoročno oblikovali i njezin osobni razvoj i identitet grada.
Upravo zato smatra da je problematično što se danas kulturni sadržaji sve češće promatraju kroz brojke i kvantifikaciju, dok kvaliteta ostaje u drugom planu. Nije, kaže, presudno koliko će ljudi doći na događaj, nego kakav će trag on ostaviti na one koji dođu i kako će oni kasnije djelovati unutar društva.
Značaj kulture za transformaciju pojedinca
Govoreći o dokumentarnom filmu, Dina objašnjava da njegovu važnost vidi upravo u toj mogućnosti transformacije pojedinca. Specifičnost dokumentarnog roda, smatra, nije u tome da neposredno mijenja političku stvarnost, nego da mijenja način na koji ljudi razumiju svijet oko sebe.
„Naravno da je naivno misliti da će neki film promijeniti svijet, prekinuti okupaciju ili imati velike političke reperkusije“, kaže, ali dodaje kako filmovi ipak mogu osvijestiti zanemarene probleme, otvoriti drugačije perspektive ili ponovno oživjeti kolektivna iskustva i sjećanja koja su potisnuta ili zaboravljena. Upravo zato vjeruje da promjene uvijek kreću od promjene svijesti i od „transformativnih ideja koje filmski medij može snažno prenijeti“.
No iza rada u kulturi, govori Dina, često ostaje nevidljiv dio priče koji javnost rijetko razumije. U svakodnevici kulturnih radnika dominiraju projektne prijave, fundraising i stalno osmišljavanje novih sadržaja, a pritom se često reproducira percepcija da kulturni sektor samo troši javni novac. „Ponavljaju se isti narativi: ‘Vi ste paraziti, crpite javni proračun’“, kaže, ističući kako oni koji takve stavove šire uglavnom ne razumiju da su kulturni radnici izrazito ovisni o fundraisingu, osobito oni koji nisu zaposleni u institucijama.
Dodaje kako se ogroman trud potreban za održavanje kulturnih programa često podrazumijeva i ostaje nevidljiv, dok se ljudi u sektoru neprestano prijavljuju na natječaje i razvijaju nove projekte kako bi opstali. Takav model rada, objašnjava Dina, proizvodi trajnu nesigurnost. Financiranje je kratkoročno i često ograničeno na godinu dana, zbog čega je gotovo nemoguće dugoročno planirati.
Upozorava i na širi politički kontekst u kojem, prema njezinu mišljenju, kultura postaje sve marginaliziranija. „Vidimo da se budžeti za kulturu kontinuirano degradiraju, dok sve više sredstava odlazi u militarizaciju i sadržaje koji mlade čine submisivnima i sustavno potiru kritičko mišljenje, što smatram poraznim“, govori Dina.
Kontakt s publikom kao motivacija
Usprkos nesigurnosti, ono što je i dalje najviše motivira ostaje neposredan kontakt s publikom. Posebno ju ispunjava, kaže, trenutak kada ljudi dođu na program Dokukina i pogledaju filmove kojima inače ne bi imali pristup, a zatim ostanu na razgovorima nakon projekcija. Upravo u tim susretima vidi smisao rada.
„Najviše me motivira rad s ljudima kroz kino jer imam priliku direktno vidjeti njihove reakcije“, objašnjava Dina, ističući da joj je posebno važan koncept kina kao događaja, prostora u kojem gledatelj nije samo pasivni konzument sadržaja. Za nju kino funkcionira kao participativni prostor u kojem publika aktivno sudjeluje u proizvodnji značenja i zajedničkom promišljanju društvenih pitanja.
Kako kaže, važna joj je „cirkulacija pokretnih slika koje su ključne za oblikovanje naših sadašnjih borbi i imaginiranje naših zajedničkih budućnosti“, ali i mogućnost da kino ostane mjesto otpora različitim distopijskim društvenim prognozama.
Tema plaća i honorara, smatra Dina, još je uvijek svojevrsni tabu, što dugoročno pogoduje izrabljivanju i neujednačenim kriterijima rada. „Kao da im je neugodno dijeliti takve informacije, a mislim da je to pogrešno“, kaže, naglašavajući da je otvoreni razgovor o honorarima nužan kako bi se spriječilo iskorištavanje ljudi u sektoru.
Istodobno, pozitivnu promjenu vidi kod mlađih generacija kulturnih radnika. Za razliku od starijih generacija, govori Dina, oni sve češće odbijaju pristati na obrasce rada koji su se dugo podrazumijevali, osobito na neplaćeni rad i emocionalne ucjene koje se često predstavljaju kao doprinos „općem dobru“.
Kulturnjaci uz poziv unatoč izazovima Iako dolaze iz različitih dijelova kulturnog sektora i rade u različitim uvjetima, Ivana i Dina slažu se u jednom: rad u kulturi teško je odvojiti od osobnog uvjerenja da ono što radiš ima smisla. Ljubav prema filmu, publici i mogućnosti da kultura utječe na pojedinca nije samo dodatna vrijednost ovog posla, nego njegov sastavni dio.
Jer teško je zamisliti nekoga tko nije istinski zaljubljen u kulturu da će volontirati na festivalima, ostajati nakon radnog vremena, provoditi večeri i vikende na događanjima ili ulagati sate i sate često neplaćenog rada kako bi kulturni sadržaji opstali i došli do publike. No baš ta predanost često skriva drugu stranu priče: činjenicu da uvjeti rada u kulturi, bilo na nezavisnoj sceni ili unutar institucija, nerijetko nisu idealni.
Prekarni oblici rada, nesigurnost financiranja, nevidljiv emocionalni rad i granice između privatnog i profesionalnog života koje se lako brišu samo su dio svakodnevice mnogih kulturnih radnika. Zašto je tome tako i što stoji iza takvih uvjeta rada, pokušat će objasniti neki od sugovornika u nastavku ovog serijala, također ljudi koji svakodnevno rade u kulturi i za kulturu u Zagrebu.
Ovaj tekst financiran je u sklopu Javnog poziva Grada Zagreba za dodjelu potpora male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
Ako ste slučajno propustili, svakako pročitajte i ranije objavljene tekstove iz serije Grad u prvom licu: Pet lica gradske uprave koja svakodnevno pokreću Zagreb, Dom nade - mjesto gdje dostojanstvo nije privilegija i Radnice i radnici ZET-a.
Foto: Jelena Ratko, Kinoteka
Preporučite članak: