Kada je 2012. godine osnovana, udruga Dom nade bila je jedino mjesto u Zagrebu gdje su osobe bez doma mogle zadovoljiti najosnovnije potrebe – oprati odjeću, otuširati se, ošišati ili pojesti topli obrok. Danas je ova udruga član Hrvatske mreže za beskućnike, a njezin rad prerastao je početnu ideju.
"Dom Nade nije samo prostor za higijenu. To je mjesto gdje netko prvi put nakon tjedan dana opere kosu i ponovno se pogleda u ogledalo. Gdje mokre cipele ostavi kraj radijatora. Gdje popije kavu u tišini, bez straha da će ga netko potjerati. Gdje ga netko oslovi imenom", objašnjava mi Marijana Ivanić Vuga, suosnivačica udruge Dom nade, socijalna mentorica i voditeljica programa Poludnevnog boravka za beskućnike.
Među korisnicima je i Stanko, rođeni Zagrepčanin kojega je dugogodišnje iskustvo života na ulici naučilo što znači svakodnevna podrška. Korisnik je Doma nade posljednje dvije godine, a beskućnik je sedam godina.
"Dugi niz godina sam bio na cesti, solo. Prije dvije godine vratio sam se u Zagreb. Moj posao je posao zaštitara. Upravo sam dobio otkaz. Radio sam u različitim tvrtkama kao zaštitar, prije toga sam bio dvije i pol godine u komuni”, saznajem kroz razgovor sa Stankom koji je u Dom nade toga dana došao na šišanje.
Osim šišanja, on koristi i druge usluge udruge Dom nade: "Uglavnom se dođem istuširati. Kavu ovdje obožavam. Uvijek trebam voditeljicu i socijalnu radnicu. Svaki oblik pomoći mi je dobro došao. Bilo bi najbolje kad bismo slali razglednicu od nekamo ovdje. Najradije ne bih bio ovdje.”
Udruga je odlična usputna postaja, kaže Stanko: "Tu se možete srediti, postati gospon-čovjek i ići dalje.” Pitam Stanka dolazi li, između ostaloga, i družiti se u udrugu, no odgovara kako je introvertiran i pokušava "sve sam u životu napraviti.
Ovdje nemam prijatelje, samo poznanike. Ovo je rub društva. Tu se slijeva sve što se sliti može. Bolje se ne navući na nešto loše, mada i tu ima dobrih ljudi. Ovo je cesta; crna rupa iz koje se teško iščupati. Specifična je to populacija. Trebao bi svatko prihvatiti svoju sudbinu, onda bi možda bilo lakše.”
Marijanu Ivanić Vugu oduševio je način na koji je Stanko opisao Dnevni boravak za beskućnike na adresi Harambašićeva 20: "Znate onaj bouncer, na fliperu. Tome služi Dom nade. Odbiješ se i onda odeš u plus.”