Kada je 2012. godine osnovana, udruga Dom nade bila je jedino mjesto u Zagrebu gdje su osobe bez doma mogle zadovoljiti najosnovnije potrebe – oprati odjeću, otuširati se, ošišati ili pojesti topli obrok. Danas je ova udruga član Hrvatske mreže za beskućnike, a njezin rad prerastao je početnu ideju.
"Dom Nade nije samo prostor za higijenu. To je mjesto gdje netko prvi put nakon tjedan dana opere kosu i ponovno se pogleda u ogledalo. Gdje mokre cipele ostavi kraj radijatora. Gdje popije kavu u tišini, bez straha da će ga netko potjerati. Gdje ga netko oslovi imenom", objašnjava mi Marijana Ivanić Vuga, suosnivačica udruge Dom nade, socijalna mentorica i voditeljica programa Poludnevnog boravka za beskućnike.
Među korisnicima je i Stanko, rođeni Zagrepčanin kojega je dugogodišnje iskustvo života na ulici naučilo što znači svakodnevna podrška. Korisnik je Doma nade posljednje dvije godine, a beskućnik je sedam godina.
"Dugi niz godina sam bio na cesti, solo. Prije dvije godine vratio sam se u Zagreb. Moj posao je posao zaštitara. Upravo sam dobio otkaz. Radio sam u različitim tvrtkama kao zaštitar, prije toga sam bio dvije i pol godine u komuni”, saznajem kroz razgovor sa Stankom koji je u Dom nade toga dana došao na šišanje.
Osim šišanja, on koristi i druge usluge udruge Dom nade: "Uglavnom se dođem istuširati. Kavu ovdje obožavam. Uvijek trebam voditeljicu i socijalnu radnicu. Svaki oblik pomoći mi je dobro došao. Bilo bi najbolje kad bismo slali razglednicu od nekamo ovdje. Najradije ne bih bio ovdje.”
Udruga je odlična usputna postaja, kaže Stanko: "Tu se možete srediti, postati gospon-čovjek i ići dalje.” Pitam Stanka dolazi li, između ostaloga, i družiti se u udrugu, no odgovara kako je introvertiran i pokušava "sve sam u životu napraviti.
Ovdje nemam prijatelje, samo poznanike. Ovo je rub društva. Tu se slijeva sve što se sliti može. Bolje se ne navući na nešto loše, mada i tu ima dobrih ljudi. Ovo je cesta; crna rupa iz koje se teško iščupati. Specifična je to populacija. Trebao bi svatko prihvatiti svoju sudbinu, onda bi možda bilo lakše.”
Marijanu Ivanić Vugu oduševio je način na koji je Stanko opisao Dnevni boravak za beskućnike na adresi Harambašićeva 20: "Znate onaj bouncer, na fliperu. Tome služi Dom nade. Odbiješ se i onda odeš u plus.”
Stanko je svjestan svoje situacije i smatra da je osnovna problematika beskućništva to što ljudi jako dobro znaju kako plivati u tim vodama. "Možeš ti cijeli život živjeti na cesti i fenomenalno egzistirati. Volim reći, cesta te kupi. Ovih dana sam pao iz razloga što sam dobio otkaz. Za mene je to nešto famozno. Jedna stvar ga je dati, druga stvar ga je dobiti.” Osim o svojoj situaciji, on promišlja i o onoj svojih socijalnih mentorica te komentira kako je "nekad dobro sačuvati živu glavu.
"Znam kako je čuvati lava u torbi. Da imam psiho-edukaciju, prije bih na neki drugi način pomagao ljudima nego na ovaj način. Svaka čast ljudima koji ovo rade.” Stanko je došao na frizuru i da si "kupi dan”, objašnjava: "Uštedim 10 eura, ali dođem po pozitivnu energiju."
Sve više beskućnika, ali i beskućnica
Iza svake brojke, kažu u udruzi, stoji osoba sa svojom pričom. Korisnici su i muškarci i žene, otprilike 70 posto muškaraca i 30 posto žena, no struktura i broj korisnika posljednjih godina su se znatno promijenili. Između 2020. i 2022. kroz udrugu je prošlo 52 korisnika, među njima tek četiri žene. Već u 2025. godini broj korisnika narastao je na 203, od čega je gotovo trećina žena.
Samo u siječnju 2026. godine pomoć je potražilo 78 osoba. "Bili bismo najsretniji kada korisnika ne bi bilo”, kaže Ivanić Vuga, no ona navodi kako se 2020. broj korisnika odjednom učetverostručio u samo godinu dana, a uzlazni trendovi nastavljaju se. Takvi trendovi ne govore samo o porastu siromaštva, nego i o promjenama u uzrocima beskućništva.
Sve je manje onih koji su na ulici završili isključivo zbog financijskih problema, a sve više osoba suočava se s ovisnostima koje postupno razaraju njihove odnose, zdravlje i posljednje oslonce u životu.
Antonija Antea, korisnica koju sam "ulovila” usred frizerskog tretmana, dijeli sa mnom priču o ženskoj ljepoti, nepodnošljivoj lakoći davanja komplimenata i potrebi za međusobnim razumijevanjem: "Došla sam na šišanje. Inače nemam financijske mogućnosti da si priuštim frizuru, pa se doma šišam i njegujem kosu - maslinovim uljem, jajima, arganovim uljem, čičkovim - pazim da mi proizvodi ne isušuju kosu i ne lome je. Kosa mi opada i sijedi, pa se trudim održati joj kvalitetu.
Da kosa sijedi, to razumijem, ali da obrve sijede, to mi nije jasno. Dogovorila sam se s jednim frendom da ćemo ići na kavu i za vrijeme dok sam čekala da dođe otišla sam obaviti nuždu. Izlazim iz kabine i sretnem tamo jednu ženu, i ona meni, gospođo, može jedan kompliment? Ja kažem, izvolite. Rekla je da se ne sjeća kad je vidjela nekoga da ima tako lijepe trepavice kao ja.
Ja govorim, ovo što sad imam od trepavica, to nije ništa u usporedbi s onim što sam imala prije. Kad vidim lijepu ženu, i ja ću prva dati kompliment. Svima bi nam bilo bolje da se malo bolje slažemo.
Ne možemo biti braća i sestre, ali možemo se povezati po duhovnom pitanju. Uskočiti jedni drugima, pomoći. Ne mora to biti materijalna pomoć. Pružiti razumijevanje bilo bi dovoljno. Da razumijemo nekoga. Tako dajemo priliku sebi, da nas netko razumije.”
Antonija Antea radila je u Njemačkoj kao njegovateljica, a nada se sličnim prilikama u budućnosti: "Vidjet ćemo gdje će mi se sljedeće otvoriti vrata - u Irskoj, Austriji, Švicarskoj."
Dom nade danas djeluje i kroz poludnevni boravak za beskućnike. Kao neprofitna organizacija, usmjerena je na pomoć beskućnicima, ali i osobama koje su u riziku od siromaštva i gubitka doma. U njihov prostor može doći bilo tko, bez uputnica i administrativnih prepreka. Prvi korak uvijek je razgovor.
Ivanić Vuga pojašnjava kako se pristupa novim korisnicima i korisnicama: "U boravku najprije razgovaramo. Ne ispitujemo, već slušamo." Kroz vrijeme, razgovori postaju dublji i otkrivaju životne priče koje se ne vide na prvi pogled. Tek postupno dolazi do razumijevanja okolnosti, strahova i trauma koje su dovele do života na ulici.
Tim udruge preuzima više uloga istovremeno – od organizacije i savjetovanja do emocionalne podrške. Korisnici Dom nade pronalaze putem interneta, društvenih mreža ili preporuke drugih korisnika. Neki od njih danas imaju krov nad glavom, drugi žive u prihvatilištima, a dio i dalje boravi na ulici. Čak i kada uspiju pronaći posao ili stan, mnogi se vraćaju – zbog podrške, rutine ili tek osjećaja da negdje pripadaju.
Korisnica Valentina (na naslovnoj fotografiji) napravila je iskorak iz beskućništva, no i dalje koristi neke usluge udruge: "Dvije godine koristim usluge Doma nade. Saznala sam preko Facebooka. Sad me nije bilo više od mjesec dana jer sam se preselila u stan i našla posao u pekari jednog trgovačkog lanca. Dođem tu i tamo da posjetim svoje cure. Tu se uvijek mogu vratiti. Treba razmišljati pozitivno."
Korisnica Simona živi u prihvatilištu, a u Dom nade dolazi "zbog higijene i odjeće. U sobi nas je tri, sada čekam ženskicu koja je sa mnom u sobi. Kao žena ne možeš se osjećati sigurno skoro nigdje. Zvali su me da budem zaštitarka u trgovini u Buzinu, ali problem je prijevoz. Čekam kraj tjedna da mi se jave", kaže mi.
Posebna pažnja posvećuje se ženama, čije je beskućništvo često skrivenije i opasnije. Rijetko ih se vidi na ulici jer češće ostaju u nasilnim odnosima nego da ostanu bez krova nad glavom. Među korisnicama su i vrlo mlade žene, često majke, bez podrške obitelji i bez sigurnih uvjeta za život. Dio njih ima nisko obrazovanje ili intelektualne teškoće, što dodatno povećava njihovu ranjivost.
Beskućništvo se ne bira
"Recite mi, tko bira spavati na klupi dok pada kiša ili snijeg? Tko bira da nema vlastiti krevet, da se hrani u pučkoj kuhinji, da danima nema priliku otuširati se? Tko bira izolaciju od društva, tjedan bez higijene ili nemogućnost da tijekom menstruacije ima osnovne uvjete za dostojanstvo?” - pita jedna od osnivačica Doma nade.
Ova pitanja otvaraju širu sliku beskućništva. Iako postoje pojedinci koji svjesno biraju život bez stalnog doma, većina ljudi na ulici "završi” zbog kombinacije okolnosti: financijskih pogrešaka, bolesti, gubitka posla, nedostatka podrške obitelji ili prijatelja. Ponos i sram često dodatno otežavaju traženje pomoći. U Domu nade pokušavaju vratiti strukturu i osjećaj kontrole nad životom.
Kroz mentorstvo se postavljaju mali, ali ključni ciljevi: izrada osobnih dokumenata, regulacija zdravstvenog osiguranja, prijava prebivališta, traženje posla ili uključivanje u liječenje.
Korisnik Ivo "Dalmatinac” omiljen je među korisnicima, ali i građanima kroz svoju online prisutnost: "Na TikTok-u sam, jeste me vidjeli tamo? Nešto sam pričao na trgu, nešto bezveze, ali kažu da sam pametan. U životu su najvažniji seks, alkohol i rock ‘n’ roll. Šta je život, nego glupost. Ne valja kad puno imaš, ne valja kad puno nemaš. Da sad imam trideset eura, ne bih ovdje s tobom razgovarao. Ne bih bio tu. Bio bih na Jadranu sa Severinom, išli bi Rijeka-Poreč-Pula."
Kada sam pak korisnicu Renatu pitala za njezin najdraži citat, ona je sažela svoju životnu filozofiju u jednoj rečenici: "Live and let live."
Za socijalnu mentoricu Ivanić Vuga uspjesi se broje polako jer je put do dostojanstva pun osobnih i psihosocijalnih, ali i birokratskih te praktičnih prepreka: "Ako i jedna osoba izađe s ulice i vrati dostojanstvo – to je pobjeda" za tim ove udruge, navodi ona. Takvi pomaci možda djeluju mali, ali za osobe koje žive na ulici predstavljaju ogroman korak. U nekim slučajevima to znači prestanak spavanja na otvorenom, odlazak na liječenje ili ponovno uspostavljanje kontakta s obitelji.
Projektni rad uz donacije građana
Udruga djeluje u otežanim uvjetima. Tijekom godina više su puta morali mijenjati prostor, a njihov rad temelji se gotovo isključivo na projektima i donacijama. Grad Zagreb jedan je od ključnih partnera još od prvog većeg projekta "Restart", a kasnije je Dom Nade pomogao u podizanju drugog boravka za beskućnike u gradu.
Veliku ulogu imaju i volonteri – samo prošle godine bilo ih je više od 60, uključujući učenike medicinske škole koji pomažu u svakodnevnom radu. Ipak, izazovi ostaju veliki. Nedostatak stručne psihološke i psihijatrijske podrške jedan je od najvećih problema, posebno zbog sve većeg broja korisnika koji se bore s ovisnostima i mentalnim poteškoćama. U radu se susreću i s teškim situacijama i sigurnosnim rizicima.
Unatoč svemu, moja sugovornica iz udruge Dom nade ne odustaje, a na pitanje što joj daje snagu i motivaciju za daljnji rad odgovara: "Motivira me nepravda, ali na pozitivan način. Na način da se borim protiv nje." Dom nade možda djeluje u neadekvatnom prostoru, ali ono što se ondje događa nadilazi fizičke uvjete. To je prostor u kojem ljudi ponovno dobivaju ime, glas i priliku. Kako poručuju iz udruge – dostojanstvo ne bi smjelo biti luksuz.
Ovaj tekst financiran je u sklopu Javnog poziva Grada Zagreba za dodjelu potpora male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
Pročitajte i prvu reportažu iz projekta Grad u prvom licu: Radnice i radnici ZET-a
Foto: Jelena Ratko
Preporučite članak: