U trećem nastavku serijala Grad u prvom licu pišemo o iskustvima radnica i radnika u gradskoj upravi, koja su šarolika. Naša suradnica Jelena Ratko razgovarala je s njih pet o uvjetima rada, radnoj svakodnevici i onom dijelu njihovih poslova i obveza koje građani ni ne vide.
Na raznim šalterima, na ulicama i trgovima, na gradskom parkiralištu i u pisarnicama radnice i radnici zagrebačke gradske uprave svakodnevno komuniciraju s građanima.
Sustav je ovo koji čine ljudi – njihova zanimanja su raznolika, a poslovi podijeljeni najprije po gradskim četvrtima, zatim odjelima, pa uredima i unutar ureda.
Anica Osrečki, voditeljica jutarnje smjene spremačica
Neki od njih svakodnevno se susreću s građanima, dok su drugi “u sjeni” – kao spremačica Anica Osrečki. Ona je onaj “skriveni” dio radnica i radnika koji su važni, no građanima često nevidljivi. Radi u gradskoj upravi od 1992. godine, a do danas se puno toga promijenilo, kaže.
Po dolasku na svoje prvo radno mjesto spremačice, u dobi od 21 godine, odmah je uzela devet mjeseci neplaćenog rada zbog obaveza s djecom kao mlada majka, a danas je baka koja svoje slobodno vrijeme i vikende najradije provodi s unucima u prirodi.
Anica, koja voli i planinariti, kaže kako je fizička aktivnost važan aspekt njezina posla: “Znalo mi se dogoditi da u toku radnog vremena napravim 18 do 20 tisuća koraka.” I prije 34 godine, kada je tek došla, kaže Anica, “za mene je uvijek vrijedilo: red, rad, disciplina.”
Prisjeća se i što joj je tada predstavljalo velik izazov na poslu: “Bilo je starijih kolegica, duplo starijih od mene, koje su me tada kočile. One su imale jedno razmišljanje o poslu, a ja, koja sam tek došla, imala sam drugačije razmišljanje o poslu.” Razlike u radnim navikama među generacijama, potvrđuje Aničina priča, bezvremenski su “problem”.
Ipak, nakon što su kolegice otišle u mirovinu, Anicu su dočekali novi izazovi uslijed prevelikog opsega posla: “Nikoga se nije zapošljavalo na njihovim radnim mjestima”, prisjeća se. Anici je ostalo za odraditi i njihov dio posla te joj je nekoliko godina na poslu bilo naporno. U međuvremenu je zaposleno još spremačica, a Anica je postala voditeljica jutarnje smjene.
Uz zaštitare i dvije kolegice, ona je prva ujutro u zgradi gradske uprave grada Zagreba na adresi Trg Stjepana Radića 1, gdje svakodnevno cirkulira velik broj ljudi – zaposlenika, kao i građana. “U šest sati ujutro sam tu. Moj radni dan počinje čišćenjem podrumskih prostorija, gdje se nalazi arhiva. Kad se to odradi, postavlja se papir po svim WC-ima, provjeravaju se uredi i rješavaju hitne i nepredviđene okolnosti”, uvodi nas Anica u svoj dan.
Ona voli svoj posao jer je ne opterećuje i ostavlja joj prostor za hobije i vrijeme s obitelji. Ne bi, ipak, svakome odgovarao isti ovaj posao, svjesna je. “Onaj tko je zadovoljan, ostaje. Netko teži nečem višem, netko ne može pratiti tempo, netko ne može raditi u kolektivu pa će mijenjati posao”, objašnjava Anica u hodniku zgrade u kojoj provodi većinu svojeg vremena.
Svatko je individua za sebe, zaključuje ona, a na pitanje koji savjet ima za čitatelje ili građane, odgovara: “Budite svoji, budite realni i budite pravedni. Eto, samo to. Jer ako niste realni i pravedni, nećete biti ni sretni.”
Anica mi na kraju razgovora kaže kako su joj najljepši trenuci na poslu bili na Kvarneru i Mošćeničkoj Dragi, gdje je kraće vrijeme bila zadužena za čišćenje i održavanje Vile Zagreb, nekadašnjeg odmarališta u vlasništvu Grada.
Alen Bitići, stručni referent
Osim spremačice Anice, u Gradskom uredu za digitalizaciju, nove tehnologije i tehničke poslove već 15 godina zaposlen je kao stručni referent Alen Bitići, čija radna svakodnevica uključuje prijevoz opreme, higijenskih potrepština, namještaja pa i djelatnika prilikom selidbi iz ureda u ured.
“Da me Bog pitao koje radno mjesto bih htio, ovog se ne bih sjetio”, govori Alen, koji većinu svog vremena provodi u službenom automobilu i na terenu. “Vani sam, među ljudima i promjene koje napravimo se vide”, objašnjava odgovarajući na pitanje zašto mu odgovara ovo radno mjesto. Dodaje kako obožava timski rad, kao i činjenicu da ima autonomiju: “Mogu sam odraditi po nekim prioritetima koje postavim, ali da sve bude gotovo.”
Alenov put do željenog radnog mjesta nije bio nimalo lak. Kao maloljetni branitelj u vrijeme Domovinskog rata bio je u zadarskom zaleđu i na južnom bojištu, a kraće vrijeme i u Drugoj gardijskoj brigadi te u vojnoj policiji. “I dalje sam svojom željom pripadnik civilne zaštite i u pričuvi sam državnih interventnih postrojbi civilne zaštite na razini Hrvatske”, ponosno ističe.
Ipak, školovanje je za njega zbog vojnih obaveza došlo kasnije, kao i zaposlenje. Devet godina radio je kao domar na ugovor o djelu u mjesnoj samoupravi za oko 700 kuna, a cijelo vrijeme priželjkivao je da će “raditi u jednom velikom sustavu kao što je gradski”, prisjeća se. Prije 15 godina napokon je dočekao natječaj za posao u Gradskoj upravi na koji se prijavio.
Govoreći o svojoj radnoj svakodnevici, Alen kao prednost ističe da uvijek ima “nešto za odraditi, po terenu i u drugim našim objektima”, referirajući se na 34 mjesna odbora koji pripadaju u 3 gradske četvrti za koje je zadužen. Grad Zagreb ima ukupno 17 gradskih četvrti i 218 mjesnih odbora, on pokriva sve južno od Save. “Sve to treba prekontrolirati, vidjeti curi li negdje voda, ima li vlage, imaju li naši građani sve”, objašnjava.
Ono što mu je najvažnije jest tim. Alen govori: “Važno mi je da nisam sam u radnom okruženju. Imam prekrasan tim ljudi – od domara preko Uprave do područnih ureda – ljudi koji su uvijek na pomoći. Naši prekrasni majstori iz radionice dođu u sekundi, dvije, naprave i poprave sve što treba. Stvarno su dečki super, a timski rade najbolje.”
Alen ima čvrsto mišljenje kako rat nije dobar i svima je samo odmogao, ali smatra da mu je njegovo vojno iskustvo i pomoglo na određen način. Vojska ga je naučila radnoj disciplini, zato misli “da bi svi trebali imati taj jedan ‘mali vojni ustroj’ – znači da se svi držimo svog posla i da sve odradimo na vrijeme.” Posao može ispuniti čovjeka i dati mu svrhu, stava je Alen i dodaje: “Ja molim Boga da ima što više posla. Jer, kako sam rekao svome šefu, ne mogu oni meni zadati toliko posla koliko ja mogu odraditi dnevno. Obožavam raditi. Posao me drži.”
Ivan Brzović, komunalni redar
Zaposlen u Gradskom uredu za mjesnu samoupravu, promet, komunalne poslove, civilnu zaštitu i sigurnost je Ivan Brzović, komunalni redar. Često građani komunalne redare zamjenjuju s “komunalcima” (što je kolokvijalni izraz za osobe zaposlene u Čistoći), uvodi nas Ivan pomalo u svoju poziciju, no osim uniforme tamnoplave boje oni nemaju puno toga zajedničkog, kaže.
Njegova je odgovornost, između ostalog, pregledavati brojne prijave građana iz različitih kvartova koji su primijetili nešto neobično ili neprikladno u susjedstvu – nepropisno parkirano vozilo, nepropisno odložen glomazni otpad, stablo koje ometa promet jer mu krošnja prekriva dio ceste, grafite s govorom mržnje na fasadi kuće ili zgrade.
Njegovi folderi na računalu puni su fotografija koje građani uslikaju mobitelom te Ivan i sam potiče građane da nastave tim “tempom” – građanska je odgovornost svakoga od nas brinuti o onome što nam se događa “ispred ulaznih vrata”, ističe. “Živjeti u gradu je zahtjevno. Ne možete se svojim ponašanjem pozivati na slobodu, time ugrožavajući zajedničke prostore i interese.
Edukacija, edukacija, edukacija – i djece i odraslih – to je moj stav”, kaže mi Ivan, zagovornik edukacije od malih nogu. On građane podsjeća: “Djeca gledaju naša ponašanja. Ono što si ti napravio, a ne što si mu rekao. Navike se stječu s godinama.”
Ivan ističe kako nije potreban velik napor za razmišljanje o reciklaži i pravilno recikliranje te postupanje u gradskim prostorima, no značajan dio građana i dalje zanemaruje taj dio svoje građanske odgovornosti. “Vi ćete donijeti vrećicu, za dva sata će netko donijeti staru ladicu i drugo jutro imate lijepu hrpu. Kartonska ambalaža ne ide u plave spremnike. Papir je papir, karton je karton. Karton bi trebao ići u reciklažno dvorište. Ostaviš kartonsku kutiju od nekog kućanskog uređaja kraj kante – to je prekršaj”, pojašnjava.
Ivan se u svojih 33 godine radnog staža u gradskoj upravi uvjerio da mnogim ljudima nedostaje znanje, no odlučnog je mišljenja da ih to ne opravdava. “Ovo je naš grad, ovo je naša država i ne samo da bismo to trebali doživljavati kao nekakvu svoju moralnu odgovornost, nego i one oko nas pokušati u tom smjeru educirati, informirati ih”, kaže, dodajući kako “to znači da ne bacate otpatke u prirodu, ne samo zato što je to moralno neprihvatljivo i kažnjivo, nego trebate pokušati misliti i na one oko sebe.”
Ivan za primjer daje situaciju kada građani vide drugu osobu kako baca otpad u pogrešan spremnik. Smatra da je odgovornost svakoga od nas i prići toj osobi te “reći: čujte, imate tu 100 metara dalje spremnik, pa dajte tamo to odložite. Tamo, malo gore, imate reciklažno dvorište.” Sjesti u auto, staviti otpad u prtljažnik te ga odnijeti do reciklažnog dvorišta nije zahtjevan posao, a poštivanje propisa može rezultirati odličnim osjećajem – onim osobnog zadovoljstva, mišljenja je Ivan.
Njegova ljudska odgovornost ne prestaje u 15 sati kada mu završava radno vrijeme, nastavlja: “I dalje gledam kakve se stvari događaju, pa nekad i sam, kad idem prema autu, iz tramvaja vidim neku nepravilnost te javim kolegi iz druge smjene da se tamo nešto događa.”
Ljiljana Kerečeni, matičarka Grada Zagreba
Ljiljana Kerečeni zaposlena je u Gradskom uredu za opću upravu i imovinsko-pravne poslove kao matičarka u matičnom uredu Maksimir, a taj posao radi od 2012. godine. Prije toga godinama je bila zaposlena u gradskoj upravi gdje je provela gotovo cijeli radni vijek. Njezina svakodnevica daleko je od slike koju većina građana ima o tom zanimanju.
Radni dan u matičnom uredu počinje fleksibilno – radnice i radnici na radnim mjestima gdje je Grad Zagreb poslodavac, mogu doći između pola osam i pola devet – no rad sa strankama ima čvrsto određeno vrijeme: od pola devet do pola četiri. Uz to, matičari Grada Zagreba na više lokacija dežuraju utorkom i četvrtkom do 18 sati.
“Uvijek se gleda da je raspored ravnomjerno podijeljen”, objašnjava Ljiljana. Prije nego što je postala matičarka, radila je kao administrator u općoj upravi, sve dok nije položila državni stručni ispit. Taj ispit preduvjet je za ovaj posao, ali učenje tu ne staje – svakih pet godina matičari prolaze dodatna usavršavanja. Za razliku od većine drugih službenika, matičari moraju imati svoje potpise deponirane na sudu.
Percepcija posla, kaže, često je pogrešna. Ljudi misle da je to samo doći lijepo odjeven na vjenčanje i vjenčati mladence, govori Ljiljana. No stvarnost izgleda drukčije – većinu vremena čini administrativni rad koji zahtijeva visoku koncentraciju i preciznost. Matičari vode državne matice rođenih, vjenčanih i umrlih, knjigu državljana, registre životnog partnerstva i popisa birača.
Često su matičari prvi kontakt građana sa službenicima kao „ogledalom“ gradske uprave, a Ljiljana naglašava kako sve više stranaka koje ne znaju hrvatski jezik kontaktiraju ured te je sve češća potreba za sudskim tumačima za pojedine radnje u matičarskom poslu. “Jedno krivo slovo i to više nije ta osoba”, naglašava ova iskusna matičarka govoreći o svojoj poslovnoj odgovornosti. Pogrešan unos, navodi ona, može imati ozbiljne posljedice – od pogrešnog identiteta do administrativnih komplikacija koje se kasnije rješavaju kroz upravne postupke.
Ona većinu vremena radi u matici umrlih. U dežurstvima, kada je sama u uredu, preuzima sve poslove – od upisa rođenja i smrti do izdavanja dokumenata i pripreme zapisnika za sklapanje braka. “Nema tu ‘nabrzaka’”, kaže dodajući: “Svima se žuri, ali mi ne smijemo pogriješiti.” Radni tempo joj je kontinuiran. Ako nema stranke u uredu, telefon zvoni ili stižu mailovi. Pauza postoji, ali i tada kolege međusobno uskaču kako bi sustav funkcionirao bez prekida.
“Od pola devet do pola četiri stalno si u poslu”, opisuje Ljiljana. Jedan od izazova je i percepcija javnosti. Ljiljana otvoreno govori o stereotipima: službenike se često doživljava kao “one koji ništa ne rade”, no stvarnost je suprotna. “Ako se ne javiš na telefon, odmah se misli da nikoga nema, a možda si u arhivi gdje ‘kopaš’ po predmetima iz 70-ih ili razgovaraš sa strankom koja sjedi ispred tebe.”
Posebno ističe kako je rad s ljudima ključan dio posla, osobito u matici umrlih. Ljudi dolaze u teškim trenucima i često imaju potrebu govoriti. “Ja nisam tu da dajem savjete, ali mogu slušati”, kaže. Dok upisuje podatke, paralelno sluša životne priče, obiteljske odnose i emocije koje dolaze s gubitkom. Svakoj stranci pristupa individualno, bez obzira na njihov stav. “Nikad se ne stavljam iznad stranke”, naglašava.
Ljiljana primjerom opisuje prisutnost nevidljivog emocionalnog rada u svom poslu: “Deset ih ‘odradiš’, na jedanaestom ‘pukneš’. Ne pokazujem svoje osjećaje, ali ponekad ne mogu izdržati. Ljudi imaju potrebu pričati. Možda nemaju s kime razgovarati ili o tome ne žele razgovarati s bližnjima. Rasplaču se pričajući o odnosima u obitelji, dok ja uredno radim i nastojim ih slušati. Onda velim, oprostite, samo malo. Možete li mi reći adresu vašeg sina? Onda mi kažu. Rekoh, možete sad dalje nastaviti pričati.”
U njezinu uredu u Maksimiru radi ukupno pet matičara i voditeljica, što smatra premalim brojem za opseg posla. “Matičari su u deficitu”, kaže. Sve više ljudi odlazi u mirovinu, a mladih kadrova nema dovoljno. Iako bi posao preporučila mlađima, ističe kako se malo njih javlja na natječaje ili odustaju tijekom procesa.
Unatoč zahtjevnosti, posao joj je zanimljiv i izazovan. Posebno u trenucima kada kroz evidencije pokušava rekonstruirati nečiji životni put – povezati podatke o rođenju, braku i obitelji kako bi došla do tražene osobe. “To je kao slaganje složenog mozaika”, opisuje. Dio posla uključuje i vjenčanja, koja se najčešće održavaju u Starogradskoj vijećnici, ali i na terenu – u restoranima ili drugim lokacijama. Ljiljana tada dolazi ranije, upoznaje mladence i prilagođava način vođenja ceremonije. “Moraš biti elegantan, ali i svoj”, kaže, ističući da svaki matičar razvija vlastiti stil. Ipak, ni taj “ljepši” dio posla ne doživljava kao privilegiju, nego kao radnu obvezu. “Dođem, odradim i odem. Ja nisam gost.”
Na pitanje o uvjetima rada, ne govori iz osobne perspektive, već naglašava važnost kolektiva. U uredu se, kaže, oslanjaju jedni na druge, razmjenjuju informacije i zajednički rješavaju probleme. Kroz godine rada stekla je i široku suradnju s drugim institucijama – od policije i sudova do centara za socijalnu skrb – što dodatno pokazuje kompleksnost posla koji često ostaje nevidljiv građanima. Unatoč svemu, Ljiljana svoj posao ne izdvaja po anegdotama niti ga nosi kući.
Podaci s kojima radi su povjerljivi, a svakodnevica prepuna slučajeva i ljudi. To su tuđi životi, kaže između redaka. Izgleda kako je srž njezina posla upravo u tihom, preciznom i odgovornom bilježenju onoga što čini okvir svakog života: rođenja, odnosa i odlazaka. Govoreći o sustavu ocjenjivanja koji je prisutan u sustavu Gradske uprave, ona smatra da može biti koristan ako potiče zaposlenike na razvoj. “Ako dobiješ manje bodova, možda te to potakne da poradiš na sebi”, kaže, dodajući kako ocjena treba uzeti u obzir i okolnosti rada, poput dužih izbivanja.
Ivana Zečević, sindikalna povjerenica Podružnice sindikata gradske uprave Grada Zagreba
Za kraj, glas zaposlenika dolazi i kroz sindikat. O uvjetima rada, odnosima unutar sustava i izazovima s kojima se susreću priča mi sindikalna povjerenica Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika - Podružnica sindikata gradske uprave Grada Zagreba Ivana Zečević. Ivana brine o tome da i poslodavac i građani i zaposleni u Gradskoj upravi budu zadovoljni.
Njezin posao je “pomirenje interesa”, objašnjava, dodajući: “Moj posao je potruditi se pomiriti nesuglasice između rukovoditelja i njihovih djelatnika.” U svojoj ulozi ona zastupa širok krug djelatnika – od službenika i namještenika u gradskim tijelima do zaposlenika ustanova socijalne skrbi poput Centra i savjetovališta Luka Ritz, Malog doma i Silvera Jelkovec, kao i djelatnika ustanove za upravljanje sportskim objektima.
Za razliku od ranijih praksi, nije se odlučila za profesionalni sindikalni angažman, već paralelno obavlja i svoj redovni posao u Gradskom uredu za obrazovanje, sport i mlade. “Nisam tipičan primjer sindikalne povjerenice kakav smo imali do sada u gradskoj upravi Grada Zagreba. Jako sam vezana za svoj posao, pa sam odlučila ne biti profesionalna sindikalna povjerenica nego zadržati sve obaveze, a usput se baviti i sindikalnim aktivnostima”, objašnjava.
Sindikat danas broji oko 600 članova među približno 3000 zaposlenih. “Što je više članova, to je sindikat jači i reprezentativniji i veća je njegova snaga”, ističe Ivana, stavljajući naglasak na važnost kolektivnog djelovanja. Govoreći o strukturi sustava, posebno izdvaja zaposlenike koji su prvi kontakt s građanima.
“Naše djevojke u pisarnicama su definitivno neka prva crta i naša kontaktna točka”, kaže, dodajući da su i portiri, odnosno zaštitari, važan dio te “prve crte obrane gradskih djelatnika”. Iako većina komunikacije s građanima prolazi bez problema, “znalo je biti ekscesa”, pri čemu iskustvo i vještine zaposlenika igraju ključnu ulogu, smatra.
Ivana ukazuje i na izazove u organizaciji rada, posebno za djelatnice u pisarnicama. “Kolegice u pisarnicama imaju problem fleksibilnosti radnog vremena. Dežurstva koja imaju utorkom i četvrtkom, to je ono što njih muči”, objašnjava, ističući kako bi veća fleksibilnost značajno pomogla u usklađivanju privatnog i poslovnog života. Promjene u sustavu postoje, ali su spore. “Došlo je do pomaka od pretjeranog formalizma i birokracije, no (sve ide) dosta sporo.” Kao potencijalne smjerove razvoja vidi rad na daljinu i širi raspon kliznog radnog vremena, uzimajući u obzir svakodnevne migracije zaposlenika.
Na čelo sindikata došla je, kako kaže, gotovo neočekivano. “Ni u peti mi nije bilo da ću ja biti nasljednik”, priznaje, iako je prethodno bila članica sindikata i koordinatorica. Izborom među više kandidata preuzela je ulogu koja joj je u početku bila nova, ali joj danas predstavlja važan prostor djelovanja. Svoj pristup jasno definira: “Ne idem protiv poslodavca po defaultu, ali nisam ni za zaposlenike po defaultu… moj posao je potruditi se pomiriti nesuglasice.” Upravo u tome vidi srž svoje uloge – balansiranju između dvije strane unutar velikog sustava.
Kako i sama kaže: “Često se zezam da ja nisam tipični sindikalist, nego prije svega realist.” Najveći izazov pritom nisu formalni pregovori, nego ljudi. “Najlakše je doći, sjesti, i pregovarati. Veći problem su ljudi, njihov subjektivan osjećaj o samima sebi i njihove emocije”, navodi Ivana, naglašavajući koliko je važno razumjeti i upravljati tim dimenzijama rada.
Prema iskustvu sindikata, zaposlenici s višim stupnjem obrazovanja češće traže pomoć, osobito u situacijama ocjenjivanja, premještaja ili degradacija. “Najmanje primjedbi je od najnižih razina – od naših namještenika, spremačica, teta u čajnim kuhinjama. Što je veći ured, to je više pritužbi. Ljudi s visokom stručnom spremom i stupnjem obrazovanja više i lakše koriste mehanizme traženja pomoći od sindikata. Svaki službenik i namještenik želi neka svoja prava, a za ostvarenje istih je najbolje rješenje postići kompromis između poslodavca i djelatnika”, objašnjava.
U tim situacijama sindikat pruža pravnu podršku i zastupanje, no naglašava i potrebu za promišljanjem sustava ocjenjivanja. “Jedna krivo postavljena teza… ako ide od gore prema dolje, trebalo bi ići i odozdo prema gore”, kaže, ukazujući na pitanje pravednosti i transparentnosti. U godinu i pol mandata broj članova porastao je za više od sto, što vidi kao znak povjerenja. “Vjerujem da onda nešto radimo dobro”, dodaje.
Kroz svoj rad vodi se vrijednostima koje nosi od ranije: zajedništvo i međusobna podrška. “Roditelji su me još kao dijete učili da živimo u zajednici, kolektivu, tako da odmalena imam usađeno: ako možeš pomoći drugima – pomozi, ako ne možeš – makni se i ne odmaži. Od tuda i ova sindikalna crta”, kaže Ivana.
Posebno ističe i iskustvo rada nakon potresa i pandemije, kada je bila uključena u obilazak brojnih oštećenih obrazovnih objekata. To razdoblje dodatno je naglasilo važnost solidarnosti, ali i pokazalo promjene u društvu. “Tolerancija i poštovanje među ljudima su na razini izumiranja”, kaže, povezujući to i s promjenama u svakodnevnoj komunikaciji i načinu života.
Govoreći o sindikatima općenito, upozorava na zastarjele percepcije: “Sindikat nisu samo svinjske polovice kako je to nekada bilo. Sindikat je puno više od toga.” U hrvatskom kontekstu, dodaje, sindikalna tradicija još se razvija, za razliku od zemalja poput Francuske ili Njemačke gdje je sindikalno djelovanje znatno vidljivije. U tom smislu vidi prostor za daljnji razvoj i približavanje sindikata mlađim generacijama – kao alata zaštite prava, ali i kao platforme za dijalog i razumijevanje unutar sustava.
Ovaj tekst financiran je u sklopu Javnog poziva Grada Zagreba za dodjelu potpora male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.
Ako ste slučajno propustili, svakako pročitajte i ranije objavljene tekstove iz serije Gradu u prvom licu: Dom nade - mjesto gdje dostojanstvo nije privilegija i Radnice i radnici ZET-a.
Foto: Jelena Ratko
Preporučite članak: