Ovaj tekst nastao je u sklopu suradnje Pravne klinike (grupe za zaštitu prava radnika) i portala Radnička prava, te je jedan u nizu tekstova kojima se nastoji pružiti osnovne informacije o mjerama i zakonima vezanim uz područje rada i njegovu regulaciju.
Radnik migrant je osoba koja radi, koja je radila ili koja će raditi na poslu za koji dobiva naknadu u državi čiji nije državljanin[1]. U radnike migrante ubrajaju se i skupine radnika koje u sklopu svojeg zanimanja rade u inozemstvu ili poslovno putuju.
Radnike migrante možemo podijeliti u dvije skupine :
1) državljani Europske unije/Europskog gospodarskog prostora[2] i
2) državljani trećih zemalja.
Državljani Europske Unije i Europskog gospodarskog prostora
Sloboda kretanja radnika jedno je od temeljnih načela Europske unije (EU) od njezina osnivanja. To je temeljno pravo radnika utvrđeno Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU) uz slobodno kretanje robe, kapitala i usluga na europskom jedinstvenom tržištu. Podrazumijeva ukidanje svakog oblika diskriminacije na temelju državljanstva u vezi sa zapošljavanjem, plaćom i ostalim uvjetima rada i zaposlenja. Predviđeno je i pravo radnika iz EU-a da prihvati ponudu za posao, da se slobodno kreće unutar zemlje, da boravi u njoj u svrhu zaposlenja i da pod određenim uvjetima ostane i nakon toga[3].
Direktivom 2004/38/EZ[4] uvodi se građanstvo EU-a kao temeljni status za državljane država članica pri ostvarivanju njihova prava na slobodno kretanje i boravište na teritoriju EU-a. Prva tri mjeseca svaki građanin EU-a ima pravo raditi i pružati usluge na teritoriju Republike Hrvatske, bez ikakvih uvjeta ili formalnosti osim zahtjeva da posjeduje važeću osobnu iskaznicu ili putovnicu. Nakon tri mjeseca moraju imati prijavu privremenog boravka u svrhu rada o čemu se bez odgode izdaje potvrda.
Uredbom 492/2011[5] utvrđena su pravila za zapošljavanje, jednako postupanje i obitelji radnika. Svaki državljanin države članice ima pravo tražiti posao u drugoj državi članici u skladu s važećim propisima koji se primjenjuju na domaće radnike. Države članice ne smiju primjenjivati nikakve diskriminirajuće prakse, primjerice nuditi posao samo svojim državljanima ili zahtijevati znanje jezika koje nadilazi razumne zahtjeve i ono što je nužno za dotični posao. Osim toga, mobilni radnik od nacionalne službe za zapošljavanje ima pravo dobivati jednaku pomoć kao i državljani države članice domaćina te ima pravo boraviti u državi domaćinu onoliko dugo koliko je potrebno za traženje posla, prijavljivanje na natječaj za posao i zapošljavanje. To pravo vrijedi za sve radnike iz drugih država članica bez obzira na to imaju li ugovor na neodređeno vrijeme, jesu li zaposleni sezonski ili je riječ o prekograničnim radnicima ili radnicima koji pružaju usluge. S obzirom na to da je Republika Hrvatska (RH) članica EU, sve navedeno odnosi se i na radnike migrante u RH.
Međutim, ta se pravila ne primjenjuju na upućene radnike[6], s obzirom na to da se oni ne koriste svojim pravom na slobodno kretanje, već njihovi poslodavci koriste svoju slobodu pružanja usluga kako bi privremeno poslali radnike u inozemstvo. Upućeni radnici zaštićeni su Direktivom o upućivanju radnika (Direktiva (EU) 2018/957 o izmjeni Direktive 96/71/EZ). Upućeni radnik u RH ima iste osnovne radne uvjete i prava kao i radnici u RH.
Kada je riječ o uvjetima rada i zapošljavanja, državljani bilo koje države članice koji rade u RH imaju iste socijalne i porezne povlastice i pristup stanovanju kao i hrvatski radnici. Osim toga, imaju pravo na jednak tretman u pogledu ostvarivanja sindikalnih prava.
Državljani trećih država
Zakon o strancima[7] (ZOS) definira državljanina treće zemlje kao osobu koja nema državljanstvo države članice EGP ili Švicarske konfederacije, a ima državljanstvo treće zemlje ili je osoba bez državljanstva[8].
Državljanin treće zemlje može raditi u Republici Hrvatskoj na temelju izdane dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada, osim ako ZOS nije drukčije određeno[9]. Takav državljanin smije raditi samo na onim poslovima za koje mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i samo kod onog poslodavca za kojeg mu je izdana dozvola za boravak i rad ili potvrda o prijavi rada i s kojim je zasnovao radni odnos[10].
Bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada može raditi u Republici Hrvatskoj državljanin treće zemlje ako ima odobren:
- privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom, državljaninom treće zemlje na dugotrajnom boravištu, stalnom boravku, odobrenom azilu ili supsidijarnoj zaštiti sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita
- privremeni boravak u svrhu životnog partnerstva s hrvatskim državljaninom, državljaninom treće zemlje na dugotrajnom boravištu, stalnom boravku, azilu ili supsidijarnoj zaštiti sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita
- privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva s državljaninom treće zemlje kojem je izdana »EU plava karta« ili dozvola za boravak i rad za premještaj unutar društva
- privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva s državljaninom treće zemlje koji ima odobrenje dugotrajnog boravišta u drugoj državi članici EGP-a
- privremeni boravak zbog humanitarnih razloga
- autonomni boravak
- privremeni boravak kao upućeni radnik
- privremeni boravak u svrhu istraživanja iz članka 74. ovoga Zakona
- privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva s istraživačem iz članka 74. ovoga Zakona
- privremeni boravak u svrhu studiranja, ako radi ili se samozapošljava najviše 20 sati tjedno, osim kad je studentska praksa sastavni dio studijskoga programa
- status redovitog učenika kada obavlja poslove posredstvom ovlaštenih posrednika, bez zasnivanja radnog odnosa najviše 20 sati tjedno
- privremeni boravak u svrhu boravka osobe s dugotrajnim boravištem u drugoj državi članici EGP-a
- azil ili supsidijarnu zaštitu ili je tražitelj međunarodne zaštite sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita
- dugotrajno boravište
- stalni boravak.[11]
Zahtjev za izdavanjem dozvola za boravak i rad se podnosi nadležnoj policijskoj upravi odnosno policijskoj postaji prema mjestu namjeravanog boravka državljanina treće zemlje, sjedišta poslodavaca ili mjestu rada državljanina treće zemlje[12]. O zahtjevu za odobrenje privremenog boravka u svrhu rada (dozvole za boravak i rad) odlučuje policijska uprava odnosno policijska postaja prema mjestu boravišta odnosno namjeravanog boravka državljanina treće zemlje[13].
Dozvola za boravak i rad na temelju godišnje kvote odobrit će se državljaninu treće zemlje koji ispunjava uvjete za odobrenje privremenog boravka i uz zahtjev priloži:
- ugovor o radu, pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru ili odgovarajući dokaz o radu
- dokaz o stečenoj obrazovnoj kvalifikaciji i osposobljenosti
- dokaz o registraciji trgovačkog društva, podružnice, predstavništva, obrta, udruge ili ustanove u Republici Hrvatskoj.
Istraživanja pokazuju da su radnici migranti više usmjereni ka slabo plaćenim poslovima s ograničenim mogućnostima napredovanja. Prosječna plaća radnika migranta ispod je razine prosjeka plaće u pojedinoj državi. To naročito vrijedi kada je riječ o radnicima migrantima koji rade u razvijenim zemljama. Primjerice, u Austriji istraživanja pokazuju da su radnici migranti preplavili tekstilnu i kožnu industriju, poljoprivredu te uslužni sektor u turizmu i hotelijerstvu. Upravo u tim privrednim granama plaće su inače niže nego li u ostalima, pa su plaće migranata niže od plaća migranata u prosječno bolje plaćenim privrednim granama.
Izvor naslovne fotografije: nphoto
Autorica teksta: Lucia Radanović
Pravna klinika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu*
Palmotićeva ulica 30, 10 000 Zagreb
klinika@pravo.hr
*Pravna klinika u Zagrebu pruža besplatnu pravnu pomoć u prvom redu osobama slabijeg imovnog stanja i pojedinim odabranim, osobito ranjivim socijalnim skupinama. Građani kojima je potrebna pravna pomoć mogu se obratiti Pravnoj klinici radi dobivanja općih pravnih informacija i savjeta u obliku pravnih mišljenja. - http://klinika.pravo.hr/
LITERATURA:
Zakon o strancima 133/20
Zakon o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji NN 66/19, 53/20, 144/20
Migracije i pravo na rad u Europskoj uniji, Vukorepa Ivana, znanstveni rad
Vertommen, S., Martens, A.: Ethnic minorities rewarded: Ethno-stratification in the wage market in Belgium, FEEM Working Paper, No. 61, 2006.
Utjecaj životnih i radnih uvjeta na zdravlje radnika migranata, M. Bubaš, B. Knežević, D. Krišto, M. Mihalinac-Bolanča, N. Pejnović, A. Bogadi-Šare, 2013.
https://gov.hr/moja-uprava/pravna-drzava-i-sigurnost/strani-drzavljani-u-rh/rad-stranaca/1724
https://migracije.hr/drzavljani-eu-egp/
-------------------------------------------------------------------------------------
[1] Konvencija UN- a o pravima migranata i njihovih porodica iz 1990. godine
[2] Europski gospodarski prostor čine države članice EU i Island, Norveška i Lihtenštajn
[3] Ugovor o funkcioniranju Europske unije čl.45.
[4] Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice
[5] Uredba (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji
[6] Upućeni radnik je radnik kojeg strani poslodavac u okviru privremenog ili povremenog prekograničnog pružanja usluga na ograničeno vrijeme upućuje na rad u RH.
[7] Zakon o strancima NN 130/20
[8] Zakon o strancima čl. 3. st.1 tč. 3.
[9] Zakon o strancima čl. 88. st. 1.
[10] Zakon o strancima čl. 88.t. 3.
[11] Zakon o strancima čl. 89. st.1.
[12] Zakon o strancima čl. 90. st. 1.
[13] Zakon o strancima čl. 91. st. 1.
Preporučite članak: