Štrajk predstavlja zakonito sredstvo pritiska sindikata radi zaštite gospodarskih i socijalnih interesa, neisplate plaća ili spora oko kolektivnog ugovora. Uvijek ga moraju organizirati sindikati, a prethodno se mora provesti postupak mirenja.
No, postoje i druge vrste štrajka, koje ciljaju na šire promjene, kao što je politički štrajk. Uspješne primjere istog i kakve su zakonske odredbe oko političkog štrajka, koje nam mogućnosti otvara i kako ga izvesti pročitajte u ovom članku.
Pravo na štrajk jedno je od osnovnih građanskih prava radnica i radnika kako bi se mogli boriti protiv nepravde na radnom mjestu ili za poboljšanje uvjeta rada. Štrajk je zajamčen Ustavom i uređen Zakonom o radu. Sami štrajkovi mogu imati različite oblike i ciljeve i mogu biti organiziran od strane sindikata u poduzeću, gospodarskoj grani ili kao opći štrajk.
O prvom poznatom štrajku smo već pisali. Dogodio se u 12. stoljeću pr. Krista u Egiptu za vrijeme vladavine Ramzesa III prilikom izvođenja građevinskih radova, što je zabilježeno na papirusu, gdje se tijek štrajka detaljno opisuje.
Politički štrajkovi čine pritisak na parlament ili vlast s ciljem razmatranja zahtjeva štrajkaša, a u napetim situacijama mogu se razviti u opći štrajk i paralizirati gospodarstvo cijele zemlje. Podjela štrajkova na "uobičajene" i "političke" već sama po sebi sugerira da se politički štrajk smatra posebnim oblikom štrajka.
Ova posebna kategorizacija rezultat je politike koja želi razlikovati dopuštene i legitimne štrajkove od onih nelegitimnih. Takva razlika je u zemljama kao Njemačkoj posebno izražena. Na početku radničkog pokreta poslodavci su nastojali štrajkove u potpunosti zabraniti, što je u osnovi svaki štrajk činilo političkim.
Kao klasičan oblik političkog štrajka smatra se opći štrajk u Belgiji 1883. godine, kada je 250.000 radnika tražilo uvođenje općeg prava glasa. Slijedili su brojni europski štrajkovi za pravo glasa (Švedska 1902., Belgija 1902.) ili protiv državne represije (Nizozemska 1903., Italija 1904.). Značajne primjere političkog štrajka u Njemačkoj imamo tek tijekom i nakon Prvog svjetskog rata. Brojni štrajkovi u metalnoj industriji u siječnju 1918. bili su usmjereni protiv rata i predstavljali važan uvod u Novembarsku revoluciju, na čijem je kraju proglašena Weimarska Republika.
Kada je već dvije godine kasnije taj poredak trebao srušiti fašistički Kappov puč, tadašnja se vlada čak poslužila sredstvom političkog štrajka - devetodnevni opći štrajk u ožujku 1920., najveći opći štrajk u njemačkoj povijesti uspješno je usmjeren protiv pokušaja vojnog udara, a u zapadnonjemačkoj Ruhrskoj oblasti prerastao je u jednomjesečni naoružani ustanak 100.000 radnika. Krajem ožujka 1920. u podršci ustanku štrajkalo je 300.000 rudara na Ruhru.
Danas su politički štrajkovi zabranjeni u Njemačkoj, kao i u Austriji i Velikoj Britaniji. Nasuprot tome, u većini europskih zemalja dopušteni su. U Francuskoj se politički štrajkovi općenito smatraju zabranjenima – no to ne vrijedi za pitanja radne i socijalne politike. Tako je jednomjesečni francuski opći štrajk protiv smanjenja mirovina u listopadu 2010. bio legalan, dok bi u Njemačkoj vjerojatno bio zabranjen.
Opći štrajkovi protiv socijalno-političkih odluka demokratska su normalnost i u Belgiji, Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Grčkoj. U Njemačkoj, nasuprot tome, politički ili opći štrajk i dalje stoje pod sumnjom da teže rušenju poretka i revoluciji. Zabrana političkih štrajkova do danas podsjeća na institucionaliziran strah od samostalne političke djelatnosti radnika.
A kod nas?
Još u vrijeme Austro-Ugarske monarhije, politički angažman putem štrajka bio je izražen. Đački štrajkovi u Zagrebu 1911. i 1912. godine nisu bili samo školski nemiri. Oni su bili duboko politizirani protest protiv represivnog školskog režima, a rasprave među đacima odražavale su šire političke tenzije. Nešto ranije, 1905. godine, Osijek je svjedočio prvom općem štrajku na ovim prostorima. Iako su njegov povod bili socijalni zahtjevi, njegovo brutalno gušenje od strane carskih vlasti (koje je rezultiralo smrću jednog sedamnaestogodišnjeg radnika) nedvojbeno ga je pretvorilo u politički čin otpora.
Unutar socijalističke Jugoslavije, gdje su štrajkovi bili nepoželjni, oni su poprimili izrazito političku narav. Vrhunac je bio 1971. godine, kada se studentski štrajk u Rijeci, kao dio šireg Hrvatskog proljeća, otvoreno suprotstavio vladajućoj Partiji tražeći veću nacionalnu autonomiju. Štrajkovi su postali još izravniji znak otpora tijekom krize 1980-ih.
Rudari u Labinu 1987. godine, nezadovoljni režimom rada i ekonomskom politikom, nisu tražili samo veće plaće. Njihovi zahtjevi bili su usmjereni protiv direktora kao predstavnika vlasti, a izviždali su i partijske dužnosnike, što je bio otvoren izazov političkom establišmentu. Sljedeće godine radnici u Borovu također su krenuli u štrajk, izravno se suprotstavljajući politici MMF-a i Komunističke partije.
Nakon 90-ih, štrajkovi su se češće vodili pod socijalnim parolama. Međutim, i oni su ponekad poprimali politički prizvuk, posebno kada bi pregovori s Vladom RH, kao glavnim poslodavcem ili regulatorom, zapinjali. Val štrajkova 2023. godine, poput onoga u "Cestama Šibenik", dobar je primjer ove tanke granice. Tada je Sindikat prometa i veza Hrvatske (SPIVH) u svojim podružnicama za održavanje cesta diljem Hrvatske održao jednosatni štrajk solidarnosti u znak podrške radnicima Cesta Šibenik, što bi u Njemačkoj ili Velikoj Britaniji bilo ilegalno.
Suvremeni zakonski okvir
U Hrvatskoj, politički štrajk u pravom smislu te riječi nije dozvoljen. Iako Ustav jamči pravo na štrajk, to pravo nije apsolutno i određeno je okvirima Zakona o radu i tumačenjima Vrhovnog suda. Presude su nedvosmislene: štrajk koji ima isključivo politički, ideološki ili solidarni karakter ne može se smatrati zakonitim. Ključna razlika, koju su sudovi više puta naglasili, leži u namjeri. Štrajk je zakonito sredstvo radnika za zaštitu svojih ekonomskih i socijalnih interesa, poput sporova oko plaća, radnih uvjeta ili kolektivnog ugovora.
Čak i kada takvi zahtjevi imaju širi društveni odjek ili ih zagovaraju sindikati s političkom pozadinom, sama radnja ostaje zakonita ako je njezina srž vezana uz radnička prava. Međutim, ako je primarni cilj izmjena zakona, vladine politike ili režima, radi se o političkom štrajku koji nije zaštićen zakonom. Prije svakog štrajka, zakon propisuje stroge procedure koje slijede "pravila igre". Sindikati su dužni pokušati riješiti spor putem mirenja pred neovisnim miriteljem. Tek nakon tog neuspjelog postupka mogu zakonito najaviti i započeti štrajk. Ako zanemare ovaj korak ili proglase štrajk iz nedopuštenih razloga, sud može narediti njegov prekid.
Za pojedinačne sudionike, sudjelovanje u takvom nezakonitom štrajku može značiti disciplinske mjere poslodavca, a organizatori mogu snositi odgovornost za eventualnu štetu. Dakle, odgovor je jasan: hrvatski pravni sustav ne priznaje politički štrajk kao legitimno sredstvo. Pravo na štrajk postoji, ali je čvrsto usmjereno ka obrani profesionalnih i materijalnih interesa radnika, a ne ka postizanju političkih promjena.
Iako hrvatski zakon ne poznaje "politički štrajk" kao pravnu kategoriju, u stvarnosti su mnogi štrajkovi bili snažni politički činovi. Kada su učitelji ili liječnici zaustavljali rad boreći se za veće plaće, njihov štrajk bio je i ekonomski i duboko političan – bio je direktan udarac na vladinu politiku i njezine proračunske prioritete. Formalno, sudovi takve akcije gledaju kroz paragraf o radničkim pravima. No, u praksi, takvi štrajkovi često prisiljavaju Vladu na političke ustupke i mijenjaju društveni dijalog. Dakle, pravna teorija kaže ne, ali politička praksa svjedoči o suprotnom.
Iako će mnogi argumentirati da uz nikad slabije sindikate i jačanje anti-sindikalne desnice diljem Europe (kao što je AfD u Njemačkoj), trenutni fokus djelovanja bi trebao biti na “spašavanju postojećeg” i proširenje socijalnog dijaloga. Nasuprot tome, postoje mnogi primjeri koji dokazuju da se sindikati (posebno) i u vrijeme krize mogu profilirati kao glavni pokretači pozitivne društvene promjene.
Politički štrajk u susjedstvu
Jedan od najboljih primjera (uspješnog) političkog štrajka iz regije odvio se u Srbiji. Nakon što je Slobodan Milošević u jesen 2000. godine odbio priznati poraz na predsjedničkim izborima 24. rujna, širom zemlje je počeo generalni štrajk koji je postao presudan udarac njegovom režimu. Srpsko društvo je, od prognostičara koji nisu davali vremensku prognozu do seljaka koji su blokirali puteve, masovno i kreativno odbijalo poslušnost. Sve je počelo u petak, 29. rujna, u rudnicima Kolubare, ekonomskom srcu zemlje koje je opskrbljivalo električnom energijom veliki dio Srbije. Štrajk rudara nije bio borba za veće plaće, već čisti politički akt.
Kako ističe tadašnji predsjednik sindikata Miodrag Ranković, kada im je generalni direktor rekao "Pa to je čista politika!", on mu je odgovorio: "Normalno da je politika". Njihov jedini zahtjev bio je da se poštuje izborna volja građana. Narednih dana drama se odvijala na samoj Kolubari. Na licu mjesta su se pojavili i policija i vojska na čelu s generalom Nebojšom Pavkovićem, koji je, prema svjedočenjima, došao hapsiti štrajkače. Sudac Okružnog suda u Beogradu, Nebojša Simeunović, odbio je potpisati optužnicu, čime je, kako vjeruju sudionici, spriječio pucnjavu i potencijalni građanski rat.
Moć vojske i policije slomila se na Kolubari. I dok su rudari držali front, u isto vrijeme su se štrajkovi i blokade širili zemljom, od rafinerije u Pančevu do gradskog prijevoza u Beogradu, stvarajući potpunu paralizu. Štrajk je uspio zahvaljujući pokretu iz unutrašnjosti Srbije, gradovima kao što su Užice, Arilje i Požega, čiji su građani samoinicijativno blokirali sve prilaze. Promjena vlasti koja je slijedila ostaje predmet debata i razočarenja, posebno među radnicima koji su je omogućili. Ipak, onih nekoliko dana kada je Srbija stala, dokazalo je da je masovni, organizirani otpor radničke klase, usmjeren ka jednom političkom cilju, bio faktor bez koga konačni pad režima možda ne bi bio moguć.
Također, bilo je jednodnevnog općeg štrajka 24. siječnja 2025. godine, unutar šireg vala prosvjeda koji traje od studenog 2024. Štrajk je bio značajna, ali ograničena akcija. Na njega su se odazvali uglavnom zaposlenici u privatnom sektoru, kulturi, nevladinim organizacijama i pojedini mediji. Međutim, nije zahvatio ključne državne funkcije ili vitalne usluge, pa nije doveo do ekonomske paralize.
Ta akcija bila je značajan, ali ograničen korak unutar šireg pokreta koji je započeo u studenom 2024. nakon tragičnog urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu, u kojem je poginulo 16 ljudi. Pokret, koji se fokusira na zahtjeve za odgovornošću zbog korupcije i nemara vlasti, uglavnom se sastojao od studentskih blokada obrazovnih institucija i prometa te drugih oblika građanske neposlušnosti, a manje štrajka.
Petci za budućnost - nova stranica odnosa klimatskih aktivista i sindikalista
Kada je riječ o učenicima, jedan od najznačajnijih primjera političkog štrajka zadnjih godina bio je klimatski pokret “Fridays for future” (dalje u tesktu FFF), kojeg je 2019. započela Šveđanka Greta Thunberg kao “školski štrajk za klimu”. Taj štrajk okarakteriziran je kao politički jer njihovi zahtjevi nisu bili upućeni poslodavcu, već su izravno ciljali na izmjenu zakona i državne (pa i globalne) politike.
Tada se i aktivirao moj sugovornik, Michi iz Stuttgarta, koji je ekskluzivno za RP objasnio kako su se klimatski aktivisti i sindikalisti, usprkos svim političkim i institucionalnim izazovima, ujedinili oko zajedničke borbe za javni prijevoz.
Dok FFF i klimatski pokret uopće u Hrvatskoj nisu igrali veću ulogu, u Njemačkoj je izgledalo drugačije. Kako objašnjava Michi, tada se pokret nalazio na ključnoj prekretnici, a na diskurzivnoj razini se mnogo toga promijenilo posljednjih godina. "Ogromnim su se demonstracijama mogli mobilizirati široki slojevi društva, no onda je, kao i svaki pokret, s vremenom jenjavao. Političari te pozivaju na razgovor, ali ti opet nude samo tople riječi kakve se mogu pročitati i u novinama, na materijalnoj razini vrlo se malo mijenja.
Kada pokretu paralelno s tim ponestane snage, školski se štrajkovi pretvaraju u ritualizirane polugodišnje skupove, koje je još najbolje održavati popodne. U tom se trenutku postavilo pitanje smjera, jer su dijelovi klimatskog pokreta zbog prijeteće klimatske katastrofe uvidjeli potrebu za brzim poboljšanjima pa su stvari uzeli u svoje ruke.
Mnoge sabotaže naftovoda, šumske okupacije i blokade prometa proizašle su iz tog dijela pokreta. Knjiga Andreasa Malma How to Blow Up a Pipeline sažima mnoge njihove ideje. Rekao bih da je to ipak previše radikalno da bi se na ulice izvelo milijune ljudi, kao što je to uspjelo manje radikalnom krilu klimatskog pokreta.”
Iako štrajk školaraca nije štrajk u klasičnom smislu, gdje se vrši pritisak na poslodavca, a najveću štetu zapravo imaju sami školarci koji propuštaju nastavu i neopravdano izostaju, masovno markiranje petkom je bio napredak za pokret. Balans između minimalnih zahtjeva (ispunjavanje Pariških klimatskih ugovora iz 2015.) i radikalnog pristupa (međunarodno poticanje na neopravdano izostajanje).
Vozimo se zajedno
Da bi nastala ekonomska šteta, to jest da bi klimatski štrajk postao pravi štrajk (a time i politički), Michi i drugovi su se pitali “koji su sektori važni za klimatsku tranziciju i koje bi trebalo podupirati, jer se na njihovim radnim mjestima zapravo odlučuje hoće li Njemačka postati klimatski neutralna”, pa su zaključili da su ti zapravo javni prijevoz i promet općenito.
“Zato su se još u pretposljednjem krugu pregovora neki aktivisti na nekoliko mjesta uputili prema štrajkačkim mjestima vozača autobusa i tramvaja i upoznali ih. Rekli su im da su iz lokalnog klimatskog pokreta i da ih žele podržati, jer se na kraju radi o zajedničkoj borbi, jer njihovi radni uvjeti diktiraju i našu mobilnost.
Prometni sektor je treći najveći proizvođač CO2 u Njemačkoj, pa smo uvidjeli potrebu da se zajedno borimo za zajedničko dobro klimatski prihvatljivog prometovanja poput autobusa i tramvaja.
Budući da je klimatski pokret još uvijek imao određenu privlačnu snagu, a sindikat ima ključnu ulogu kao socijalni partner, htjeli smo sklopiti snažan savez na ravnopravnoj osnovi – koji bi kroz klimatske prosvjede pokrivao političku komponentu, a kroz sindikalne štrajkove ekonomsku komponentu. Na taj smo način obraćali širokoj većini koja se zalaže za razvoj javnog prijevoza, a ne samo radikalnoj manjini koja je spremna ići u zatvor kako bi sačuvala našu zajedničku životnu osnovu.”
Nakon nekoliko zajedničkih sastanaka klimatskih i sindikalnih aktivista, kao i onih koji su aktivni u više organizacija kao što je i moj sugovornik, nastao je, na prvi pogled, neobičan savez između FFF-a i sindikata javne službe ver.di-a.
Početkom veljače 2024. zaposlenici javnog gradskog i prigradskog prijevoza u Njemačkoj pokrenuli su val velikih štrajkova, boreći se za bolje uvjete rada, a zajednička kampanja s klimatskim aktivistima pod nazivom #wirfahrenzusammen (#vozimosezajedno) nije zahtijevala samo bolje plaće, već i veća ulaganja u javni prijevoz, stavljajući financiranje ove, za klimatsku tranziciju ključne, javne usluge u središte političke debate.
Kako su izgledale pripreme za kolektivne pregovore, objašnjava nam Michi: “U Njemačkoj svaka savezna pokrajina u javnom prijevozu u pravilu ima svoj vlastiti kolektivni ugovor, no tada su svi ti ugovori bili istovremeno otkazani. Tako je diljem zemlje istodobno vođeno 15-ak pregovora, ali sve pod okriljem zajedničkog političkog zahtjeva. Radni uvjeti u javnom prijevozu su, naime, toliko loši jer općine i pokrajine nerado ulažu u osoblje i razvoj.
Mi smo, kao i uvijek, ušli u pregovore sa zajedničkom peticijom, ali s novitetom da je ver.di po prvi put pristao postaviti politički zahtjev, budući da zahtjev za dodatnih 16 milijardi eura za javni prijevoz nije zahtjev prema prijevozničkim poduzećima, koja nemaju taj novac, već prema politici.
Osim toga, peticija nije bila samo operativna (kako to inače bude), nego smo mi, kao pokret za klimatsku pravdu, pokušali pridobiti ljude za naše zahtjeve i sustavno graditi većinsku podršku i u školama, na sveučilištima i na autobusnim postajama.”
Na kraju su diljem Njemačke prikupili preko 200.000 potpisa za peticiju.
“Politički vrhunac kolektivnih pregovora za Michija je bio savezni štrajk vozača, na koji je (ne slučajno) pao i savezni klimatski štrajk FFF-a: “To nas je katapultiralo na naslovnice diljem svijeta, jer se govorilo: ‘Oho, u Njemačkoj se odjednom politički štrajka – je li to uopće dopušteno?’ U Leipzigu su poslodavci čak podnijeli tužbu, budući da je zahtjev za većim financiranjem politički zahtjev koji oni uopće ne mogu ispuniti, no tužba je odmah odbačena i štrajk se svejedno održao.
Na način na koji smo mi to napravili, ‘politički’ štrajkati je dopušteno.” No i danas se poslodavci i desnica u Njemačkoj plaše svakog spomena političkog štrajka. Zajednički dan akcije 1. ožujka 2024. okupio je štrajkaše i klimatske aktiviste na ulicama 57 gradova, što je kulminacija mjeseci zajedničkog organiziranja ovog na prvi pogled neuobičajena saveza između starijih, pretežno muških i često migrantskih vozača i mladih urbanih aktivista, izrasla iz dugogodišnje suradnje koja je započela još 2020.
Za sindikat ver.di, ova suradnja s FFF-om predstavlja ključnu strategijsku pouku: iako su iskustva i stavovi članova različiti, izgradnja širokih saveza izvan tradicionalnih okvira nužna je za stvaranje političkog pritiska i postizanje promjena, posebno u sektoru koji kao javni prijevoz ovisi o javnim sredstvima i čiji štrajkovi primarno pogadaju građane, a ne neposredno financije poslodavaca. Osim Fridays for Future-a, također vrijedan spomena sličan primjer, iako na manjoj skali, su nedavni školski štrajkovi protiv vojnog roka u Njemačkoj.
Perspektiva političkog štrajka u Hrvatskoj
Pokušaji depolitizacije sindikata ili zabrana političkih štrajkova u Hrvatskoj, kao i drugdje, naizgled žele odvojiti radničke zahtjeve od šire društvene rasprave. Međutim, u praksi to najčešće oslabljuje pregovaračku moć radnika i sindikata, dok političke elite i poslodavci ostvaruju veću kontrolu. Razlog je jednostavan: mnoge odluke koje izravno utječu na radnička prava, plaće i uvjete rada donose se upravo u političkoj areni, u Saboru i Vladi. Ako sindikati nemaju pravo organizirati štrajk ili pritisak upravo kada se takve odluke donose, ostaju bez svog najsnažnijeg alata.
Primjer iz hrvatske povijesti dobro ilustrira ovu dinamiku. Početkom 2000-ih, za vrijeme pregovora o izmjenama Zakona o radu, sindikati su pokušali odgovoriti političkim pritiskom. Organizirali su niz prosvjeda, od prosvjedne proslave Prvog svibnja 2002. do Svesindikalnog sabora i okupljanja ispred zgrade Vlade 2003. godine, kako bi se suprotstavili "fleksibilizaciji" tržišta rada. Međutim, unutarnja podjela u sindikalnom pokretu (sukobi između različitih središnjica i njihovih čelnika oko strategije) oslabili su jedinstveni odgovor. Navodno su se ponekad ti sukobi vodili i oko osobnih sukoba na čelu sindikata, a ne samo oko različitih gledišta na zakon.
Kada su sindikati razjedinjeni, politička vlast i poslodavci lakše mogu pregovarati s njima po principu "zavadi pa vladaj", te provesti promjene koje u konačnici mogu štetiti radnicima. Suvremeni primjer ovog rascjepa možemo vidjeti u protestima i raspravama oko mirovinske reforme 2024. godine. Veći dio sindikalnog pokreta oštro se protivi prijedlozima Vlade, pozivajući na zaštitu stečenih prava.
Međutim, glasni nesporazumi i podjele unutar samog sindikalnog pokreta o tome treba li sudjelovati u Vladinim povjerenstvima ili ih bojkotirati, te treba li eskalirati prosvjede u opći štrajk, ponovno pokazuju kako unutarnja politička rascjepkanost onemogućuje jedinstven i učinkovit otpor. Ova fragmentiranost, koja proizlazi iz različitih političkih opredjeljenja i strategija unutar samog radničkog pokreta, na kraju koristi onima koji žele provesti reforme bez učinkovitog otpora.
Dakle, zabrana političkog djelovanja ili štrajka ne rješava ovaj problem. Naprotiv, još više marginalizira sindikate, prepustivši političko donošenje odluka isključivo utjecaju poslovnih lobija. Pravi izazov za hrvatske sindikate, kako pokazuju i stariji i noviji primjeri, nije u tome jesu li politički, već kako postati učinkovito politički faktor – to jest, kako premostiti unutarnje podjele, izgraditi široke koalicije s građanima te jasno artikulirati svoje zahtjeve kao zahtjeve za opće društveno dobro.
Naš suradnik Slavko Stilinović donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels, Picryl, Gradski muzej Vukovar, Srednja.hr (Marko Matijević)
Preporučite članak: