Na subotnjem sindikalnom prosvjedu pod sloganom "Hrvatska zajedno za veće plaće i mirovine" bio je i naš suradnik Slavko Stilinović. Tom je prilikom razgovarao s radnicama i radnicima te sindikalistima. Donosimo vam njegove dojmove i razmišljanja o prosvjedu.
Za početak treba napomenuti da sam odrastao u Njemačkoj i uz tamošnji sindikalni pokret, koji se po mnogočemu razlikuje od hrvatskog, iako su institucionalni okviri usporedivi. Budući da sam primijetio neke stvari koje bi u Njemačkoj bile čudne, pa čak i nezamislive, ovaj će izvještaj sadržavati solidarnu dozu drugarske kritike.
No, svakako je pohvalno da su se tolike različite organizacije uspjele ujediniti oko prosvjeda, zbog kojeg satima tramvaji nisu prolazili Trgom bana Josipa Jelačića.
Uz dobro raspoloženje i sunčano vrijeme, krenuo sam, kao i tisuće ljudi iz svih krajeva Lijepe naše, na isti, gdje nas dočekaše raznoliki govori. Od domoljubnih floskula na koje smo navikli, do borbenih proglasa solidarnosti međunarodnih predstavnika, pa i video poruka iz cijele zemlje u kojima su radnici i umirovljenici podijelili svoje muke.
Tako je i cjelokupan prosvjed bio raznolik. Primjerice, na početku prosvjeda je puštena himna, a među govorima se između ostalog i čuo “Rimtagidim”, pa se cinik u meni pitao hoćemo li se za kraj još svi zajedno pomoliti. (To se nije desilo, no možda ideja bude služila desnim snagama sindikalnog pokreta za daljnju subverziju.) Jer sindikalni pokret, to jest radnički, je samo to. On nije ni hrvatski, ni njemački, ni ničiji, iako smo naravno svi rado Hrvati.
I prije nego što je prosvjed uopće počeo, to se moglo i vidjeti – na prosvjedu skoro da nije bilo stranih radnika, što bi drugdje bilo nezamislivo. Iako su sindikati krenuli s organiziranjem državljana trećih zemalja, oni su i dalje bili slabo reprezentirani. A i ne začuđuje, budući da su oni češće mlađi, dok se dobni prosjek na prosvjedu ipak vrtio od 40 pa nadalje.
Zašto su mladi došli? A zašto umirovljenici?
No, to je prosjek, ipak sam zamijetio i mlade, od kojih su neki podijelili svoje dojmove sa mnom. Razgovarao sam s konobarom koji zarađuje 1150 eura, a garsonijeru u suterenu plaća 500. Zapitao se kako je moguće da prosječna plaća u Zagrebu iznosi 1700 eura, a on ne zna nikoga tko toliko zarađuje. Zato je došao na prosvjed, da “možda jednog dana bude i nekoga znao”. No, član sindikata još nije.
Dvoje riječkih studenata mi se žalilo kako također imaju problema sa stanovanjem i teško mogu naći cjelogodišnji smještaj, jer mnogi stanodavci ganjaju kratkoročnu dobit turističke sezone. “Čak i u Rijeci!”, kažu mi. “O nedovoljnom studentskom minimalcu da ne pričamo”, nastavljaju. Nemogućnost uživanja u studentskim danima bez brige za smještaj ili mogućnosti putovanja, (dok sami žive u turističkom kraju,) njih su mobilizirali na prosvjed.
Dok je skoro svaki govornik na bini spomenuo korupciju (a rjeđe klasne suprotnosti), jedna zagrebačka radnica mi je rekla kako smatra da korupcija jest zasigurno jedan od najvećih problema u Hrvatskoj i široj regiji, no da je upitno bi li radnici bolje živjeli da političari od jednom postanu pošteni, a da se plaće značajno ne podignu.
Starija gospođa mi se žalila da joj nakon 32 godine fizičkog rada, pa 11 uredskog, penzija ne dostiže ni 400 eura, a da su i djeca u financijskim poteškoćama, pa ne mogu pomagati. Dodaje da bi već “odavno odselila” da nije vlasnica nekretnine, jer penzija ne bi ni pokrila najam stana u Zagrebu.
Više radničkih borbi!
Na prosvjedu sam susreo Denisa Geta, predsjednika sindikata TEHNOS (Strukovni sindikat radnika Hrvatske elektroprivrede). Bio je sretan da se dogodio prosvjed jer ga nije bilo više godina.
"Radnici moraju biti na ulicama, posebno danas, kada je pohlepa kapitala prešla sve granice i kada standard radnika pada, dok su profiti vlasnika sve veći. Nažalost, to se ne zaustavlja i situacija je sve gora. Radnici moraju tražiti veće plaće i mirovine i jasno i glasno prozvati pokvarene i korumpirane tajkune i političare.
Današnji prosvjed možda nije okupio previše, ali značajan broj sindikata. Bili smo ujedinjeni u tome i to je vrlo važan korak za buduće sindikalne i radničke aktivnosti.”
Na pitanje što vidi kao nužne korake za zadržavanje ovog momentuma i daljnje organiziranje, kaže: “Radnici moraju biti ujedinjeni, no to je danas već floskula. Mislim da moramo biti puno radikalniji, odnosno radničke borbe trebaju biti aktivnije, radikalnije, i treba biti više štrajkova.
Vlast i kapital godinama nas uspavljuju i radnicima prodaju priče da nam je svima dobro i da je drugima lošije, ali to nije istina. Bogati sve više grabe, a radnicima ostaju samo mrvice. Zato moramo glasnije i hrabrije tražiti svoja prava, počevši od svoje okoline i vlastitog sindikata”, poručio je.
Subotnji prosvjed u Zagrebu, može predstavljati značajan trenutak za hrvatski sindikalni pokret. Ne toliko zbog same brojnosti, koliko zbog činjenice da su se tri sindikalne središnjice s različitim političkim profilima uspjele ujediniti oko konkretnih, mjerljivih zahtjeva. No otkriva i duboke proturječnosti unutar samog pokreta.
S jedne strane, pohvalno je što je došlo do zajedničkog nastupa i što su se na ulicama mogli čuti glasovi radnika iz različitih sektora, pa i sindikalnih vođa koji pozivaju na radikalizaciju borbe.
S druge strane, primjetno je odsustvo stranih radnika, upravo onih koji su često najranjiviji i najslabije zaštićeni na tržištu rada, kao i povremeno skretanje u domoljubnu retoriku koja zamagljuje suštinu (međunarodne) klasne borbe.
Iskustva iz Njemačke i Austrije, gdje sindikalne središnjice djeluju jedinstveno unatoč unutarnjim političkim razlikama, pokazuju put kojim bi hrvatski sindikati mogli krenuti. Ako su se socijaldemokrati, kršćanski sindikalisti i ljevičari u Austriji mogli organizirati pod istim krovom, zašto bi to bilo nemoguće u Hrvatskoj?
Prvi korak već je napravljen, tri središnjice stale su zajedno na Trg bana Jelačića. Sada je ključno pitanje hoće li taj momentum biti iskorišten za izgradnju trajnijeg jedinstva i jače organizacije radništva, ili će se energija raspršiti do sljedećeg izbornog ciklusa.
Srećom, sindikati su (načelno) demokratske organizacije u koje se mogu učlaniti svi koji rade, a promjena kreće s djelovanjem pojedinca.
Naš suradnik Slavko Stilinović donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Petra Ivšić, Iva Ivšić, Slavko Stilinović
Preporučite članak: