Festival alternative i ljevice (FALIŠ) ove će se godine održati po dvanaesti put u Šibeniku. Tim povodom razgovarali smo s Brankom Sekulićem, jednim od organizatora festivala i suradnikom u Centru za istočnoeuropske i euroazijske studije Sveučilišta Stanford. Branko nam je iz svoje perspektive govorio o ljevici, utjecaju današnje crkve, kome naginje više, te što smatra presudnim kada su u pitanju radnička prava. Dotaknuo se i Instituta teologije i politike koji je prošle godine polučio prvu Akademiju istoimenog naziva.
Što bi bio Festival alternative i ljevice i koji je bio povod organizacije prvog takvog u Šibeniku još prije 11, uskoro i 12 godina?
Festival koji je pred nama bit će dvanaesti u nizu, međutim osobno nisam sudjelovao u organizaciji od prvoga festivala, već sam u čitavu priču ušao naknadno, a konkretnije doprinosim uređenju programa od prošlog. Tako da, unatoč što se mnogi iz nekog razloga iznenade kada to kažem, nisam bio organizator prvih deset FALIŠ-a, niti sam njegov idejni začetnik. No, brzo sam se, i to otpočetka, poistovjetio sa samim konceptom, jer je njegova tendencija konkretizirati lijevu misao u novim povijesnim okolnostima, na način da ona ne bude niti dogmatična, niti stereotipna. FALIŠ, ukratko, nije partijski sastanak, već lijevo orijentirani festival koji zahtijeva intenzivno uključivanje i promišljanje na određenu društvenu problematiku i njegova prednost je, u tom smislu, dvojaka. Prvo, on je, koliko znam, u ovom dijelu Europe jedini festival, već samim imenom nedvosmisleno ideološki profiliran, te za kojeg je već na prvu jasno kako na njemu nema mjesta ni desnim niti primjerice neoliberalnim konstruktima.
Oni svakako imaju svoje festivale svakodnevno po televiziji, stadionima i crkvama, te bi bilo uistinu suviše da im i mi još dajemo prostora. Kao drugo, tu nema mjesta ni dogmatskoj, zatucanoj ljevici, onoj koja je omeđena kojekakvim dotrajalim ljevičarskim postulatima i aksiomima. Takvi za to pak imaju svoje salonske klubove. FALIŠ je pak prostor orijentiran na širi raspon artikulacije humanističkih i socijalnih ciljeva, koje nije uvijek lako, a ponekad niti moguće, konkretno artikulirati u lijevom ključu, ali je upravo zato, jedna takva platforma višestruko nužna i korisna, jer ona neće omanuti u svojem nastojanju da tu problematiku ideološki adekvatno dovede na čistac. Na provedbi ideje FALIŠ-a, upravo iz tog razloga, treba i dalje inzistirati.
Kako to da si sada urednik festivala Fališ?
Radi se o klasičnoj smjeni generacije nakon deset godina. Kadar koji je bio u prvom planu, sada je u pozadini, u itekako zasluženoj mirovini, no kao organizatori emeritusi, dok mi koji smo bili u pozadini, sada smo u prvim redovima. Od prošlog festivala, uređivačku politiku smo preuzeli prioritetno Maja Šintić i ja, mada je sve to u konačnici produkt jednog šireg kolektiva. Ono što je na ovom mjestu bitno istaknuti, jest promjena glavnog grafičkog urednika, gdje je nakon jednog genijalca Ante Filipovića Grčića, došao drugi Mirko Rastić. Stvari, naravno, kao i u svakoj ozbiljnoj organizaciji, ne teku uvijek glatko, i ne idu pravocrtno. Dosta se diskutira, ima razilaženja u mišljenju, te ponekad i neočekivanih promjena, ali sve to skupa možemo nazvati slatkim brigama, s obzirom da ideološka profilacija grupe nije upitna.
Što se mene pak osobno tiče, ja sam se festivalu priključio u drugoj godini, kad mi je prišao Emir Imamović Pirke, capo di tutti capi FALIŠ-a i rekao otprilike, „Čuj, ja sam militantni ateist, ali nije moguće da se u dvije tisuće godina kršćanske teologije nije dogodilo i pametnih stvari, pa ako imaš volje, vremena i želje, možemo o tome porazgovarati, te vidjeti što se da napraviti.” Tako da sam ja, zapravo, od drugog festivala postao ono što sam u suštini primarno i danas - urednik teološkog programa FALIŠ-a i istinski uživam u toj ulozi.
Kada kažeš zatucana ljevica, tu misliš na ekstremnu ljevicu?
U nas nema ekstremne ljevice, u smislu da postoji neka politička snaga takvog tipa koja je spremna prekršiti trenutno uvrježene društvene norme i ući u ozbiljan okršaj sa sistemom. Ovdje je više riječ o onoj skupini ljudi koji se oštro bune, ali mahom preko tipkovnice, te se pritom drže dotrajalih, nazovimo ih, logaritamskih tablica društvene promjene. To je ono što Damir Avdić vidi kao, “revoluciju koja je prošla mimo barikada, mimo onih koji su pjevali o njoj, jer više nije imala strpljenja, zbog premalo akcije, a previše refrena”. Međutim, ovdje čak i ne zagovaram njihovo odbacivanje, već pozivam na valorizaciju stavova u nekim novim povijesnim okolnostima, stremeći uspostavi nekakvih suvremenijih, adekvatnijih obrazaca promjene.
Iz moje teološke perspektive pak, zatucanost ljevice koju spominjem je ona koja u potpunosti odbacuje, primjerice, teološki aspekt kao iole validan, što je po meni uskogrudno, ako ne čak i maloumno, jer ne postoji snažniji kritički moment u svijetu koji bilježi snažan povratak političkih religija od Jošue Nazarećanina. Što god netko mislio o njemu, činjenica je da je on razapet kao politički pobunjenik protiv establišmenta svojeg doba i to u ime onih koji su bili ugnjetavani kao mali i nebitni. E sad, vjeruješ li ti ili ne da je Nazarećanin uskrsli Bog, to je meni apsolutno irelevantna stvar. To moju vjeru ne dotiče. Međutim, čin raspeća Nazarećanina kao političkog pobunjenika protiv opresivnog sistema tadašnje rimske vlasti udružene sa strukturama tadašnje judaističke vlasti je ono što ostaje kao činjenica. Dakle, ako nisi u stanju shvatiti barem specifičnost tog uistinu jedinstvenog sociopolitičkog i kritičkog momenta, onda mi je žao, ali nemamo o čemu razgovarati.
Teologiju i teologe obično u Hrvatskoj ne povezujemo baš s ljevicom, kako ti to vidiš? Kako to da i sam naginješ ljevici?
U temelju mojeg društvenog bića je antifašizam. To je ono što je moja bit kao odgovornog građanina, te sukladno tomu nemam nikakav poriv neprestano se izjašnjavati u svim pojedinačnim slučajevima koji se tiču, primjerice, rasne, spolne, rodne, etničke, religijske i ine diskriminacije, jer smatram kako antifašistički stav sve to objedinjuje bez ostatka. Međutim, samom antifašizmu kao takvom sam pak prišao, i to je možda specifično, preko Nazarećanina. Dakle ja sam preko njegove prakse i njegova sociopolitičkog rakursa došao do antifašističke tradicije kao nečega što ne bi smjelo biti pitanje odabira, već jedinog konkretnog odnosa prema životu kao takvom, jer se tu na prvo mjesto ne stavlja nikakva idelogija, već očuvanje života čovjeka kao takvoga.
Tako da meni, kao što nije normalno da nakon zahoda ne opereš ruke, tako nije ni normalno imati problema sa idejom antifašizma, posebice jer je ona suštinski antiideološka. Ona, naime, nestaje onog trenutka kada nestaje konstrukt fašizma u određenom društvu, kao one vrste društvenog zla koje u svojem temelju teži zatiranju ljudskih bića na bazi njihove rase, etnije, religije, spolne orijentacije, fizičkog izgleda i sl. Taj pokušaj dokidanja prava na život drugima je ono na što se niti može niti smije pristati. U tom pogledu, meni je jako bitna ta sukladnost antifašizma sa praksom Nazarećanina koji je i sam stremio ka dokidanju društvenog zla. Stoga, moje antifašističko nastojanje je primarno utemeljeno u Nazarećaninu, međutim to nipošto ne podrazumijeva da se iza njega sakrivam i libim prihvatiti i sve ono što je ova ideja u samoj svojoj provedbi na povijesnoj razini loše iznjedrila, jer je kritički osvrt ključan, i to upravo zato kako bi jedna ovakva veličanstvena ideja ostala očuvana.
Možemo li onda ideju fašizma na neki način povezati i s etnonacionalizmom na našim prostorima?
Nisu svi etnonacionalisti fašisti, no svi su fašisti svakako etnonacionalisti, utoliko se te ideje ispreliću. Na našim prostorima je etnonacionalizam snažno prisutan, i to u religijskom ključu kao sakralizacije etnonacionalističkih ideologija. Željko Mardešić dobro opisuje početni stadij ovog odnosa kroz koncept tzv. „teologije nacionalnog oslobođenja“, kao što je to učinio i Špiro Marasović kroz koncept tzv. „etničke eklezijalne svijesti“. Tu je, pojednostavljeno rečeno, riječ o ideologiji obrambenog mehanizma kojeg stimuliraju političke i religijske strukture unutar nekog naroda, a koje se odražavaju mahom u težnji za razgraničenjem od drugih etničkih zajednica i to primarno kroz kulturni, religijski, običajni i sl. obzor. Međutim, to počesto dovodi do ideološkog zastranjenja, i kao što smo to na ovim prostorima i vidjeli, sprovođenja etničkog čišćenja i genocida, dakle radikalnog čišćenja prostora od drugoga. Iz tog razloga osobno imam zazor i od same ideje tzv. „dobrog nacionalizma“ ili patriotizma kao takvoga, jer ih osobno ne vidim kao ništa produktivno, s obzirom da se u nas, ali ne samo u nas, dosad uvijek pokazalo kako i najneviniji sinovi domovine ili otadžbine, počesto završavaju kao „nijemi svjedoci“ koji mirno žive kraj mučilišta ili kao oni koji “samo obavljaju svoju dužnost”, tipa čuvara logora.
Država, naime, koja je zasnovana na takvim idejama, kristovski sagledano, treba biti ukinuta, transformirana, i zato, danas, nijednu od država u kojima sam živio, ne osjećam kao svoju. Stvar je u prirodi te konstrukcije, jer jedna takva država-nacija koja ustraje na ispravnosti svojih grijehova, i koja nije u stanju očuvati jedan ljudski život od same sebe, od vlastitih institucija, duboko je antikristovska, te anti-antifašistička, i kao takvu je isključivo vidim kao neprijatelja. Međutim, pri tome ne mislim na ljude koji žive u njoj, već isključivo na vlastodržački aparat koji tlači i koji treba izbjegavati mistificirati, jer država nije ništa drugo već sustav institucija uvezenih u birokratski aparat koji se na geografskim kartama ukazuje u vidu nekog zatvorenog crtovlja i nosi neko ime. Ljude stoga treba produhovljavati i educirati, ukratko, spašavati od situacije da se poistovjećuju sa takvim tvorevinama. Odnosno učiti ih da jedan takav birokratski aparat može biti prihvatljiv, jedino ako je human, ali ga svejedno imati “na nišanu”.
S druge strane, ukoliko je loš, treba ga rušiti. Upravo zato kada je u Bosni prije deset godina bilo na djelu ono paljenje zgrada, ja sam na to gledao sa radošću, jer tu nisu stradali ljudi, već zgrade koje su doživljene kao simboli zločina. Isto tako da netko sada minira, recimo samu zgradu vlade na Markovu trgu, ili onu na Andrićevu vencu, bez živog bića unutar njih jasno, prema meni nije počinio nikakvu štetu, jer je svijet svakako bolje mjesto bez tih zgrada kao generatora društvenog zla. U tom smislu, boljitak se svakako može ostvariti i kuglom za rušenje.
Na temelju ovoga što si nam ispričao, možemo utvrditi da teologija u Hrvatskoj zbilja otvoreno naginje desnici?
Tu je riječ o prethodno spomenutoj “teologiji nacionalnog oslobođenja” koja se kroz etnototalističku i etnoklerikalnu misao od kraja 80-ih i 90-ih godina pretvorila u ono što ja zovem penomenon etnoreligijanstva. Ono je odraženo u etnototalitarno čistim državama u kojima živimo i unutar kojih postoje ozbiljne etnoklerikalne aspiracije, tj. težnje o uspostavi etnonacionalno profilirane crkvene zajednice. E sad možemo postaviti pitanje da li je i takva teologija, kontekstualna teologija? I odgovor je da jest. Je li pak takva kontekstualna teologija zdrava za, uopćeno rečeno, duh jednog društva? Naravno da nije. I o tome se radi, jer etnokleriklani teološki diskurs može biti shvaćen na tragu nekakvih starozavjetnih poruka, koje njegovi proponenti obilno koriste, ali onog trenutka kada se u priču uključi novozavjetni rakurs, jedino što je ispravno, jest rad na dokidanju takva diskursa. I to do temelja. Dakle, ne kritički obrađivati i ulaziti u nekakvu polemiku, nego dokidati jer sa takvom vrstom generatora društvenog zla se ne smije pokušati uspostaviti nikakva vrsta dijaloga, s obzirom da dijalog bazno počiva na dvama stranama koje imaju stanovitu argumentaciju i od kojih svaka zadovoljava minimalni kriterij nediskriminacije čovjeka kao takvoga.
Dijalog bi u ovom smislu krenuo tek onda kada bismo srezali u korijenu bilo kakvo etnoreligijanstvo, bilo kakvo sakraliziranje etnonacionalizma i kada ne bi postojala nikakva opasnost da etnoreligijantska strana dođe u poziciju koristiti benefite dijaloga kako bi opravdala narav svojeg zločina. Međutim, ovdje je važno napomenuti kako nije čitava Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te Srpska pravoslavna crkva takva, već samo onaj “kurvinski dio” njih, kako su takva zastranjenja klera zvali crkveni oci Jeronim, Ambrozije i Augustin, referirajući se na one koji koriste ugled čitave zajednice kako bi prikrili zločinačku narav svoje agende. I tada ispada, kad se napada te trule kurvinski nastrojene pojedince, da se napada čitav kolektiv, čitavu crkvu. Ne! Ovdje je riječ isključivo o ljudskom moralnom škartu. Njih se treba riješiti. Tako nam se neće, primjerice, događati da se čitav srpski narod prokazuje kao genocidan radi Srebrenice, ili hrvatski radi Pavelića, već će se na udaru naći upravo onaj dio njih koji jedini i jest problematičan, srpski i hrvatski etnonacionalizam, i to dodatno posvećen iz smjera stanovitih crkvenh krugova. I to je ono što treba raditi, a to na razini države može samo antifašizam, kao što na razini crkve može samo Nazarećanin.
A teolozi u službi crkvene institucije na našim prostorima su mahom morali tako funkcionirati, jer je religija u principu ideologija i ona može opstati jedino ako se stapa sa sociopolitičkim okolnostima u kojima živi, odnosno sa političkom matricom koja tim okolnostima upravlja. Religijska institucija naprosto ne može drugačije opstati, no tada vjera unutar nje je ona koja neupitno pati. Odnosno preciznije, unutar tog religijskoj ideološkog diskursa postoji cijeli jedan soj ljudi inspiriran i isključivo vjerski motiviran koji trpi institucionalno nasilje i prilagodbu religijske institucije sistemu. Upravo zato unutar crkvenih zajednica i treba ojačavati te vjerske snage kako bi se religijska institucija imala šanse izvući iz grotla svjetovnih ideologija kao što je u našem slučaju etnonacionalizam. Ljudi se, naime, na našim prostorima u crkvi okupljaju primarno na osnovu etnokulturnog koncepta. Drugim riječima, oni u crkvu idu u prvom redu zato što su Hrvati ili Srbi, a ne zato što su katolici ili pravoslavci.
Naravno, ne svi, ali prema nekim istraživanjima ogromna većina ljudi tako funkcionira. Ugrubo govoreći, rekao bih da na kristovski način funkcionira jako mali postotak ljudi unutar crkvenih zajednica, dok etnokulturni vid zajedništva bilježi preostali postotak. To je ono kako ja vidim situaciju ili bar kako je doživljavam iz svega onog što radim u okrilju ove tematike i u odnosu na ljude s kojima sam unutar tih crkava konektiran. Etnonacionalna indoktrinacija je neupitna, te kad imaš neku teološku koncepciju koja ti sugerira da je ova etnonacionalna matrica pogrešna, ista se odmah odbacuje kao heretična. Proziva je se stranim, ubačenim tijelom i remetilačkim faktorom, jer se znatno razlikuje od dominantnog narativa čija masivnost stvara privid ispravnosti, tako da da, ispada da su hrvatska katolička i srpska pravoslavna zajednica na našim prostorima dominantno desničarski usmjerene i onda se na njih lijepe i takve političke ideje tvrdeći nam da se ne može drugačije.
Ali što je onda recimo s evangeličkom i katoličkom crkvom u Njemačkoj? Oni su glasno i jasno istupile protiv AfD-a i njihovog postojanja, te su nedvosmisleno istaknuli kako jedna takva stranka ne samo da nema mjesta u kršćanskom svjetonazoru, već su i ljude javno pozvali da ako se smatraju kršćanima za njih ne glasaju. Prostori bivše Jugoslavije su, u nedostatku takvog kršćanskog karaktera, postali svojevrsno “Trojedno Kraljevstvo” ratnih zločinaca, ratnih profitera i privrednih kriminalaca, te u hrvatskom slučaju, pride i lažnih branitelja koji ovima služe kao svojevrsna pretorijanska garda. Duhovna potpora tamjana ne izostaje. Stoga, danas, kada ulaziš kritički u takav diskurs i u bitku s takvima, ti si taj koji na generalnoj razini ispada iz kolosijeka. I to iz jednostavnog razloga – zato što je etnonacionalizam u nas konkurentna roba, to je valuta kojom se zarađuje, s kojom se plaća račune i kupuje socijalni mir, tj. amortizira sukob među navedenim kriminalnim sojevima. Dok se u zapadnim zemljama zarađuje primjerice na tzv. ekumenizmu, i zato je moguć ovakav istup spomenutih njemačkih crkava. Ne možeš zaraditi u Njemačkoj na etnonacionalizmu, a ne možeš zaraditi ni u bivšoj Jugoslaviji s ekumenizmom.
Kako vidiš rješenje tog problema?
Problem u svemu ovom nije tek da se iskaže kritika, već nešto što sam relativno kasno spoznao u odnosu na stvari kojima se bavim, a to je da smo mi koji mislimo drugačije dijelom krivi zato što nikada nismo artikulirali ništa za što bi se ljudi mogli konkretnije uhvatiti u želji da budu opozicija etnototalitarnim i etnokleriklanim tendencijama. Ukratko, nikad nismo artikulirali alternativu koja se na kvalitetan način sukobljava protiv toga. Postoji samo kritika, što je posve u redu, jer je neophodna, ali ne postoji diskurs za koji se možeš uhvatiti, s njim poistovijetiti i kroz isti duhovno i intelektualno napredovati, te se osobno nametnuti kao jasna opozicija svim tim društvenim zastranjenjima. Ne postoji naime konkretan, praktičan ideološki pravac sposoban uspostaviti jasne društvene kriterije koji doprinose izgradnji onog što je bolje i humanije, a da se ne razumije tek kao sporadična pojava. Naime, zlo u nas nije izbacilo dobro iz igre, već je umarširalo u prazan prostor koji je dobro već bilo napustilo, jer se puno toga duže vremena uzimalo zdravo za gotovo, te se izgubilo iz vida da je narod, u principu, kvarljiva roba koja treba neprestanu duhovnu i intelektualnu izobrazbu i poticaj. Princip zdravo za gotovo je dakle doveo do toga da su sad etnoreligijanti ovladali središnjom polugom društvene moći, te je sad, umjesto ozbiljnih ljudi, na vlast došao šljam. I oni ozbiljno prijete svim civilizacijskim tekovinama koje su ovi prostori ikad ostvarili.
Partizani, recimo, kada su izašli iz šume, izašli su kao obrazovani ljudi, jer oni su se čak i po šumama uspjeli educirati, dok su ovi majstori na čitavom području bivše Jugoslavije morali osnovati svoje fakultete i učilišta kako bi uspjeli išta završiti. Za taj kadar i večernje škole djeluju kao akademije znanosti i umjetnosti, mada ni o njima u nas ne možeš više imati dobro mišljenje. Čisto primjera radi, ti si nekad imao Koču Popovića kao ministra vanjskih poslova, a danas imaš Grlića Radmana i Marka Đurića. Pa čekaj… Pazi, mi smo toliko nisko pali da jedan Plenković ispada jedan od najkompletnijih političara na ovim postjugoslavenskim prostorima, a u Kočinom ministarstvu najdalje što bi dobacio bilo bi vjerojatno slaganje registratora. Barata stvarno dobro stranim jezicima, mogao bi kvalitetno razvrstavati poštu stranih dimplomacija. Sve u svemu, to je velik civilizacijski pad ovih prostora, moralni pad, duhovni pad, ekonomski, politički, kulturni, svekoliki…To je punina jednog poraza, jer postoji sjećanje na vrijeme kad su ovi prostori bili važni i suvereni, i onda imaš spoznaju da od njih više nikad neće biti ništa i da su oni posve društveno dokončani, nebitni, raspušteni kao išta bitno u političkom svijetu koji nadolazi. Ne treba jugoslavenskoj komunističkoj partiji naravno tepati, nije ona u političkom smislu zaslužila ništa bolje od onoga što joj se na koncu dogodilo, ali ljudi na ovim prostorima jesu.
Partija i Jugoslavija su u odnosu na ono u što su se na koncu pretvorili, neupitno trebali biti rasformirani - zamisli samo horora da sada imaš državu u kojoj vlada koalicija SNS-a i HDZ-a - ali koncept na kojem je ta ideja jugoslavenstva stasala, od antifašističke borbe, pa do svekolike industrijalizacije i socijalnih tekovina, trebala je biti očuvana, pa taman i u sustavu raspuštanja federacije, te osnivanja samostalnih i neovisnih država kakve su kao danas. Ovako imaš paradoks, za kriminalce Jugoslavije nije nikad bila veća, jer nema, naime, ozbiljnijeg kriminalca koji ne barata pasošem skoro pa svih posjugoslavenskih država, a kad trebaš, primjerice, naručiti knjigu u Šibenik iz Čolovića XX veka iz Beograda, onda treba potpisati pet raznih vrsta dokumenatata kao da je riječ o isporuci oružja. Doduše, u neku ruku i jest, jer jedino obrazovanje i odrješitost koja iz njega proizlazi može dokinuti ovu mašineriju zločina koja se nadvila nad nama.
Ima li Crkva utjecaja na društvo i danas?
Crkva nema političku snagu, ona nije politički faktor u tom smislu, ali je ona svakako relevantan društveni faktor sa snažnim političkim utjecajem. I Srpska pravoslavna crkva u Srbiji i u paradržavi Republici Srpskoj, kao i Katolička crkva u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, nisu de jure, ali su de facto državne crkve snagom pismenih i usmenih ugovora koje su dogovorile s vladama spomentih država i paradržava. Ti tandemi neupitno funkcioniraju, pa čak i onda kad se kao međusobno sukobljavaju, Kaptol sa HDZ-om, odnosno Vračar sa SNS-om, ali veza kao takva nije dovedena u pitanje. Nitko od tih crkvenjaka od utjecaja nije izašao i upitao zašto ljudima nisu isplaćene zaostale plaće, prekovremeni, zašto ih se izrabljuje na razne načine, gdje su uostalom pare iz pretvorbe i privatizacije? Smeta im kad se utakmica nogometnog prvenstva poklopi sa blagdanom, a ne smeta im što se najveća pljačka u suvremenoj povijesti ovih prostora zove pretvorbom, odnosno činom koji odražava samu suštinu crkvenog života.
To su ti pastiri koji ne idu za onom jednom izgubljenom ovcom kao što novozavjetna poruka nalaže, jer vune zasad, kao što vidimo, ima u izobilju. Njima je naravno bitno da su štale na sigurnim stupovima i da ne prokišnjava. Izvana djeluje fino, dakle, forma je zadovoljena, sadržajnost ionako nije tu relevantna, jer je posve vjerskog karaktera, to se mahom kosi sa ideološkim usmjerenjem religijskih institucija. No, s druge strane, pogledajte samo koja je moć te iste crkve, primjerice u slučajaju istupa protiv privatizacije voda i šuma. Onog trenutka kad je HBK preko Iustite et Pax sastavila izjavu, stvar je bila gotova, vlada je odmah pokleknula i odustala od izmjene zakona. Sad slijedi ovaj drugi dio, političkog lobiranja unutar crkvenih redova, tako da nam predstoji vidjeti konačni rasplet tog slučaja, međutim, ovo nam jasno sugerira da na našim prostorima, onog trena kad crkvena institucija zauzme stav, ima sposobnost itekakvog političkog utjecaja.
Iz ovoga se vidi koliku Crkva ima moć, ona možda nije direktna, ali indirektna?
Crkvena institucija je na našim prostorima neka vrst čudnovate sive eminencije koja ako otvoreno i ne stoji iza nekih stvari u društvu, ona njima počesto neposredno upravlja, jer u svijesti ljudi sa ovih prostora, ako i ne postoji jasni crkveni naputak, postoji ta vrsta autocenzure koja se prema nekakvim dominantnim stavovima crkvene institucije ustrojava. Mnoge političke karijere na ovim prostorima neupitno ovise o tome kakav će stav zauzeti neka crkvena struktura. Ne samo na nekoj, nazovimo to, nižoj, lokalnoj razini, već i na onoj višoj, državnoj. Crkve imaju fantastičan potencijal kvalitetne društvene promjene, a i fantastične ljude unutar sebe koji to mogu potaknuti, samo eto nažalost, ništa od tog gotovo uopće ne dolazi do izražaja.
Bavi li se Crkva u današnje vrijeme po tebi više vjerskim ili političkim pitanjima? Ili možda oboje podjednako?
Crkve su u nas postale svojevrsni zavičajni klubovi, koje se mahom ne bave ničim osim s etno-kulturalnim politikama. Tek se sporadično, na marginama bave vjerom i to tek pojedinci, dok su ostali fokusirani na očuvanje etno-kulturnog kružoka. I to je, dakle, prioritet ovdašnjih religijskih institucija, dok se vjera odvija na zapećku tog čitavog procesa. Stoga, ona kritička svijest koja proizlazi iz osobe Nazarećanina, u odnosu na način kako ovdašnje crkvene institucije funkcioniraju, je nešto što tim crkvama, u principu, i ne treba, i što im je višak u njihovom svakodnevnom djelovanju. Jer njima se, u gotovo svakom njihovom društveno-političkom istupu u zadnjih tridesetak godina, taj križ otvorenosti za pateće koji stoji posred njihovih zajednica, svako malo, nekako zakrivi na uglovima. E to je taj križ koji je unutar njih dominantan, u samom mainstreamu crkvenog života na našim prostorima. Ako slučajno netko misli da nije, nema problema, neka iznese činjenice, i ja ne bih imao nikakav problem s tim da budem pobijen argumentima. Dapače, čak bih bio radostan da u svakoj ovoj stvari koju sam izrekao, budem jasno i konkretno demantiram i da ispadne da to nije tako.
Koji su tvoji pogledi na radna prava, čemu si naklonjeniji? Što zapravo uopće vidiš ispravnim danas s obzirom na stanje u društvu i trenutne parlamentarne izbore?
Radnička prava su, u principu, neodvojivo povezana sa pitanjem ljudskog dostojanstva. Hrvatska načelno živi, osim na opasnoj i hazarderskoj ideologiji turizma, poglavito na ljudima, državljanima koji su vani, a koji kroz poreze ili druga davanja iskrcavaju paru na ove prostore. To je ozbiljan dio hrvatskog budžeta, kao i pare koje se kroz razne namete otkidaju od malih privrednika ostavljajući im tek toliko da prežive bi i dalje mogli biti izrabljivani. Dakle, u temelju opstanka države je i dalje rad, samo ova država nije učinila ništa da isti stimulira, već prema istom gaji odnos krvopije. Međutim, odnos prema radu je ono što nam jasno sugerira kakva je određena institucija. Hrvatska, a i općenito države na području bivše Jugoslavije, kao i crkvene institucije na dotičnom području, posve su izgubile iz vida dimenziju rada kao poante života, poante stvaranja i napredovanja. Posljedično je izgubljena i dimenzija ljudskosti, jer je nemoguće poštovati ljudsko dostojanstvo, ako se ne poštuje ono što čovjeka čini čovjekom - stvaranje. Radnička prava su u tom smislu desetkovana. Ne govori se više o radnicima, nego o djelatnicima, ne govori se o neisplaćenim i niskim plaćama, već o zabrani rada nedjeljom. To su udarne teme. A onda vidimo u jednom trgovačkom lancu u Šibeniku kako radnice nedjeljom, iza zatvorenih vrata, rade inventuru. Jel im to plaćeno dodatno? Dakle, tu se opet vraćamo na prethodno spomenute štale na sigurnim stupovima, kao formi koja je zadovoljena, dok je sadržajnost, koja je u ovom slučaju radničko pravo, odbačena.
Jedno od ključnih pitanja za crkvene institucije na našim prostorima je svakako kakav je njihov odnos prema radničkim pravima, a odgovor je naravno nikakav. Premda je sv. Josip Radnik kao figura u središnjoj orbiti crkvenog bivanja. Tuga je to, jer ako ne cijeniš radnika kao takvoga, nije to pojedinačan problem, već kolektivan, jer se tu negira direktno ono što radnik producira, rad kao vrijednost. Mi prema radu i prema znanju nemamo više nikakav odnos, kriminalizirali smo dvije ključne kategorije civilizacijskog napretka. Ne radi ništa, samo slušaj, uhljebljuj se. Radnike se gazi po tvornicama, učitelje tuče po školama i nikome ništa, nema crkvene institucije, nema one državne da dignu glas protiv te vrste nasilja. Stoga, ne bi ja odviše radnička pitanja svodio na nekakvo posebno pravo unutar nekakvog pravnog konstrukta, mada je nužno, već se prema njemu treba primarno odnositi kao prema temeljnom ljudskom, životnom pitanju.
Može li teologija i sami teolozi/nje nešto učiniti kada su u pitanju takva društvena pitanja? Pitanja radnika, radništva?
Unutar teologije postoji kompletni pravac koji se zove teologija rada, a dobar dio toga se može povezati sa teologijama oslobođenja i novom političkom teologijom kao konceptima koji staju u obranu patećeg čovjeka. One su po svojem sastavu vrlo socijalno osjetljive, no doduše ne može ni biti kršćanske teologije ako ne postoji taj socijalni moment. Život pojedinca je ono o čemu zapravo ovisi čitav teološki konstrukt. Ako ljudi žive loše, ako su gladni, a nitko o tome jasno ne progovara, konstrukt je podbacio, nema ga. Nahraniti ljude, premda djelatnost Caritasa, nije poanta kršćanskog navještaja, njegova je poanta potaknuti da se stvore uvjeti u sklopu kojih bi ljudi radili i zaradili za pristojan život. Ako ljudi rade, a ne mogu od tog rada živjeti, to nije samo materijalni, već i duhovni problem koji na duže staze vodi ka zločinu prema duhu, njegovom totalnom slomu i ubijanju. Recimo za mene koji sam trenutno na privremenom boravku u SAD-u, nije bio nikakav novitet vidjeti da ljudi žive na ulici u kutijama, ali mi je bila šokantna i pomalo bolna spoznaja, da čak i među sirotinjom postoji klasna razlika na one koji spavaju u šatoru i na one koji spavaju u kutijama.
Kao što se u bogataškim naseljima miljarderi odvajaju od miljunaša, tako se po sirotinjskim kaldrmama šatoraši odvajaju od kutijaša. Ono što je još luđe, dobar dio onih koji spavaju u šatorima su, kako mi ovi upućeniji govore, ljudi koji su mahom završili fakultete i dalje imaju poslove, te se svaki dan fino obuku, počešljaju, operu zube i idu na posao. Ali spavaju u šatorima zato što im neoliberalni sistem u kojem žive ne dozvoljava ulazak u konkretan stambeni prostor prije nego otplate dugove koji su ih i učinili beskućnicima. Kuće su im dakle zbog privatnog sloma usred krize oduzete, oni spavaju na ulici, dok dio njih hipoteke i dalje otplaćuje. I sad dolazi ono najluđe, jedan dio njih i dalje tvrdi kako je sustav u kojem žive dobar, ali da su oni ti koji su podbacili. Pazi, živiš u pišalini svekolike društvene propasti i sanjaš i dalje “američki san”.
Neoliberalni kapitalizam je naprosto neupitni pobjednik svih postpovijesnih izbora. Istovremeno, ono što smo mi imali na prostoru bivše Jugoslavije, odraženo kroz radnička prava, emancipaciju žena, socijalne norme, i sl., ovi ljudi u SAD-u, kao i u gotovo čitavu tzv. zapadnom razvijenom svijetu, mogu samo sanjati. Međutim, ukoliko bi netko evocirao te datosti i postavio pitanje o njihovoj revalorizaciji, ne bi bio samo prozivan kao nekakav jugonostalgičar, što god to u ovom slučaju značilo, već bi se, u slučaju formiranja nekakakva politička pokreta, uzjogunile i sve spomenute tzv. zapadne instance moći, jer potkopavaš temelje koje su desetljećima nalijevali. I to između ostalog i krvlju. Tuđom naravno.
Najčešća, kakti psovka upućena svim takvim ljudima je da su komunisti i da streme povratku njegove totalitarnosti. Na stranu sad razni komunistički režimi, mene samo zanima što ima totalitarno u ideji da čovjek radi i od svojeg rada živi dostojanstveno, što ovdje i jest poanta priče? Što ima loše u onemogućavanju izrabljivačke mašinerije da ubija ono temeljno u čovjeku kao političkom, društvenom biću - volju za radom i želju za znanjem. Poštovanje prema radu i znanju su temelji svake ozbiljne nacije, a ja u nas tu ozbiljnost naprosto ne vidim.
Kako vidiš tu zabranu rada nedjeljom, koju si ranije spominjao? Misliš li da ona nema smisla?
Stvar je u tome da imaš potpunu slobodu odlučivanja. Imam primjer prijatelja koji je godinama radio gotovo svaki praznik i vikend, jer je trebao više novca radi isplate kredita. To mu je firma omogućavala, on je na to pristao i situacija je bila jasna i takva sve dok kredit nije otplatio. On više nema potrebu za tim, ali ima netko drugi, tko sad to ne može, jer je nedjelja formalno neradna. Dakle, radi se isključivo o tome da treba adekvatno radnika platiti. U Hrvatskoj je taj zakon sprdnja, jer su kriteriji njegove provedbe tragikomedija. Brani se pravo na rad, a ne brani se pravo da radnik za svoj rad bude adekvatno plaćen.
Koje bi bile pozitivne prakse unutar, recimo, teologije oslobođenja koje možemo vezati za pitanja radničkih prava, borbe radničke klase, siromaštva?Imamo primjer teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, ali ako ima nešto aktualnije i zemljopisno bliže nama?
Nije nužno vezano za teologije oslobođenja i Latinsku Ameriku, mada ponajbolji prvoborci za radnička prava dolaze upravo iz tih redova. Recimo ima taj načelni stav Katoličke crkve o radu koje ističu njegovu neprikosnovenu egzistencijalnu vrijednost u čovjekovu životu koja je sažeta u enciklici “Laborem exercens - Radom čovjek” od Ivana Pavla II. Tu je, ukratko, sadržano sve ono što bi netko tko se smatra pravovjernim katolikom trebao imati kao usvojeno gradivo. Postoji dakako i “teologija rada” kao grana teologije koja se fokusira na razumijevanje naravi, svrhe i značaja rada iz kršćanske perspektive. Recimo, jedna zanimljivost, uvjetno rečeno, naš Miroslav Volf je značajno pridonio razvoj misli teologije rada knjigom "Work in the Spirit: Toward a Theology of Work", u kojoj istražuje teološke temelje rada i njegove implikacije na kršćansko učenje i društveni angažman.
Postoji li određeni pokret unutar teologije koji bi s nekim konkretnim primjerom mogli povezati s trenutnim stanjem po pitanju rada, prava radnika i siromaštva?
Istina je da su najsnažniji imputi vezani za “teologiju rada” primarno dolazili iz zemalja Trećega svijeta, i to prije svega od latinoameričkih teologa oslobođenja koji su se uhvatili direktno u koštac s problematikom siromaštva i političkim okvirom koji ga proizvodi, u čemu je aspekt rada kao baze ljudskog dostojanstva neupitan. No ne bih ja ovdje trančirao kršćansku misao na razne kategorije, jer rad nije neko sporadično, već temeljno teološko pitanje koje u konačnici reflektira sam odnos čovjeka prema Bogu. Stoga, sve su crkve, ako za sebe tvrde da su kršćanske treble, po ovom pitanju rada i radničkih prava te kroz njih reflektiranog ljudskog dostojanstva, puno, puno više raditi. Ono što je paradoksalno, jest što u mnogim današnjim, uvjetno rečeno, kršćanskim zemljama, radnici imaju gotovo manje prava nego robovi Rimskog carstva, jer je princip robovlasničkog sistema nalagao brigu gospodara za roba, smještaj, hranu, zdravstvena skrb. Sad će netko reći, da se to nalagalo, ali se rijetko tko toga držao i da se te mjere sprovode nitko nije tada striktno kontrolirao. Točno, međutim, koja je onda razlika između tog robovlasničkog sistema i ovog danas kad imamo zakone koji sve to isto nalažu, ali rijetko tko je prisiljen iste provoditi. Da li su to te demokratsko-liberalne vrijednosti o kojima se se sanja?
Ili je jedina razlika u tome što u Rimu pojedinac nije mogao slobodno odlučiti želi li raditi, a danas se u neoliberalnom kapitalizmu pojedinac može slobodno odlučiti od koga biti eksploatiran? Oba ova sistema, ukratko, imaju jednak odnos prema radu, nikakav. I crkva generalno tu ništa posebno ne doprinosi da se to “ništa” promijeni na bolje. Posebice ne kod nas. Mada, recimo, čisto primjera radi, rad fra Bone Zvonimira Šagija jako puno o tome govori i mnoga njegova ostavština biva zahvalnim obrascem za potencijalne promjene diskursa na ovom polju. Socijalna bitka će u nas započeti onog trenutka kad se po prvi puta postavi politički artikulirano pitanje „gdje su pare i i druge materijalne tekovine koje su radnici u vidu društvenog vlasništva desetljećima nanosili?“. Samo ako se ikad postavi to pitanje, bit će svega, jer ono neće moći biti samo upućeno ovim našim ratnim profiterima i privrednim kriminalcima, te zločinačkim agendama koje su se manifestirale kod nas devedesetih godina, a koje se greškom naziva politikama, već će to pitanje morati biti postavljeno i ljudima u EU, Svjetskoj banci, MMF-u, raznim mešetarskim institucijama kao Hypo Alpe Adria i sl. Tragovi krvavog novca vode sve do njih. Lijepo je to Andrej Nikolaidis zaokružio kad je rekao da je tranzicija na prostoru bivše Jugoslavije dokončana tako da su fašisti postali demokratama, a lopovi biznismenima, te kao takvi ponajboljim partnerima onih u svijetu globalnog kapitala i moći. Upravo od ovog neslavnog kraja tranzicije neka naša domaća “teologija rada” bi treba krenuti.
Prošle godine po prvi put se održala u Šibeniku Akademija teologije i politike, kako i koliko ste ti i ekipa koja s tobom organizira akademiju zadovoljni?
Pa s obzirom na to da se sve skupa, od osnivanja Instituta pa do uspostave Akademije, dogodilo od drugog do petog mjeseca prošle godine, nismo niti približno očekivali toliku zainteresiranost, kako od naših donatora, tako od ljudi koji su željeli s nama stupiti u partnerske odnose, pa do profesorskog kadra i zainteresiranih studenata, te pojedinaca kako iz Šibenika, tako i šire, koji su se nesebično stavili na raspolaganje za uspjeh koncepta. Mene je to sve skupa čak pomalo fasciniralo. Nisam očekivao da će sve skupa biti na toliko visokoj razini u tako kratkom roku. Prva Akademija teologije i politike zapravo je trebala biti ove godine, no kako se to sve skupa odvilo, ispalo je da ove godine već ide druga. Što se pak tiče same ideje, imamo čisti smjer u kojemu idemo, zahtjevi su i ambicije ogromne, no sada treba vidjeti i što kažu drugi oko nas koji su u ovom procesu kao naši partneri, te to idealno svesti na realno. Ove godine već imamo dosta prijava za Akademiju koja omogućava participantima deset mjesta, a prijava je i više nego deset, tako da nam predstoje slatke brige. Tendencija je da se Akademiji pribave ECTS bodovi, te da se ona sama proširi na online izobrazbu.
Koje su glavne teme Akademije politike i teologije u Šibeniku i što bi volio da akademija poluči za sudionike, a u krajnju ruku i za društvo?
Odgovor na to pitanje se nadovezuje na cijelu ovu antifašističku priču i na cijeli ovaj aspekt prisutnosti Nazarećaninove praske u našim sociopolitičkim okvirima. Dakle, s obzirom da mi nikada nismo artikulirali alternativu koja je jasno teoretski i praktično opipljiva, Akademija i Institut iz svog rakursa streme popunjavanju te praznine i koliko god da jesmo trenutno lokalnog karaktera, ipak sada imamo jasno profiliranu edukativnu koncepciju, iz koje možeš uvidjeti kako bi trebali funkcionirati parametri jednog konkretnog građanskog društva i koji su njegovi potencijali. Moja želja je, dakako, da mi se ova ideja otme iz mojih skuta i da se u mnogim zavičajima počne raditi isto ili slično. Da se zapravo stvori mreža akademija po čitavom svijetu koja bi bila podatna za razmjenu ljudi sličnih kontekstualnih izazova.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto i ilustracije: Mirko Rastić, FALIŠ
Preporučite članak: