U razgovoru sa sveučilišnim profesorom Markom Vučetićem osvrnuli smo se na brojna društvena pitanja, od preotimanja radnika ljevici, krizi sindikata, Istanbulskoj konvenciji, umjetnoj inteligenciji te nastojanjima da se ograniči sloboda kulturnog izražavanja u našem društvu. Koliko u svemu tome imaju ulogu mediji, koliko dijalog, a koliko desnica i ljevica dok se međusobno optužuju?
Marko Vučetić izvanredni je profesor na Sveučilištu u Zadru te donedavni predsjednik Gradskoga vijeća Grada Zadra, pa je stoga vrlo aktivan i vokalan kada je riječ o društvenim temama.
U Hrvatskom je Saboru od 2016. do 2020. kao saborski zastupnik održao brojne govore, od kojih je jedan od upečatljivijih onaj o Istanbulskoj konvenciji. Tada je izjavio da narod nije homogen, a ako vlast proizlazi iz naroda koji nije homogen te u njemu postoje heterogene stvarnosti poput razlika u spolu, rodu, nacionalnosti ili religiji da onda ne možemo uzimati u obzir samo jednu kategoriju.
Po njemu su najveći etnobiznismeni oni koji na temelju većinskog naroda, taj isti narod nacionalno ostrašćuju svodeći ga na svjetsku manjinu. Izjavio je tada da je to nasilan pristup koji pokazuje da je u redu nekoga tretirati na takav način, umjesto da se nasilju suprotstavimo. Na tom tragu, zanimalo me kako tumači jezik desnice, smatra li da je populistički te vodi li prema jednostavnom, emotivnom govoru koji ima moć privući i pridobiti širu javnost.
Da, desnica je sad preuzela ovaj kozmički element, a to je briga za svijet. Oni nastupaju u ime Boga ili božanstva, a to je uvijek nekakav snažni, metafizički ili, u njihovom populizmu, ezoterični element iz kojega je proizašao svijet. Populizam im je metoda komunikacije. Radnici i ono što je tradicionalno pripadalo radničkim pravima, oni žele da netko odradi taj njihov populizam, a taj populizam mogu odraditi samo oni koji su obespravljeni od dosadašnjeg svijeta.
Dosadašnji svijet unutar liberalne demokracije se prikazuje kao liberalno-ljevičarski svijet, i u hvatanju tog sentimenta, uz nerazumijevanje, nedostatak pojmova, zahvaljujući naučenom obrazovanju i nedostatku tradicionalnih vještina, proglašavaju humanistiku kao nešto nepotrebno. Mi smo najprije, kao što su Adam i Eva prognani iz raja, zahvaljujući negiranju humanistike, prognani iz uma. Maknuti smo iz svijeta smisla i onda nam desničari dolaze kao pomoćnici Boga i spašavaju taj svijet. I to je jedan populističko-teološki element u sadašnjoj desnici.
Umjesto klasne solidarnosti, dobili smo etnički i nacionalni populizam
Vučetić smatra da je desnica umjesto pojma klase preuzela pojam nacije. A nacija koja je favorizirana ima taj kozmički značaj. Pored toga, važno je što naglašavaju kako imamo i naciju koja je neprijateljska.
I umjesto borbe klasa, mi sada imamo borbe različitih nacionalizama. Ali je nekako tužna činjenica da se unutar tih nacionalizama ne prepoznaje ljevičarsko oblikovanje nacije. Imali smo ovaj jedan parodijski element u kojem SDP izlazi s domoljubljem i to mi je samo relaksiralo taj dan zato što mi je navuklo osmijeh na lice, ali iza toga se ne krije nikakav ozbiljniji sadržaj i taj rat koji sad postoji kao nekadašnji rat klasa sad je rat nacije ili rat različitih etniciteta, on je kanibalistički rat. I zato će u ovom zapadnom svijetu biti sve manje i manje pripadnika. Doživljavamo depopulaciju zato što smo prepušteni od socijalnog, mentalnog, političkog pa i sad nacionalističko-militarističkog ratovanja, odnosno kanibalizma. Kanibalizam je na dijelu, populistički nacionalizam za mene se ni po čemu ne razlikuje od kanibalizma.
Radnici se ne preotimaju, u preotimanju još ima i neka razina dostojanstva, oni se prepuštaju
Kada je riječ o krizi sindikata i radničkih prava kroz prizmu sukoba ljevice i desnice, Vučetić ističe da desnica nije preotela radnike, već da se radnička prava prepuštaju definiranju kroz nacionalističke i populističke okvire. Vučetić ističe da desnica koristi populizam i militarizaciju, stavljajući radništvo u ulogu „mentalnih vojnika“ koji služe njezinoj agendi.
Kroz klerikalni populizam, desnica pokušava pridobiti ljude koristeći religijske i ezoterične elemente, dok ljevica gubi snagu zbog napuštanja borbe za slobodu radnika i marginalizacije humanističkih vrijednosti.
Ja ne bih rekao da se radi o preotimanju, zato što u preotimanju još imate i nekakvu razinu dostojanstva. Meni se više čini da je riječ o prepuštanju radničkih prava, ono što je tradicionalno pripadalo ljevici, pa samim time sindikatima, da desnica definira pojam radništva putem ovih nacionalnih identiteta. Tako da je puno sramotnija činjenica na djelu koja počiva na odsustvu borbe za radnička prava i prepuštanju da se ta prava definiraju putem tih nacionalnih identiteta, nacionalizama i populističkog nacionalizma koji je danas na paradigmatskoj osnovi skroz vladajući u ovom našem zapadnom svijetu.
Ekonomska nesigurnost i potreba za krivcem kao uzrok otimanja radnika od strane desnice
Vučetić u razgovoru naglašava da desnici nije stalo do radnika i radničkih prava, već do pojedinaca koje može iskoristiti za oblikovanje svijeta; svijeta koji je, prema njegovim riječima, uvijek militariziran.
Vojske nema bez vojnika i radništvo se sad pretvara, zahvaljujući toj desnoj militarizaciji, u buduće vojnike. Oni su već sad pristali biti mentalni vojnici desnice i imamo metodom malih koraka, uvođenje obveznog vojnog roka u Hrvatsku, koji ne izaziva nikakav otpor i gotovo nitko osim stranke Možemo, nije ustao protiv toga. SDP je čak podržao uvođenje vojnog roka. Događa se upravo taj rasap lijevih politika koje počivaju na slobodi.
Radnik je slobodan, ali samo ako ima život nakon radnog vremena
Vučetić ističe da sloboda u radu podrazumijeva i kreativnost, kao i oslobađanje od brige hoćemo li svojoj djeci moći omogućiti izlete ili izvannastavne aktivnosti. Međutim, stvarnost nas oštro suočava s činjenicom da danas slobodni radnici gotovo da ne postoje.
Militariziran čovjek nije slobodan. Radnik je slobodan, ali samo ako ima život nakon radnog vremena jer radno vrijeme ponižava. I u kršćanskoj tradiciji, u nekakvoj marksističkoj tradiciji, ukoliko nema kreativnosti u radnom procesu, riječ je o ponižavanju. U duhu nekakve marksističke filozofije, svaki rad u kojem mi ponavljamo nekakve obrasce je ponižavajuć ukoliko u sebi ne sadrži ovu dijalošku dimenziju, a to je kreativna dimenzija.
Mi trebamo našim radom činiti nešto za čovjeka pored nas, recimo za našu obitelj. Mene je to motiviralo da filozofski djelujem u politici, jer ako ja mogu svojoj djeci omogućiti da žive od svoga rada, da žive životom srednjeg sloja i da se ne pitaju koji će studij upisati, hoće li otići na školski izlet, hoću li mu financirati njihove slobodne aktivnosti, to bi svakome trebalo biti omogućeno.
No, to se nažalost prema ovim najnovijim podacima, gdje je 40% djece ispod granice siromaštva, ne događa. Samo ponavljanje, pa i na mom poslu, je ponižavajuće. Smatram da se sveučilišni profesori ponižavaju ako napamet uče one sadržaje koje će iznijeti pred studentima, ako oni pred studentima odglume poznavatelje filozofskih misli, a da te misli ne prepoznaju i oni i studenti kao poticaj za dijalog, riječ je o ponižavanju. Svako ponavljanje obrazaca, pa i ovo predavačko u kojem se mi spremamo da ponovimo nešto što smo kod kuće naučili, ponižavanje je.
S druge strane, ako unesemo element kreativnosti, onda nam taj rad omogućuje da izvan radnog vremena živimo onim životom kakvim želimo živjeti. Tada je rad blagotvoran i tada rad ima smisla. Ukoliko ne, mi se tim radom proklinjemo i svedeni smo na prokletstvo.
To siromaštvo je iznimno značajno i mislim da je siromaštvo na razini poniženja, na razini skandala i na razini društvenog zla. Čak i ako prihvatim onaj Thatcherovski model da od dvije trećine, jedna trećina u svijetu mora biti siromašna, imamo problem da smo najbogatiji kontinent pretvorili u najsiromašniji, a to je Afrika. Afrika bi po svemu trebala biti bogata i jest bogata, ali oni koji izrabljuju Afriku i ponižavaju Afrikance su pristali na to da njihovo bogatstvo počiva na socijalnoj nepravdi.
Za mene je neprihvatljivo da netko može razvijati desne politike, politike slobodnog tržišta, a istovremeno se poziva da je vjernik. To ne ide skupa. Njihovo bogatstvo počiva na izrabljivanju radnika i oduzimanju prava drugoga, odnosno, oni se nalaze u tom stanju društvene nepravde koju zovemo grijeh struktura.
S obzirom na to da bi ljevica trebala jasno pokazati svoju predanost borbi za prava radnika i bolje uvjete, zanimalo me kako Vučetić vidi moguće korake u tom smjeru kako bi zaista pokazali svoju volju i naklonost prema radnicima.
Predložio sam za početak simbolički čin u kojemu bi se ljevica trebala žrtvovati na način da predloži zakon o dvostrukim plaćama saborske većine, pa bi tako plaća saborske većine bila na razini 4500 eura, a plaća opozicijskih zastupnika bila bi na razini prosječne mirovine. Time bi pokazali da razumiju situaciju u kojoj se nalazi većina građana Hrvatske.
Druga stvar je da putem zdravstva i obrazovanja razviju politike u kojoj će zdravstvena zaštita biti dostupna. Ljevica bi trebala omogućiti ove politike kao politike biološkog opstanka te razviti jako obrazovanje koje će nam dati dostojanstvo i pravnu državu. Pravna država počiva i na simboličkim činima kažnjavanja onih koji su se ogriješili o zakon. Tu su bitne politike koje je otvorio Boris Lalovac kada je govorio o tome da ne možemo govoriti o državi i samodostatnosti države kroz rejting i rast rejtinga nego putem energetske neovisnosti i kroz proizvodnju hrane u onoj količini koja nam je dovoljna za opstanak ove zajednice. Treća stvar je antropološko oblikovanje budućeg svijeta u kojem će mnoga zanimanja nestati.
Potrebno je da ljevica ponudi ili definira univerzalni dohodak, trebali bi definirati čovjeka kao subjekta budućnosti u kojem će se mnogi poslovi koje je do tada čovjek nalazio, pronalaziti u rukama umjetne inteligencije. Mnoga zanimanja će nestati, ali ta zanimanja trebaju nestati zbog toga što je čovjek budućeg vremena ojačan.
Vučetić smatra da ljevica danas to ne čini, ali da bi trebala započeti s činom samožrtvovanja kroz preuzimanje rizika života s prosječnom mirovinom, a kao razlog navodi jer je ljevica pristala živjeti u vremenu kada desnica predvodi. Ljevica bi isto tako trebala govoriti o onom što dolazi u naše živote iz budućnosti, a to je umjetna inteligencija oko koje se trebaju angažirati kako ne bismo živjeli protuljudski život u kojemu je sve prepušteno slobodnom tržištu. Ističe, također, kako papa Lav XIV. ne govori nepotrebno o tehnologiji nego upravo zato što je shvatio kako ta ista tehnologija može nepovratno dehumanizirati te dovesti do čovječanstva u kojem više neće biti zova ljudskosti.
Po njemu, papa Lav XIV. odlično prepoznaje kako Crkva upravo i počiva na siromašnima pa stoga progovara u njihovo ime kroz teologiju oslobođenja koja za temelj i ima borbu za one koji nemaju glasa. Prevelik je rizik, po Vučetiću, ako već sada vjerujemo u razne priče desnice, da ćemo daleko lakše povjerovati u savršene priče koje će nam tek pričati umjetna inteligencija. Postavlja se pitanje je li trenutna ljevica svojim načinom komunikacije i pristupom stvorila distancu između sebe i radničke klase te koji joj je fokus, ako to nisu radnici i njihova prava.
Makar da je to govor s visoka, to je jeka s najniže točke. SDP nastupa s najniže točke političnosti i najniže točke razumijevanja ovih socijalnih prava. Sve probleme koje mi danas imamo, pa uostalom ovaj podatak koji mene jako tišti, a to je da 40% naših učenika, dakle onih koji imaju do 18 godina, se nalazi u riziku od siromaštva. Nama je obrazovanje jamčilo i davalo mogućnost da napustimo siromaštvo, ali u liberalnoj demokraciji socijalnih prava mi se sada ukapamo u siromaštvu.
Netko tko je siromašan, bit će siromašan cijeli život, a SDP uživa u tih svojih četiri do pet tisuća eura plaće koje imaju saborski zastupnici i ne pokušavaju niti definirati probleme, a niti pronaći rješenje. Imamo jednu tragičnu situaciju, a to je da je sekularni svijet do sada razvijao sakralna područja, dok trenutačni papa Lava XIV. promišlja o umjetnoj inteligenciji i što će ista učiniti za ljudska prava i prava radništva. Istovremeno, naša ljevica SDP nam nudi koncept domoljublja koji počiva na tetama u vrtiću, kako oni to kažu, učiteljicama i urednom plaćanju poreza.
U siromašnom svijetu porezi su skandal. U siromašnom svijetu skandal je da imamo ljevicu koja zarađuje na svojoj tišini. SDP zarađuje na tišini, a Možemo, nadam se, da su prošli ovu traumu Thompsonovog koncerta i da će sada puno bolje definirati politike i imati sluha prema potrebama onog našeg ljudskog zova za društvenom pravednošću.
Vučetić nadalje naglašava da socijalna pitanja nisu samo društvena pitanja nego da proizlaze iz naše antropološke strukture budući da mi kao ljudi težimo društvenoj pravdi koja je za njega i teološka kategorija jer u svemu tome vidi da Bog može biti samo pravedni Bog ukoliko ostvaruje savršeno zajedništvo za čovjeka, ali s čovjekom koji nije ponižen.
Osiromašen čovjek je ponižen čovjek, a SDP je instrument za ponižavanje radništva
Mi uopće ne čujemo od njih da govore o radništvu, da govore o radničkim pravima, o ugrozi tih prava zbog industrijskih revolucija i potrebi da te industrijske revolucije snagom našeg uma i ljudskošću nadigramo, da nam sljedeći svijet za deset godina bude slobodniji nego što je sada. Što se Hrvatske tiče, mi ćemo živjeti iskustvo izgnanosti iz društvenog, političkog i institucionalnog stanja pravednosti.
Ljevica je borbena onda kada je njima nešto važno, ima li tu licemjerja ili ne, budući da se često čini kao da radikalna ljevica ima više dodirnih točaka u svom ekstremizmu sa radikalnom desnicom? Vučetić objašnjava:
Radikalna ljevica i radikalna desnica se ne razlikuju po metodama, oni se ne razlikuju ni po sadržaju previše, nego se razlikuju samo po tome što nemaju osjećaj za lijevo i desno. Oni su se krivo identificirali na tom političkom spektru, zato mi i imamo primjerice kod radikalne desnice čisto marksističko-lenjinističko poimanje države. Oni žele državu kao instrument sile nad onima koji su njihovi neistomišljenici, a upravo nešto tako imamo i kod radikalne ljevice koja isto vidi državu kao instrument sile koja će se obračunati s njihovim neprijateljima.
Činjenica je da i jedni i drugi žele istu državu, samo što je žele usmjeriti prema neprijateljima koji odgovaraju njihovom trenutačnom emocionalnom stanju. Kod radikalnih opcija uopće ne postoji bitna razlika, to je razlika po nijansama, a posljedica se vodi u istom broju mrtvih. Da je prepustiti svijet radikalne ljevice i radikalne desnice, imali bismo isti popis stanovništva, s istim brojem žrtava, samo bi se razlikovali u imenima. Matematika je potpuno ista, knjigovodstvo je isto, riječ je o knjigovodstvu smrti.
Imaju li u svemu tome svoju ulogu i mediji, te koliko je utjecajna ta uloga? Vučetić smatra da uloga medija u svemu tome nije ograničena samo na pravilno informiranje javnosti. On postavlja pitanje ostvaruju li ti novinari svoja radnička prava i mogu li živjeti u uvjetima koji odgovaraju dostojanstvu novinarske profesije.
Mediji uvijek imaju bitnu ulogu, s tim da postoji nekakva podudarnost kada smo imali dobro plaćene medijske radnike, odnosno novinare. Jer smo tada imali i borbu za materijalno bolji svijet. Ako je svaka njihova izgovorena riječ, riječ osiromašenog čovjeka i od tog stanja materijalne ugroze medija, došli smo do njihove mentalne indiferentnosti.
Jako mi se svidjelo to što je za vrijeme progona festivala Nosi se u Benkovcu i napada na novinarku Melitu Vrsaljko, konačno došlo do tog ulančavanja medijskog dostojanstva. Novinari koji su osjetili to dostojanstvo u sebi, ustali su i na tom primjeru su pokazali što mediji mogu učiniti.
Smatram da su i mediji osiromašeni te i oni sudjeluju u ovom populističkom prijenosu informacija, ali su potpuno disperzirani. Postoje mediji koji još uvijek odolijevaju, a koliko će još odolijevati nisam siguran. Što su anonimniji ti mediji, što im je manji odjek, to su slobodniji. To je razlog zbog kojega i osobno pišem za dva mala medija, zato što ne postoji urednička politika koja će me sprječavati. Demonstriram slobodu u malom fragmentu stvarnosti.
Podatke koje navodi iz svojih saznanja jesu da primjerice novinari HRT-a nakon 30 godina radnog staža imaju plaću tek 1200 eura te smatra da od novinara s takvom plaćom ne možemo očekivati borbu za ideale.
Ako ne želimo vidjeti gušenje umjetničkog izražavanja i propadanje društva, moramo se suočiti s pitanjem tko je na vlasti
Koliko je zapravo važno tko nam je na vlasti upravo pokazuju dva relativno nedavna festivala koja su se odvijala u dva različita grada u Hrvatskoj, u Šibeniku i Benkovcu. Jedan je uspješno održan, dok je kod drugog postojao snažan otpor i pokušaj sprječavanja što je u konačnici rezultiralo otkazivanjem.
Festival Fališ u Šibeniku se održao upravo zahvaljujući sredini koja nije izdala sebe. Šibenik je sredina koju sam pohvalio zato što je za vrijeme ratnih stradanja imala čovjeka koji je vodio računa o duši šibenskih vjernika i Šibenčana, a to je biskup Badurina. Biskup Srećko Badurina znao je da vjernike treba usmjeriti prema sudnjem danu, a ne prema ostvarenju slobode putem ratovanja i zbog toga je vodio računa da se ne ogriješe o moral.
U Šibeniku imamo gotovo enklavu u ovom dalmatinskom zaleđu, ako promatramo Zadar, Split i Šibenik. Šibenik je poseban po tome što su Šibenčani izabrali čovjeka za gradonačelnika koji je po svojoj formaciji liberal. Bio je neko vrijeme u liberalima, ali je shvatio da ima politički zov i taj politički zov je mogao realizirati samo putem HDZ-a. On je slučajno postao HDZ-ovac, u duši je liberal i zbog toga je stao uz Šibenčane. On kroz grad financira i konzervativne festivale, ali financira i ono što se naziva alternativna ljevica, odnosno Fališ i u niti jednom trenutku niti on, niti šibenski branitelji nisu dopustili da im se naknadno uveze neprijateljstvo u Šibenik.
U Benkovcu pak imamo nešto potpuno drugačije. U razgovoru s braniteljima koji su ustali, saznao sam da im je problem to što se navodno trebaju riješiti Srbi. No, ja sam im rekao da će u tom slučaju imati problem sami sa sobom, jer će morati odlučiti u kojem postotku će sami sebe riješiti budući da su ili rođeni od Srpkinja ili su se ženili za Srpkinje. To je potpuno normalno u toj miješanoj sredini. I napomenuo sam im da kada ulazimo u prijateljske ili bračne odnose, ne ulazimo u nacionalno obojene odnose. Kada muškarac voli ženu i žena voli muškarca, oni ne pristupaju tu sa svojim nacionalnim obilježjima jer je ljubav iznad svega toga.
Jesu li oni to shvatili? Pretpostavljam da nisu jer da jesu uopće im ne bi palo na um da ustanu protiv jednog festivala i programa na temelju, ja sam to nazvao, intuicije istine na benkovački način. Kasnije smo od organizatora Juraja Arasa saznali da su im zapravo smetale tri osobe. Prva je bila Melita Vrsaljko, koja kao novinarka neprestano razotkriva što oni jesu, kojim su društvenim patologijama podložni i zašto te društvene patologije unose u benkovačku sredinu. Druga neprijateljska pozicija protiv koje su ustali bio je Oliver Frljić, zato što su ga proglasili demonom koji razara sve nacionalno, a treći sam bio ja. Oni su s tim konkretnim imenima nastupili, s tim da mi nitko od njih nije došao osobno nešto prigovoriti, a u Benkovcu sam vrlo često.
Jer je njihov protest zapravo protest slabih bića. Oni su ustali protiv laži koje su sami izmislili i da se mene pitalo, ja sam bio za to da se festival održi unatoč svim pritiscima. Nešto tako trebamo zaustaviti. Oni jesu poslije doživjeli dekonstrukciju, nalaze se u stanju poniženosti u Benkovcu jer su morali kapitulirati pred performansom koji se kasnije održao, a za njih je to još gore. Da se festival održao, oni bi se povukli pred jačom stvarnošću, a ovako su se uzmaknuli pred jednim performansom slaganjem kamenja i slušanjem propovijedi nadbiskupa Uzinića.
Vučetić smatra da je vrlo bitno tko je na vlasti, jer u odabiru onih koji vode lokalnu vlast pronalazi i opću volju te opću svijest tog stanovništva. Smatra da je Benkovac izabrao čovjeka koji ne razumije što je to stav, ali da isto tako taj čovjek odgovara u potpunosti stanju benkovačkog čovjeka danas.
Ako bismo tražili što je prosječni Benkovčanin, onda bismo to pronašli u gradonačelniku Buliću. Ako bismo tražili što je prosječni Šibenčanin, onda bismo to pronašli u gradonačelniku Buriću. Razlika je u jednom slovu, ali je razlika i u različitom oblikovanju ljudskosti, tog lokalnog karaktera ili političke ljudskosti.
Po njemu, kada bismo radili analizu profila spomenutih dvojice gradonačelnika, da bismo pronašli glavinu birača u njima. Smatra da kultura nije tu da se svidi političarima, niti bi smjela biti. Ona treba ući u svijet i iznerediti taj svijet pa je stoga Vučetić imao stav da se festival u Benkovcu treba održati pod svaku cijenu, no organizatori festivala nisu htjeli da grad bude pod opsadnim stanjem dok policija čuva festival od potencijalnih napada onih koji su ga htjeli zabraniti. Smatra da bi to opsadno stanje odgovaralo onom opsadnom stanju duha u Benkovcu, kako bi vidjeli za što se organizatori zalažu.
Ako se Benkovčani zalažu za to da kultura ulazi zahvaljujući uniformama i oružjima, i ako žele živjeti u takvom gradu, onda će im svaki put kultura doći uz oružje i uniforme. Jer ako se to ne napravi, onda će im oružje i uniforma postati kulturom. Mi sad imamo stanje da se u Benkovcu naoružani ljudi u uniformama do 1995. proglašavaju ljudima koji jamče kulturu te da samo takva kultura može postojati, pa stoga ako je cijena da dođu policajci s uniformom iz 2025. da bismo mi u tu sredinu mogli unijeli kulturne sadržaje, neka se ta cijena plati.
A koliko je u svemu tome važan dijalog, Vučetić ističe da je presudan. Dijalog po njemu počiva na tome da mi u drugome prepoznajemo sebe, ali da i taj drugi istim modelom djeluje.
Dijalog je oznaka ljudskosti, prihvaćanja ljudskosti i u tom dijalogu treba afirmirati početnu istinu. Početna istina u Benkovcu bila je da imamo ljude koji razumijevaju što je kultura i žele univerzalizirati nešto što je uostalom u Benkovcu već bilo prisutno prije dvije godine, ali Benkovčani nisu znali. Ja sam sudjelovao na tim tribinama na tom festivalu i to je jedna razina istine.
Kao drugu razinu istine navodi prihvaćanje neukosti kod ljudi, ali isto tako nadu da kroz dijalog možemo doći do drugačijeg i boljeg za svakoga. U dijalogu vidi priliku za dolazak do međusobnog razumijevanja jer je do dijaloga došlo u zatvorenim krugovima, gdje su se oni savršeno razumjeli, ali javnost nema koristi od toga jer je njihov dijalog skriven, a dijalog ovakvog festivala je ono što bi potaknulo promjene kod šire populacije.
Kukavice se osnažuju uniformama, a dijalogom skidamo uniforme i pokušavamo osnažiti naš vlastiti um. Čovjek govora neće odjenuti uniformu, ali ako odjene uniformu, pazit će da ta uniforma u sebi sadrži minimum moralnosti. Mi trebamo progovoriti o tome što je sadašnja Hrvatska, kakva je ona bila, kakvu je povijest ona imala, kakva je budućnost, a kakvo je sadašnje stanje.
Završno, zanimalo me koliko je naš osjećaj za to da se nalazimo na nekakvoj prekretnici utemeljen u stvarnosti. Vučetić tvrdi da smo neprestano na prekretnicama. Po njemu, mi živimo u najslobodnijem svijetu koji je ikada postojao te iako se suočavamo s otporima, oni su samo otpori povijesno uvjetovane slobode. Budući svijet bit će još slobodniji ili će potpuno nestati. Naša odgovornost nije samo prema našim nasljednicima, nego prema čovječanstvu jer budući svijet bit će slobodniji nego što je sadašnji, a taj put moramo osloboditi kroz odgovornost prema riječima i značenjima, ne kroz biološko potomstvo.
Hajmo to sada reći našim braniteljima; 1995. bili ste slobodniji nego 1994., ali 2025. je slobodnija od pobjede u Domovinskom ratu. Slobodniji smo. I s tim konceptima trebamo ulaziti u svijet, jer ćemo tako oslobađati te branitelje koji onda više neće biti zabranitelji, zaključuje Vučetić.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Diana Vilus, Facebook Marko Vučetić, Teatar VeRRdi
Preporučite članak: