Ratni veterani u početku su pokazivali uzbuđenje, ali i zabrinutost oko sudjelovanja u naporima pomirenja; međutim, potreba za dijalogom bila je značajna.
Sredinom travnja dugogodišnji mirovni aktivisti i aktivistice iz Centra za nenasilnu akciju Sarajevo - Beograd, održali su prvu fazu treninga za trenerice i trenere izgradnje mira. Takvi treninzi nisu česti jer su kompleksni i zahtjevni, a baš ove godine nakon nešto više od 10 godina održo se jedan takav trening.
Tim povodom, kao jedna od sudionica, odlučila sam s dvojicom zaposlenika i mirovnih aktivista Centra za nenasilnu akciju Sarajevo - Beograd, Nedžadom Novalićem i Nenadom Vukosavljevićem, razgovarati o temi pomirenja, izgradnje mira, akcijama samog Centra kojima to sve nastoje postići te njihovim ulogama.
Centar za nenasilnu akciju je regionalna mirovna organizacija osnovana 1997. godine. Od samog osnivanja CNA ima fokus na izgradnji mira na prostoru bivše Jugoslavije u kontekstu suočavanja s prošlošću i ratovima iz 1990-ih. Taj fokus i cilj izgradnje mira se postiže kroz različite programe. Treninzi koje provode su prvi program i prva aktivnost koja je pokrenuta i oni jesu i do danas ostali jedna od važnijih ili temeljnih aktivnosti Centara za nenasilnu akciju.
Pored toga, CNA je aktivan i u suradnji s udruženjima žrtava, udruženjima veterana, nastoje ponuditi jednu drugačiju memorijalizaciju u kontekstu ratova 1990-ih, imaju aktivnu izdavačku djelatnost u smislu istraživanja i publikacija. Također, jedna od stvari koju već godinama rade u kontekstu memorijalizacije jest obilježavanje neobilježenih mjesta ratnih stradanja, provode i Regionalni konkurs za kratku priču Biber na temu pomirenja. Kroz sav taj rad na neki način nastoje promišljati što pomirenje i izgradnja mira uopće jesu, navodi nam Nedžad Novalić, koji je inače u uredu Centra za nenasilnu akciju u Sarajevu.
Nenad, iz Centra za nenasilnu akciju u Beogradu, pojašnjava da imaju puno programa, ali da prije svega teže tome da se oni preklapaju te kada rade međunarodne razmjene, da tu uključe i veterane. Ono što smo radili i s obilježavanjem neobilježenih mjesta stradanja, opet su veterani tu bili uključeni. Neki od njih su bili na treninzima, neki od njih su bili posebno pozvani da na nekim treninzima govore, tako da se zapravo trudimo isplesti cijelu jednu mrežu raznih aktivnosti koje se nadopunjuju u vremenu i prostoru.
Dva ureda i regionalno djelovanje
Sve što rade, u CNA rade u mješovitim timovima, tako da različiti timovi rade na različitim stvarima, ali se preklapa i fluidno je. Nedžad Novalić radi u sarajevskom uredu od početka, ali ni na koji način nije vezan za prostor jer im je djelovanje regionalno. Nenad Vukosavljević je od 1997. do 2002. radio u sarajevskom uredu, a od 2002. je u Beogradu. I taj regionalni, kako ga oni nazivaju nedržavni identitet im je jako važan.
Rade s ljudima i iz Hrvatske, Kosova, Crne Gore, Makedonije, premda Biber malo dotiče i Albaniju, ali prije svega sa zemljama bivše Jugoslavije. U timu imaju ljude različitih identiteta i ta mješavina je ono što ih čini posebnima, jer ih nije lako svrstati u neku fioku, ubaciti i reći da je to srpska ili bosanska organizacija.
Smatraju da već i svojim sastavom neke zbunjuju, ali i neka vrata otvaraju. Meni se čini da zapravo dobivamo na snazi s tim višeznačnim identitetima koje nosimo, kaže mi Nenad. Suočavanje s prošlošću kompleksna je i zahtjevna tema, oni koji se njome bave znaju koliko emocija ponekad takav posao donosi sa sobom. Na pitanje jesu li primijetili kod sebe s godinama da su razvili nekakav oblik otpornosti, Nenad navodi:
Ja mislim da jesam, zapravo ja primjećujem da sam oguglao malo, ne znam koliko je to dobro, ne bih rekao da sam ja sad razvio neku otpornost pa da je to nešto super. Mislim da se na neke stvari ne treba i ne može oguglati. Vidim to na treninzima, vidim reakcije ljudi, onda vidim svoju reakciju i pomislim “Ja nisam normalan”. Jer se ne uzbuđujem pretjerano oko toga, zapravo se trebam uzbuditi, ali ne znam što je to što je tu neku promjenu učinilo. I s godinama se ta ranjivost promijenila. Meni je danas puno lakše zaplakati nego prije petnaestak godina. A s druge strane, prisustvovati komemoracijama i gledati neke strašne snimke iz prošlosti mi je lakše nego što je nekad bilo. Tako da je čudno to.
I Nedžad i Nenad slažu se da im promjena aktivnosti unutar posla pomaže u tome da sam posao bude manje zahtjevan, pa tako Nenadu rad na računalu i na njihovoj web stranici dođe kao odmor od stalnog kontakta s ljudima. Doslovno sam s kompjuterom danima, bez ikakve komunikacije s drugim ljudima, što je neka vrsta psihičkog rasterećenja i to je ono gdje ja nastavljam raditi, ali se regeneriram tamo gdje sam iscrpljen. Zapravo je taj kontakt s ljudima ono što mi oduzima energiju. I ja na neki način na to reagiram tako da mi treba da ih neko vrijeme ne vidim.
Nedžadu je važna spoznaja da postoje i teži poslovi, ali ipak mu znači biti svjestan težine i ovih programa koje provode kao i dobiti podršku unutar tima. Zato što taj neki zamor možda najbolje i možda prvi osjete ljudi s kojima radiš. Možda ne nužno čak ti, a onda dođe neki feedback od kolege ili kolegice, i OK, možda je tada bolje ili promijeniti fokus na čemu radiš ili uzeti neki odmor i slično.
Ne da ne dobijemo podršku, nego smo sretni ako ne idu frontalno na nas.
Na pitanje prepoznaju li države Srbija i BiH njihov rad kao pozitivan, doživljavaju li ga, Nenad nam sasvim iskreno govori: Za kontekst Srbije definitivno mogu reći ne. Povremeno mislim da prepoznaju kao da je opasno po vlastodršce, ali uglavnom im je nebitno jer imaju one koji su im opasniji od nas. Pa smo onda mi u tom nekom međuprostoru uglavnom mirni. A i kada se odluče napadati nas, onda uglavnom napadaju najslabiju kariku, a to nismo mi nego ljudi koji žive u Srbiji i koji ovise od sistema, koji su najranjiviji, poput ratnih veterana koji žive od invalidnina. Onda oni dobivaju razno razne pritiske. To je ono kako te autoritarne vlasti funkcioniraju, ne da ne dobijemo podršku, nego smo sretni ako ne idu frontalno na nas.
Sličnu priču o iskustvu rada u BiH ima i Nedžad. Općenito, ono što je naše iskustvo je da su kod nas u nekom postsocijalističkom periodu država i društvo poistovjećeni i onda bi za početak to prvo trebalo razlikovati. Država je državni aparat kao neka sila koja predstavlja interese onih koji imaju moć. I država tolerira do određene razine koja joj nije opasna, a ono što je naše iskustvo je da upravo odsustvo države omogućuje ove procese. Iz perspektive Bosne i Hercegovine, ta decentralizacija i manjak jedne centralizirane sile i moći omogućuje različite mogućnosti za ovaj rad.
Dok je u kontekstu recimo i Hrvatske i Srbije to puno teže zato što postoji značajna centralizacija. U kontekstu Makedonije opet je lakše jer dijelom zemlja jest na neki način decentralizirana. Tako da, mijenja se, mijenja se prostorno, mijenja se vremenski. Pretpostavljam i Srbija nije ista sad i 2005., kao što ni Hrvatska nije ista sad i 2009. taman kada je završavala pregovore za Europsku uniju. Država tolerira do određene razine koja joj nije opasna, a ono što je naše iskustvo je da upravo odsustvo države omogućuje ove procese.
Ipak, ističu kako postoji razlika na lokalnoj razini od strane vlasti budući da imaju jednu dozu autonomije te dokle god njihove akcije ne doživljavaju kao nešto politički motivirano ili ugrožavajuće, imaju njihovu moralnu podršku. Najčešće se radi o ratnim veteranima koji obavijeste lokalne vlasti o akcijama povezivanja ratnih veterana u kojima će oni sudjelovati, a gotovo redovito nailaze na vrlo pozitivne reakcije. Na lokalnom nivou se ljudi ipak poznaju te često zapravo i ovise jedni od drugih.
Pomirenje?
U razgovoru smo se dotakli teme pomirenja i koliko je ono moćno, transformativno, ali i teško. No, Nenad je rekao da je i u procesu pomirenja ratnih veterana postojala velika želja za razgovorom. Htjeli su razgovarati jako, postojala je velika doza uzbuđenosti, ali potreba za razgovorom je bila ogromna. Često neosviještena, često ne tako artikulirana, ali u susretu jednih s drugima evidentna. Ja bih to rekao zapravo i za potrebu pomirenja.
A kako krenuti prema pomirenju u kontekstu onoga što se trenutačno događa u svijetu, od situacije u Ukrajini do situacije u Gazi, odgovor vidi u tome što postoji manjak povjerenja i manjak inicijativa. Ja mislim da je potreba sve vrijeme tu i da je ona ogromna. I da postoji manjak povjerenja i manjak inicijativa u koje se ima povjerenja, znači opet ta kombinacija da postoji inicijativa i da postoji neko povjerenje u nju, da je ona stvarna.
I to vidim po reakcijama kada su ovi naši veterani s različitih strana nastupali javno, na raznim televizijama u BiH, pa se ljudi uključuju uživo, zovu i ne mogu vjerovati da se to događa. Hvale ih, plaču, pa to je takav izljev emocija, a meni to sve potvrđuje tu tezu da je zapravo ta potreba apsolutno dominantna, da je ona većinska, da je prisutna i da je na dohvat ruke. Ali je toliko teško naći pravi način da se do nje dopre da smo mi u nekoj vrsti blokade sve ove godine.
Nenad u prilog tome navodi i snimke iz Novog Pazara na kojima studenti dolaze, ljudi ih dočekuju, a ono što on u tome vidi je preplavljenost emocijama jer ljudi zajedno plaču, pjevaju, grle se. Nešto što je bilo potpuno nezamislivo. Dakle, pojavila se neka sila u kojoj se jednom vjeruje zato što su oni djeca, oni su čisti, njima nitko ništa ne može predbaciti i ta ogromna potreba je isplivala i nemoguće je postalo mogućim. Na isti način na koji se ratnici međusobno obavezuju, kada osjete prijateljsku gestu s druge strane, oni kada to dožive, da ih netko na taj način primi, oni osjećaju obavezu uzvratiti.
I to je taj lanac koji se pokreće kada ljudi samo budu okrznuti time. Dakle, kada dođu na neki događaj i dožive to svojim očima i vide da tu nema nikakvog skrivenog motiva, nema skrivenih političkih ambicija, novaca ili nečeg trećeg. Da ljudi zaista tu dolaze zbog prolaska kroz neku osobnu katarzu, a prije svega zbog oslobađanja od straha. Tako da se pomalo osjećam kao da su naša društva zarobljena, a da zapravo tako malo treba da eksplodira u pozitivnom smislu, da ispliva na površinu.
Ljudi su na različite načine pronalazili put jedni do drugih
Nedžad je istaknuo kako je važno reći da je prije rata većina ljudi živjela zajedno u miru. Mnogi su se poznavali sa suprotstavljenih strana prije samog sukoba, a nakon rata, stvarno je niz primjera kako su ljudi pronalazili načine da dođu jedni do drugih. Ja bih rekao da je ovaj rat jedan od načina. Ljudi su na različite načine pronalazili put jedni do drugih. Tako da je u toj slagalici vrlo bitna i ta činjenica da su ljudi ovdje živjeli zajedno, da govore istim ili jezikom koji svi razumiju, da je kultura ista, da su to generacije koji su slušale istu glazbu i onda su poslane na različite strane fronta.
Najvidljivija trauma posljedice rata jest zapravo socijalni status. Većina, ogroman broj ljudi je ostao bez posla. Nisu bili socijalno zbrinuti. A koliko je zapravo bilo okrutno postupanje, najbolje opisuje Nedžadov doživljaj razgovora s veteranima. Većini njih je netko rekao sada je rat stao, idite svojim kućama, jednim naglim rezom je to učinjeno. U mnogim slučajevima, i to je naše iskustvo, da su to sasvim obični ljudi u smislu nekog života koji su imali prije, većina njih su bili radnici ili su bili sa sela pa su se bavili nekom poljoprivredom. Tako da u tom smislu postoji dosta identiteta koji njih povezuju. Vjerojatno je trauma jedna od tih stvari koja ih povezuje i oni među sobom pričaju o tim stvarima i tu mislim da je zaista svaki čovjek knjiga za sebe.
Strah, glad, ranjavanje, preispitivanje nakon ranjavanja, što su učinili svojim obiteljima, borba sa savješću, osjećaj da su kaznili svoje, osjećaj odbačenosti, osjećaj besmisla kad su se vratili, gubitak prijatelja, gubitak boraca, doživljavanje tog stradanja - sve su to traume s kojima su se nakon rata, a često i danas, nosili i nose ratni veterani, govori nam Nenad.
Je li identitet razlog zašto ne puštamo prošlost prošlosti, te jesu li ratni veterani izgubili svoj identitet. Nenad je uvjeren da nisu. Ne, ja ne mislim da oni gube taj identitet jer je to iskustvo koje ih je oblikovalo, nasilje i iskustva nasilja najbolje kreiraju identitet. Taj identitet borca je na taj način kod njih stvoren. Isto kao što su stvoreni ili učvršćeni drugi identiteti, što su bili izloženi napadima samo zbog toga što su pripadali određenoj etničkoj grupi i to je kod njih učvrstilo taj identitet i prkos da ga brane. Zato zaista ne mislim da su izgubili identitet, mislim da je zapravo to iskustvo borca koje nose ljudi s različitih strana na vrlo sličan način ono oko čega se danas prepoznaju međusobno.
Meni su znali reći „Ma više poštujem onoga s druge strane, nego dezertera koji je pobjegao, kao što si ti”, pa mi kažu poslije nekoliko dana, „Super si ti lik, jedino nisi bio u ratu“ Zamjeraju mi to neki, ali to je toliko smiješno i apsurdno. Dakle, kao da je sudjelovanje u ratu neka dodatna kvalifikacija. Ostali se smiju tome što mi neki upućuju. Koliko god to čudno zvuči u sadašnje vrijeme, ipak ima smisla, jer je to njihova poveznica, zvuči budalasto, ali je to zbilja poveznica i onda je lakše izgraditi poveznicu s onima koji su bili u ratu.
Možemo biti ponosni na mir koji smo izgradili
Nedžad kaže: Poseban doprinos CNA u radu s veteranima vidim baš zato što mislim da je neka prirodna potreba čovjeka za smislom svog postojanja. Ljudi koji su sudjelovali u ratu su ljudi kojima je u jednom trenutku rečeno da su iznimno važni i da od njih zavisi sve, i život i njihove obitelji, zajednica njihovih suboraca, prijatelja i onda su u jednom trenutku vrlo naglo ostavljeni bez tog smisla. Rečeno im je sad je rat završen, vratite se svojim kućama. Kod tih kuća nisu zatekli tvornice u kojima su radili prije rata, mnogi od njih su bili ranjeni, povrijeđeni s određenim traumama, i naprosto je trebalo pronaći novi smisao. Puno ljudi je uspjelo krenuti na način da su pronašli posao, pa im je to olakšalo.
Čak na taj način razumijevam i veterane koje doživljavam destruktivnima, koji su u nekim udrugama koje su izrazito nacionalističke, ali im one daju smisao postajanja u društvu, oni na taj način postaju vidljivi, bitni i mogu negdje sebi objasniti što je dalje njihov smisao. Tu isto vidim zašto se toliko inzistira na narativima poput toga da je neprijatelj i dalje tu iza kuće, da je pitanje samo trenutka kada će krenuti, jer time daju smisao svom postojanju.
Ipak ogroman broj ljudi smisao i neku vrstu ispunjenja tog identiteta pronašao je kroz ove mirovne aktivnosti. I dosta njih, kada smo u bilo kakvom krugu tako da se oni predstavljaju, oni sebe doživljavaju i predstavljaju kao mirovnim aktivistima. I to je jedan identitet za tu grupu od stotinjak ljudi koji sam ja sreo, koji im je vrlo bitan identitet. Čini mi se da u trenucima kada su oni zajedno, to im čak postaje primarni identitet.
Negdje je identitet borca, ratnika u pozadini, oni iz njega kreću, ali ono s čim oni dolaze u tom trenutku, s čim se susreću međusobno je identitet mirovnih aktivista. Tu imam i vrlo plastičan primjer našeg prijatelja, pokojnog Stanislava Krezića, koji je bio ratni veteran, logoraš koji je prošao logor, a inače je bio iz Mostara. On je u jednom trenutku toliki napor ulagao u mirovne aktivnosti i toliko mu je bilo stalo do tog mirovnjačkog identiteta.
Vi tu jasno vidite potrebu za smislom i ono što mnogi od njih, kako ide neki biološki sat, sve ih više kopka što je njihovo nasljeđe, što oni ostavljaju iza sebe. I dosta ljudi, evo to čak imaju u jednom videu, gdje čovjek koji je ratni veteran HVO-a iz Jajca, on kaže „Ne želim da me moja zajednica pamti kao veterana, želim da me pamte i po nečem drugom“, što je vrlo ljudska potreba da kada ideš ka nekom prirodnom kraju i kada se osvrneš iza sebe da netko tko ostaje iza tebe prvenstveno najbliži, mogu reći on je učinio to, ponosimo se time, to je relevantno i danas.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd
Preporučite članak: