Razgovarala sam s Markom Milosavljevićem, rukovoditeljem za istraživanje i zagovaranje u Inicijativi mladih za ljudska prava, Srbija, kako bih saznala kako gleda na situaciju sa studentskim blokadama u Srbiji, ulogu ratnih veterana koji navodno pomažu studentima te druge teme.
Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji nevladina je organizacija, udruženje građana koje je nastalo u studenom 2003. godine u Beogradu, a sve s idejom da se povežu mladi ljudi iz regije, bivše Jugoslavije i da se uspostave neki novi odnosi, novi kontakti, suradnja, posebno među mlađom generacijom koja tada ima negdje dvadesetak i više godina. U fokusu njihova rada je i otvoreni razgovor o teškom nasljeđu prošlosti iz ratova bivše Jugoslavije tijekom 1990-ih godina.
Marko mi kaže da je ideja za osnivanje Inicijative mladih za ljudska prava bila upravo u tome da se povežu mladi ljudi i stvore veze koje su ratom bile prekinute ili one veze koje bi se mogle nekako uspostaviti, ali zbog rata i posljedica rata se nisu uspostavile. Krivce ponajviše vidi u jednom ograničenju koje donosi šovinizam, nacionalizam, patrijarhalno uređenje društva, predrasude i stereotipi o drugima.
Marko ističe da se Inicijativa tu postavila kao nekakav čistač tih prepreka ili makar netko tko ukazuje na te prepreke, a onda traži načine kako spojiti ljude, ali na jednoj vrijednosnoj osnovi koja je usmjerena na poštovanje ljudskih prava, pojedinaca, ali i kolektiva i davanju prostora slobode za kritičko promišljanje stvarnosti.
U 10 godina rada u Inicijativi mladih za ljudska prava Marko je puno radio na razbijanju tipičnih slika, stereotipa, o aktivistima za ljudska prava ili za mir. Posebno kada govorimo o financiranju organizacija. Isto tako, poveznica mojih uloga je i stremljenje ka nekom proširenju polja borbe tako da se osvijetle istovremeno neka pitanja koja su vezana za rat, znači za prošlost, ali koja su vezana i za sadašnjicu, odnosno i za budućnost. To su pitanja koja su vezana za ekonomiju, koja su vezana za možda neka klasna, radnička pitanja, a koja nekako i dalje su na margini, na rubu tog djelovanja, objašnjava Marko.
Inicijativa od početka do danas zapravo ima tri programa na kojima uporno inzistira.
Programi Ljudska prava, Tranzicijska pravda i Demokratizacija tri su okosnice rada Incijative. Organizacija je nastala u Beogradu 2003., a u sljedećih pet godina uredi Incijative otvorili su se u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. U tih pet zemalja mi danas imamo naše sestrinske organizacije, svih pet ureda zapravo djeluju u okviru jedne mreže. Sve su nezavisni pravni entiteti u svojim državama, ali imaju i projekte i aktivnosti koju su ponajviše vezane za komemoracije i obilježavanje stradanja žrtava, određenih ratnih zločina i neke akcije koje pozivaju na odgovornost baš po pitanju rata tijekom 90-ih, što je negdje jedan od ključnih stubova rada u Inicijativi.
Kada te napadnu Šljivančaninove pristaše
Marko se prisjeća kako je 2017. bila prijelomna za njegovu generaciju aktivista Inicijative u Srbiji, jer su tada imali jednu akciju gdje su ukazali na slavljenje ratnih zločinaca. U tom slučaju je to bio Veselin Šljivančanin koji je na početku izborne kampanje imao niz gostovanja.
Jedno od tih gostovanje je bilo u jednom malom vojvođanskom mjestu koje se zove Beška, i mi smo tada intervenirali na licu mjesta, ukazali na problematičnost tog gostovanja ratnih zločinaca koji su osuđeni za svoja djela, a gostuju kao da se ništa nije dogodilo pritom negirajući odgovornost. No, on je bio na tribini Srpske napredne stranke i mi smo par dana prije toga poslali jedno saopćenje, ukazali i pozvali zapravo Srpsku naprednu stranku da se distancira od Šljivančanina i da mu ne ukaže tu čast, a s druge strane je tih dana nešto prije, Tomislav Nikolić ugostio Momčila Krajišnika koji je također osuđen u Hagu za zločine protiv čovječnosti u Bosni.
I to su bili neki veliki indikatori da se to klatno 90-ih nekako vraća, u smislu jednog nacionalističkog odnosa prema ratu gdje se rat pa i ratni zločini na jedan podmukao način slave, istovremeno i poriču. Ta akcija, upravo zato što smo nekoliko nas od devetero koji smo tamo bili, pretrpjeli nasilje obilježila je tu generaciju.
Manje više od tada, mada se ja više usmjeravam na rad koji je vezan za slavljenje ratnih zločinaca i komemoracije, sam postao programski koordinator tranzicijske pravde u Inicijativi i taj posao sam radio do 2023. kada je uslijed nekih naših internih promjena Inicijativa porasla, došla je nova generacija i neka moja sklonost ka istraživanjima i nekim zagovaračkim aktivnostima je jednostavno došla do izražaja. Tako da sam od prije dvije i nešto godine rukovoditelj istraživanja i zagovaranja i postoji jedan istraživački tim od troje ljudi s kojima najneposrednije radim.
Kontakt s građanima slabi zbog odnosa Srbije prema organizacijama civilnog društva
Marku i Inicijativi je važno da se aktivnosti vezane za komemoriranje i sjećanje na žrtve, te traženje odgovornosti za ratne zločine rade s organizacijima iz mreže Inicijative, ali i sa svima drugim organizacijama.
To je neki pravac koji se već godinama trudimo proširiti još bolje, bez obzira što zapravo sa strane to djeluje prilično teško zbog niza procesa koji zatvaraju taj prostor, a tu govorimo o vlasti u Srbiji koja se tako ponaša prema organizacijama civilnog društva da je sve manje ljudi uključeno u taj proces jer sve više dobivaju neke negativne etikete i često su predmet određenih verbalnih i fizičkih napada. To je veliki problem ne samo u sigurnosnom smislu nego jer udara i na kvalitetu rada, na mjerila kvalitete, na transformaciju znanja i nekako onda i na kontakt s građanima slabi.
Konačno je sazrelo vrijeme da se na jedan kvalitetan način promisle pristupi suočavanju s ratnom prošlošću. Marko vidi važnost u komemoriranju žrtava druge nacionalnosti te misli da bi suradnja među različitim organizacijama, iz različitih država brže i kvalitetnije doprinijela takvim akcijama u što većem broju. Time bi se automatski mijenjao društveni narativ.
Isto tako, mislim da je važno reći u tom dijelu mirovnih aktivista i aktivistica, a posebno vezano sa studentskom pobunom u Srbiji, da je konačno sazrelo vrijeme da se na jedan kvalitetan način promisle pristupi, jer uvijek postoji više pristupa, suočavanju s ratnom prošlošću. Naravno, ti pristupi nisu institucionalizirani, a to je sada prilika za društvo u Srbiji i posebno za generacije mirovnih aktivista da nekako nađu alternativu onome što se kolokvijalno zove čišćenje svog dvorišta, odnosno principa u kome se komemoriraju isključive žrtve drugih nacionalnosti. I za to postoji opravdanje, jer su ratovi uglavnom vođeni tako da su žrtve s druge strane bile potisnute, i oni se i danas potiskuju i poriču se njihova stradanje.
To je razumljivo, ali mislim da je ono što je nama potrebno kao regiji i kao društvima koji su nekada činili jednu državu, a koja se raspala u nizu oružanih sukoba, jedan skup regionalnih inicijativa koje će pokušati u nekoj zajedničkoj koordinaciji nikoga ne izostaviti sa strane. Znam da to zvuči preambiciozno, ali mislim da je to moguće i mislim da to može generacija ljudi koji su rođeni tijekom ratova 90-ih i oni koji su rođeni nakon njih.
Smatra da bi ljudi koji danas imaju između 20 i 35 godina zaista mogli promijeniti stanje u društvu i dovesti do transformacije te da takvih ljudi ima sasvim dovoljno, a da uz postojeće organizacije koje na tome rade i čije nasljeđe je zaista veliko, to uopće ne bi bio problem.
Govorim to zato što onda mislim da bi se taj proces i same države koje su zapravo nastale na tim ratnim zločinima mogao razobličiti, a onda bi i neka ideja bila zapravo stvaranje društava koja su usmjerena na kakvu takvu, barem minimalnu, ideju o državi čija je vlast kontrolirana, a čija je ideja da stvori kakvo takvo blagostanje građana. Veza između predstavničke vlade koja je ograničena i blagostanja građana je zaštita ljudskih prava.
Mogu li studenti u Srbiji napraviti korak prema transformaciji?
Na situaciju sa studentskim blokadama u Srbiji gleda kao na priliku za temeljitu promjenu, nema očekivanja i misli da je zapravo vrlo nezahvalna situacija, ali nam opisuje kako on vidi ta događanja.
Ono što se događa i što se događalo zadnjih pet mjeseci jest da se društvo u Srbiji ljulja na taj način što je neka osnovna legitimacijska matrica vlasti u Srbiji jako uzdrmana. Zato što su zapravo ono što bi se prepoznao kao neke osnovne ljudske humanističke vrijednosti kao što su sloboda, pravda, potreba za ljubavlju, za solidarnošću, za empatiju i dr., to su vrijednosti na koje se zapravo studenti mahom pozivaju u Srbiji.
I ono što je važno reći to nije samo studentska pobuna, za taj cijeli pokret, mislim da je ključan akter uz studente i uz te plenume koji funkcioniraju tako kako funkcioniraju često bez pojedinaca koji ga predstavljaju ili postoje određene situacije kada oni mogu biti predstavljeni, na taj depersonalizirani način, ključnu ulogu imaju zapravo nastavnici i profesori prema kojima je režim u prethodnih mjesec, mjesec i pol dana krenuo primjenjivati odmazdu u vidu smanjenja plaća i to je zastrašujući oblik ekonomskog nasilja uz naravno činjenicu da razina represije, nadzora, zastrašivanja polako i linearno raste.
Koliko su studenti i nastavnici zapravo uporni, i pobunjeni građani, toliko je vlast nervoznija i sklonija ka tome da upotrijebi radikalne mjere, poput soničnog oružja 15. ožujka i to sve govori da je Srbija u izvanrednom stanju iako to službeno nije. Dokaz za to je i postojanje najmanje 12 političkih zatvorenika - šestoro aktivista/ica grupe STAV i političara Pokreta slobodnih građana iz Novog Sada se već više od 50 dana nalaze u neosnovanom pritvoru s vrlo upitnim optužbama da su htjeli “svrgnuti ustavni poredak” iako je njihovim odvjetnicima bio dva tjedna osporen uvid u spise predmeta odnosno u dokaze kojima tužilaštvo raspolaže. Za drugih šestoro raspisana je potjernica i njima je praktično onemogućen normalan povratak u zemlju.
Ono što mislim za jednu pravu demokratsku promjenu nedostaje jest politička artikulacija. Ono što se sada nudi jest ta ideja o prijelaznoj vladi, ali mislim da je ta ideja manjkava, u tom dijelu svoje legitimacije zato što mislim da se te borbe za četiri, odnosno sada već pet zahtjeva studenta mogu ostvariti na više nivoa. Dakle, to jest na studentima koji su te zahtjeve uspostavili ali i na drugim dijelovima društva prije svega političkim partijama i drugim pobunjenim građanima.
Izdali smo jedan izvještaj koji dokumentira kršenje ljudskih prava građana i građanki Hrvatske i državljana drugih zemalja EU u Srbiji tijekom ove političke krize
Pa zapravo ja nemam što očekivati, ali mogu dati svoju podršku kroz sudjelovanje. Pogotovo zato što su ljudska prava možda nikad ugroženija u posljednjih deset godina. Kada to kažem, tu se recimo vidi i ono što Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji radi u ovih nekoliko mjeseci, a to je mapiranje i neka vrsta zagovaranja odgovornosti za napade na strane državljane, posebno građane Hrvatske. Mi smo u tom smislu izdali jedan izvještaj čija autorica je naša kolegica Ivana Nikolić koja dokumentira kršenje ljudskih prava građana i građanki Hrvatske i državljana drugih zemalja EU u Srbiji tijekom ove političke krize.
Na tom tragu, negdje početkom travnja, Marko nam opisuje napad na državljanina Europske unije u Srbiji, samo zato što je napadač pretpostavio da je državljanin zapravo Hrvat.
Ima sada slučajeva koji su aktualni, baš početkom travnja je napadnut državljanin jedne od članica EU za kojega je napadač pretpostavio da dolazi iz Hrvatske samo zbog svog narječja. I napadač je eksplicitno govorio o tome da ga napada zato što je Hrvat. To je posljedica atmosfere u kojoj su Hrvati, ali prije svega Hrvatska kao država, prepoznata kao neki faktor nestabilnosti u Srbiji. To je jedna stara teorija zavjere u kojoj strane države upravljaju protestima u Srbiji i mislim da u tu teoriju u Srbiji zapravo vrlo mali broj ljudi uistinu vjeruje.
Posljedice ovog pravdanja da „obojena revolucija” postoji trpe obični ljudi, kao što su, najmanje, 16 državljana Hrvatske koji su protjerani iz Srbije u posljednjih nekoliko mjeseci. Nažalost, ista radikalska vlast koja je protjerivala tijekom devedesetih Hrvate, danas to isto radi kako bi obnavljanjem neprijateljstava stavila u drugi plan svoj primarni cilj - uvećanje moći i sistematsku pljačku.
Kako promijeniti vlast kada politička opozicija u Srbiji ne postoji?, pitam Marka.
Ne bih se suglasio da opozicije nema, nje ima i na nju treba računati i ona prije svega treba komunicirati s društvom i sa studentima koliko god to bilo izazovno. Zato što su studenti, odnosno različiti plenumi studenata na određenim fakultetima, ograđivali od opozicije, od organizacija civilnog društva, što naravno da je bilo potpuno nekonstruktivno, ali na to studenti imaju pravo. Jer studenti nisu politička stranka, niti će to izgleda biti. I mislim da su to ta prevelika očekivanja koja građani imaju od njih. Postoji opasnost od zamjene teza da studenti iniciraju političke promjene dok političke stranke čekaju sa strane
A ono što bi bilo neophodno kod te prijelazne vlasti, opozicije trenutačnoj vlasti u Srbiji, Marko najprije ističe važnost prodemokratskih, ali i proeuropskih stavova. Mislim da je puno bolje, najprije zbog opasnosti po društvo koje se može dogoditi ako se slomi ovaj otpor pod studentskim pokretom, da opozicija koja sebe zove prodemokratskom, pa onda nadamo se i proeuropskom, u smislu vrijednosti EU koje bi poštovala onakve kakve one jesu, da formulira jedan vrlo kratak program koji je vrijednosno zasnovan na ovim vrijednostima o kojima sam na početku govorio. Opozicija koja bi onda rekla da su oni ta politička snaga koja pledira poraziti trenutni režim na izborima te da žele u određenom roku, u tom prvom mandatu srediti osnovne stvari koje su pokvarene tijekom, ne samo 10, nego i 25 ili 30 godina, ali moramo krenuti od nekih prioriteta. Mislim da bi to bio ispravan način.
Marko smatra da ova vlast koja je trenutačna vlast u Srbiji, upravo i jest tu zato što nije bilo sistematskog procesuiranja kršenja ljudskih prava i lustracije u Srbiji tijekom 2000-tih godina, bez obzira što je postojao zakon. Također iznosi da je važno da uz krivično procesuiranje za teška kršenja ljudskih prava, zapravo vide neki oblik provjere ljudi koji su angažirani kao javni funkcioneri u cijelom tom periodu. To bi, po njemu, bilo važno sredstvo kako bi se napravio neki rez s tim ratnim periodom.
Blokade će u nekom trenutku stati, a kako onda izgraditi društvo iznova?
Pa društvo se gradi bez obzira na to je li režim ovakav ili onakav i ono se istovremeno i raspada i gradi, razgrađuje. Ne vidim to kao proces koji je kao dvije nacrtane linije pa one imaju neki kraj i početak, one su po meni vrlo fluidne i na tragu toga treba biti otvoren za kritiku. Mislim da kada govorimo o studentskom pokretu u Srbiji, on se prije svega odnosi na neke događaje i stvari koje se ne bi trebale dešavati. Recimo to je slučaj sa simbolima i zastavama koje se često pojavljuju na samim prosvjedima koje nisu mirovne prirode, koji se tiču sjećanja na ratove.
Tu vidimo veliki broj ljudi s četničkim obilježjima i njihovi simboli su neprihvatljivi studentima u blokadi, kao i različite ratne uniforme. Dok s druge strane zastave Ukrajine, Gruzije ili Palestine koje je nosio pisac Vladimir Arsenijević u znak solidarnosti sa žrtvama aktualnih ratnih stradanja civila iz tih zemalja su praktično zabranjene, a s ponosom se nose zastave Grčke i Rusije? Tamo gdje se traži istina o sistematskom nasilju i zahtjeva pravda za žrtve, a ne problematiziraju kvislinzi i ratni zločinci za rezultat imamo da „jači slabijeg tlači”. Solidarno povezivanje studenata unutar i izvan Srbije preko etničkih i vjerskih podjela vidi se na primjeru Novog Pazara, ali i dočecima studenata iz Srbije širom Hrvatske, što su sve dobre indikacije otvorenosti novih generacija mladih koji protestiraju.
Ratni veterani štite studente?
Postoji i drugi izazov koji se dogodio tijekom prosvjeda studenata u Srbiji, a to su ratni veterani kao zaštitari na samim prosvjedima Marko nam pojašnjava da nije bila jasna situacija s ratnim veteranima kao zaštitarima na samim studentskim prosvjedima, pa su oni kao Inicijativa nastojali puno toga pojasniti.
I s druge strane, zašto su recimo ratni veterani koji nemaju potrebu reći nešto o zločinima koji su presuđeni od strane komandanata jedinice pod kojima su bili i pod kojima su ratovali, kako su oni legitimni zaštitari ili ljudi koji čine neku vrstu redara u tim prosvjedima? I ono što smo mi kao organizacija radili jest da smo pokušali objasniti tko su zapravo ti ljudi, tko su te jedinice, tko su neki pripadnici koji su činili te zločine i to su vrlo visoki oficiri ili komandanti ne samo pojedinačnih jedinica nego zapravo cijelih armija vojske.
To se prije svega odnosi na 63. padobransku brigadu ili 72. brigadu koje su ratovale na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini. I Inicijativa mladih za ljudska prava je kroz niz nekih informativnih saopćenja ili prikaza na društvenim mrežama pokušala to staviti na jedno mjesto, objasniti i ukazati na neke činjenice, na povezanost tih ljudi s nekim ekstremno desničarskim organizacijama. I da pri tome ne generaliziramo i ne kažemo da su svi ratni veterani problem po sebi, nego da ukažemo na one koji zapravo slave i dalje taj rat bez obzira na to što su vrlo vjerojatno žrtve također tog rata, jer su velika većina njih vrlo vjerojatno bačena u to, a da ih nitko nije pitao.
Ali da za ono što čine danas i što su činili i ranije, svatko mora snositi odgovornost. Tako da to su stvari na koje sami studenti u blokadi, ali i oni koji to nisu ali su građani, imaju pravo kritizirati kao i ukoliko se dogode neke vrste kršenja ljudskih prava koja dolaze od ljudi koji sudjeluju u organizaciji tih prosvjeda. Međutim, govor ratnog veterana Gorana Samardžića koji je tijekom blokade RTS-a, javni servis nazvao „kuhinjom mržnje” zbog ratne propagande je važan osobni potez koji može, ali ne mora biti okidač za mnogo temeljniju promjenu društva u odnosu prema ratnom nasilju.
Za kraj, Marko vjeruje da situacija sa studentima u Srbiji izgleda kao neki oblik ili proces iscrpljivanja samih studenata, ali da bi se društveni pokret rasteretio i dobio svoju pravu kulminaciju u jednom demokratskom karakteru, za razliku od autoritarnog karaktera, Srbiji trebaju izbori i jedna demokratska opozicija koja će na vrijednosnoj osnovni zastupati predstavničku demokraciju i braniti ljudska prava u punom smislu te riječi, kao i procesuirati ratne zločine.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Ana Tomić, CNA
Preporučite članak: