Vizualna antropologija posljednjih godina sve se više razvija na prostoru jugoistočne Europe, povezujući umjetnost, film i znanstveno istraživanje društva. Jedno od važnih središta ove prakse je beogradski Centar za vizualnu antropologiju (VAC), koji već godinama organizira međunarodne škole, radionice i filmske produkcije.
S Reljom Pekićem Carićem, direktorom VAC-a i jednim od osnivača Društvenog centra Krov, razgovarali smo o Školi vizualne antropologije, ulozi etnografskog filma i izazovima suvremenog istraživačkog rada.
Ovogodišnja internacionalna radionica Centra za vizualnu antropologiju VAC održala se početkom ove jeseni u Beogradu i Požarevcu. Rezultat zajedničkog rada međunarodne grupe antropologa i filmskih autora su četiri kratka etnografska filma povezana temom “Radništva u nastajanju”. Filmovi su prikazani u listopadu u Etnografskom muzeju u Beogradu , kao i u Požarevcu u Centru za kulturu Požarevac.
Teme filmova nastalih na ovogodišnjoj Školi bili su ljudi i mjesta koja su im obilježila život na neki način: napušteni zabavni park Bambiland, požarevački Hotel Dunav, gasterbajtersko naselje Točka i muslimanska romska zajednica u Kostolcu.
U ovogodišnjoj Školi sudjelovali su polaznici iz Indije, Indonezije, Australije, pa i mnogih europskih država.
Kako je došlo do ideje o inicijativi te koji su planovi za budućnost pitamo jednog od osnivača Centra za vizualnu antropologiju (VAC), Relju Pekića Carića, magistra etnologije i antropologije te utemeljitelja angažiranog festivala etnografskog filma Vizantrop koji se održao od 13. do 15. studenog u Beogradu.
Otkud ideja za osnivanje Centra za vizualnu antropologiju?
Prošlo je 14 godina otkako sam organizirao prvu Školu vizualne antropologije s profesorom Slobodanom Naumovićem za studente etnologije i antropologije. Blokada Filozofskog fakulteta počela je 2011. godine, kao i naša filmska radionica, što je za nas bio veliki poticaj unutar Kluba studenata etnologije i antropologije (KSEA).
Za nas je to bilo dragocjeno i novo iskustvo te zajednički teren sa studentima različitih generacija. Od opreme smo uglavnom koristili handycam s DV kazetama koje smo mogli prebacivati samo u Etnografskom muzeju, što je svakako bilo uzbudljivo, a radionicu smo održavali svake godine. Kroz ove beogradske škole prošlo je više od 120 studenata i 20 gostujućih predavača i filmskih redatelja.
VAC sam osnovao 2018. godine zajedno s prijateljima i kolegama – filmskim i kazališnim redateljima – s idejom da pokrenemo Međunarodnu školu vizualne antropologije u Beogradu, kao i aktivnu produkciju angažiranog etnografskog filma u Srbiji. Sljedeće godine osnovali smo i Društveni centar Krov (u novom nazivu CKH AFDA KROV – Centar za kreaciju i hedonizam anarhofeminističkog društvenog angažmana Krov) zajedno s Kolektivom „Vizantrop“ i Centrom za etnomuzikološke djelatnosti.
Koji su vam glavni ciljevi?
Naša ideja bila je da naš samoorganizirani društveni centar okuplja povezane kolektive antropologa, etnomuzikologa, filmskih redatelja i sve druge koje zanimaju interdisciplinarna istraživanja i etnografski film. Naš se prostor nalazi u Ulici Kraljice Marije 47 u središtu Beograda, u potkrovlju, gdje organiziramo različite škole, festivale i programe, kao i događanja u mnogim formatima poput filmskih projekcija, predavanja, izložbi, eksperimentalnih svirki, večeri društvenih igara, preložura, slušaonica i slično.
Do sada smo organizirali više od 500 događanja tijekom pet godina postojanja ovog prostora i nadamo se da je to tek početak. DC Krov ima šest prostorija namijenjenih montaži i obradi zvuka, bar „Dziga Vertov“, alternativno kino „Kamenko Katić“ te „Ofis Margaret Mid“. Želimo da Krov postane samoorganizirani nezavisni istraživački centar interdisciplinarnih istraživača, filmskih redatelja i umjetnika. Održavamo se sustavom donacija, odnosno imamo i vlastitu valutu „Krović“ i „crep“, ali o tome neki drugi put.
Škola vizualne antropologije 2025. - kako je bilo iz perspektive organizatora?
Ovo nam je bila četvrta međunarodna škola i po prvi put izvan Beograda – u Požarevcu. Kao što je rekao jedan od naših sudionika, Luca iz Italije – radionica je bila čisti punk. Uvijek premalo slobodnog vremena, rolerkoster dobrih ideja i na kraju ta lijepa napetost oko konačne radioničke verzije filma. Požarevac je zanimljiv grad i plodno tlo za longitudinalna antropološka istraživanja, a mnogo toga smo naučili od lokalnog stanovništva i okolnih sela. Zahvaljujući novom članu VAC-a, filmskom redatelju Danilu Stanimiroviću, imali smo veliku istraživačku i logističku podršku, budući da je on odatle. Ove sam godine bio i organizator i mentor istraživačkim timovima, a tijekom 11 dana sudionici su uspješno završili svoje filmove.
No, što je još važnije, mnogi od njih žele nastaviti svoje filmske projekte i aktivno razmišljaju o potencijalnim donatorima. Naše međunarodne škole kratkog su trajanja i nikada ne očekujemo da će audiovizualna ostvarenja istraživačkih timova biti potpuna – i upravo u tome leži ljepota antropološkog istraživanja: njegovanje susreta različitih kultura (istraživača i istraživanih), proživljenog iskustva boravka s kamerom i stvaranja suradničkog odnosa s lokalnom zajednicom. Ideja VAC-a je da se i sljedeće godine vratimo u Požarevac, nadam se s još većim brojem sudionika i filmova.
Što je sljedeće u planu od vaših aktivnosti?
Otvoren je poziv za Školu vizualne antropologije u Beogradu, koja će trajati šest mjeseci, do 1. svibnja 2026. godine. Do sada smo lokalne radionice organizirali u formatu do tri mjeseca, a sada se želimo aktivnije posvetiti studentima, srednjoškolcima i svima zainteresiranima kako bi dublje pristupili svojim istraživačkim projektima. Od siječnja 2026. ponovno pokrećemo rezidencijalni filmski program za individualne i grupne projekte, koji će trajati do lipnja.
U međuvremenu ostvarujemo suradnju sa srodnim organizacijama u regiji i pripremamo se za onaj teži dio – pisanje projekata. U DC Krovu naša organizacija planira revitalizirati ciklus filmskih večeri „Doku Rez“, koji okuplja mlade autore dokumentarnih i etnografskih filmova.
Postoji i mogućnost da tijekom zime sljedeće godine organiziramo međunarodnu školu etnografske fotografije s fotografima Valentinom Bianchijem i Camillom Pasquarellijem, koji su bili mentori na našim ranijim školama. U inozemstvu imamo nekoliko bivših sudionika koji su trenutno na studijima u Berlinu, kao i jednog od profesora naše škole od samog početka – Thomasa Johna. Oni bi voljeli da otvorimo ogranak našeg centra tamo i pokrenemo slične programe. Dva člana našeg centra žive u Budimpešti i siguran sam da ćemo uskoro biti prisutni i tamo.
Kako je pandemija utjecala na vaš rad i na razvoj etnografskih filmskih projekata?
Kada smo osnovali Društveni centar Krov, već smo nakon tjedan dana ušli u lockdown zbog pandemije COVID-19 i morali obustaviti naš rad. Imali smo sreću što nas je tada podržao Tandem Western Balkan Fund za produkciju dvaju etnografskih filmova – o tetovaži u feminističkom tattoo studiju u Beogradu i o ženskoj DJ sceni u Skoplju. Osim toga, organizirali smo i dva online tečaja – Digitalnu školu autoetnografije, a paralelno s time pratili smo i prosvjede koji su tada, prije četiri godine, izbili zbog najave novog lockdowna.
U fragmentima smo objavljivali intervjue s sudionicima prosvjeda, a iz toga je nastao i zajednički film „Rough Cut“, koji možete pogledati na YouTube kanalu naše organizacije. Tada smo objavili pokretanje „Otvorenog arhiva prosvjeda“, kako bi nam ljudi mogli slati svoje etnografske zapise s različitih društvenih gibanja i tako sudjelovati u filmu zajednice DC Krova. U našem prostoru organizirali smo i multimedijalnu izložbu „Ljudi prosvjeda“, na kojoj je prisustvovalo više od 150 ljudi.
Kako trenutna društveno-politička situacija u zemlji utječe na vaš rad?
Društveno-političke napetosti koje traju već godinu dana predstavljaju sve veći izazov za zajednice istraživača, aktiviste i sve ljude s registracijskom tehnologijom – kamerama, fotoaparatima i snimačima zvuka. Na audiovizualnim antropolozima i etnomuzikolozima velika je odgovornost da što vjernije prikažu dinamična događanja na ulicama, pritom pazeći da njihovi zvučni i vizualni fragmenti ne ugroze nijednog pojedinca ni studentski pokret.
Naša je organizacija pratila masovnije prosvjede u Beogradu, ali i one manje, poput blokade Pete beogradske gimnazije. U budućnosti želimo organizirati kontinuirane timove istraživača s kamerom, kako bismo mogli pratiti više segmenata tih društvenih gibanja. Također pripremamo film o velikom Vidovdanskom prosvjedu, koncipiran kao mali promatrački dnevnik istraživača s kamerom, fotoaparatom i subjektivnim doživljajima jednog novinara, zatečenog iza policijskog kordona u jednom pasažu u Ulici kralja Milana.
Još nije vrijeme da objavljujemo zaokružene etnografije, već da aktivno promatramo društvene promjene koje utječu na svakodnevni život ljudi. VAC stoga poziva sve zainteresirane istraživače i radnike u kulturi da se pridruže našoj budućoj produkciji.
Nakon razgovora s Reljom zaključujem da Centar za vizualnu antropologiju VAC i Društveni centar Krov nastavljaju graditi prostor za susret umjetnosti, znanosti i društvenog angažmana. Kroz radionice, filmske programe i međunarodnu suradnju, VAC potvrđuje da vizualna antropologija nije samo metoda istraživanja, već i način zajedničkog promišljanja stvarnosti – kamerom, zvukom i zajedničkim iskustvom.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: VAC
Preporučite članak: