Jeffrey Raffo već preko 30 godina radi kao organizator u različitim kontekstima, a u njemačkom sindikalnom pokretu od 1998. Trenutačno radi u drugom najvećem sindikatu Njemačke, ver.diju (Udruženi sindikat uslužnih djelatnosti). Danas s njim želimo razgovarati o njegovom dugogodišnjem iskustvu rada u organizingu radništva i o poukama za uspješnije sindikalno djelovanje.

Nakon toliko borbi i godina iskustva, što za tebe znači organizing?

Za mene je organizing u načelu zbirka alata i iskustava kako se ljudi mogu organizirati ili kako organizatori mogu pomoći ljudima da se organiziraju. I bez obzira na to radi li se o nekom poduzeću, nekom susjedstvu ili o društvu u cjelini. Međutim, to ne znači samo da se nekoga organizira, nego i da se, po meni prije svega, mijenjaju odnosi moći u okruženju u kojem se ljudi organiziraju. Jedna od ključnih ideja organizinga jest da ljudi koji se oko nečega okupljaju jačaju svoju moć. Postoji mnogo različitih grana organizinga i načina na koji to činite, no vjerujem u političko značenje organizinga. Organizing nije sam sebi svrha. Kao organizatori ne pomažemo ljudima samo da se organiziraju, već ih podržavamo da zastupaju vlastite interese. To znači da postignu nešto konkretno i utječu na promjene.

Kad govorimo o organizingu, to je mnogo više od učlanjivanja novih članova u sindikate. Koji elementi organizing čine organizingom?

Transparentnosti radi želio bih istaknuti da dolazim iz tradicije dubinskog organizinga (eng. deep organizing), te iz iste sindikalne podružnice kao Jane McAlevey, s time da je ona počela pet godina prije mene. Također, postoje ograničenja do kojih bih se usudio generalizirati svoj odgovor. U dubinskom organizingu struktura je sve. Drugim riječima, gradimo strukturu aktivnih članova ili im pomažemo pri njezinoj izgradnji. Ta bi struktura trebala biti reprezentativna za poduzeće i reflektirati svaki odjel, svaku smjenu, ali i svaku od prisutnih društvenih skupina. Ako se recimo poduzeće sastoji od 50 posto žena, onda bi se to trebalo odražavati na strukturu koju gradimo. Isto vrijedi i za migrantske radnike, niskokvalificirane radnike itd. Zatim im pomažemo da sami odrede koja su im pravila, koji su ciljevi i koji su daljnji koraci. Također, oni su glavni akteri koji provode kampanju ili rade u svom poduzeću, a ne organizatori. To je jedna stvar. Druga stvar je da u 99 posto slučajeva dolazi do konflikta između radnika i poslodavca. Ne mora uvijek doći do eskalacije sukoba s poslodavcem, a to pak ovisi o stupnju organiziranosti radnika. Ponekad mogu jednostavno zaprijetiti poslodavcu u slučaju sukoba i stvar je riješena. Još jedna razlika u odnosu na klasično učlanjivanje u sindikate jest to što organizing uključuje podizanje svijesti radnika i uvjeravanje kojim želimo (nadam se uglavnom sindikalnim argumentima) uvjeriti radnike da se pridruže sindikatu. Za mene je organizing više uvjeravanje nego nagovaranje. Želimo uvjeriti ljude da se pridruže sindikatu jer je to sastavni dio djelovanja u vlastitom interesu. Učlanjenje u sindikat nije samo po sebi svrha. Znanje o odnosima moći u poduzeću igra važnu ulogu. Ako želimo promijeniti odnose moći, moramo znati analizirati poduzeće ili situaciju kako bismo znali na čemu moramo raditi i gdje trebamo početi. Dakle, ne radi se o tome da s ljudima razgovaramo o tome zašto su sindikati dobri, nego s njima razgovaramo o njihovim problemima i o tome kako zajedno mogu poboljšati probleme.

Kad si već otvorio temu odnosa između sindikata i organizinga, zanima me zašto bi se sindikati trebali baviti organizingom? I moraju li uopće?

Jednostavno rečeno nemaju izbora. Na vrhuncu sindikalnog pokreta stupanj organiziranosti radništva bio je vrlo visok. Onda je u svim tzv. industrijaliziranim zemljama došlo do sličnog povijesnog pada članstva. Vjerujem da je to uglavnom posljedica gospodarskih i društvenih promjena. U SAD-u organiziranje svoj vrhunac doživljava 1954. godine. Na tom vrhuncu je energija gotovo svih sindikata bila usmjerena na mobiliziranje i podupiranje članstva. Drugim riječima, energija sindikata bila je usmjerena prema samima sebi. Sindikati su imali institucionalnu moć i cilj im je bio izvršavati tu moć. Sa socioekonomskim promjenama stopa sindikaliziranosti u tradicionalno organiziranim sektorima počela je opadati, a pojavljivali su se i novi sektori, poput logistike ili pružanja njege i skrbi. S obzirom na to da su strukture sindikata bile usmjerene prema unutra, u njima praktički nije bilo aktera koji bi mogli preusmjeriti svoje vrijeme i resurse prema van, niti su imali vještine za organizing novih sektora. To podrazumijeva i znanje o pristupu radnicima koji se potpuno razlikuje od pristupu postojećim (aktivnim) članovima. Razlog tome je što neorganizirani radnici uglavnom ne razumiju sindikate, zagovaranje, izgradnju moći u poduzeću itd. Organizing se odnosi na vrlo osnovno usmjeravanje energije prema terenu. To podrazumijeva upotrebu dijelova sindikalnih struktura i vremena kako bismo na održiv način privukli i mobilizirali nove radnike. Kako bismo to mogli učiniti, moramo naučiti kako se to radi. Stoga smatram da se sindikati moraju promijeniti ako žele organizirati neorganizirane ili djelomično organizirane sektore. Ta promjena ne znači da onda automatski organiziraju u emancipatornom smislu. Međutim, ako zaista želimo organizirati masovnije pokrete u takvim sektorima, radnici moraju djelovati autonomno. To im, prema mojem mišljenju, neće uspjeti bez promjene ravnoteže moći u poduzeću i bez da su politizirani. Zato vjerujem da sindikate moramo kontinuirano prisiljavati da rade u tom smjeru.

Spomenuo si i različite grane organizinga. Koje vrste organizinga postoje?

Modeli organizinga imaju više sličnosti nego razlika. Neki se više oslanjaju na zagovaračke kampanje, pokrete, a manje na razvoj struktura, npr. korporativno zagovaranje (eng. Corporate Campaigning) ili organiziranje radne zajednice (eng. Labour Community Organizing). Postoji dubinski organizing, to je blizu onome što Jane McAlevey radi, a postoji i transformativni organizing. To su po meni najvažniji modeli.

Prema definiciji, transformativni organizing ima za cilj promjenu postojećeg kapitalističkog sistema kojeg se smatra korijenom problema naspram reformskog djelovanja koje omogućuje kapitalizmu da se reproducira. Kako gledaš na taj model organizinga?

Nisam stručnjak za te modele, ali znam ponešto o njima. Moja je percepcija da transformativni organizing potječe iz ljevičarskih krugova sa zapadne obale SAD-a i iz emancipacijskih pokreta 1968. koji su tamo postojali. Eric Mann ga je osmislio. On je komunist te je iz perspektive svog političkog uvjerenja razradio i doradio razne modele organiziranja zajednice, no stavio je mnogo veći naglasak na društveno-političke aspekte. Pri organizingu kroz sindikate, pa čak i u političkom radu, uvijek postoji napetost između toga do koje mjere obrazujemo ljude i do koje mjere započnemo rad s njima na temelju razine njihovog znanja. Organizing kroz sindikate po definiciji prikuplja radnike te je učlanjivanje uvijek snažna motivacija ili čak i prisila sindikata na organizatore. Mannov transformativni organizing kritičan je prema sposobnosti sindikata da ostvare pravu transformaciju kapitalizma, prvenstveno zato što se njegov model oslanja na kritiku kapitalizma. Smatram to vrlo važnim prigovorom.



Spomenuo si i dubinski organizing koji se u teoriji razlikuje od transformativnog organizinga. On počiva na lenjinističkim postavkama i kao oblik organizinga uz radnu okolinu uzima u obzir i zajednicu. Postoje li uopće razlika između dubinskog i transformativnog organizinga?

Jane McAlevey, koja više radi prema modelu dubinskog organizinga, surađuje sa sindikatima i prihvaća njihova ograničenja. Ona u sindikatima vidi i transformativni potencijal. No to nije u smislu značenja transformacije kako je Eric Mann vidi, a koja se odnosi na korijenitu promjenu sustava. Nisam predstavnik niti jednog od tih pristupa, iako proizlazim iz škole transformativnog organizinga. Kroz dvadesetogodišnje iskustvo rada u Njemačkoj razvio sam vlastiti pristup organizingu koje ima i prednosti i mane. Bio sam vrlo sretan kada je Janein pristup uvezen u Njemačku jer je, prema mojem mišljenju, vrijeme sazrelo za to. Model dubinskog organizinga koncipiran na temeljima lenjinizma, dok se Erica Manna može svrstati među sindikaliste ili anarhiste. Iz toga se može zaključiti da postoje brojne razlike. Kao i kod bilo koje taktike i strategije, radi se o modelu s prednostima i manama. Kod dubinskog organizinga razvija se struktura koja predstavlja određeni okvir te ovdje nije naglasak na izgradnju društvenog pokreta. Moj pristup organizingu se promijenio jer se više svrstavam među anarhiste. Uzimam si puno vremena za neorganizirana poduzeća kako bih mogao što bolje razgovarati s radnicima i dobiti što točniji uvid u teme koje ih žuljaju. Riječ je o pristupu odozdo prema gore. U nekim slučajevima izgradnja bazične strukture kod mene traje jako dugo. Moje je iskustvo da na taj način rezultati postaju održiviji jer su razvijeni odozdo, a radnici prolaze kroz intenzivan i složen proces u kojem se razvijaju. Ne kritiziram organizatore Jane McAlevey koji su npr. aktivni u Njemačkoj. Oni su došli u organizacije s unaprijed određenim temama, agitirali ljude i došli do velikog broja radnika, što im omogućuje da brže ostvaruju rezultate. No o temama je već prethodno odlučeno. To ponekad može biti ispravan pristup ako je tema očita, primjerice u zdravstvenom sektoru jer je tamo situacija toliko usrana, a problemi su preočiti.

… te se o njima raspravlja i u javnosti.

Točno. No, jednostavno rečeno, ta javna rasprava dijelom je ograničena nedostatkom vjere radnika da na neka pitanja uopće mogu utjecati. U mom savršenom svijetu bi organizatori u hodu odlučivali koji je pristup ispravan. Ne želim govoriti o tome što je ispravno i što je pogrešno jer je to za mene prvenstveno strateško pitanje. I da se opet vratim na Erica Manna – političko obrazovanje u organizingu nezamjenjivo je. U teoriji dubinskog organizinga to se isto tvrdi, no taj aspekt u praksi ne igra nikakvu ulogu. Dok sam bio mladi organizator, moja je ideja bila da pomažemo radnicima da se organiziraju i da se oni politiziraju kroz sukob interesa s poslodavcem. I ako pomognemo što više ljudi, oni će dobiti apetit za promjene u društvu, što bi trebalo biti gotovo kao neki prirodni razvoj. Danas razumijem da moja predodžba nije bila neispravna, ali da postoje ograničenja u pogledu političkog obrazovanja i da postoji okvir unutar kojeg se radnici mogu politički razvijati. U ver.diju smo rekli da održivost organizinga uključuje i osnovno političko obrazovanje. Razvili smo stoga razne tipove osposobljavanja novih, aktivnih članova. Vjerujem da radnici nikada neće samostalno moći nadograđivati svoj sindikat bez političke svijesti, uvjerenja te znanja o političkom analiziranju situacije. Kada imaju svijest i znanje, imaju razlog za daljni razvoj pokreta. Uvijek tvrdim da je organizing u tradicionalnom marksističkom smislu uvod u politizaciju, koja se zatim mora nastaviti.

Spomenuo si da si kroz godine razvio vlastiti pristup organizingu. Bez da to zovemo Organizing prema Jeffreyu Raffou, hajmo si zamisliti da si sva svoja iskustva stavio u svoj organizing kofer. Koja se iskustva nalaze u njemu?

Misliš na moje alate?

Da, koji alati čine tvoj pristup organizingu i što smatraš važnima za svoj rad?

Moj odjel u ver.diju zove se Radionica otvaranja (njem. Werkstatt Erschließung) i postoji od 2016. godine. On je rezultat velikog strateškog projekta pokrenutog 2012. u stambenom sektoru. Na kraju projekta izrađeno je završno izvješće u sklopu kojeg nas je naša šefica ver.dija Sjeverne Rajne-Vestfalije zadužila da napišemo upute o tome kako organiziramo. Do sada je izrađeno osam izvješća, od kojih su neka vrlo detaljna i sadrže znanje o alatima za organizing. Prije svega, vrlo su važni inicijalni razgovor ili razgovor „jedan na jedan”. To je ključna kompetencija kod organiziranja, što je dodatan razlog zašto se organizing brka s učlanjivanjem. Osnovna ideja organizacije uvjeriti je ljude da djeluju u vlastitom interesu. Leci i slično za to nisu dovoljni. Tim ljudima se treba pristupiti osobno, najbolje u razgovoru “jedan na jedan” ili makar u malim skupinama. Razlika u odnosu na obraćanje postojećem članstvu je da neorganizirani radnici uglavnom ne razumiju sindikate. Iako su već razmišljali o problemima na poslu, nikad nisu ozbiljno razmotrili strategije za poboljšanje situacije. I ne možeš u toj situaciji kao njima nepoznata osoba samo banuti i pričati s njima. Vrlo važan alat za organizing jest način na koji pristupamo nekome kako bismo uopće došli do razgovora o problemima bez da ti radnici rezigniraju, već da shvate kako se kolektivno mogu organizirati da poboljšaju situaciju na poslu. Ti ljudi s kojima stupimo u kontakt dobivaju potom konkretne zadatke i s nama se dogovaraju kako bi uopće moglo doći do kolektivnog djelovanja. Taj inicijalni razgovor može se održati na mnogo načina, ali ako njega ne možete odraditi, onda se ne možete nazvati organizatorom. Drugi je alat mapiranje kao krovni pojam. Ako želimo promijeniti ravnotežu moći u poduzeću, onda je to pitanje prakse, a ne teorije kao što je često slučaj na ljevici. Mapiranje nas prisiljava da stvorimo realnu sliku situacije na terenu i dosega našeg rada, bez obzira na to organiziramo li u zajednici ili u poduzeću. U sindikatima koristimo mapiranje kako bismo izgradili reprezentativnu strukturu, a zatim da kontinuirano promatramo je li ta struktura djelotvorna i uspješna. Organizing bez mapiranja nije ni moguć. Te strukture omogućuju nam da utvrdimo tko su tzv. organski vođe ili ključni pojedinci, tj. osobe oko kojih se drugi okupljaju neovisno o sindikatu. Mapiranje nam pruža odgovore na pitanja kako te osobe rade i surađuju. Što činimo ako netko od njih ne obavlja svoj posao? Kako ispitati izgrađenu strukturu prije nego što dođemo u veliki sukob s poslodavcem? Mapiranje kao alat važan je za odgovore na sva ta pitanja kako bismo provjerili imaju li radnici šansu pobijediti u bitci.

Možemo li reći da je da je organizing kao koncept kakvog ga danas znamo nastao prije nešto više od sto godina u SAD-u? Koji su korijeni organizinga?

Smatram da je pojam organizinga gotovo kao neki tržišni brend, neki proizvod. Pristup koji poznajemo odnosi se na jednu od ranih faza radničkog pokreta u SAD-u. Mislim da se prvi zabilježeni štrajk dogodio u Egiptu i vjerujem da su se radnici već tada koristili mnogim instrumentima organizinga kakve danas poznajemo. Kad je riječ o organizingu, ono je vrlo osnovno – ljudi se udružuju i zajednički djeluju. Postoje povijesni razlozi zbog kojih se pojam organizing odnosi na ovu konkretnu fazu radničkog pokreta u SAD-u. Međutim, organizing kao takav nema isključivo veze s SAD-om tj. s ondašnjim radničkim pokretom. Organizing nikada nije bio proizvod već je to proces. U evolucijskom stablu postoje različite grane organizinga, npr. već spomenuti dubinski organizing (eng. deep organizing) ili njemu blizak organizing koje je Jane McAlevey popularizirala posljednjih godina, a koje proizlazi iz povijesti AFL-CIO-a, ljevijeg od dva tadašnja sindikalna saveza u SAD-u. Oni su napisali knjigu o tom modelu organizinga. Zatim se taj sindikalni pokret prelio u društveni pokret tijekom 1968. Za to je prvenstveno bio odgovoran Saul Alinsky koji je radio kao organizator u AFL-CIO-u i koji je svoje iskustvo prenio u društvene pokrete i u koncept organiziranja zajednice, koncept kojem je on praktički izumitelj. U konačnici je Alinsky podučavao šezdesetosmaše o tome kako se organizirati u društveni pokret. Za mene je upravo to povijest organizinga. Ponekad valovi organizinga više idu u smjeru društvenih pokreta, a zatim se vraćaju u sindikate. Takoreći, oba konteksta međusobno se obogaćuju. U SAD-u je uvijek bilo nekoliko sindikata koji su prakticirali organizing kakvog poznajemo danas, no njih je bilo prilično malo. 1980-ih godina, kada su se odnosi moći između kapitala i rada naglo promijenili u korist kapitala, došlo je do revitalizacije organizinga. Neki modeli organizinga oslanjali su se na AFL-CIO-ev pristup. Dodatno, u te nove oblike dodano je iskustvo stečeno tijekom 1968, što je na neki način promijenilo pristup organizingu, što je konkretno vidljivo u modelima organiziranja radne zajednice ili korporativnog zagovaranja. Kod tih modela ne radi se samo o organizingu unutar poduzeća, nego i o tome kako vršiti strateški pritisak na poslodavca u javnoj sferi. Organizing je praktički pjesma koju svaki radnički pokret pjeva na svom početku.

Koliko je pobjeda važna?

To je dobro pitanje. S jedne strane, ona je ključna. Poanta organizinga nije da radimo nered u poduzeću. Radnici su politizirani kada uvide da mogu postići promjenu kroz kolektivno djelovanje. Za to im je potreban uspjeh. No u životu ne pobjeđujemo uvijek, a porazi mogu i moraju biti važni. Vjerujem da ćemo u sukobu s poslodavcima češće izgubiti nego pobijediti. Međutim, s obzirom na to da želimo nešto promijeniti, pobjeda je krajnji cilj. Samo je pitanje kada i kako. Stoga se nakon svakog poraza moraju voditi iskrene i otvorene rasprave s radnicima o tome zašto nisu pobijedili i koja su iskustva stekli. Tek će tada moći usvojiti nešto za sljedeći put. Također je dobro započeti borbu s manjim temama, npr. mikrovalnom koji nedostaje u prostoriji za odmor. Međutim, konkretan odabir tema uvelike ovisi o stanju organiziranosti i motivaciji radnika.

Ovisi li to i o stupnju organiziranosti u poduzeću ili sektoru? I koji alati su nam potrebni za organizing prekarnih radnika?

Iskreno, nisam osobno stekao iskustva u tom polju. No, uvijek sam snažan zagovornik osnovne ideje organizinga, a to je da se prekarni radnici moraju ujediniti i zajednički zastupati svoje interese. Kako je, naravno, drukčije pitanje. U prekarnim sektorima postoji, primjerice, pristup centara za radnike. To je jedan od oblika organiziranja zajednice i takvih centara ima mnogo diljem SAD-a. Kod tog pristupa se unutar zajednice osniva centar kroz koji se u konačnici gradi struktura radnika. U načelu, u tim centrima za radnike gleda se koje potrebe radnici imaju i što ih muči, a što mogu biti i problemi van sfere rada. Znam za takav jedan centar u Sjevernoj Karolini za radnike u mesnoj industriji, gdje su savjetovali ljude o tome kako se nositi sa sindromom karpalnog tunelskog sindroma i koristili su ga kao osnovu za poticanje ljudi da se učlane i organiziraju u sindikatu. Također su provodili javne aktivnosti u zajednici. To je bila kombinacija organiziranja zajednice, rada s javnošću i političkog rada. U SAD-u postoji i kampanja Living Wage Campaign. Radi se o borbi za povećanje minimalca u određenoj u državi ili okrugu, ali ne na razini federacije. Kroz takav se organizing radi istovremeno na izgradnji struktura i pokreta među radnicima kojih se to tiče. Nažalost, u raspravi o organizingu u velikoj mjeri dominira tzv. Zapad. Susreo sam se s radnicama u Indiji koje su osnovale sindikate za prekarne radnike sa stotinama tisuća članova. Evo, konkretno bi me zanimalo kako im je to uspjelo i kako su uspostavili svoje strukture. Vjerujem da je iz naše perspektive organizinga riječ o mješovitom obliku organiziranja zajednice, političkog te sindikalnog organiziranja. Naše unaprijed zamišljene pojmove kako se organizira moramo baciti u smeće. Uvijek moramo početi s problemima ljudi, načinom na koji mogu pobijediti, strukturom i pokretom koji za to trebaju te strategijom koju trebaju kako bi se situacija unaprijedila.

Pričali smo o aktivnim članovima i njihovoj ulozi u organizingu. Postoje i zaposleni organizatori. Ali svi oni moraju imati specifična znanja. Koja? Kako se obrazuju organizatori i može li to svatko biti?

U svojih trideset godina kao organizator pokrenuo sam nove odjele i projekte u nekoliko različitih sindikata. Pri zapošljavanju organizatora, najvažnija karakteristika na koju sam gledao bila je njihova intrinzična motivacija. Ako je nemate, nemate ništa. Organizing je težak i intenzivan posao kojem morate biti predani te u njega uložiti vrijeme i energiju. Bez toga nikada nećete biti uspješni, neovisno o količini alata koje poznajete i razumijevanja teorije organizinga. Ako se ne prepustiš organizingu, nećeš pobijediti. Organizing je definitivno nešto što svatko može naučiti te je, iznad svega, skup iskustava. Ono što zaista najviše pomaže je imati iskusnog vodećeg organizatora ili nekoga s iskustvom s kojim se možeš posavjetovati da izbjegneš neke zamke i pogreške koje ljudi rade kada pokušaju organizirati.

Za kraj me zanima ono što nam predstoji. Živimo u prilično zahtjevnim vremenima te je sindikalizam prijeko potreban. Kada govorimo o organizingu, kamo idemo? I može li nam organizing pomoći da prevladamo višestruke krize s kojima smo suočeni?

Jedan sam od onih koji su prvo bili politički aktivisti, a zatim su prešli u sindikate. I pridružio sam im se jer su neki od njih bili uključeni u renesansu organizinga. Mislim da se organizing i sve što pod time shvaćamo ne odnosi samo na to što je ispravno činiti, već i na to kako nešto učiniti. Mislim da je Eric Mann u pravu kada kaže da organizing nije dovoljan u smislu kako ga mi sindikalisti shvaćamo. Moramo imati političku viziju. Moramo doći do ljudi i na toj političkoj razini i moramo biti ambiciozni u transformaciji sustava u kojem se nalazimo jer u suprotnom nećemo moći prebroditi sve izazove s kojima smo suočeni. I iako je sve to istinito, često mislim da među političkim aktivistima postoji određeni egoizam da smo mi ti koji stvaramo promjenu. Igramo važnu ulogu. Ali sav organizing koji se trenutno događa u njemačkom zdravstvenom sektoru se ne događa jer su svi organizatori sjeli, pogledali sve njemačke sektore i odlučili organizirati zdravstveni sektor. Ti pomaci se događaju zbog radnika kojima je dosta i koji pokušavaju promijeniti stvari na bolje. Nije im iz prve uspjelo, pa je postajalo sve gore i gore, i u jednom trenutku je netko rekao: “Ajmo probati nešto drugačije.” I čak i nakon toga su doživjeli neuspjehe, sve dok nisu pronašli recept za uspjeh. Dakle, radnici koji pokušavaju promijeniti stvari na svojim usranim radnim mjestima grade taj pokret. Ne mi ili oni koji im daju alate da budu uspješni. Mislim da je to važno shvatiti jer u protivnom smo previše opterećeni svojim “briljantnim strategijama i politikama” i ne obraćamo dovoljnu pozornost na ono što radnici trebaju, žele i pokušavaju promijeniti. Mislim da je to ključ. Moramo im ostati blizu. Oni su ti koji određuju pravac, a mi ti koji ih podržavamo da promijene nešto.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: privatna arhiva/Radnička prava
Intervju vodila:

Sandra Kasunić

Preporučite članak: