Čini se da je nažalost konačno došao kraj eksperimentu kubanske revolucije i posljednjoj državi real-socijalizma. Napuštena od ostatka svijeta, ali zbog posljedica katastrofalnog ekonomskog pritiska u sve većem broju i vlastitog stanovništva, suverena Kuba nalazi se pred krahom.
Izgleda kako ni ekonomska liberalizacija kroz otvaranje vrata privatnom kapitalu nije zadovoljilo trenutnu američku vlast koja više ničime ne skriva svoje imperijalističke namjere.
Posrnuli hegemon više ne može tolerirati prkos te otočne države udaljene svega 150 kilometara od SAD-a. Posljednjih mjeseci svjedoci smo razvoja događaja stvaranja umjetne krize kako bi se opravdale radikalne političke akcije. Ono što se odvija oko Kube ima sve elemente dobro poznate strategije: ekonomsko gušenje, ideološka demonizacija i stvaranje moralne panike koja prethodi konačnom obračunu.
Pozadina kubanske revolucije
Da bismo razumjeli današnji sukob, moramo se vratiti korijenima odnosa koji su oblikovani još u 19. stoljeću. Još od vremena predsjednika Polka 1840-ih, Washington je gajio ambicije prema Kubi. Ostendski manifest iz 1854., diplomatski dokument koji je zagovarao kupnju otoka od Španjolske i razmatrao njegovo prisilno preuzimanje, izazvao je skandal i pokazao koliko je Kuba bila važna američkim ekspanzionističkim interesima.
Američki imperijalni apetiti konačno su se ostvarili 1898. godine, kada su Sjedinjene Države, pod izlikom pomoći kubanskoj borbi za neovisnost od Španjolske, ušle u rat i porazile španjolsku flotu. No, umjesto da Kubi prepuste suverenitet, Amerikanci su uspostavili vojnu okupaciju koja je trajala sve do 1902. godine.
Kada je Kuba konačno dobila formalnu neovisnost, Washington je nametnuo uvjet koji će desetljećima kočiti njezinu suverenost – Amandman Platt. Ovaj dokument, uključen u kubanski ustav, davao je SAD-u pravo na vojnu intervenciju na otoku kako bi "zaštitile život, imovinu i individualnu slobodu".
Na temelju tog amandmana, Kuba je 1903. pristala dati SAD-u u zakup područje zaljeva Guantánamo za pomorsku bazu, koja je i danas simbol američke prisutnosti na kubanskom tlu.
Amandman Platt konačno je ukinut 1934. godine, ali je američki utjecaj na otoku ostao ogroman – američke korporacije kontrolirale su većinu kubanskog gospodarstva, posebice industriju šećera, rudnike i komunalne usluge. U desetljećima koja su uslijedila, Kuba je postala svojevrsni "zabavni park" za američke turiste i poslovne ljude, ali i pozornica korupcije i političke nestabilnosti.
Posljednji diktator prije revolucije, Fulgencio Batista, došao je na vlast državnim udarom 1952. i vladao uz potporu Washingtona sve do 1959. Njegov režim bio je prožet korupcijom, siromaštvom i brutalnom represijom, dok su američke tvrtke i mafijaški krugovi uživali u povlaštenom položaju na otoku.
Dana 1. siječnja 1959. godine Batista je pobjegao s Kube, čime je njegov režim pao. Fidel Castro ušao je u Havanu 8. siječnja, nakon pobjedničkog putovanja kroz otok.
Revolucija je isprva dočekana s naklonošću i u Sjedinjenim Državama – Washington je brzo priznao novu vladu, a sam Castro je u travnju 1959. posjetio SAD i sastao se s tadašnjim potpredsjednikom Richardom Nixonom.
No, ton se ubrzo promijenio. Nova kubanska vlada započela je agrarne reforme i nacionalizaciju američke imovine, što je u Washingtonu izazvalo sve veću zabrinutost. Kako su tenzije rasle, Castro se sve više okretao Sovjetskom Savezu kao potencijalnom savezniku. Do 1960. godine odnos je bio u potpunom raspadu.
Predsjednik Dwight D. Eisenhower naredio je CIA-i da razvije plan za invaziju i rušenje Castrovog režima, dok su Sjedinjene Države uvele prve ekonomske sankcije. Eskalacija je kulminirala 3. siječnja 1961. godine, kada je Eisenhower donio odluku o prekidu diplomatskih odnosa s Kubom. Razlog je bila kubanska nota kojom se američko diplomatsko i konzularno osoblje u Havani smanjivalo na svega jedanaest osoba – potez koji je Washington ocijenio nespojivim s normalnim diplomatskim funkcijama.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju 1961., uslijedila je invazija u Zaljevu svinja – CIA-om organiziran pokušaj oko 1500 kubanskih izbjeglica, obučenih i naoružanih od strane SAD-a, da izvrše invaziju na južnu obalu Kube i sruše Castrovu vladu. Plan je pripreman još za vrijeme Eisenhowera, ali ga je izveo novi predsjednik John F. Kennedy.
Invazija je doživjela potpuni fijasko – kubanske snage pod Castrovim zapovjedništvom porazile su napadače u manje od dva dana. Neuspjeh je, ironično, samo ojačao Castrov položaj i potaknuo ga da otvoreno proglasi socijalistički kurs i dodatno učvrsti veze sa Sovjetskim Savezom. Nezadovoljan porazom, Kennedy je u studenom 1961. odobrio novi tajni program pod nazivom Operacija Mongoose – koordiniranu kampanju političkih, psiholoških, vojnih, sabotažnih i obavještajnih operacija, uključujući i pokušaje atentata na Castra, s ciljem da se učini ono što invazija u Zaljevu svinja nije uspjela – destabilizira i sruši komunistički režim na Kubi.
Planovi su predviđali i vojnu intervenciju u listopadu 1962. godine. Upravo je taj stalni pritisak i strah od nove američke invazije natjerao Castra da prihvati sovjetske nuklearne rakete na kubanskom tlu. Kada su američki špijunski avioni u listopadu 1962. otkrili raketne baze u izgradnji, svijet se našao na rubu nuklearnog rata.
Kubanska raketna kriza bila je vrhunac hladnoratovskih tenzija, ali i kulminacija višegodišnje američke agresivne politike prema otoku – od ekonomskog pritiska, preko tajnih operacija, do otvorenih pokušaja vojne invazije. Nakon krize, Sjedinjene Države su obećale da neće napadati Kubu, ali su zadržale embargo, koji je od 1962. postao sveobuhvatan.
Zlatno doba partnerstva sa SSSR-om i post-sovjetski krah
Nakon nacionalizacije američke imovine i uvođenja američkog embarga, Kuba je gotovo preko noći morala pronaći novog ekonomskog partnera. Castro je 1960. godine sklopio prvi trgovinski sporazum sa Sovjetskim Savezom, koji je Kubi odobrio kredit od 100 milijuna dolara za naftu, opremu i druge proizvode. Bez te pomoći, kubanska ekonomija vjerojatno ne bi preživjela početak 1960-ih.
Uslijedila je potpuna transformacija gospodarstva – uveden je strogi centralno-planski sustav po uzoru na sovjetski model, država je preuzela kontrolu nad svim ključnim sektorima, uključujući i maloprodaju odjeće, obuće i hardvera, a Kuba se ponovno okrenula proizvodnji šećera kao glavnom izvoznom proizvodu, jer je SSSR nudio izuzetno povoljne uvjete za njegov otkup.
Sovjetska pomoć dosegnula je vrhunac tijekom 1970-ih i 1980-ih, osobito nakon što se Kuba 1972. godine pridružila Vijeću za uzajamnu ekonomsku pomoć (COMECON). To je Kubi donijelo goleme subvencije – između 1960. i 1990. godine, SSSR je Kubi pružio pomoć u vrijednosti od čak 65 milijardi dolara, što je više od tri puta više od ukupne američke pomoći Latinskoj Americi kroz Kennedyjev "Savez za napredak".
Ključni mehanizam bio je poznat kao "šećer za naftu" – SSSR je kupovao kubanski šećer po cijenama višim od svjetskih, dok je Kubi prodavao naftu po cijenama znatno nižima. Samo je naftna subvencija omogućavala Kubi da nastavi s energetski zahtjevnom proizvodnjom šećera. Sovjetska pomoć omogućila je Kubi i izgradnju jedne od najjačih vojski na zapadnoj hemisferi.
Zahvaljujući trgovini sa sovjetskim blokom, kubanska revolucija mogla je ispuniti svoja socijalna obećanja. Vlada je svim građanima osigurala potpuno besplatnu zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, a tijekom dvadeset godina prosječni životni vijek na Kubi porastao je za više od deset godina, sa 62 na 72 godine, što je bio najbolji rezultat u Latinskoj Americi.
Zajamčene su mirovine i socijalno osiguranje za sve građane, a pokrenuta je i masovna stambena izgradnja. Srž socijalističkog obećanja bio je sustav mjesečnog dijeljenja osnovnih namirnica po simboličnim cijenama – libreta, uvedena u srpnju 1963. godine. Ovaj sustav omogućio je Kubancima da osnovne namirnice poput riže, graha, šećera, ulja, pa čak i piva i čokolade, kupuju po cijeni koja je iznosila svega 12 posto njihove stvarne tržišne vrijednosti.
Unatoč socijalnim uspjesima, kubanski ekonomski model patio je od ozbiljnih strukturnih problema. Kuba je postala potpuno ovisna o SSSR-u ne samo za naftu, već i za 80 posto svoje hrane, strojeve, gnojiva i gotovo sav uvoz. Kada je 1991. godine Sovjetski Savez prestao postojati, Kuba je izgubila taj "kisik".
Subvencije od 4 do 6 milijardi dolara godišnje nestale su preko noći, a BDP je do 1993. godine pao za oko 40 posto u odnosu na 1989. godinu, bacivši otok u najtežu krizu od revolucije – takozvani "Specijalni period" – razdoblje oskudice u kojem su nestajale osnovne namirnice poput riže i graha, javni prijevoz je kolabirao, a struja je u glavnom gradu dolazila samo svaki drugi dan.
Očajničke mjere otvaranja turizma
U takvim okolnostima, Havana je bila prisiljena na temeljitu promjenu ekonomske strategije. Okrenula se turizmu kao glavnom izvoru prihoda, ulažući milijarde u izgradnju hotela, zračnih luka i prometne infrastrukture. Rezultat je bio impresivan: broj međunarodnih turista skočio je s nešto više od 340.000 1990. na 2,3 milijuna do 2005. godine, a rast je nastavljen sve do predkrizne 2019. godine, kada je otok posjetilo više od 4 milijuna gostiju.
Turizam je, uz izvoz medicinskih usluga i biotehnologije, postao okosnica oporavka i omogućio je određenu, iako krhku, stabilizaciju. Međutim, ta je stabilnost bila kratkog vijeka. Ponovno zaoštravanje američkih sankcija za vrijeme prvog mandata Donalda Trumpa, posebice zabrana putovanja američkih kruzerima 2019. godine, već je ozbiljno načet turistički sektor.
No, pravi udarac došao je s pandemijom bolesti COVID-19. Zatvaranjem granica u ožujku 2020. i potpunim zamrzavanjem turizma, Kuba je ostala bez ključnog izvora prihoda vrijednog 2,6 milijardi dolara godišnje. Broj posjetitelja pao je za 74,6 posto u odnosu na 2019., a ukupni BDP zabilježio je pad od 11 posto u 2020. godini.
Potpremijer Alejandro Gil priznao je da su umjesto planiranih pet milijuna turista, te godine dočekali svega milijun. Pandemija je tako dodatno produbila strukturnu krizu i oslabila ionako krhku ekonomiju, što je dovelo do emigracije oko milijun Kubanaca u SAD u razdoblju od 2021. do 2023., a 2024. su na Kubi započeli valovi prosvjeda zbog nezadovoljstva potaknutim golemim nestašicama hrane i struje.
Potpuna blokada – Kuba bačena na koljena
Početkom 2026. godine druga Trumpova administracija zategnula je obruč oko Kube gotovo do pucanja. Ključni potez bio je otimanje venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura 3. siječnja 2026. Venezuela je bila glavni dobavljač goriva za Kubu, a naknadni američki pritisak natjerao je i Meksiko da zaustavi isporuke nafte na otok.
Trump je izvršnom uredbom kojom je proglasio nacionalnu izvanrednu situaciju prekinuo isporuke nafte Kubi, što je dovelo do katastrofalnog pada zaliha goriva već do sredine svibnja. Posljedice su bile razorne. Kuba je od siječnja gotovo u potpunosti ostala bez goriva, a elektroenergetska mreža se više puta urušila – treći put u samo devet dana sredinom srpnja.
Česti nestanci struje dodatno su naštetili već zastarjeloj energetskoj infrastrukturi otoka. Zdravstveni sustav doživio je slobodan pad – nestašice energije izravno su ugrozile čuvanje lijekova, izvođenje kirurških zahvata pa čak i osnovnu skrb u hitnim službama. Više od 100.000 ljudi ostalo je na listama čekanja za elektivne i rekonstruktivne operacije.
Kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez upozorio je da američke sankcije uzrokuju smrti na Kubi, dok se gospodarstvo urušava, a teške nestašice hrane, goriva, lijekova i električne energije čine život gotovo nepodnošljivim za otprilike 11 milijuna stanovnika otoka. Zamjenik ministra zdravstva američku je blokadu nazvao genocidnom prema kubanskim pacijentima.
Usred ove katastrofalne situacije, uslijedilo je minimalno ublažavanje pravila za izvoz nafte prema privatnom sektoru na Kubi – potez koji više liči na taktički ustupak nego na stvarnu promjenu kursa. Istodobno, Kuba je predstavila plan opsežnih gospodarskih reformi koji predviđa liberalizaciju dijela ekonomije, uključujući mogućnost osnivanja više tvrtki, otvaranje privatnog bankarstva i širenje stranih ulaganja u privatni sektor. Premijer Manuel Marrero predstavio je paket od 176 mjera, poručivši da reforme ne znače odustajanje od socijalističkog modela, nego, kako je istaknuo, predstavljaju preduvjet za njegovo očuvanje.
Cilj američke administracije je jasan: prisiliti Kubu na tržišne reforme koje bi išle na ruku američkim interesima, dodatno oslabiti državni sektor i pripremiti teren za političku tranziciju.
Paralelno s naftnom blokadom, Trumpova administracija gotovo svaki tjedan uvodila je nove sankcije. U svibnju su sankcionirane kubanska vojno-industrijska kompanija i državna tvrtka za prirodne resurse. U lipnju su sankcije proširene na kubansku državnu naftnu kompaniju CUPET, uz blokadu imovine i zabranu poslovnih odnosa s američkim tvrtkama.
U srpnju su na listu sankcija dodani i veletrgovci gorivom Coreydan i Enetec, kao i državna trgovinska kompanija GECOMEX. Najdrastičniji potez bio je uvrštavanje kubanskog Ministarstva turizma na listu sankcioniranih subjekata – što je praktično obuhvatilo gotovo cjelokupnu hotelsku industriju na otoku, nakon što je španjolska kompanija Melia Hotels International već povukla svoje brendove i raskinula ugovore o upravljanju s 15 hotela. Sankcije su proširene i na organizacije koje, prema navodima State Departmenta, služe za nadzor političkih protivnika i gušenje neslaganja, među kojima su Udruženje boraca Kubanske revolucije i Brigade za brzi odgovor.
Slom kubanske medicinske misije
Posebno mjesto u američkoj kampanji pritiska na Kubu zauzima program kubanskih medicinskih brigada, jedan od najprepoznatljivijih simbola kubanske međunarodne solidarnosti i istovremeno značajan izvor deviznih prihoda za havansku vladu. Kuba već desetljećima šalje tisuće liječnika, medicinskih sestara i drugih zdravstvenih radnika u siromašne i teško dostupne regije diljem svijeta, a posebno u Latinsku Ameriku i Karibe.
Ovaj program, započet još 1963. godine slanjem prve brigade u Alžir, samo nekoliko godina nakon pobjede revolucije, do danas je okupio više od 600.000 zdravstvenih profesionalaca koji su pružali usluge u 165 zemalja.
No, upravo je taj program posljednjih godina postao jedna od glavnih meta američke administracije. Kubanske vlasti više su puta javno optužile Washington za žestoki pritisak i ucjenu nad vladama Latinske Amerike i Kariba kako bi natjerali kubanske medicinske brigade da napuste regiju. Kubanski dužnosnici tvrde da Trumpova administracija prijeti i vrši pritisak na vlade koje odbijaju prekinuti suradnju s kubanskim liječnicima, a program medicinskih brigada opisuju kao "trgovinu robljem" i izgovor za slanje obavještajnih agenata.
Rezultati tog pritiska urodili su plodom, pa je Brazil tako bio jedan od prvih i najvećih primjera. Krajem 2018. godine, Kuba je povukla oko 8.000 svojih liječnika iz Brazila, nakon što je tada novi desničarski predsjednik Jair Bolsonaro uputio prijezirne i prijeteće primjedbe na račun kubanskih medicinara i doveo u pitanje njihove kvalifikacije.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, Ekvador i Bolivija također su prekinuli suradnju, što je rezultiralo povlačenjem tisuća kubanskih zdravstvenih radnika iz tih zemalja. Procjenjuje se da je ukupno oko 10.000 kubanskih liječnika i medicinskih sestara protjerano iz siromašnih područja Brazila, Ekvadora, Bolivije i El Salvadora, često bez ikakve zamjene, što je ozbiljno uzdrmalo ionako krhke zdravstvene sustave tih zemalja.
Proces se nastavio i u 2026. godini. Samo u prvih nekoliko mjeseci, najmanje četiri zemlje Latinske Amerike i Kariba okončale su svoju suradnju s kubanskim medicinskim brigadama. Honduras je krajem siječnja najavio istragu o programu i ubrzo prekinuo suradnju. Gvatemala je 10. veljače objavila postupno ukidanje programa. Početkom ožujka, Jamajka je unilateralno raskinula sporazum o zdravstvenoj suradnji.
Istog tjedna, Gvajana se pridružila toj listi. Zanimljivo je da je u slučaju Gvajane vlada u Georgetownu tvrdila da je Kuba sama povukla svoje osoblje, nakon što su oni pokušali nametnuti dodatne uvjete. Dominikanska republika i druge karipske države također su najavile izmjene uvjeta suradnje.
Humanitarna pomoć kao oružje
U svibnju 2026. američki državni tajnik Marco Rubio najavio je paket humanitarne pomoći Kubi u vrijednosti od 100 milijuna dolara. Prvi zrakoplov s pomoći poletio je iz Miamija 21. srpnja, noseći pakete hrane i higijenskih potrepština za oko 700 obitelji. No, pomoć je osmišljena tako da zaobiđe kubansku vladu – distribuiraju je lokalne katoličke župe putem organizacije Catholic Relief Services, "bez ikakve prilike za diverziju ili krađu režima", kako je priopćio State Department.
Kubanski dužnosnici na početku su bili oprezni prema ponudi i odbili su američke pozive na političke reforme, okrivljujući Sjedinjene Države za nestanke struje i nestašice, ali čini se da su pristali prihvatiti pomoć nakon razgovora s dužnosnicima Trumpove administracije. Ministar vanjskih poslova Bruno Rodríguez odbacio je najave pomoći koja još nije stigla kao "fantaziju", ističući da 100 milijuna dolara "iznosi samo pet dana blokade" u odnosu na goleme gubitke koje otok svakodnevno trpi zbog američkih sankcija.
Paradoks je očit: Sjedinjene Države istodobno provode najžešću ekonomsku blokadu u povijesti Kube, koja je prema riječima kubanskog ministra "ekonomski plan gušenja", i nude humanitarnu pomoć koja zaobilazi vladu – s jasnim ciljem da se kubanski narod okrene protiv vlastitog režima.
Trumpov rat protiv "ljevičarskog terorizma" i Kuba kao najveća ideološka prijetnja
Trump je pokrenuo globalnu ofenzivu protiv onoga što naziva "radikalno lijevim terorizmom". Rubio je na ministarskoj konferenciji u Washingtonu u srpnju, na kojoj je okupio lidere iz više od 60 zemalja kako bi se pozabavili prijetnjom koju, prema njegovim riječima, predstavlja ljevičarski ekstremizam. U svom govoru, Rubio je izjednačio ljevičarski terorizam s džihadističkim terorizmom, što otvara prostor za kriminalizaciju širokog spektra političkog djelovanja – od prosvjeda do solidarnosti s progresivnim pokretima.
Rubio je najavio proširenje napora na identificiranje organizacija koje zlorabe dobrotvorne i neprofitne strukture kao vozila za ilegalno financiranje, uz obećanje da će "demontirati financijsku infrastrukturu koja podržava ljevičarski terorizam". U praktičnom smislu, to znači institucionalizaciju progona političkih neistomišljenika – lov na vještice protiv svake organizacije koja se dovede u vezu s ljevičarskim idejama.
Rubio je tako postao reinkarnacija Josepha McCarthyja u 21. stoljeću. Kulminacija ovog procesa stigla je 20. srpnja 2026., kada je State Department objavio sto stranica dug izvještaj pod naslovom "Kuba, prijestolnica komunizma 21. stoljeća". Dokument ogrezao u potpuno novu razinu teorije zavjera optužuje kubansku vladu da je glavni promotor "ljevičarskog radikalizma" u Sjedinjenim Državama te da održava mreže špijunaže i subverzije na američkom teritoriju.
Izvještaj ide toliko daleko da tvrdi da su "mnogi od najznačajnijih prevrata u nedavnoj američkoj političkoj povijesti – od nereda nakon ubojstva Georgea Floyda do uspona Antife do eksplozije pro-terorističkog aktivizma na američkim sveučilišnim kampusima – na neki način, u nekom obliku, povezani s kubanskim utjecajem".
Optužbe su toliko široke i neodređene da bi mogle obuhvatiti gotovo svaki oblik ljevičarskog organiziranja. Izvještaj čak imenuje pojedince i organizacije za koje tvrdi da su pod kubanskim utjecajem – među njima su Ben Cohen (od sladoleda Ben & Jerry's), radio voditeljica Amy Goodman, gradonačelnici New Yorka i Los Angelesa, zastupnice Maxine Waters, Ilhan Omar i Ayanna Pressley, te organizacija Demokratski socijalisti Amerike (DSA).
Ironično, izvještaj priznaje da DSA "nije oblikovana izravnim i opipljivim utjecajem kubanske vlade", ali tvrdi da je njihov rast sam po sebi kubanski interes jer znači da se "Havana više ne mora oslanjati isključivo na obavještajnu infiltraciju ili kultiviranje doušnika kako bi vršila utjecaj nad Sjedinjenim Državama".
Rubio nije slučajan akter u ovoj priči. Sin kubanskih imigranata, otvoreno priželjkuje promjenu režima na Kubi, a smatra se glavnim pokretačem američke politike prema Latinskoj Americi. Njegov osobni animozitet prema kubanskoj revoluciji—karakterističan za gusanos (kubansku dijasporu koja je napustila otok nakon revolucije)—pretvorio se u državnu politiku.
Stvaranje moralne panike
Ono čemu svjedočimo klasičan je primjer stvaranja pristanka javnosti za ratnu akciju putem medijski konstruirane histerije. Prisjetimo se samo nekih od najveći kampanja poput Tonkinškog incidenta 1964. kada je lažni napad na američki razarač poslužio kao izgovor za eskalaciju rata u Vijetnamu; Najirinog svjedočanstva koje je legitimiralo Zaljevski rat 1990. – izmišljene optužbe o iračkim vojnicima koji vade bebe iz inkubatora koju su kuvajtsko-američke tajne službe plasirale koristeći petnaestogodišnju kćer kuvajtskog ambasadora u SAD-u; priči o oružju za masovno uništenje koja je poslužila kao opravdanje za invaziju Iraka (2003.; ili izraelsko-američka propaganda nakon 7.10.2023. koja je poslužila kao zastor za sistematsko uništenje Gaze.
Sada se isti obrazac primjenjuje na Kubu. Ekonomska blokada stvorila je humanitarnu krizu koja se može prikazati kao "kolaps režima". Zatim slijedi ideološka demonizacija – Kuba se etiketira kao prijetnja, sponzor terorizma, prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Na kraju dolazi poziv na "humanitarnu intervenciju" ili "promjenu režima", koju je Trump uostalom najavio već početkom godine i nada ju se sprovesti do kraja godine.
Posljednja faza – priprema za invaziju
Znakovi su sve alarmantniji. Trump je više puta otvoreno sugerirao da bi njegova zemlja mogla preuzeti Kubu. U svibnju 2026. Rubio je optužio Kubu da "sponzorira terorizam" i da na svom teritoriju ugošćuje instalacije ruskih i kineskih obavještajnih službi. Također je ustvrdio da je kubanska "opsežna špijunska mreža pomogla izgraditi ekstremnu ljevicu u našoj zemlji i na našoj hemisferi".
Doktrina Monroe, stara dva stoljeća, evolvira u agresivniju "Doktrinu Donroe"—nazvanu po Trumpu—koja podrazumijeva aktivno nametanje političke pokornosti država Zapadne hemisfere. Rubio je u srpnju pozvao kubansku socijalističku vladu da provede "dalekosežne reforme prije nego bude prekasno", u povodu pete godišnjice protuvladinih prosvjeda 2021. godine.
Sve je spremno za ono što mnogi strahuju da bi mogla biti posljednja faza gušenja kubanske revolucije. Rubio, kao vodeći arhitekt ove politike, gura narativ koji bi mogao kulminirati otvorenom agresijom. Njegov izvještaj, konferencija protiv "ljevičarskog terorizma" i kontinuirane sankcije čine koherentnu strategiju čiji je cilj opravdati invaziju.
Epilog?
Nakon što se završi faza vojne ili političke destrukcije postojećeg sustava, ono što Kubu očekuje nije nikakva "demokracija" ili "sloboda" o kojoj pričaju dužnosnici State Departmenta, već scenarij koji je već viđen na desecima primjera diljem svijeta – od Iraka do Haitija, od Portorika do Dominikanske Republike.
Kubanska država, koja je danas vlasnik većine hotelskih kapaciteta, poljoprivrednih površina, nalazišta ruda, farmaceutske industrije i energetskog sektora, bila bi u najkraćem roku raskomadana i rasprodana po cijenama koje su smiješne u odnosu na stvarnu vrijednost.
Ne sumnjam da američki hotelski lanci već imaju spremne planove za preuzimanje kubanskog turističkog sektora, koji je trenutno glavni izvor deviznih prihoda otoka. Nakon pada režima, ti bi lanci dobili pristup najljepšim plažama Varadera, Havane i Caye Larga, nastavljajući pretvarati čitave regije u ograđene turističke enklave iz kojih je lokalno stanovništvo isključeno, baš kao što je to slučaj u Cancúnu ili Punta Cani.
Poljoprivredno zemljište, koje je danas u državnim zadrugama, bilo bi prenamijenjeno za uzgoj šećerne trske, duhana i egzotičnog voća za izvoz – ne za prehranu Kubanaca, već za potrebe američkih prehrambenih korporacija poput Cargilla i Archer Daniels Midland. Rudna bogatstva – nikal, kobalt, bakar i zlato – koja Kubu svrstavaju među deset najvećih svjetskih rezervi tih strateških minerala, završila bi u rukama nekoliko američkih i kanadskih rudarskih kompanija koje već godinama lobiraju za "otvaranje" kubanskog sektora.
Farmaceutska industrija, koju je Kuba izgradila vlastitim istraživanjima i koja je proizvela cjepiva protiv raka pluća, lijekove za dijabetes i jedinstvene biološke preparate, bila bi preuzeta ili uništena kako bi se eliminirala konkurencija američkoj farmakološkoj industriji. Tako bi Kuba, umjesto samostalnog razvojnog puta, postala ono što je Portoriko danas – polukolonija lišena suvereniteta, s gospodarstvom svedenim na usluge i izvoz sirovina, sa uništenom industrijom, s elitama koje žive od američkih subvencija i od komisija za posredovanje u privatizacijama.
Povijest se ponavlja. Svaki put kada je Sjedinjenim Državama uspjelo srušiti režim koji je nacionalizirao resurse i spriječio stranu eksploataciju – od Gvatemale 1954. do Čilea 1973. – uslijedila je ista priča: pljačka nacionalnog bogatstva pod krinkom "obnove" i "pomoći".
Razlika je u tome što je Kuba, zbog svoje veličine i strateškog položaja, veći plijen od svih njih – pa su i apetiti razmjerno veći. U tom svjetlu, humanitarne priče i panika od "ljevičarskog terorizma" samo su dimna zavjesa za najveću pljačku 21. stoljeća na Zapadnoj hemisferi.
Na Kubu danas rijetko tko gleda. Nekadašnje prijateljske nacije, kojima je više puta kroz povijest pomagala, stoje po strani i ničime ju ne pokušavaju zaštiti od američke agresije. Ni Meksiko, ni Venezuela, ni Nikaragva, ni Kanada, ni karipske nacije, pa ni Kina. Jedino je Rusija jednom probila američki obruč (iako je probila presnažna riječ – SAD jednostavno uopće nije reagirao), poslavši naftu koja za kubanske potrebe nije mogla trajati ni dva puna tjedna.
Drugi put, krajem svibnja, se drugi tanker nakon više tjedana plovidbe, pa onda čekanja u karipskom moru, okrenuo i otišao nakon što su mu Amerikanci zabranili prolaz. Tako u mrak tone posljednja iskra nekadašnje proleterske baklje globalnoga juga koja je prijetila zapaliti svijet u borbi protiv eksploatacije.
Slava joj, kad već pravde nije vidjela, a milosti nije tražila.
Naš suradnik Karlo Mikić donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels
Preporučite članak: