Donosimo vam osmo izdanje Male škole socijalizma. U ovom tekstu predstavit ćemo najčešće tipove desnih ideologija i analizirati ih iz marksističke perspektive. Prijašnje lekcije možete pronaći ovdje.
Liberalizam se najčešće predstavlja kao politička filozofija individualne slobode, jednakosti pred zakonom, privatnog vlasništva i ograničene državne vlasti. Takav opis nije pogrešan, ali je nedostatan ako se liberalizam promatra izvan društvenih odnosa u kojima je nastao. Historijsko-materijalistički gledano, liberalizam nije samo skup apstraktnih ideja, nego politički i ideološki izraz formiranja buržoaskog društva i kapitalističkog načina proizvodnje.
Njegov uspon povezan je s raspadom feudalnog poretka, širenjem tržišnih odnosa i jačanjem trgovačke, financijske i industrijske buržoazije. Novi društveni slojevi trebali su pravni poredak koji će štititi ugovore, privatno vlasništvo, slobodu trgovine i kretanje kapitala. Liberalne kategorije slobode, prava i jednakosti zato su od početka imale dvostruku funkciju. One su doista rušile feudalne privilegije i ograničavale samovolju monarhijske vlasti, ali su istodobno univerzalizirale interese vlasnika i tržišnih subjekata kao interese društva u cjelini.
Liberalizam se stoga može razumjeti kao napredak u odnosu na feudalizam, ali i kao ideologija koja formalnu jednakost građana odvaja od njihove stvarne ekonomske moći. Pojedinac je pred zakonom slobodan, ali se u proizvodnom procesu nalazi u odnosima u kojima ne raspolaže jednakim resursima, vlasništvom ni mogućnošću odlučivanja. Upravo će ta napetost između političke jednakosti i ekonomske nejednakosti obilježiti čitavu povijest liberalizma.
Nastanak liberalizma i uspon buržoaskog društva
Rani liberalizam razvija se u 17. i 18. stoljeću, osobito u Engleskoj, Nizozemskoj i Francuskoj. U tim se društvima ubrzano razvijaju trgovina, financije, manufaktura i kolonijalna ekspanzija, dok feudalne institucije i apsolutističke monarhije postaju prepreka novim oblicima akumulacije kapitala.
John Locke formulirao je jednu od temeljnih liberalnih teorija države. Državna vlast, prema njemu, nije božanski dana, nego proizlazi iz pristanka pojedinaca i postoji radi zaštite života, slobode i vlasništva. Takva teorija bila je radikalna u odnosu na apsolutizam, ali je njezin pojam političkog subjekta bio tijesno povezan s vlasništvom. U praksi su rana liberalna društva dugo zadržavala imovinske cenzuse, ograničeno biračko pravo i političku moć koncentriranu u rukama imućnih slojeva.
Liberalna jednakost zato nije odmah značila opće političko sudjelovanje. Građani su mogli biti jednaki pred zakonom, a da istodobno žene, radnici bez imovine, kolonizirani narodi i siromašni ostanu isključeni iz političkog odlučivanja. To pokazuje osnovnu napetost liberalne tradicije: njezin jezik bio je univerzalan, ali je društvena primjena dugo ostala ograničena.
Adam Smith dao je ekonomsku formulaciju liberalnog poretka. Slobodno tržište, podjela rada i konkurencija predstavljeni su kao učinkovitiji način organizacije proizvodnje od feudalnih monopola i državnih ograničenja. Smith nije zagovarao potpuno odsustvo države, ali je smatrao da ona treba prvenstveno osiguravati pravni okvir, obranu, javne radove i uvjete za tržišnu razmjenu.
U društvenoj praksi sloboda ugovaranja nije značila i jednaku pregovaračku moć. Radnik i vlasnik kapitala mogli su formalno slobodno sklopiti ugovor, ali radnik je svoju radnu snagu prodavao zato što nije posjedovao sredstva za proizvodnju. Liberalno pravo ugovora tako je prikazivalo nejednak odnos kao sporazum dvaju jednakih pojedinaca.
Industrijska revolucija dodatno je izoštrila taj problem. U Engleskoj su krajem 18. i početkom 19. stoljeća vlasti ograničavale radničko udruživanje, dok su dugi radni dan, dječji rad i nesigurni uvjeti proizvodnje bili sastavni dio industrijalizacije. Tek su radnički pokreti, štrajkovi i politički pritisci postupno doveli do zakonskog ograničavanja radnog vremena, zaštite djece i priznanja sindikalnog organiziranja.
Liberalizam je, dakle, istodobno otvorio prostor građanskim slobodama i štitio društveni poredak u kojem je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ostalo izvan demokratskog odlučivanja.
Od formalne slobode do socijalnog pitanja
U 19. stoljeću liberalizam se suočio s posljedicama kapitalističkog razvoja koji je sam pomogao legitimirati. Industrijalizacija je stvorila brojnu radničku klasu, ubrzanu urbanizaciju i cikličke gospodarske krize. Formalna prava više nisu bila dovoljna kao odgovor na siromaštvo, nezaposlenost i nesigurnost rada.
John Stuart Mill nastojao je proširiti liberalizam izvan uske obrane vlasništva. Branio je slobodu mišljenja, političku participaciju žena, obrazovanje i radničke zadruge. Njegov rad pokazuje da se liberalizam nije razvijao kao jedinstvena i nepromjenjiva doktrina. Dio liberalnih mislilaca pokušavao je ublažiti posljedice tržišnog poretka i proširiti stvarne mogućnosti pojedinca.
Ipak, socijalno pitanje nije nastalo samo kao filozofski problem, nego kao rezultat organizirane borbe. Proširenje biračkog prava, legalizacija sindikata i razvoj socijalnog zakonodavstva nisu bili spontani dar liberalnih elita. Bili su odgovor na radničko organiziranje, socijalističke stranke, štrajkove i prijetnju političkom destabilizacijom.
Pojava socijalizma razotkrila je ograničenja liberalnog pojma slobode. Marksistička kritika pokazala je da građanska jednakost ne ukida klasnu podjelu između vlasnika sredstava za proizvodnju i onih koji ovise o prodaji vlastite radne snage. Država može jamčiti jednaka prava, a da istodobno štiti nejednaku raspodjelu ekonomske moći.
Liberalizam je na taj izazov odgovorio na dva osnovna načina. Jedan je smjer nastavio braniti tržišnu autonomiju i ograničenu državu. Drugi je prihvatio socijalne reforme, regulaciju rada, javno obrazovanje, progresivno oporezivanje i razvoj socijalne države. Time se liberalizam počeo granati u sve različitije i međusobno napete tradicije.
Fragmentacija liberalizma u 20. stoljeću
Dvadeseto stoljeće pokazalo je da liberalizam ne predstavlja jednu koherentnu političku doktrinu. Velika depresija, svjetski ratovi, rast socijalističkih pokreta i iskustvo fašizma prisilili su liberalne teoretičare da redefiniraju odnos tržišta, države i socijalne pravde.
Socijalni liberalizam polazio je od ideje da formalna sloboda nije dovoljna ako pojedinac nema pristup obrazovanju, zdravstvu, stanovanju i minimalnoj ekonomskoj sigurnosti. L. T. Hobhouse razvio je pojam pozitivne slobode, prema kojem država ne treba samo sprječavati prisilu, nego i stvarati uvjete u kojima ljudi mogu stvarno razvijati svoje sposobnosti.
John Maynard Keynes dao je tom pristupu ekonomsku osnovu. Pokazao je da tržišna ekonomija može dugo ostati u stanju nezaposlenosti i slabe potražnje te da država može intervenirati fiskalnom i monetarnom politikom. Keynesijanski okvir poslije Drugoga svjetskog rata postao je važan dio zapadnih socijalnih država, zajedno s javnim investicijama, kolektivnim pregovaranjem i širenjem socijalnih prava.
Nasuprot tome, Friedrich Hayek upozoravao je da centralno planiranje i preširoka državna kontrola ugrožavaju slobodu. Njegov argument nije bio da svaka intervencija automatski proizvodi diktaturu, nego da koncentracija ekonomskog odlučivanja u državi stvara ozbiljan politički rizik. Milton Friedman kasnije je popularizirao tržišna rješenja, deregulaciju, privatizaciju, školske vaučere i monetarističku kritiku kejnzijanske politike.
Sukob između tih tradicija nije bio sporedna rasprava unutar liberalizma. Radilo se o različitim odgovorima na isto pitanje: je li sloboda prije svega zaštita od države ili zahtijeva javne institucije koje ljudima omogućuju stvarne životne mogućnosti?
Slična podjela pojavila se i u političkoj filozofiji. John Rawls tvrdio je da su nejednakosti opravdane samo ako poboljšavaju položaj najlošije stojećih i ako društvo osigurava pravičnu jednakost mogućnosti. Robert Nozick smatrao je da redistribucija krši vlasnička prava pojedinca i da država treba biti svedena na zaštitu od sile, prijevare i povrede ugovora.
Rawls i Nozick oba se smatraju liberalnim autorima, ali njihove su pozicije teško pomirljive. Jedna opravdava snažnu redistribuciju i socijalne institucije, druga ih promatra kao povredu individualnih prava. To pokazuje da se liberalizam do kraja 20. stoljeća pretvorio u široku obitelj teorija koje dijele jezik slobode i prava, ali se bitno razlikuju u razumijevanju vlasništva, jednakosti i uloge države.
Neoliberalizam i obnova tržišne discipline
Kriza poslijeratnog kapitalizma tijekom 1970-ih otvorila je prostor neoliberalizmu. Stagnacija, inflacija, pad profitabilnosti i jačanje međunarodne konkurencije stvorili su političke uvjete za napad na sindikate, socijalnu državu i regulirano tržište rada.
Neoliberalizam nije značio jednostavno povlačenje države. Država je ostala ključna, ali se njezina funkcija promijenila. Smanjivala je socijalna prava, privatizirala javne sustave, deregulirala financije i tržište rada, dok je istodobno snažno štitila vlasnička prava, ugovore i interese kapitala.
Politike Margaret Thatcher i Ronalda Reagana postale su simbol tog zaokreta. Slabljenje sindikata, porezne promjene u korist viših dohodaka, privatizacija i liberalizacija financijskih tržišta predstavljeni su kao oslobađanje pojedinca od birokracije. U stvarnosti su istodobno povećali pregovaračku moć kapitala u odnosu na rad.
David Harvey neoliberalizam zato opisuje kao projekt obnove klasne moći. Njegov pojam akumulacije izvlaštenjem odnosi se na privatizaciju javnih dobara, komercijalizaciju zajedničkih resursa i pretvaranje područja života koja ranije nisu bila neposredno tržišna u nova polja profitne aktivnosti.
Važno je pritom razlikovati neoliberalizam od klasičnog liberalizma. Neoliberalna država nije nužno mala. Ona može biti snažna, centralizirana i represivna, pod uvjetom da osigurava tržišnu disciplinu, fleksibilnost rada i zaštitu kapitala. Slobodno tržište tako nije prirodno stanje, nego politički proizveden poredak.
Nova ljevica, politike identiteta i liberalna apsorpcija
Nova ljevica 1960-ih nastala je dijelom kao kritika birokratiziranih radničkih stranaka i reduciranog shvaćanja politike koje je sve sukobe svodilo na ekonomsku klasu. Studentski, feministički, antirasistički, antiratni i pokreti za prava seksualnih manjina otvorili su pitanja koja tradicionalna ljevica često nije dovoljno ozbiljno uzimala.
Bilo bi pogrešno sve te pokrete svesti na liberalizam ili ih prikazati kao jednostavan proizvod kapitalističke strategije. Mnogi su bili izravno antikapitalistički i povezivali su kulturnu opresiju s materijalnim odnosima moći. Problem nastaje kada se njihovi zahtjevi institucionalno apsorbiraju u obliku koji ne dira vlasničke odnose.
Korporacija može, primjerice, usvojiti politike raznolikosti i promicati zastupljenost manjina u upravljačkim strukturama, a istodobno se protiviti sindikalnom organiziranju, održavati nesigurne ugovore i prebacivati proizvodnju u zemlje s nižom cijenom rada. U takvom slučaju simbolička uključenost ne mijenja klasnu strukturu poduzeća.
Na sličan način političke stranke mogu podržavati manjinska prava, a istodobno provoditi privatizaciju, fiskalnu štednju i fleksibilizaciju rada. To ne znači da su prava manjina nevažna ili da su nužno suprotna klasnoj politici. Znači da se emancipacijski zahtjevi mogu odvojiti od ekonomskih odnosa i uklopiti u liberalni okvir individualnih prava.
Politike identiteta postaju funkcionalne neoliberalnom poretku kada priznanje zamjenjuje redistribuciju, a reprezentacija zamjenjuje promjenu odnosa moći. Sukob se tada svodi na pitanje tko sudjeluje u postojećim institucijama, dok se manje pita kako su te institucije organizirane, tko kontrolira proizvodnju i kako se raspodjeljuju bogatstvo i rizik.
Historijsko-materijalistička kritika ne bi zato trebala odbaciti borbe protiv rasizma, patrijarhata ili diskriminacije, nego ih povezati s klasnim odnosima. Kapitalizam ne djeluje samo kroz odnos rada i kapitala u apstraktnom smislu. On konkretno koristi rodne, rasne, migrantske i druge hijerarhije kako bi segmentirao radnu snagu i smanjio mogućnost kolektivnog otpora.
Centrizam kao politički izraz zrelog liberalizma
Centrizam se predstavlja kao razumno posredovanje između ljevice i desnice, ali u praksi najčešće polazi od unaprijed prihvaćenog okvira tržišne ekonomije, privatnog vlasništva i predstavničke demokracije. O sporovima se može pregovarati, ali temeljni vlasnički odnosi ostaju izvan političkog horizonta.
Posebno je to vidljivo od 1990-ih, kada su brojne socijaldemokratske stranke prihvatile politiku Trećeg puta. Administracije Billa Clintona i Tonyja Blaira, kao i reforme Gerharda Schrödera, kombinirale su društveno liberalnu retoriku i ograničene socijalne programe s deregulacijom, fleksibilizacijom rada, fiskalnom disciplinom i prihvaćanjem globaliziranog tržišta.
Centristička politika ne odbacuje državu, nego je koristi za održavanje stabilnosti kapitalističkog poretka. Kada socijalne napetosti rastu, nudi ciljane potpore, porezne korekcije i programe uključivanja. Kada je odnos snaga povoljniji kapitalu, provodi mjere štednje, privatizaciju i smanjenje radničkih prava.
Antikorupcija pritom često postaje zamjena za raspravu o vlasništvu i klasnoj moći. Korupcija se predstavlja kao glavni uzrok društvenih problema, iako ona može biti i posljedica koncentracije ekonomske moći, privatizacije javnih resursa i sprege političkih i poslovnih elita. Time se sustav prikazuje kao načelno dobar, ali loše upravljan.
Centrizam zato funkcionira kao politički oblik zrelog liberalizma. On dopušta izmjene unutar sustava, ali isključuje njegovu temeljitu transformaciju. Socijalne razlike mogu se ublažavati, ali se privatna kontrola nad sredstvima za proizvodnju ne dovodi u pitanje. Demokracija se priznaje u političkoj sferi, ali se ne prenosi na ekonomsku organizaciju društva.
Zaključak
Liberalizam je imao historijski progresivnu ulogu u rušenju feudalnih privilegija, obrani građanskih prava i ograničavanju samovoljne vlasti. Njegov doprinos razvoju pravne države, slobode izražavanja i političkog pluralizma nije moguće ozbiljno analizirati ako se jednostavno proglasi prividom.
Istodobno, liberalizam nikada nije uspio razriješiti osnovnu kontradikciju između formalne jednakosti građana i nejednake kontrole nad ekonomskim resursima. Pravo na slobodu i vlasništvo ne proizvodi jednaku slobodu u društvu u kojem manjina posjeduje sredstva za proizvodnju, a većina ovisi o prodaji vlastitog rada.
Zbog te kontradikcije liberalizam se stalno fragmentira. Socijalni liberalizam pokušava tržište ograničiti i učiniti društveno podnošljivijim. Neoliberalizam nastoji obnoviti tržišnu disciplinu i moć kapitala. Kulturni liberalizam širi individualna prava, ali često ostaje nemoćan pred ekonomskim odnosima koji proizvode nejednakost. Centrizam te razlike prevodi u upravljanje postojećim poretkom.
Historijsko-materijalistička kritika liberalizma zato ne mora poricati važnost slobode, jednakosti i prava. Njezino je ključno pitanje mogu li se ti ideali ostvariti u društvu zasnovanom na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i klasnoj podjeli. Liberalizam te ideale proglašava univerzalnima, ali ih pokušava ostvariti bez promjene materijalnih odnosa koji njihovu univerzalnu primjenu ograničavaju. Upravo je u tome njegova trajna historijska snaga, ali i njegova temeljna granica.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: naslovna ilustracija izrađena je uz pomoć generativne umjetne inteligencije (OpenAI).
Preporučite članak: