Od filozofa do fizikalca: kako je izgledala moja prva godina u zanatima

Nedavno preminuli Frederic Jameson, slavljen kao jedan od najvećih kritičara književnosti i kulture među marksistima, znao je u svojim predavanjima spominjati neke od radikalnijih francuskih Maoista koji su se, ponukani valom revolucionarne euforije ‘68-e, mahom ostavljali svojih profesija da bi otišli raditi kao obični tvornički radnici – a neki od njih su kroz to završili psihički, pa i fizički slomljeni.

Moj put u fizički rad imao je obrnuti smjer.

Već dobrano razočaran revolucionarnim potencijalom rada u pojmu (a odavno prihvaćajući Lenjinovu tezu o sindikalističkoj svijesti kao maksimumalnom samostalnom dosegu radničke klase), kroz vrijeme sam postajao sve više razočaran i njegovim profesionalnim potencijalom, tj. vrlo niskom garancijom egzistencije unutar sve više prekarizirane akademske industrije. Tako sam početak 2025. proveo u višemjesečnoj egzistencijalnoj krizi, zaklinjući se naivno—kao i svaki nesretnik zarobljen u toksičnoj vezi—da sam ovaj put stvarno jednom za svagda gotov s akademijom.

Dosta mi je bilo i muke s višegodišnjim procesom objavljivanja radova i nepotrebnih konferencija i stalnog prežvakavanja stare slame uz neprekidno anksiozno praćenje literature da bih ostao u toku. Dosta mi je bilo nesigurnosti i mentalne preopterećenosti.

Skok u nepoznato

To je bio neki široki kontekst. Konkretni okidači ticali su se prastare kuće u jednom malenom zaselku u koju sam se tek bio doselio, a kojoj je novogodišnja odluka izgleda bila da se raspusti pa su u njoj tako počele pucati vodovodne cijevi i radijatori. A ja o ničemu od toga nisam znao ništa. Trideset i jednu godinu skoro pa da nisam morao dizati ništa teže od knjige (a svatko tko je ikada u ruke uzeo Marxov Kapital zna da i one mogu biti itekako teške – i to ne samo za razumijevanje!).

Praktične stvari u životu me također nikada nisu bile interesirale, iako su se mnogi moji preci za života trudili naučiti me na vrijeme stvari koje sam kao navodno odrastao čovjek morao učiti sam, uz otpor mozga koji je već izgubio svoj mladenački plasticitet. Tako sam se kao trideset-i-kusur-godišnjak našao kao potpuni idiot po pitanju bilo kakvog praktičnog znanja i vještine (ajde, barem sam—iako ne od svoje volje, na nagovor—bio naučio voziti).

Ponukan tako spletom čisto praktične i financijske isplativosti čitave jedne ogromne sfere života na koju sam do tada bio sasvim slijep, a dobrim dijelom i želje da se riješim tog sljepila i barem jednom u životu naučim nešto isplativo – odlučio sam postati majstor! Ali kakav majstor? Čega? Tako samo počeo halapljivo gutati svaki mogući sadržaj vezan uz bilo kakvu vrstu popravaka: vodoinstalacije, keramika, struja, drvodjelstvo, popravak strojeva od kućanskih aparata do elektronike i servisiranja kompjutera i mobitela…

Slagao sam plejlistu za plejlistom, i tjedne proveo zureći u laptop od kojeg sam ustvari htio pobjeći jer sam ionako u njega zurio obavljajući razne freelance poslove od kojih sam također htio pobjeći. I pobrao sam na taj način ponešto ali ruku na srce i dalje pojma nisam imao ni o čemu dok nisam nešto od toga uzeo u ruke. Kantov primat prakse nad teorijom kružio je oko mene uporno kao bauk komunizma buržujskim društvima.

Iz teorije u tvornicu

Počeo sam prijavljivati poslove. I za razliku od stotina uredskih poslova koje sam bio prijavljivao—većinom bez ikakvog odgovora—neki su mi se javili već isti dan. Otišao sam na jedan razgovor, isto popodne dobio ponudu za poziciju stolara početnika u jednoj tvornici namještaja. Idući dan proveo beskrajno čekajući na obavljanje beskonačnih pretraga za medicinu rada, a prekidući počeo.

Golemost duševnog mira i intenzitet sreće koju sam osjećao ne mogu se opisati – napokon sam mogao odahnuti i odmoriti živce! Računao sam po već ustaljenom principu odraditi tamo godinu-dvije dok ne naučim raditi kako spada pa onda ili otvoriti nešto svoje ili fušariti, u međuvremenu u potpunosti zaboraviti na svoje akademske muke, na poslu se mentalno ugasiti, a doma kratiti vrijeme gledajući serije.

Bio sam toliko naivan (ili glup) da sam doslovno mislio da neću morati ni o čemu razmišljati na poslu – otprilike kako sam nakon burnouta od filozofije bio upisao studij bibliotekarstva jer sam načuo da se tamo ispiti prolaze sa skriptama od par stranica, računajući da su dani štrebanja suhe faktografije iza mene.

Prvih tjedan dana, dok mi je sve još bilo u potpunosti novo, sam potpuno ispunjen dolazio na posao u 7 ujutro. Rano lijeganje i dizanje energizirali su me. Bio sam opčinjen industrijskom estetikom velike tvornice: ogromnim pogonom i skladištima; kakofonijom proizvodnje u kojoj su se stapali udarci čekića, pucanje velikih klamerica i zujanje CNC strojeva. Um mi se odmarao kroz repetitivnost zabijanja stotina matica u drvene naslone.

Natezanje s ljudima drage sam volje zamijenio natezanjem gurtni preko metalnih okvira sjedišta fotelja. Okrepljujućim nošenjem teških materijala i alata zamijenio sam iscrpljujuće nošenje s ljudima. Čak ni s kolegama nisam morao imati nikakvu interakciju jer je svatko od nas nonstop radio za svojim stolom! Ukratko, mislio sam da sam ostvario svoj san – kojeg sam prvi put počeo sanjati tek par mjeseci ranije.

Očekivano, ekstremnost mog oduševljenja bila je razmjerna jedino s ekstremnom kratkoćom njegovog trajanja. Prvo je počela bol, iako je ona i prestala prva. Upala mišića u praktički cijelom tijelu je nakon prvih par dana od mene kao najmlađeg radnika na mom odjelu napravila najstarijeg. Ali to je prošlo nakon kojih tjedan i nešto. Ali zato su me šake otprilike mjesec i pol dana bez prestanka boljele toliko da ih nisam mogao normalno stisnuti, a svaki vikend sam bježao u toplice ne bi li bol bar malo popustila. Na kraju su pomogle tablete (tek kasnije sam saznao da su skoro svi na njima često) i valjda baždarenje tetiva u dlanovima.

Taman kako mi je bol prestala činiti pakao od posla počele su nesnosne ljetne vrućine u pogonu bez klimatizacije u koji se ni ući ne smije bez dugih radnih hlača i teških zaštitnih cipela. S tim se poklopila i panika u vezi zaostajanja oko nekih rokova pa nam se radno vrijeme od onog koje je stajalo u ugovor—pet dana u tjednu po osam sati dnevno—odjednom na skoro mjesec dana podiglo na deset sati dnevno s pokojom radnom subotom. Ali kako sam čuo to je bilo ništa naspram situacije godinama ranije kada se pod normalno radilo po četrnaest sati dnevno.

Ja sam i na ovih deset jedva disao jer kada bih došao doma, riješio sve svakodnevne potrebe za sebe i svoje mačke s kojima sam živio ostalo bi mi oko dva sata slobodnog vremena u danu. Ali sam kad se sve uzme stigao pogledati nekoliko serija!

Ipak, zbog specifičnog radnog vremena (uobičajenog za takve poslove) morao sam birati između toga da mi ispaštaju odnosi ili da ja ispaštam zbog njih, pa sam ustvari vodio dva jako različita života: preko tjedna bih lijegao oko 21 i dizao se oko 5, a za vikend bih vozio sat i pol do Zagreba, provodeći ga sa curom i/ili frendovima, i redovito išao spavati oko 1-2, nekad i kasnije. Malo je reći da nisam bio sretan s tim slalomom u bioritmu. Međutim, nije to ono što me najviše mučilo.

Mimo svog mentora u radu nisam uspio ostvariti odnos i upoznati praktički nikog. I to ne zato jer nisam htio, ili zbog možebitnih jezičnih barijera. Kako to mislim jezičnih? Naime, tvornica se nalazi u jednoj regiji Lijepe naše s izuzetno jakim lokalnim dijalektom dosta drugačijim od mog materinjeg, zbog kojeg se dogodio mnogi komičan, ali srećom nijedan tragičan nesporazum. Da u tvornici nije bilo tu i tamo po kojeg Indijca, jedan Splićanin i ja bismo de facto bili strani radnici tamo. Ali to dakle nije bio problem, nego to što doslovno nije bilo ni vremena ni mogućnosti razgovarati s ikime na poslu – mimo rijetke zajebancije kada smo se smijali više reda radi jer realno nitko nikoga nije ni mogao čuti od neprestane buke i čepića u ušima.

A za vrijeme gableca pak opet skoro nitko s nikim nije nikad razgovarao jer su svi koristili tih jednih i jedinih 30 minuta da malo predahnu (odvojen problem s gablecom je bio to što je bio fiksiran i svaki odjel je imao svoje vrijeme, pa bih zato ručao već u 9:30). U većini drugih odjela nije bilo tako jer su radne pozicije ili bile bliže, ili se češće radilo u paru, ili nije bilo buke pa su ljudi isto puštali muziku. Jedini odjel koji je po svemu tome bio gori od mog je bila bravarija. I to do te mjere da bi mi potpuno nestao samodopadni osjećaj zbog toga kolika sam muževna šljakerčina u usporedbi s njihovom robijom od posla s koje su svaki dan izlazili crni kao ugljen.

Drugi najveći problem koji sam imao bile su određene nelogičnosti koje i inače u životu teško podnosim i prihvaćam – kad me zakidaju, naravno. Nije mi smetalo što praktički nijedno pravilo zaštite na radu obično nije bilo održavano (pa smo se tako paletarima vozili po pogonu kao romobilima) ali mi je smetalo kad bismo zbog posjete nekih vanjskih klijenata (ili koga već, ustvari sad kad razmislim jako puno vanjskih ljudi je često tamo prolazilo, s nekim ljudima iz uprave i direktorom, čak je u par navrata tamo dolazila ekipa u vezi snimanja reklame za neku banku) odjednom morali nositi rukavice, naočale i sl. (iako je istini za volju najveći faktor rizika dugoročno gledano tamo definitivno prašina, a skoro nitko skoro nikad ne nosi obavezne FFP2 maske jer je pakao raditi u njima – ekipa RIP!.

Ili kada bi zbog posjete jednog važnog klijenta iz SAD-a, firme koja ima veće standarde čistoće i čistoće na radu (i to ne sumnjam tek odnedavno jer su im se radnici, nakon više desetljeća sabotaže, prvi put uspjeli sindikalizirati prije četiri godine) morali prestajati sa poslom s kojim ionako uvijek kronično kasnimo da bi satima i satima čistili po pogonu i oko njega jer je “tom klijentu koji firmi donosi jako puno novca jako stalo do toga da radnici tvornice od koje naručuju namještaj rade u dobrim uvjetima”. Iako pod normalno radnici te tvornice gotovo pa nikad ne rade u takvim uvjetima.

Kad bih takve i slične situacije komentirao sa svojim mentorom, inače deklariranim ljevičarem i socijaldemokratom, najčešće bi mi ili slijegao ramenima ili ponavljao kapitalističke doskočice (poput one o sindikalistima koji sebi grabe lovu i ne rade ništa za radnike – kada sam jednom pitao je li tko od njih u kojem sindikatu). Činjenica je da su majstori s višegodišnjim iskustvom tamo cijenjena roba, što pokazuju i njihove plaće koje se u prosjeku kreću oko dvije tisuće eura.

Ali činjenica je također da nisu cijenjeni dovoljno i da kada bi htjeli direktora ucijeniti za bolje uvjete rada mogli bi postići izuzetno lako, jer firmi fali ljudi, ne nalaze ih lako, a kad ih i nađu potrebno je dugo vremena da ih uspiju osposobiti za sve potrebne zadatke u radnom procesu. Njima je pak tamo očito dovoljno dobro da ne traže bolje, jer se uspoređuju s mnogima koji imaju gori tretman. Pogotovo kod raznih lokalnih gazdi s puno manjim firmama kod kojih je sve puno nesigurnije i neuređenije. Iako ni tamo ne teče med i mlijeko i štošta je gore nego u službenoj verziji kojom uprava maže oči.

Posljednji problem bio je visoki rizik od ozljeda na radu, o kojem sam pokušavao ne razmišljati ali se svako malo nekako nametao. Trojica od nas osam na odjelu bila su na višetjednim bolovanjima dok sam radio tamo, od kojih jedan čak na višemjesečnom. Pucanja mišića, lomovi, ozljede sa strojevima i problemi s kičmom tamo su se činili kao najnormalnija pojava, a stav nekih od kolega je bio da na takvom tipu posla ili ne trebaš ni pokušati ili nećeš ni uspjeti dočekati penziju.

Stariji radnici su mi u više navrata kroz šalu izražavali nadu da ću do njihovih godina valjda naći nešto bolje. Najviše me pak isprepadao mentor kada mi je mrtav hladan rekao za veliku klamericu s klamama od 3-5cm—koja je praktički glavni alat u radu i koristi se većinu vremena—da su se svi tamo u nekom trenutku slučajno zaklamali i da ću kad tad i ja, “ali Bože moj, nisi beba ne buš plakal, bumo ti iščupali to i zavili ruku”.

Ali i mimo svega toga postoji dobar razlog zašto neke stvari nikada ranije nismo razmatrali kao opcije za karijeru. Kratki ekskursi koje sam kao dijete katkada imao u razne hobije koji su zahtijevali određenu razinu motoričke spremnosti i spretnosti nisu nikad bili dugog trajanja. Toliko je dugo bilo prošlo otkad sam nešto takvo uopće i pokušavao—sigurno više od pola mog života—da sam zaboravio kolika sam zapravo šeprtlja. Ali me zato osam sati dnevno svaki dan brzo na to podsjetilo.

Međutim, već sam bio tamo i ponos mi nije dopuštao da odustanem; šegrt šeprtlja se zainatio postati majstor manufakture! Da skratim priču, džaba inata. Materijalist poput mene trebao je znati bolje od toga da se uzda u goli voluntarizam – ali na kraju svi smo mi samo ljudi. Četiri mjeseca kasnije dao sam otkaz, a da nisam otpustili bi me na kraju probnog roka od pola godine jer uz sav trud i muku nisam uspio postići očekivanu razinu brzine.

Da nije bilo tog konstantnog imperativa za žurbom mogao bih reći da mi je taj rad čak prijao. Ali je ta žurba doslovno stalno bila prisutna, jer čitav pogon uvijek kasni s rokovima koliko god se ljudi ubijali. Jer bi (barem prema procjeni kolega koji su tamo radili preko deset godina) realno trebalo zaposliti duplo više ljudi za sav taj posao. Ali živimo u kapitalizmu…

Ipak, naučio sam dosta toga, što i nije neko postignuće s obzirom da na početku nisam znao ni čekić pravilno držati. Ali ispraksao sam se s raznim ručnim, električnim i pneumatskim alatom i nekim većim strojevima, naučio razlikovati razne šarafe i njihovu namjenu, naučio kako pravilno nositi razne velike i teške stvari i dobio određeno korisno iskustvo oko obrade različitih vrsta drva. Izgleda da je starim konjima ipak moguće učiti nove trikove (iako samo u određenim uvjetima i uz ulaganje puno većeg napora, što sam naučio slušajući čitave semestre predavanja iz neuroznanosti koja su me spašavala da ne poludim od monotonije posla – većinu vremena proveo sam frustriran ali to je navodno najbolje stanje za učenje novih vještina, pa eto).

Ali sam uz to naučio još neke stvari, a jedna od njih je bila da je posao električara i mehaničara u takvim tvornicama jedno puno drugačije i opuštenije iskustvo, osim kad moraju brzo otkloniti neki bitan kvar zbog kojeg proizvodnja u nekom dijelu pogona stoji. Pa sam tako kroz sporadične razgovore sa spomenutim Splićaninom elektrotehničarem (koji u slobodno vrijeme preko svog obrta popravlja veš mašine) došao do ideje da se prekvalificiram u elektromehaničara.

Od slaganja sjedalica do strojeva i struje

S novom školskom godinom i ja sam se vratio u školske klupe. Iako ustvari nisam. Dobio sam udžbenike za predmete i mimo ispita nisam ni vidio školu. Idealno! Prekvalifikacija je izgledala tako da sam od jeseni do proljeća radio kao pomoćni radnik u jednom malenom servisu velikih kućanskih aparata. Kao profesionalni grijač stolaca želio sam se ustvari čim više baviti elektronikom ali servis je za to imao posebnog vanjskog majstora pa sam se našao suočen sa mašinama moje kilaže koje samo čekaju kako da te ozlijede.

Ali i uz to nagrijao sam se sjedala ili bolje reći ona su nagrijala mene, jer sam najveći dio jeseni i zime (a ova je zima bila jača od posljednjih deset) proveo grijući se s kolegama u kombiju ili caddyju, obilazeći Krapinsko-zagorsku županiju odlascima na teren. Isprva me strašno nerviralo to ‘gubljenje vremena’ koje je otpadalo na vožnju, a onda sam počeo koristi taj prazni hod na čitanje.

Istinu govoreći više sam naučio o zagorskim cestama, putevima, selima i vožnji kao takvoj (a bogami i o tome tko je kome u rodu, što čiji unuci rade po Njemačkoj i Americi i svoj sili lokalnih tračeva jer ispada da je teza iz istraživanja o društvenim mrežama o šest stupnjeva razdvojenosti među nasumičnim ljudima u Zagorju svedena na stupanj ili dva!) nego o popravku bijele tehnike, ali i dalje sam naučio dosta.

Prvenstveno da među markama više nema apsolutno nikakve razlike, da najjeftiniji šrot može trajati koliko i Boscheve mašine, da je jedini kriterij pri kupnji samo što niža cijena uz što dužu garanciju jer ti strojevi vjerojatno neće ni dočekati njezin kraj. Ako imate stare veš mašine iz 80-ih ili 90-ih ne bacajte ih ni u ludilu, suvremene inačice uz sve svoje mogućnosti pjevanja, pričanja viceva i glumljenja psihoterapeuta ne vrijede ni blizu kao stare. Eto, sada se više-manje mogu uhvatiti u koštac s veš mašinama, sušilicama, perilicama suđa, pećnicama i šporetima.

Samo što mi je opet plan bio šupalj. Mislio sam nakon prakse nastaviti s tim u fušu, ali sam u međuvremenu shvatio da se popravci takvih strojeva van garancije—koju mogu obavljati samo ovlašteni serviseri—skoro nikada nikome ne isplati, a ono što se isplati je ugradnja klimi – čime se moj gazda najviše i bavio, ali tih par puta u kojima sam se našao u (ne)prilici raditi to s njim mi je postalo jasno da u tom poslu za mene nema budućnosti jer me hvata panični strah od visine!

Sa sela pravac bauštela

Onda su došli uskrsni praznici, ja sam bio otputovao na tjedan dana do Istanbula na konferenciju časopisa Historical Materialism, a kad sam se vratio nazad našao sam kuću opet bez vode. Opet je bila pukla cijev ali ovaj put dva tjedna nisam uspio naći majstora koji bi mi došao to popraviti. Stjeran u kut s tim problemom koji mi je onemogućavao život tamo i činjenicom da sam od jeseni živio kao crv na šegrtnini od 200 do 300€, pozdravio sam se s gazdom i otišao u Zagreb u potrazi za poslom.

Prijavio sam više od šezdeset općenitih uredskih poslova, poslova na projektima vezanima uz moje akademske kvalifikacije, poslova vezanih uz drugu nemilu knjižničarsku mi struku. I naravno – ništa. Tu i tamo neka službena odbijenica. Onda sam opet krenuo gledati fizičke poslove i rekao ajde da probam iskoristiti tu prekvalifikaciju koju sam već platio.

Našao sam oglas za pomoćnog električara u jednoj firmi. Poslao prijavu koja nije tražila ni CV. Sutradan došao na razgovor od pet minuta. Priznao da iako sam imao električne instalacije kao predmet ustvari to nisam nikada radio, a upitno je i koliko znam na osnovu skripte od pedesetak strana. Nikakav problem! Sutradan medicinski pregled, prekosutra došao na gradilište.

Gradilište. Strah od visine. Odmah prvi dan odveli su me s tromblama kablova vanjskim liftom za skele na treći kat. Hodao sam kao usran golub, držeći se grčevito za poprečne štange na skeli. Kasnije sam slušao o tome da je pad sa skele najčešći uzrok smrti na gradilištima. Idući dan poslali su me da s borerom 30 na velikoj štemalici za beton, na ljestvama od dva metra napravim proboj tik uz plafon – ali da pazim i držim ju čvrsto koliko god mogu jer ako pogodim armaturu može se iskrenuti i potrgati mi ruku, ali da također pazim da me ne gurne sa skala dok bušim jer ću pasti.

Iznojio sam pet litara vode iz sebe u tih ni pet minuta posla. Kratko nakon sam u paru s kolegom poslan na binu postavljati obujmice za kablove na stropu dvorane od desetak metara visine. Nije mi bilo dosta što sam se vezao zaštitnim pojasem (kojega naravno nitko inače pod normalno ne koristi osim ako se zna da će netko od inženjera prolaziti), nego sam radio klečeći na koljenima samo da čim manje osjećam ljuljanje bine. Nakon toga sam slušao priče o radovima na dalekovodima od četrdeset metara visine na buri koja njiše platformu po par metara u stranu.

Dane sam proveo maksimalno istresiran i u adrenalinskom šoku ali na momente bih osjetio i nešto dopamina kako me tapša po ramenu jer se suočavam sa svojim strahom. Dva i pol mjeseca kasnije visine sam se bojao čitavih dva i pol posto manje. Imali smo sreće da nas šef gradilišta iz nekog razloga nije volio pa nam je redovito davao najgluplje poslove, zbog čega smo skoro dva mjeseca, koje su činile prvo proljetne kiše, a zatim ljetna žega, za razliku od većine drugih radnika provodili na ugodnih 20°C u podzemnim etažama rezerviranima za garažu.

Koliko je god to bilo dobro za tijelo, toliko za psihu nije, u mraku u kojem nam je unutar prvih par dana crknuo jedini reflektor, s rijetkim susretima iste vrste i bez signala. No i uz sve to barem je tempo bio puno opušteniji od rada u tvornici, a interakcije s kolegama je bilo više. I to nezamislivo puno više, a većina interakcije se svodila na zajebanciju. I to kakvu zajebanciju!

Najviše mi je žao što nisam uspio snimiti scenu u kojoj kolege igraju sinjsku alku tako da jedan drugome jaše na leđima s PNT cijevi u ruci i gađa alku od namotanog kabela na prolazu. I bilo je u sridu. Zajebancije je štoviše bilo toliko da sam neke dane bio preopteretio i spržio svoje dopaminske sklopove.

Atmosfera na baušteli je često bila kao na psihijatriji. Ili na pijanki (što bi objasnilo desetke praznih bombica pelina i vodke koje smo nalazili u kanalima). I to neovisno među kim bi se našli. Dio toga vjerojatno je do tog što su radnici većinom ili klinci ili stariji. Devetnaestogodišnjacima hormoni još luduju i za potaknuti ih na neku glupost je dovoljno glupost samo spomenuti. Stariji su pak vjerojatno izgubili volju za životom (iako ne samo stariji: kolega koji je prošle godine završio srednju, a koji puši dvije kutije žutog Camela dnevno na komentare kako tim tempom neće doživjeti tridesetu odgovara – Pa neg kaj si ti mislil, falabogu!).

Bilo je nešto oslobađajuće, pa čak i transično u tome da ljudi nasumično pjevaju, urlaju, vrište, mijauču ili izvode mongolsku kargyraau pored zaglušujućeg rondanja štemalica, bušilica i brusilica. Bilo je i nešto traumatično u povremenim bijesnim ispadima popraćenima čekićanjem zidova. A i nešto umrtvljujuće u danima kada bi svih devet sati dnevno samo vukli kilometre kablova uz povremeno kretanje po lojtrici gor pa po lojtrici dol.

Kao i u danima kada bi sate provodili u oblacima guste betonske prašine – naravno opet bez maski, jer nas nitko nikad ne bi ni upozorio da ćemo te dane biti u takvim uvjetima (ekipa koja nastavlja grind – RIP!). U svakom slučaju iskustvo je bilo ludo i nezaboravno, možda dijelom i zbog toga što su se doslovno svi s kojima sam tamo razgovarao kleli u sve što im je sveto da je to najdisfunkcionalnije i najgore gradilište na kojem su ikad bili.

Kako bilo da bilo bilo je i prošlo, jer je bilo došlo vrijeme da napustim gradilište i odem se pripremati za doktorat na koji sam bio slučajno naletio nedugo nakon započinjanja prakse, iako sam ni godinu dana prije toga bio apsolutno uvjeren da me nikad više neće moći zainteresirati ništa u vezi tog besmislenog akademskog rada. Evo me sada tako skoro na kraju punog kruga, a cijevi mi u kući i dalje čekaju na popravak! Izgleda da ću morati nekako naučiti i vodoinstalacije…

Lekcije i repeticije prošlih lekcija

Koje pak sociološke zaključke mogu nabosti na osnovu svog anegdotalnog iskustva? Mnoge su me drugarice i drugovi u ovih godinu i nešto zainteresirano pa i oduševljeno pitali o iskustvu radničke svijesti, sada kad sam napokon postao dio “prave radničke klase” (kao da u tom izromantiziranom fetišu devetnaestostoljetnog industrijskog fizičkog rada ima išta esencijalnije po pitanje mogućnosti općeg razvoja klasne svijesti od bilo koje druge moguće forme najamnog rada).

Ironija je da sam prvi put došao u takvu okolinu tek nakon što sam u potpunosti odustao od bilo kakve iluzije o evangelizaciji radničke klase, pogotovo na zapadu, tj. globalnom sjeveru, tj. zemljama u ili tik do centara kapitalističke akumulacije. Ukratko, iz mog iskustva, ne postoji nikakav smislen potencijal za revolucionarnu radikalizaciju našeg radništva.

Toliko je valjda i pticama na grani već jasno, pa zato i jedina aktivna tuzemna lijeva stranka—mislim, naravno, na Radničku Frontu—revizionistički ganja idealističke fantazije o revolucionarnom potencijalu saveza inteligencije srednjeklasnog građanstva i radništva. Emancipacija proletarijata bit će ili djelo samog proletarijata ili je neće biti.

Izvanjske injekcije veće pameti rijetko koga su cijepile protiv napuštanja dugoročnih interesa cjeline nauštrb kratkoročne individualne koristi. Da se razumijemo, svi kolege s kojima sam imao zadovoljstvo raditi su pravi majstori. Ne samo u praksi nego i u teoriji znaju stvari za koje je dobar dio njih i formalno obrazovan bolje nego bih ja mogao još dugo godina.

Ali upravo u tome i je stvar: ja sam potrošio desetak godina skoro pa isključivo na proučavanje društvenih znanosti. Moji bivši kolege to su vrijeme potrošili na kovanje svojih zanata, a rijetke među njima koje bi nešto od pitanja kojima se ja bavim čak i zainteresiralo bi najčešće algoritmi društvenih mreža odvukli na najpopularnije—i najpovršnije—odgovore, koje oni nemaju ni vremena ni energije dalje propitivati, ako su uopće to voljni, a najčešće nisu, jer su stasali kao prosjek unutar desničarske društvene klime koja se samo dodatno pojačava kroz godine.

Jednom prilikom mi je mentor dok sam radio u tvornici došao vrpoljeći se sav uzbuđen kao dijete: “Ajde ti meni reci kao filozof sad, kak je moguće da su ljudi nastali od majmuna ak majmuni i dalje još uvijek danas postoje?”, nakon čega mi je počeo objašnjavati neku ‘teoriju’ o tome kako su je stvorila tehnološki napredna rasa vanzemaljaca.

I to je jedan od najinteligentnijih i definitivno najprogresivniji čovjek kojeg sam tamo upoznao; samodeklarirani ljevičar i ateist. Saslušao sam ga i rekao nešto u stilu: “Da, ha, zanimljivo! Tko zna...”, jer bi mi realno trebalo deset puta više vremena za dekonstrukciju tih ideja od onog koje je njemu bilo potrebno da ih “popuši”.

Inteligentan lik poput njega, gladan znanja, nakon pola budnog dana provedenog na poslu i izvršavanja obaveza oko kuće, supruge i djeteta ulovi par minuta tu i tamo da bi ganjao svoju strast i istraživao tajne svemira. I kako onda, samo zbog te vremenske asimetrije, neće u sferama kojima se ja bavim biti jednako infantilan kao ja u sferama kojima se bavi on?

A nema načina da se rezultati naukovanja samo tako transferiraju bez potrebne muke. I to još nisu središnje ideje oko kojih je trenutni način proizvodnje ustrojen, usidren i općenito inseminiran za potrebe nesmetane reprodukcije trenutnog režima akumulacije kapitala.

Jedan tinejdžerski kolega s bauštele došao nam je jedan dan za vrijeme gableca s nekakvom snimkom nekih migranata koji negdje uz nasip kod Blata izlaze iz nekog kombija, bijesneći: “Gledajte ovo, imigranti su odrubljivali glave našem stanovništvu! Našem stanovništvu! I to uz povike ‘alahu ekber’! Rekli su da neće kod nas postat ko' u Njemačkoj i drugdje, a gle ovo!”. Neki od nas smo na to blijedo gledali i odšutjeli, a neki su zapaljeno lamentirali o nesretnoj sudbini koja ih je spriječila da se nađu u blizini, jer oni bi njih…

Zapamtio sam stranicu na fejsu koja je to prenijela – Sigurna Hrvatska. Kad sam ulovio vremena nakon posla otišao sam potražiti taj video. Našao sam ga. U njemu nije bilo ničeg takvog, samo ta snimka koju sam bio vidio, uz neki generični napis o importaciji ilegalni migranata. Guglao sam sve kombinacije relevantnih pojmova. Ništa. Pola sata sam potrošio tražeći informacije zbog pola minute njegove tirade, a onda mi je tek sinulo – pa izmislio je to.

I nije bio jedini koji je izmišljavao slične stvari. Po dobroj hrvatskoj tradiciji imali smo tako stručnjake za povijest, geopolitiku i ekonomiju, od kojih je jedan otvoreno držao hvalospjeve Hitleru i zagovarao genocid nad stranim radnicima (koji su na gradilištu činili većinu radnika i mogli su se vidjeti ljudi i čuti jezici s praktički svih kontinenata – prava šesterokatnica babilonska). Taj je također bio jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam u tih godinu i kusur upoznao.

Visoka kognitivna sposobnost međutim nije garancija spoznajne uspješnosti, tj. inteligentniji ljudi nisu u ništa boljoj poziciji po pitanju istinitosti njihovih vjerovanja od manje inteligentnih. Ali su zato u boljoj poziciji po pitanju opravdavanja vjerovanja u koje već jesu na neki način investirani svim mogućim razlozima. Uglavnom, na gradilištu se svako toliko uz uobičajena zajebantska šaranja po zidovima (Cumgrad kao pun na Kamgrad, LUTALICA koje je jednog jutra osvanulo kao METALLICA) moglo naći ustaškog i nacističkog znakovlja, a Toi Toi wc-i su bili poprište raznih sukoba na temu etničkih, rasnih, vjerskih i seksualnih orijentacija.

Nedugo nakon što sam došao tamo na fejsu sam objavio sljedeću zajebanciju: - jo, kompa kaj mai? pa long tajm nou si, pa dis ti? - evo šljakenzi na baušteli - kvačica na listi! - oho! život je poletio! - al ja osto na pisti... - a jbg, ipak bi moglo bit i gore rista... - ma da, sam pizdim jer kolege nisu baš najčišći - pa kaj si očekivo? bauštelci su svi isti... - nisu! - kak ne? - pa lijepo: dio njih su ustaše, a dio njih nacisti! I to nije daleko od istine…

Mimo općenitog društveno-kulturalnog desničarenja nikoga osim mene nije smetala činjenica da nam gazda ne isplaćuje plaću za praznike koji padaju na radne dane (što je po zakonu dužan), nego samo za odrađene sate – s time da je praktički svima njima skidao odrađene sate ne samo u opravdanom slučaju proizvedene štete, nego zbog nekog nebuloznog i ugovorno (u ugovorima smo svi, naravno, bili prijavljeni na minimalac, ni to nikog nije smetalo) nedefiniranog ili uopće igdje spomenutog omjera učinkovitosti i odrađenih sati.

Ni na to se nitko osim mene nije žalio. Ja jesam ali ne i za njih, pa su mi svi odrađeni sati bili plaćeni.

Za kraj – radnička klasa ide u raj?

Ono što želim reći je da nas historijski materijalizam uči da materijalni interesi u posljednjoj instanci diktiraju naše djelovanje. I dok god ekonomske okolnosti budu omogućavale diferencijalno tretiranje tih naših materijalnih interesa, dotle će ganjanje individualne—i kratkoročne—koristi kao strategija dominirati nad ganjanjem kolektivne i dugoročne. I to vrijedi ne samo u sklopu pojedinačnih radnih mjesta, već i skupnih ekonomsko-političkih formacija. I to polako počinju razumijevati čak i najidealističkije zagriženi aktivisti.

Prije selidbe iz Zagreba našao sam se jednom dragom prijateljicom koja je trenutno sretno nezaposlena kao i ja (samo što za razliku od mene za to dobiva lijepu naknadu od njemačke države), a koja živi u jednom komunalnom aranžmanu u zgradi koja je ustvari legalizirano zaskvotana. Ne tek salonska ljevičarka nego prava aktivistkinja koja živi što propovijeda, u većinski arapskom kvartu, itd. itd.

U jednom trenu mi je praktički rekla da je nakon godina lupanja glavom o zid na kraju shvatila da je poanta da budemo dobri prema bliskim ljudima i pokušamo biti što bolji ljudi lokalno, jer ništa drugo ni ne možemo. Istina je da ništa drugo ni ne možemo ali “poanta”, ako se pod time misli na recept za neki dugoročni boljitak, definitivno nije u tome. Ništa drugo ne možemo jer svi kolektivno idemo linijom manjeg otpora. Ali realno ni ne možemo drugačije jer svi procesi u prirodi rade upravo isto. Ali to ima svoje posljedice i njih treba biti svjestan.

Che Guevara je 1954. objavio tekst naslovljen ‘Američka radnička klasa: prijatelj ili neprijatelj” u kojem argumentira da američko radništvo ima materijalni interes u reprodukcija imperijalističkih odnosa zbog jeftinih dobara koja iziskuju eksploataciju globalnog juga. Htjeli to ili ne (a znamo da je najveća većina htjela tada kao i danas) američki radnici su strukturalno natjerani kroz klasni kompromis podržavati reprodukciju kapitalističkog sustava jer bi gubitak jeftinih resursa bio poguban za njihovu ekonomsku i egzistencijalnu stabilnost i zbog toga je nerealno očekivati od njih da “gledaju dalje od svog nosa” po pitanju blokovske eksploatacije.

Zbog toga je jedini prospekt za oslobođenje latinske Amerike vidio u borbi protiv američkog stanovništva kao takvog. Svastike, ustašluk i sva ostala sranja manji su problem od jednostavnih materijalnih interesa. Upravo oni i diktiraju potrebu za koliko toliko reguliranom, neprekidnom i sigurnom proširenom reprodukcijom kapitala, koja je veći društveni izmiritelj od bilo kakve moguće edukacije – i zbog koje svaki ekstremizam u pravilu ostaje u domeni LARP-a. Što bi narod rekao: pas koji laje ne grize.

Zato i ne hajem za ta ekstremno desničarska simbolička orgijanja. Ali oni također diktiraju da se naši napori za održavanjem životnog standarda nužno sijeku s naporima Trećeg svijeta za poboljšanjem svojih, zbog čega bi dosljedna ljevica danas na Zapadu mogla biti sazdana jedino od nacionalnih i blokovskih izdajica (jednako kako su prve ‘radničke’ partije isprva bile pokretane od Marxa, Engelsa, Bakunjina i sličnih klasnih izdajica), jer su se glavna ekonomska dinamika i glavni antagonizam širenjem kapitalističkog sustava na globalni sustav izmjestili s država-nacija na globalnu razinu.

Ali kako i koga podržavati kad su zemlje Trećeg svijeta—kao i sama trećesvjetaška ideologija—također okrenute desničarstvu, nacionalizmima ili u najboljem slučaju regionalizmima i nijedna među njima ne stremi općem oslobođenju čovječanstva, ni općem oslobođenju radničke klase, pa čak ni općem oslobođenju globalnog juga kao takvog. Sve je dakle uzalud, a istovremeno sve se događa na jedini način na koji može i razvija prema sve krupnijem, centraliziranijem i intenzivnijem sukobu među nacijama i njihovim savezima – baš onako kako (barem neki) marksisti to predviđaju?

Dijalektika je jedna jako prosta riječ. Radnička klasa izgleda ide u pakao. Pogotovo kad se u obzir još uzme nezaustavljiva tendencija ka općoj automatizaciji koja će kad tad dovesti do zastarijevanja odnosa kapital-rad i nepotrebnosti radničke klase (ako prije toga ne dovede do ključanja planeta – zaključak jedne nedavne znanstvene studije je da bi pod linearnim—a ništa u prirodi ne događa se linearno—nastavljanjem ekspanzije podatkovnih centara (koji su trenutno skoro pa jedini pokretač kompletne globalne ekonomije i jedini su razlog zbog kojeg tržišta još nisu krahirala), čak i pod pretpostavkom prelaska na potpuno čistu proizvodnju energije iz obnovljivih izvora i nuklearne fuzije—koja uz stalne proboje trenutno uspijeva postići stabilnost potrebne plazme na tek 22 minute—uvjeti za život na Zemlji nestali za 67 godina.

Ali tako je kako je i napetosti među agregiranim interesima na globalnoj razini upućuju na to da tako valjda i mora biti. Prateći pak svoje u materijalističkoj analizi na koncu sitnoburžoaske interese, ja ću kao i mnogi u sličnoj poziciji probati proživjeti to sve čim dalje od toga svega, koliko već ide, pokušavajući se samodostatnošću subzistencije na vlastitoj zemlji isključiti iz sustava – ili barem donekle zaboraviti da sam njegov dio.

Neće to spasiti svijet ali možda barem na neko vrijeme olakša i odgodi njegovu propast, za mene i meni bliske ljude (što je jedna sasvim legitimna širina kruga moralnih obzira, s obzirom na okolnosti, ne?). A za to ću definitivno morati naučiti vodoinstalacije i još ponešto!

Foto: Pexels

Preporučite članak: