Danas je nezamislivo da bi netko za povoljnije odredbe kolektivnog ugovora platio životom. U Argentini sedamdesetih godina, međutim, to je bila stvarnost: vojna hunta nije pravila razliku između sindikalista, pa su ekonomski zahtjevi često bili kažnjavani otmicama i nestancima.
Dok su Francuzi 1968. godine divljim štrajkovima potresali temelje Pete Republike i na kraju ishodili radne i socijalne ustupke, a jugoslavenski radnici formalno sudjelovali u složenom sustavu samoupravljanja, argentinski su se sindikalci suočavali s oružanom silom koja je u njihovoj borbi za radna prava vidjela egzistencijalnu prijetnju režimu, onemogućavajući sve oblike demokracije, pa i one ekonomske.
Sindikalni vođa Oscar Smith uspio je radnicima elektroprivrede osigurati prava koja su bila ispred svog vremena – skraćeni radni tjedan, produžene godišnje odmore, naknade i zaštitu na radu o kakvim su mnogi mogli samo sanjati. Vojna diktatura koja je nakon puča preuzela vlast odgovorila je na njegovu beskompromisnu obranu tih stečevina otmicom i pretpostavljenim ubojstvom.
Pregovarač je nestao, no ugovor je nadživio i njega i režim. Gotovo pola stoljeća kasnije, ključni dijelovi tog dokumenta još su na snazi. Štite generacije radnika koje su došle poslije, od kojih mnogi ne znaju čiju žrtvu nose u svojoj platnoj kuverti i radnom vremenu. U ovom članku donosim svjedočanstvo čovjeka koji je dio radnog vijeka proveo upravo pod tim ugovorom – ispregovaranim pod prijetnjom, krvlju i nestankom.
O tome što on danas znači za ljude na terenu i kako izgleda daljnja borba za očuvanje tako izborenih prava razgovarao sam i s glavnim tajnikom sindikata koji nastavlja tamo gdje je Oscar Smith zaustavljen.
Tko je bio Oscar Smith?
Danas toliko zaboravljen da njegova wikipedija stranica postoji samo na španjolskom, Oscar Smith, rođen 8. siječnja 1932. u Villi Domínico u argentinskoj provinciji Buenos Aires, bio je sindikalni aktivist u sektoru elektroprivrede, pripadnik sindikata Luz y Fuerza (Svjetlo i snaga), koji do danas postoji. Da bismo razumjeli okolnosti u kojima su se borili Oscar Smith i njegove kolege, moramo razumjeti burnu povijest Argentine u 20. stoljeću.
Kao obećavajuća kolonija Španjolske, poslije nezavisnošću postala je ekonomski div prema kojem su se uputili i mnogi Hrvati, no od krize 20-ih godina prošlog stoljeća, ne smatra se više “obećanom zemljom”. Državni udari smjenjivali su jedni druge, a politička scena polarizirala se sve do krvavog obračuna sedamdesetih u kojem je nestao i Smith. Tvrtka u kojoj je radio zvala se Segba – državno poduzeće za proizvodnju i distribuciju struje u Buenos Airesu i okolici. U njoj je prije njega radio i njegov otac, koji mu je nakon završene tehničke škole ondje i našao posao.
U to je vrijeme Segba bila u rukama države, a njezini su radnici uživali neuobičajeno dobra prava: skraćeni radni tjedan koji se u izvorima o sukobu u Segbi navodi kao 32-satni, produžene godišnje odmore, povoljnije uvjete od ostatka radništva. Ta su prava bila zapisana u kolektivnom ugovoru koji će upravo Smith, dvadesetak godina kasnije, braniti pod cijenu života.
Rane godine sindikalnog djelovanja
Kad je Smith 1963. izabran za sindikalnog povjerenika u svom pogonu, Argentina je bila pod demokratskom vlašću predsjednika Artura Illije. Peronistički sindikati, tada zabranjeni i progonjeni, vodili su protiv njega ono što su nazvali Planom borbe – strategiju iscrpljivanja koja je uključivala masovna zaposjedanja tvornica i elektrana. Radnici bi fizički zauzeli postrojenja, ostajali u njima i blokirali proizvodnju dok vlast ne popusti.
Mladi Smith sudjelovao je u tim akcijama i one su mu bile prva škola sindikalne borbe. Plan borbe postigao je svoj cilj: Illía je pao, a na njegovo mjesto 1966. državnim udarom dolazi general Juan Carlos Onganía. Upravo u to vrijeme argentinski se sindikalizam podijelio na dvije struje čije će razlike obilježiti sve što slijedi.
"Borbeni" su tražili oštro suprotstavljanje svakoj vlasti koja nije peronistička i povezivali se s lijevim pokretima. Nasuprot njima stajali su "participacionisti" – pragmatična struja koju je vodio metalac Augusto Timoteo Vandor, a koja je smatrala da sindikati trebaju sudjelovati u strukturama vlasti i pregovarati sa svakim tko je na vlasti, ne odričući se pritiska na ulici, ali ne rušeći sustav.
Smithov sindikat priklonio se participacionistima, a sam Smith godinama će ostati uvjeren da se i s generalima može razgovarati, što će ga na kraju skupo koštati.
Peronizam – pokret koji je oblikovao Argentinu
Malo koji politički pokret u 20. stoljeću toliko je duboko obilježio jednu zemlju kao peronizam Argentinu. Nastao je četrdesetih godina kad je tadašnji pukovnik Juan Domingo Perón, kao ministar rada u vojnoj vladi, počeo provoditi dotad neviđene mjere u korist radnika: ograničenje radnog vremena, plaćene odmore, zaštitu na radu, sindikalna prava. Masovno ga je podržala radnička klasa, takozvani descamisados, doslovno „oni bez košulje”, radnička i siromašnija baza peronizma, i na tom je valu 1946. postao predsjednik.
Uz njega je bila supruga Eva Perón, zauvijek zapamćena kao Evita, koja je izravno iz predsjedničke zaklade dijelila pomoć siromašnima i postala ikona. No peronizam je od početka bio proturječan: istovremeno socijalno-revolucionaran i autoritaran, pro-radnički i sklon gušenju oporbe, duboko katolički, a opet u sukobu s dijelom Crkve. Upravo će ta podvojenost proizvesti kasniji rascjep unutar pokreta, na lijevo krilo koje će završiti u gerili i desno krilo koje će surađivati s vojskom, a između njih stajat će sindikalci poput Smitha, koji nisu pripadali nijednoj krajnosti.
Godine 1973. povijest je napravila puni krug: Juan Domingo Perón vratio se iz osamnaestogodišnjeg progonstva i pobijedio na predsjedničkim izborima. Krajem 1973., nakon što je ponovno izabran za predsjednika, vlada je Tacconea imenovala za direktora državnog poduzeća Segba, a iduće godine Smith je izabran za glavnog tajnika podružnice za glavni grad.
U to su vrijeme gerilske organizacije često za metu svojih oružanih napada uzimale peronističke sindikalce koje su optuživale kao "sindikalne birokrate", a s druge strane umnožile su se naoružane pratnje koje su čuvale vodeće sindikalne čelnike. Oscar Smith odbijao je tada pratnju tjelohranitelja čija je pojava, uostalom, izazivala negodovanje građana.
Sukob s vojskom
U lipnju 1975. sindikati su ušli u sukob s vladom kad je pokušala ograničiti povećanja plaća dogovorena usred snažne inflacijske i ekonomske krize. Iako su Smith i ostali sindikalci znali da su tijekom operacije "Operativa Independencia" u pokrajini Tucumán peronistički sindikalni aktivisti otimani i mučeni od strane vojske kad bi odbili suradnju s njezinim snagama, protupobunjenička argumentacija vojske nije im zvučala pretjerano niti su je smatrali ideološki problematičnom.
Oscar Smith bio je uvjeren da tradicionalni sindikalizam treba podržati vladu, a vlada zauzvrat treba dati više ovlasti oružanim snagama te pomoći sindikalcima ne ograničavajući ih u pregovorima s poslodavcima. Međutim, kad se to nije dogodilo i kad su postavljena ograničenja na zahtjeve za rastom plaća, nije oklijevao suprotstaviti se vladi.
U rano jutro 24. ožujka 1976. oružane snage preuzele su vlast, uhitile velik broj dužnosnika, političara i sindikalaca. Već nekoliko dana prije, zahvaljujući svojim vojnim vezama, Smith je znao da se među mjerama nove vlasti za javni sektor nalazi i "ponovno uspostavljanje radne discipline, uz smanjivanje moći sindikata". Njegov stav bio je da treba produbiti odnos s vojskom kako bi se očuvala "struktura" sindikata.
U okviru podjele nadležnosti među različitim rodovima vojske tijekom diktature, državno elektroprivredno poduzeće dodijeljeno je mornarici, dok je Ministarstvo rada pripalo vojsci. Smith se suočio s novom situacijom – sukobima s upravama elektroprivrednih tvrtki, dakle sa samom mornaricom, zbog mjera poduzetih prema osoblju.
U listopadu 1976. otpušteno je 264 radnika Segbe, uključujući sve članove sindikalnog vodstva, povjerenike i aktiviste. Osnovano je "tajno" vodstvo na čelu sa Smithom koje je osmislilo plan koji nije uključivao opće štrajkove (koje su smatrali neprikladnima) nego akcije i skupove na radnim mjestima, "štrajkove skrštenih ruku" (ostajanje na radnom mjestu bez obavljanja posla) te okupljanje ispred zgrade sindikata u glavnom gradu.
Na radnim su mjestima bile prisutne sigurnosne snage, a neki povjerenici i aktivisti bili su privremeno otimani, premlaćivani i zastrašivani da odustanu od prosvjednih mjera. U vladi se smatralo da nije na kocki samo reforma državnih poduzeća nego i načelo autoriteta koje je sukobom dovedeno u pitanje. Jedan bivši sindikalac posjetio je Smitha i prenio mu upozorenje generala: stvari će se pogoršati i ako se ne povuče iz sukoba, morat će napustiti zemlju.
Ipak, ni Smith ni njegovi suradnici nisu potpuno shvatili ozbiljnost poruke i posljedice nastavka sukoba. U noći 8. listopada trojica sindikalaca Smithovog sindikata oteta su, zatvorena i mučena. Sindikalno vodstvo tajno je vijećalo i prihvatilo Smithovu tezu: pregovarati s vojskom preko Ministarstva rada nastojeći iskoristiti neslaganja koja su uočavali unutar vlade (prije svega između vojske i mornarice) ali nastavljajući s prosvjednim mjerama kako bi pregovarali s pozicije snage.
Susreti s vrhom hunte
Smith je pristao doći na sastanak s admiralom Masserom, koji ga je zamolio da mu dostavi pisano izvješće o sukobu. Na drugom sastanku mornarički časnik rekao je da se izvješće zagubilo, a Smith je izašao dobacivši mu uvredu. Na novom sastanku, ovoga puta s generalom Guillermom Suárezom Masonom, zapovjednikom Prve armijske oblasti, već u studenom, Smith je žestoko napao "gorile" iz mornarice i opasnost da napreduju na položajima moći.
Suárez Mason zanijekao je da u oružanim snagama postoje pukotine i ustvrdio da mjere imaju za cilj ukinuti "privilegije" koje su neki sindikati izborili, poput plaćanja struje s popustom i skraćenog radnog vremena. Smith je odgovorio da to nisu privilegije nego "stečena prava" i, aludirajući na vojsku, dodao: "čak i vi imate besplatno gorivo, korištenje automobila, a ponekad i hranu" te "vi koji sebe nazivate katolicima i u svakom trenutku prizivate Boga, dopuštate da vas masoni pritišću i puštate ih da napreduju u zemlji kao da se ništa ne događa… a najgore je što ni Crkva ne čini ništa da zaustavi masone."
Prelazeći na drugu temu, zatražio je puštanje 43 uhapšena radnika, na što mu je Suárez Mason odgovorio da će za Božić biti kod kuće, što se i dogodilo. U siječnju 1977. Smith je pozvan na privatni razgovor s generalom Violom. Nakon što je Smith ponovio da neće prihvatiti izmjene ugovora, Viola ga je zamolio da odgodi prosvjedne mjere upozorivši ga da se ne zna što bi se moglo dogoditi ako to ne učini.
Smith je ostao pri svome i dodao: "Prestanite se zajebavati, generale. Ako me trebate pokupiti, pokupite me, ali ja nisam od onih koji uzmiču." Nedugo zatim održan je sastanak sindikalaca s predsjednikom države generalom Jorgeom Rafaelom Videlom. Kad je predsjednik završio svoje izlaganje, Smith je progovorio o sukobu sa sindikatom i dodao da se čini jasnim da neki vladini planovi zahtijevaju uništenje sindikata. Nakon tih riječi razgovor je praktički završio.
Dana 22. siječnja 1977. Segba je povećala radno vrijeme s 32 na 42 sata tjedno, smanjila trajanje godišnjih odmora i ukinula kvalifikaciju štetnosti za zdravlje u nekim područjima rada. Sindikat je odredio da se s prosvjednim mjerama nastavi.
Nestanak Oscara Smitha
Dana 11. veljače 1977. Oscar Smith izašao je iz svoje kuće u prolazu Diamante na broju 5000 u Villi Domínico, gdje je prenoćio, sjeo za upravljač svojeg automobila, vozio avenijom Mitre, zatim skrenuo u ulicu Debenedetti prema Riachuelu i, primijetivši da ga prate, skrenuo u ulicu Zamudio. Ondje su njegovo vozilo blokirali drugi automobili i ljudi u civilnoj odjeći odveli su ga u bijelom Fordu Falconu.
Njegovu otmicu vidio je zaposlenik Segbe koji je radio u blizini i prijavio ju je sindikatu. O njegovoj daljnjoj sudbini nikada nije bilo pouzdanih vijesti. List La Opinión zaključio je da otmica šteti vladi, pa ju je pripisao gerilskim organizacijama. Vlada je u priopćenju zauzela istu tezu. U isto vrijeme oteto je još dvanaest povjerenika Luz y Fuerze koji se nikada nisu pojavili.
Postojale su različite verzije, pa čak i svjedočenja da je viđen u zatočeničkim centrima – u nekim slučajevima smještalo ga se živog i nekoliko mjeseci nakon otmice – no nijedna nije bila uvjerljiva. Smithovi bližnji skloni su okriviti admirala Masseru i vjerovati da je smaknut istoga dana jer nije bilo nikakve koristi od toga da ga se drži na životu; međutim, opis vozila korištenih u događaju ne odgovara onima koje je uobičajeno koristio u svojim operacijama.
Osobe koje su bile zatočene u tajnom centru ESMA-e nikada nisu čule da se spominje Smith. Druge verzije ukazuju na odgovornost vojske, posebno na Suáreza Masona, ali bez dokaza ostaju na razini pukih nagađanja. U vrijeme njegova nestanka Opća konfederacija rada nije se zanimala za sudbinu Oscara Smitha – sve aktivnosti ostale su isključivo na njegovoj obitelji i kolegama iz Luz y Fuerze – niti mu je ikada kasnije odala priznanje.
Kolege su središnju zgradu Argentinske federacije radnika Luz y Fuerza u glavnom gradu Buenos Airesu, kao i sjedište sindikata Luz y Fuerza u Villi Unión u pokrajini La Rioja nazvali po njemu. Do posljednjeg trenutka je vjerovao da se s generalima može razgovarati, da je gerila zajednički neprijatelj i da će njegov sindikat preživjeti ako ostane dovoljno pragmatičan.
Njegova otmica i pretpostavljeno ubojstvo bili su djelo ljudi s čijom se borbom protiv pobunjenika javno solidarizirao. Paradoks njegove smrti jest u tome što nije stradao kao neprijatelj sustava, nego kao netko tko je tom istom sustavu povjerovao da poštuje granicu između "subverzije" i legitimne sindikalne borbe.
Smith je nestao 1977. i nije bio jedini. Prema procjenama organizacija za ljudska prava, oko 30.000 Argentinaca i Argentinki nestalo je bez traga. Većinu su odveli u tajne kampove gdje su ih držali bez suđenja, mučili i ubijali. Režim je okončan, a od Smithovog nestanka je trebalo proći još šest krvavih godina diktature prije nego što je Argentina nakon poraza vojne vlade u Falklandskom ratu 1983. održala prve slobodne izbore poslije desetljeća i ponovno postala demokracija.
Uslijedilo je razdoblje društvenog otvaranja, dok su pokušaji gospodarske liberalizacije naišli na žestok otpor sindikata koji su organizirali nekoliko generalnih štrajkova, gospodarstvo je i dalje ostalo duboko ukorijenjeno u krizi.
Dok su istodobno kapitalistički Zapad preplavili dijetetski proizvodi, ("light" pića, obrano mlijeko, umjetni zaslađivači), a potrošačka kultura tjerala ljude da se bave kalorijama, 1984., argentinski bend u pjesmi “Dietético”, ironično komentira svijet opsjednut površinom, sintetikom i praznom modernošću. Na kraju su, kao dvosmislenu šalu, dodali: “El régimen se acabó!” – Režim se okončao. Stih je odjeknuo kao podsmijeh režimu koji je upravo pao, ali i kao duhoviti završetak pjesme o režimima prehrane.
Što kažu Argentinci?
Jedan od radnika koji je uz argentinski novi val odrastao u toj demokraciji i smio uživati u izborenim povlasticama je Nico iz pokrajine Catamarca, koji već preko pola godine živi u Hrvatskoj. Od 2017. godine je zaposlenik tvrtke Energía de Catamarca SAPEM (Energetska tvrtka Catamarca d.d. s većinskim državnim vlasništvom) koja je četrnaest godina (ponovo) pod državnom upravom i također spada pod kolektivni ugovor iz vremena Oscara Smitha.
Prvu privilegiju koju je spominjao je činjenica da je službeno još uvijek zaposlenik. Naime, iako je već pola godine u Hrvatskoj, gdje radi, živi i čeka dokumente, Nico, budući da je proveo pet godina u firmi, godinu dana (bez plaće) može biti odsutan od radnog mjesta bez straha od gubitka istog. Kao upravitelj komercijalne imovine, dužnost mu je (bila) nadzirati, regulirati i kažnjavati sve aktivnosti vezane uz elektroenergetsku infrastrukturu i telekomunikacijske tvrtke koje je koriste za distribuciju svojih signala: kabelsku televiziju, telefonske linije, sigurnosne kamere, javnu rasvjetu.
Obilazio je cijelu provinciju, provjeravajući je li sve u redu i koriste li tvrtke stvarno onoliko stupova koliko nam prijavljuju, tako da poznaje, kako kaže “svaki kutak svoje rodne pokrajine, koja je gotovo dvostruko veća od Hrvatske”. Objašnjava i kako je došao do tog radnog mjesta: “Počeli smo to raditi zbog nedostatka sigurnosnih mjera tih tvrtki. Prije smo imali pet smrtnih slučajeva godišnje (radnika ili lopova) na distribucijskim vodovima električne energije, tako da je to bio vrlo rigorozan posao. Ako se išta dogodi, ne postoji novac koji može platiti život.”
Nastavlja: “Budući da sam bio upravitelj komercijalne imovine, uživao sam u zaista dobroj plaći, otprilike oko 2000 dolara, što je odličan novac u Argentini, pa čak i u Hrvatskoj. Plaćen sam za sav svoj rad, a sva prava i povlastice iz kolektivnog ugovora priznati su meni, kao i ostalim radnicima. To je stvarno dobra tvrtka.
Također vrlo dobro regulira sigurnost svakodnevnog rada. Primjerice, kad moraš putovati negdje izvan svog uobičajenog radnog mjesta, uvijek moraš ići s kolegom. Čak i ako to uopće nije opasan posao, svejedno morate ići zajedno i obojica ste plaćeni. Kad sam se vozio po svojoj provinciji pregledavajući stupove, također sam uvijek imao kolegu sa sobom."
Na pitanje što smatra najboljom beneficijom, kaže: “Rekao bih da je najbolja stvar sedmosatni radni dan, uz bonuse: ako radiš vikendom, satnica ti je dvostruka. Ako se dobro sjećam, dobiješ i slobodan dan nakon četiri sata prekovremenog rada. Također, kad se seliš, daju ti tri slobodna dana za tu svrhu. Naša je odjeća vatrootporna, otporna na struju, ne trga se. Svake godine dobiješ komplet radne odjeće s čizmama i sve to plaća tvrtka.
Prije pandemije dobivalo se dvaput godišnje, što je bilo čak i bolje od onoga što je dogovoreno u kolektivnom ugovoru. U većini drugih tvrtki opremu moraš kupiti sam. Što se tiče vozila, sve je također u jako dobrom stanju, većinu vremena.”, dodaje.
Što se tiče otkaza kaže: “Također, moraš biti stvarno teška gnjida da dobiješ otkaz u ovoj tvrtki. Moraš biti korumpiran, krasti gorivo ili sate, možda struju. Po mom viđenju, nema potrebe za takvim stvarima jer su naši uvjeti rada i plaća toliko dobri."
Najluđa pogodnost ovog kolektivnog ugovora je, prema Nicu, “bonus koji ti daju svake godine, a kreće od sto posto tvoje bruto plaće i može se popeti do tristo šezdeset posto. Sve što trebaš je dolaziti na vrijeme. Znači, ako kasniš, počinješ gubiti postotni poen svaki put kad zakasniš, čak i ako je to samo minuta. Postoji tolerancija od pet minuta, ali ako kasniš više od toga, ne smanjuje ti se plaća, nego godišnji bonus. Međutim, samo ako si te godine već kasnio trinaest puta!
Dakle, tek četrnaesto kašnjenje je ono kad odbici stvarno počinju. No, “nedostatak toga što imaš tako dobar kolektivni ugovor u državnom poduzeću jest taj da se mnoga viša radna mjesta politiziraju. Također, sindikat koji trenutno nije u lošim rukama, ali svejedno... malo se igraju. No uvijek su posvećeni tome da se izbore za bolje plaće, uvjete, opremu i tako dalje.”
Smithov sindikat danas
O daljnjoj borbi za očuvanje ovog kolektivnog ugovora, ekskluzivno za RP, govorio je Martin Moreno glavni tajnik sindikata Luz y Fuerza u provinciji Catamarca. Prvo pitanje koje sam mu postavio je da li radnici na terenu znaju čiju krv nose u svojoj platnoj kuverti. No, argentinski sindikalni pokret se suočava sa sličnim problemima kao hrvatski, posebno demografskim.
Zato Martin odgovara: “Mislim da stariji radnici znaju, ali mlađi ne, jer su oni kao da su u nekoj drugoj priči – za njih njihova prava počinju onog dana kad uđu u firmu, bez obzira na ono što se događalo u prošlosti.
Pokušavamo ih zainteresirati za povijest da nauče cijeniti ono što imaju, ali to je jako teško jer oni nisu prošli niti prolaze kroz probleme koje su neki stariji proživjeli. Ponekad na nekom susretu to primijetimo kad prikažemo snimke neke borbe za povrat prava i, nažalost, mlađi ne obraćaju puno pažnje.”
Na pitanje kako danas stoji oko odredbi Smithovog ugovora, kaže da je produžena primjena kolektivnih ugovora. No s novim zakonom o modernizaciji rada, njihov je status otvoreniji i nesigurniji. Smithov će ugovor (barem u svom sadašnjem obliku) vrlo vjerojatno postati prošlost. Novi argentinski Zakon o modernizaciji rada (Ley 27.802) iz ožujka 2026. mijenja načelo koje je do tada jamčilo da ugovor automatski ostaje na snazi i nakon isteka roka dok se ne dogovori novi.
Prema tumačenjima koja prate zakon, velik broj starih ugovora morao bi se hitno ponovno ispregovarati, a spominje se oko 800 takvih ugovora. Iako bi “normativne klauzule” (koje definiraju uvjete rada) mogle opstati, “obvezne klauzule” (poput sindikalnih doprinosa) prestaju važiti odmah po isteku. To znači da će se povlastice koje je Smith branio, poput 32-satnog radnog tjedna koji se u izvorima o sukobu u Segbi navodi kao posebna stečevina, naći na pregovaračkom stolu pod pritiskom vremena, pa ugovor više nikada neće biti isti.
Iako je zakon donesen, njegova primjena je sporna i predmet je sudskih postupaka. Sudovi su najprije donijeli mjere zabrane kojima se suspendira primjena članaka koji se odnose na ultraaktivnost kolektivnih ugovora, no kasnije je žalbi države dan suspenzivni učinak pa su osporeni članci ponovno na snazi dok se postupak nastavlja. Načelo automatskog produljenja ugovora zato nije jednostavno ukinuto preko noći, ali je njegova primjena otvorena i predmet je daljnjih sudskih i političkih sporova.
No iako dođe do njih, barem za nadolazeće pregovore ne postoji opasnost od otmice. Kako objašnjava Moreno, u Catamarci “imamo vrlo dobar dijalog s vladom i, iako se ponosimo time da smo apolitični, pratimo vladu u njezinim odlukama, sve dok za naše članove dobivamo povoljne uvjete.” No, nije tako u drugim provincijama, “poput San Juana, gdje se vlada dogovara s elektroprivrednom tvrtkom da se korisnicima ne povećavaju tarife, a varijabla prilagodbe postaju zaposlenici – zato su tamo masovni otkazi, podizvođači bez kolektivnog ugovora itd.”
Na pitanje zašto misli da CGT nikad nije odala priznanje Smithu i govori li to nešto o današnjoj sindikalnoj solidarnosti u Argentini, kaže da “nažalost, federacija Luz y Fuerza drži vrlo, vrlo nizak profil unutar CGT-a, a to je zato što se na taj način može okretati kako joj odgovara, bez zauzimanja čvrstog stava u obrani radnika, pa se nikada nije zauzela u CGT-u da zatraži priznanje za Smitha.”
Ne štedi ni na kritici vlastitog sindikata: “Primjerice, kod prethodne vlade svi smo im sindikati predložili da održimo štrajk kako bi ukinuli porez na dohodak (koji čak zovu i porezom na rad). Glavni tajnik Federacije radnika svjetla i snage odgovorio nam je da to neće učiniti jer bismo, ako to napravimo, mogli izgubiti mirovinski sporazum (dogovor s vladom o povoljnijem umirovljenju, koji inače nije zakon, nego odluka, državne mirovinske agencije).”
Kad su još više inzistirali, “na kraju su nam odgovorili da ne žele da zbog toga budemo gorivo za helikopter (aluzija na to kad je predsjednik De la Rúa podnio ostavku i pobjegao helikopterom, kao da kažu: ako održimo štrajk zbog poreza na dohodak, bit ćemo kap koja će preliti čašu i srušiti tadašnju vladu).”
Najgore od svega, “s velikom zabrinutošću vidimo da nema mladih koji bi htjeli nastaviti sindikalnu borbu, ne prilaze sindikatu. Vjerujemo da je to zato što su zadovoljni onim što imaju ili su konformisti. U našem slučaju dogodilo se da su počela masovna otpuštanja, kršenje kolektivnog ugovora i to je izazvalo golem bijes prema sindikatu koji nas nije branio pred nepravdom.”
No, “to nas je natjeralo da krenemo djelovati iz nužde, iz potrebe za preživljavanjem, da tako kažemo, sve dok nismo ušli u sindikalno povjerenstvo. I sve to da nam se više nikad ne dogodi sindikalni vođa koji nam oduzima prava”, zaključuje.
Borba se nastavlja
Na kraju je režim pao, a kolektivni ugovor, kao i sindikat, opstao. Vojna hunta koja je mislila da će Smithovom otmicom i pretpostavljenim ubojstvom slomiti radnike danas je mrtvo slovo povijesti, dok se odredbe koje je on branio još uvijek primjenjuju na terenu. No ugovor koji je Smith ispregovarao pod prijetnjom smrti danas je pred novim izazovom, ali ne vojnim, nego birokratskim.
Ako se novi argentinski Zakon o modernizaciji rada iz ožujka 2026. održi u primjeni, mijenja se načelo koje je do tada jamčilo da ugovor automatski ostaje na snazi i nakon isteka roka. Smithov ugovor, barem u sadašnjem obliku, tada vjerojatno postaje prošlost, a povlastice poput 32-satnog radnog tjedna, koji se u izvorima o sukobu u Segbi navodi kao posebna stečevina, naći će se na pregovaračkom stolu pod pritiskom vremena.
Paradoks Smithove sudbine postaje još oštriji kad ga smjestimo u širi kontekst. U socijalističkoj Jugoslaviji, uz sve njene autoritarne strane, represija je imala drukčiju logiku i pogađala je ponajprije pokušaje neovisnog političkog i sindikalnog djelovanja izvan državne kontrole, o čemu svjedoči i nerazjašnjena smrt sindikalnog aktivista Radomira Radovića 1984. godine, a ne ljude koji su se borili za veću plaću.
Ne zato što je jugoslavenski režim bio humaniji – nego zato što su sindikati tamo bili sastavni dio državnog sustava, pa ekonomski zahtjevi nisu definirani kao "subverzija". Država je kontrolirala sindikat iznutra, pa ga nije trebala uništavati izvana. Za radnika na terenu to je značilo jedno: mogao se boriti za plaću, ali ne i za političku moć.
Isto vrijedi za kapitalističke zemlje tog vremena gdje je većina sindikata bila (i često ostala) pod kontrolom socijaldemokracije i/ili poslodavaca. Ipak, kad se usporedi s Argentinom, ta razlika nije samo formalna, već razlika između života i smrti. Ekonomska i politička demokracija u svijetu je tada izgledala drugačije nego danas, a primjer spomenutih triju zemalja pokazuje da je bilo i velikih razlika između njih.
No, zajednički im je tada bio Novi val, a stih o okončanju režima na kraju već spomenute pjesme je odjeknuo kao podsmijeh režimu koji je upravo pao, ali i kao duhoviti završetak pjesme o režimima prehrane. Iza te šale stajala je generacija koja je odrasla uz nestale i otmice i odjednom se mogla javno rugati onome što ju je godinama držalo u šutnji. Danas taj usklik odjekuje dvostruko. Okončao se režim generala i admirala koji su mislili da se radnička prava mogu oteti s ulice i baciti u bijeli Ford.
Ali okončava se, polako, i režim ravnodušnosti – onaj u kojem mlađi radnici ne znaju čiju krv nose u platnoj kuverti, u kojem se kolektivni ugovori gledaju kao tehnički papiri, a ne kao živi ožiljci. Stariji radnici još pamte, ali mlađi – rođeni u demokraciji, odrasli uz rock i "light" proizvode – za njih prava počinju onog dana kad uđu u firmu. Pokušavaju ih zainteresirati za povijest, prikazuju snimke borbi, ali mlađi ne obraćaju pažnju.
Hoće li se okončati i režim konformizma, ovisit će o onima koji su, poput Martina Morena i njegovih kolega iz Catamarce, iz nužde i bijesa ušli u sindikate i povjerenstva s borbenim duhom. Jer na kraju krajeva, diktature, demokracije, zakoni o radu dolaze i prolaze. Ali prava, kad su izborena krvlju, znaju trajati i onda kad ih se više ne sjećamo. Pitanje je samo hoće li ih se mladi sjetiti prije nego što bi ih opet morali izboriti.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Infobae.com
Preporučite članak: