Dok vlade pokušavaju zadržati kontrolu nad rastućim cijenama goriva, sukob na Bliskom istoku produbljuje već krhku ekonomsku situaciju. U Keniji su 18. svibnja 2026. četiri osobe ubijene u prosvjedima prije nego što je sindikat prijevoznika odgodio, a potom otkazao štrajk nakon vladinog obećanja o smanjenju cijene dizela.
No, iza te tužne vijesti krije se dublja priča: zašto afričke vlade, suočene s krizom, posežu za rješenjima koja ih dodatno oslabljuju?
Odgovor leži u mehanizmima neokolonijalizma, sustavu u kojem su naizgled suverene države i dalje ekonomski ovisne o bivšim kolonijalnim silama i njihovim institucijama. Ovaj tekst prati tu nit: od krvavih prosvjeda u više kenijskih gradova, preko krize goriva koja potresa Malavi i Senegal, do pitanja je li financijska "pomoć" Zapada zapravo produžetak stare dominacije.
Četvero mrtvih u prosvjedima, više od 300 uhićenih
Keniju su potresle demonstracije 18. svibnja 2026., u kojima su četiri osobe ubijene, a više od 30 ozlijeđeno. Ljudi su izašli na ulice nakon što su operateri javnog prijevoza krenuli u štrajk i tako paralizirali javni prijevoz. Štrajk je dodatno stvorio kaos: mnogi nisu mogli na posao, cijene prijevoza su skočile, a prometnice su blokirane. Associated Press izvijestio je da su prosvjednici palili gume, blokirali glavne ceste i sukobljavali se s policijom.
Prema riječima ministra unutarnjih poslova Kipchumbe Murkomena, tijekom prosvjeda uhićeno je 348 osoba. Vlada ih optužuje za sudjelovanje u nasilnim i nezakonitim prosvjedima.
Vlada je ipak obećala smanjenje cijene dizela pa je štrajk prvo suspendiran, a zatim i obustavljen.
Vladine intervencije u cijene goriva dodatno povećavaju pritisak na javne financije, dok se administracija predsjednika Williama Ruta pokušava nositi s fiskalnim deficitom i rastućim troškovima duga. Utjecaj napada SAD-a na Iran i šireg sukoba na Bliskom istoku na mnoga afrička gospodarstva u početku su ublažile vladine subvencije za gorivo i regulirane cijene koje s vremenskim odmakom prate kretanja na međunarodnom veleprodajnom tržištu.
No, države su prisiljene prenijeti daljnji rast cijena goriva jer više ne mogu priuštiti troškove subvencija. U ciklusu cijena za svibanj i lipanj 2026. kenijska je vlada podigla cijenu dizela za 23,5 posto, na 242,92 kenijska šilinga po litri. Taj je potez krajem svibnja izazvao prosvjede u više kenijskih gradova, u kojima su četiri osobe ubijene, te štrajk prijevoznika koji je paralizirao dijelove zemlje, zatvorivši mnoga poduzeća i škole.
Predsjednik Ruto izjavio je kako nije utjecao na operatere matatu minibuseva da otkažu najavljeni štrajk, dodajući da je odluka uslijedila nakon rasprava o trenutačnoj situaciji s gorivom. Dana 21. svibnja 2026. kazao je kako se sastao s čelnicima prometnog sektora kako bi razgovarali o krizi s gorivom te im objasnio stav vlade i izazove s kojima se suočava. Istaknuo je da je sastanak trajao oko tri sata, a nakon završetka razgovora, čelnici prometnog sektora naznačili su da će otkazati planirani štrajk nakon što su razmotrili informacije koje su im predočene.
Obraćajući se naciji iz Državne vile u Mombasi, Ruto je rekao da je proveo opsežne konzultacije s čelnicima prometnog sektora kao dio napora za pronalaženje trajnog rješenja za probleme koje su iznijeli operateri. Predsjednik je najavio da će vlada dodatno smanjiti cijenu dizela za deset kenijskih šilinga po litri u lipanjskoj i srpanjskoj reviziji cijena goriva, nadovezujući se na ranije mjere uvedene kako bi zaštitila potrošače i poduzeća od utjecaja rastućih svjetskih cijena nafte.
Prema Reutersu, vlada je od travnja do lipnja 2026. potrošila najmanje 28,1 milijardu kenijskih šilinga na subvencioniranje goriva. Najnovije smanjenje trebalo bi sniziti cijenu dizela na 222,86 šilinga po litri u Nairobiju, što donosi olakšanje operaterima javnog prijevoza, logističkim tvrtkama, poljoprivrednicima i proizvođačima koji uvelike ovise o tom gorivu.
Stvaranje tenzija
Dio javnosti je ostao zaprepašten nakon što je politički razgovor o rastućim cijenama goriva poprimio etnički zaokret. Naime, visoki vladini dužnosnici, uključujući ministra unutarnjih poslova Murkomena i glavnog tajnika vladajuće UDA-e Omara Hassana, sada tvrde da određena etnička skupina stoji iza nedavnih prosvjeda diljem zemlje protiv poskupljenja goriva, te da nije bilo sličnih prosvjeda dok William Ruto nije bio predsjednik.
Opozicija uzvraća optužujući vladu da izbjegava odgovornost i pretvara nacionalno ekonomsko pitanje u plemensku politiku, a glavna sutkinja Martha Koome upozorila je da bi etnička raznolikost Kenije trebala ujedinjavati, a ne dijeliti zemlju. Cleophas Malala, bivši tajnik UDA-e i sadašnji dopredsjednik opozicijske stranke DCP (osnovane nakon razlaza njezina utemeljitelja s administracijom predsjednika), optužio je Ruta da provodi "balkanizaciju".
Opće je poznato je da nacionalistička retorika i poticanje međuetničkih napetosti (s rezultatom raspada) nose ime upravo po našem dijelu svijeta, pa i kenijski političari upozoravaju na iste.
Međunarodni problem
Naravno, ovo nije samo kenijski problem. Rast cijena goriva postao je regionalni i globalni pritisak, osobito za afričke zemlje koje ovise o uvozu energenata i imaju ograničene devizne rezerve. Napadi na Iran i poremećaji u opskrbi preko Perzijskog zaljeva i Hormuškog tjesnaca povećali su cijene nafte, troškove uvoza i fiskalni pritisak na države koje pokušavaju ublažiti udar na stanovništvo subvencijama ili reguliranim cijenama. Diljem Afrike, zemlje ovisne o uvozu goriva užurbano pokušavaju obnoviti energetske resurse.
U svibnju 2026. Komori su suspendirali povećanje cijena goriva nakon smrtonosnih prosvjeda. U Mozambiku je štrajk vozača minibuseva zaustavio Maputo nakon što su cijene dizela porasle za oko 45,5 posto. Kopnene zemlje koje ovise o gorivu koje se uvozi kamionima – poput Malavija, Zambije i Bocvane među najpogođenijima su.
Malavi je iscrpio svoje strateške zalihe goriva i prodaje dio svojih zlatnih rezervi kako bi prikupio stranu valutu, budući da gospodarski udarni valovi iz sukoba oko Irana produbljuju postojeću krizu goriva u jednoj od najsiromašnijih afričkih zemalja. Cijene dizela i benzina u Malaviju porasle su više od 140 posto u proteklih 12 mjeseci – što ga čini jednom od najskupljih zemalja na svijetu za kupnju goriva. U travnju 2026. dužnosnici Malavija priopćili su da su zalihe goriva u zemlji "potpuno iscrpljene" dok se suočavaju s akutnom nestašicom i nedostatkom strane valute.
Vlada Malavija pregovara o hitnom aranžmanu s Afreximbankom za financiranje uvoza goriva. Središnja banka Malavija prodaje 590 kg poluobrađenih zlatnih poluga kupljenih od lokalnih rudara u nastojanju da prikupi oko 78 milijuna dolara za plaćanje uvoza goriva. Prema analitičarima, zbog krize goriva očekuje se smanjenje prognoza gospodarskog rasta. Iako se početkom godine predviđalo da bi afričko gospodarstvo moglo ostvariti rast od 4,3 posto, sadašnji pokazatelji upućuju na drugačiji scenarij.
Dodatna je zabrinutost da će kriza stvoriti inflatorne pritiske. Središnje banke, za koje se prije sukoba u Iranu pretpostavljalo da će pristupiti smanjenju kamatnih stopa, sada moraju preispitati takav potez. Viši troškovi goriva dodatni su udarac kreditnoj sposobnosti zaduženih afričkih zemalja za koje su ulagači već smatrali da su blizu neplaćanja ili da trebaju hitne zajmove od MMF-a. Senegal se istodobno suočava s energetskim i dužničkim pritiscima. Nakon otkrića ranije neprijavljenih obveza iz prethodne administracije, MMF je suspendirao program potpore vrijedan 1,8 milijardi dolara, dok vlasti pregovaraju o novom aranžmanu i mjerama fiskalne stabilizacije.
Neokolonijalizam
A zašto financijska pomoć od MMF-a možda nije najbolje rješenje, objasnio je još 1965. godine Kwame Nkrumah, prvi predsjednik neovisne Gane i jedan od arhitekata afričkog oslobođenja, u svojoj knjizi Neo-colonialism: The Last Stage of Imperialism, (Neokolonijalizam: zadnji stadiji imperijalizma). Da on danas sjedi u uredu nekog afričkog ministra financija i pred njega dođu ljubazni ljudi iz Međunarodnog monetarnog fonda s aktovkama punim obećanja, vrlo vjerojatno bi ih izbacio van. Nkrumah, naime, u svojoj knjizi ne spominje izrijekom Međunarodni monetarni fond (MMF) u kontekstu direktnog kreditiranja, ali zato daje mnogo opasniju i slojevitiju sliku.
On ne govori o jednoj instituciji, već o cijelom neokolonijalnom monetarnom i bankarskom sustavu koji guši svaku mogućnost istinske ekonomske neovisnosti. Njegova je poanta sljedeća: čak i da vam MMF da kredit pod povoljnim uvjetima, taj novac će neminovno završiti u istoj onoj strukturi koju su već izgradile bivše kolonijalne sile, a koja je osmišljena da isisava bogatstvo iz Afrike.
Uzeti kredit, bio on od MMF-a ili neke druge zapadne institucije, bez prethodnog razbijanja te strukture, znači samo uliti svježu krv u žile starog neokolonijalnog tijela. Prvo, on pokazuje da je kontinent, citirajući Ekonomsku komisiju UN-a za Afriku, "izrešetan različitim trgovinskim režimima i sustavima plaćanja". Ključni način na koji su Velika Britanija i Francuska zadržale kontrolu jest taj što su nove neovisne države ostale u monetarnim zonama sa središtem u Londonu i Parizu.
Dok god je to slučaj, nijedna zemlja nema istinsku kontrolu nad vlastitom ekonomskom sudbinom. Nkrumah navodi primjer Istočnoafričkog monetarnog odbora (East African Currency Board) koji obuhvaća Keniju, Tanzaniju i Ugandu i otvoreno kaže: "Zemlje članice nemaju kontrolu nad domaćom ponudom novca. Dugoročno, nju kontroliraju razine izvoza i uvoza i tokovi stranih ulaganja, a kratkoročno, politika kreditiranja londonskih banaka."
U takvom sustavu, svaki pokušaj nacionalno usmjerenog rasta dovodi do "nedostatka valute koji koči ekspanziju". Primijenimo li to na kredit MMF-a, slika je jasna: ako uzmete kredit, a vaša monetarna politika je i dalje dirigirana izvana, sav taj novac može biti poništen kreditnom politikom stranih banaka koje jednostavno neće podržati vaš razvoj.
Drugo, Nkrumah konstatira da je bankarski sustav Afrike u potpunom vlasništvu zapadnog financijskog kapitala. Sve afričke banke su tada (kao i danas) podružnice ili su u većinskom vlasništvu banaka poput Barclaysa, Crédit Lyonnaisa, Société Généralea, Deutsche Bank i, što je posebno važno, američkih divova iz sfere Morgana (Morgan Guaranty, First National City Bank of New York).
Nkrumah citira analizu britanskog monopolističkog kapitalizma Sama Aaronovitcha da bi pokazao kako su te banke isprepletene s industrijom, stvarajući "grupu financijskih kapitalista koji dominiraju i financijama i industrijom". U tom kontekstu, uzeti kredit od MMF-a, koji bi se kanalizirao upravo kroz te iste banke u stranom vlasništvu, značilo bi financijski ojačati upravo one institucije koje drže vašu ekonomiju u podređenom položaju. Novac ne bi služio vama, već bi kroz kamate i kontrolu kreditnih tokova dodatno ojačao strane bankare.
Treće, Nkrumah navodi konkretne dokaze iz francuskog tiska kako se te banke "prilagođavaju novim uvjetima neovisnih država ne gubeći ništa od svog prijašnjeg utjecaja". Citirajući Le Monde, on pokazuje kako Crédit Lyonnais i Comptoir National d'Escompte de Paris transformiraju svoje podružnice u "tvrtke prema marokanskom ili tuniskom pravu", ali uz zadržavanje potpune kontrole. To je, po njemu, suština prijevare: formalno poštivanje suvereniteta dok se stvarna moć ne ispušta iz ruku. Kredit MMF-a uvijek dolazi s uvjetima "strukturnih reformi" koje u praksi znače upravo to: otvaranje vašeg bankarskog sektora i ključnih industrija stranom vlasništvu.
Nkrumahov odgovor na to je njegov vlastiti primjer. Kada je osnivao Banku Gane, rekao je: "Naša politička neovisnost bit će besmislena ako je ne iskoristimo za postizanje ekonomske i financijske samouprave i neovisnosti." Iako je dobio pomoć od Bank of England, njegova banka "nema potraživanja prema deviznim rezervama Engleske, već ima potpunu kontrolu nad vlastitim deviznim prihodima".
Konačno, Nkrumah upozorava da rascjepkanost monetarnih zona "šteti rastu trgovine u Africi", dovodi do ilegalne trgovine i gubitka prihoda te "naglašava razlike kada bi neovisne afričke države trebale raditi na jedinstvenom ekonomskom razvoju". Te zone "ovjekovječuju veze s bivšim kolonijalnim silama i jačaju snage neokolonijalizma".
Kredit od MMF-a, umjesto da pomaže, produbio bi tu rascjepkanost, jer bi svaka zemlja pojedinačno bila prisiljena pregovarati s istim tim silama i njihovim bankama, umjesto da se udruže i stvore vlastite, kontinentalne institucije.
Perspektiva
Društveni akteri koji se vide u tradiciji Nkrumaha i ostalih boraca za slobodu trenutno su marginalizirani, ali klasna borba ne prestaje. Tako je središnji odbor Komunističke partije marksista Kenije, čiji je član bio jedan od četvero ubijenih, uoči štrajka uputio svoj “najviši revolucionarni pozdrav radnicima, studentima, vozačima boda boda, radnicima u matatu prijevozu, seljacima, nezaposlenoj mladeži i potlačenim masama koje su trenutno uključene u generalni štrajk”, dok su reakcije manje radikalnih aktera bile fokusirane na konkretne ekonomske zahtjeve i političke reforme unutar postojećeg poretka.
Sindikati igraju dvostruku ulogu: krovna organizacija COTU oštro je osudila napade, nazivajući ih "promišljenom samsonovskom misijom" koja riskira podjele, dok su istovremeno hvalili vladine mjere, poput povećanja minimalne plaće za 12%. Nasuprot tome, Transportni savez, okupljajući matatu, boda boda i taksi udruge, bio je glavni organizator štrajka, ali su njihovi zahtjevi ostali strogo ekonomski: smanjenje cijena goriva i raspuštanje regulatorne agencije.
Kriza goriva u Keniji i široj Africi otkriva višestruke napetosti: rast cijena, subvencije koje vlade više ne mogu podnijeti, i prosvjedi s ljudskim žrtvama. Iako su odgoda i potom otkazivanje štrajka prijevoznika privremeno smirili situaciju u Keniji, temeljni uzroci – ovisnost o uvozu goriva, pritisak na devizne rezerve i strukturno naslijeđe neokolonijalnih financijskih aranžmana – ostaju neriješeni.
Iskustvo Malavija, Mozambika i Senegala pokazuje da su ad hoc mjere (prodaja zlata, hitni zajmovi i pregovori s MMF-om) tek kratkoročni flasteri. Dok god afričke države ne izgrade regionalnu financijsku i energetsku samodostatnost, cijena krize i dalje će se plaćati vrlo konkretno – kroz siromaštvo, društvene potrese i ljudske živote.
Naš suradnik Slavko Stilinović donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Pexels
Preporučite članak: