Dok Dalmacija gori, a Slavonija pliva, sve je jasnije da klimatska kriza više nije apstraktna prijetnja budućnosti, već brutalna stvarnost sadašnjosti – i u Hrvatskoj. Srpanjske temperature u svibnju, požari koji gutaju šume, oluje koje ruše krovove i poplave koje uništavaju usjeve više nisu iznimka, nego novo „normalno“.
I dok se političari utrkuju u izražavanju zabrinutosti, a mediji sve češće koriste termine poput "klimatska katastrofa", ono što se uporno prešućuje jest – tko je za to odgovoran. Jer iza svakog suhog korita rijeke, iza svakog izgorenog maslinika, iza svakog evakuiranog sela stoji sustav koji prirodu ne promatra kao zajedničko dobro, nego kao sredstvo za ostvarenje profita.
Klimatska kriza u Hrvatskoj i svijetu nije samo posljedica „loše sreće“ ili „prirodnog ciklusa“ – ona je proizvod društveno-ekonomskog poretka koji uništava temelje života u ime rasta i zarade. A taj poredak ima ime - kapitalizam
Svako društvo ovisi o korištenju prirodnih resursa i interveniranju u prirodi na druge načine, to je u biti i što nas razlikuje od životinja: gradnja gradova, infrastrukture kao što su ceste i tračnice, vađenje sirovina, poljoprivreda. Takve intervencije u prirodi uvijek su se događale u različitoj mjeri otkad su ljudi počeli stvarati svoja sredstva za život. Međutim, odnos čovjeka i prirode nije isti u svakom društvu i pod današnjim uvjetima ima neke posebnosti koje mogu ugroziti cijelu našu vrstu.
U kapitalizmu je cilj uvijek povećati uloženi kapital tj. ostvariti dobit, no tvrtke teže samo kratkoročnoj dobiti. Hoće li se prirodni temelji proizvodnje (i života), na primjer čista voda ili čisti zrak, osigurati i za sljedeće generacije, nije važno za kratkoročnu dobit, već suprotno - ako zrak bude otrovan, moći će se prodavati filtri za zrak ili maske za šetnje. U kapitalizmu, kao što svaki dan svjedočimo, bezobzirno se ne iskorištavaju samo radnici, već i prirodni resursi da bi se osigurala i povećala dobit.
No, to trajno ugrožava osnovu cijelog sustava – naime prirodu i ljude same, pa u krajnosti i one koji (još) profitiraju od ovog sustava. Ovaj destruktivan odnos prema ljudima i prirodi – u kojem dobit nadilazi brigu za zdravlje, okoliš i budućnost – nije nov, već je duboko ukorijenjen u logici sustava. Još je Friedrich Engels u svom djelu Položaj radničke klase u Engleskoj sredinom 19. stoljeća dokumentirao kako je težnja stanodavaca za što većom zaradom rezultirala smještajem radnika u nehigijenskim, prenapučenim i opasnim uvjetima. Posljedice su bile širenje bolesti poput tifusa, kolere i tuberkuloze – bolesti koje nisu birale samo siromašne, već su se, kako je Engels upozoravao, nerijetko širile i na bogatije slojeve društva, uključujući i one koji su profitirali od takvog sustava.
Vječne kemikalije - vječni problemi
Dakle, kada se zdravlje i sigurnost žrtvuju radi kratkoročnog profita, šteta se dugoročno vraća – ne samo radnicima (i prirodi), nego i poduzetnicima. Aktualni primjer je činjenica da je prema istraživanju koje je objavila organizacija Pesticide Action Network (PAN), u svim europskim vinima koja su testirali pronađena trifluoroctena kiselina (TFA). Na prisutnost takozvanih “vječnih kemikalija” (PFAS) u sklopu njihovog istraživanja testirano je 49 vina iz deset europskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, no barem je “dobra vijest” da su dva testirana hrvatska vina bila među najmanje zagađenima.
Logika je ista: zdravlje potrošača i okoliša podređeno je maksimiziranju dobiti. Poli i perfluoralkilne tvari (poznate i kao PFAS ili “vječne kemikalije”) predstavljaju skupinu sintetskih kemijskih spojeva koji sadrže više atoma fluora vezanih na ugljikov lanac. Prva primjena PFAS-a započela je 1938. godine s razvojem teflona, a koristili su se za izradu premaza i proizvoda otpornih na toplinu, ulje, mrlje, masnoću i vodu. Inače se mogu pronaći u raznim proizvodima poput vodootpornih tkanina (npr. najlon), tajica za jogu, tepiha, šampona, proizvoda za žensku higijenu, zaslona mobilnih telefona, boja za zidove, namještaja, ljepila, ambalaže za hranu, pjene za gašenje požara te u izolaciji električnih vodiča, no i u vinu kada zdravlje nije na prvom mjestu, već dobit. Zato sad i najbogatiji piju otrovno vino.
Iako su već Marx i Engels prepoznali ovu temeljnu proturječnost, koja karakterizira odnos čovjeka i prirode u kapitalizmu, nisu mogli predvidjeti koliku će štetu ovaj ekonomski sustav nanijeti samoj planeti. Svjetska meteorološka organizacija (WMO) potvrdila je da je 2024. godina najtoplija u povijesti mjerenja, na temelju analize podataka iz šest međunarodnih skupova. Prema preliminarnim podacima, 2024. će vjerojatno ostati upamćena kao prva kalendarska godina u kojoj je prosječna globalna temperatura bila viša za 1,5 stupnjeva Celzijusa u odnosu na predindustrijsko razdoblje (1850.–1900.).
Taj prag ima snažno simbolično i znanstveno značenje, budući da je upravo ograničenje zagrijavanja na 1,5 °C ključni cilj Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. Unatoč ovom zabrinjavajućem razvoju događaja, dugoročni cilj Pariškog sporazuma – ograničenje globalnog zagrijavanja na 1,5 °C – još uvijek nije izvan dosega. Međutim, WMO upozorava da je taj cilj sada u ozbiljnoj opasnosti i zahtijeva hitne, opsežne i konkretne mjere za smanjenje emisija stakleničkih plinova diljem svijeta.
Ovi podaci predstavljaju snažno upozorenje međunarodnoj zajednici da klimatska kriza nije samo budući izazov, već svakodnevna stvarnost s kojom se već suočavamo, iako, kao što smo već spomenuli, ne sve u istoj mjeri.
Nepravda čak na Sudnji dan
Posebno je nepravedno to što će najteže posljedice klimatskih promjena snositi upravo oni dijelovi svijeta koji su najmanje doprinijeli njihovom uzroku – zemlje globalnog Juga. Dok su industrijalizirane zemlje globalnog Sjevera stoljećima akumulirale bogatstvo kroz kolonijalnu eksploataciju ljudi i resursa, danas nastavljaju održavati nejednak svjetski poredak kroz neokolonijalne mehanizme kontrole. Kroz dužničke odnose, trgovinske sporazume koji favoriziraju bogate zemlje, patenata nad tehnologijama za obnovljive izvore energije, te djelovanje institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, globalni Jug ostaje u podređenom položaju – ekonomski ovisan, politički ucijenjen i onemogućen u vlastitom razvoju koji bi mogao biti održiv i pravedan.
Uz to, multinacionalne korporacije iz zemalja globalnog Sjevera često premještaju ekološki štetne procese – od rudarenja litija do odlaganja otpada – upravo u one zemlje koje već trpe posljedice klimatskih promjena. U mnogim afričkim, azijskim i pacifičkim državama ljudi se već sada suočavaju s ekstremnim vremenskim uvjetima, gubitkom staništa, širenjem bolesti i kolapsom lokalnih poljoprivrednih sustava, dok istovremeno nemaju pristup sredstvima za prilagodbu, kao što su tehnologije za navodnjavanje, obnovljivi izvori energije ili stabilna zdravstvena i socijalna infrastruktura. Klimatska kriza tako ne djeluje u praznom prostoru, nego unutar svijeta oblikovanog poviješću izrabljivanja i nejednake moći.
Sudnji dan, klimatska kataklizma koju je izazvao upravo način proizvodnje i potrošnje bogatog sjevera (na kojem je nastao i od kuda je počeo svoju razarajuću kampanju svijetom), neće pravedno raspodijeliti svoje posljedice. Najprije će pogoditi one koji su najmanje krivi – ljude koji nikada nisu letjeli avionom, koji žive bez pristupa pitkoj vodi, koji su već sada gurnuti na margine globalnog društva. Ova nepravda, čak i u času planetarne katastrofe, razotkriva brutalnu logiku postojećeg sustava: da ni na kraju svijeta ne postoji jednakost, već da privilegija kupuje vrijeme – ali ne i spas.
Što onda učiniti?
Ova proturječnost predstavlja najveći izazov današnjice i neadekvatan odgovor na isti (ili ukratko: nastaviti kao do sada) bi mogao vrlo lako značiti i kraj naše vrste kakvu ju znamo. Odnos čovjeka i prirode (kao i ljudi međusobno) mogao bi biti u osnovi drugačiji da tvornice, polja i politička vlast (kroz lobiranje i mito) više nisu u rukama tvrtki i milijunaša, čiji je jedini cilj stvaranje dobiti, već zadruga ili društva u cjelini. Da se proizvodnja planira na demokratski način, ne bi više bila podložna kratkoročnim svrhama, jer društvo ima interes za svoj dugoročni opstanak, a time i za održivu proizvodnju, a dioničari imaju interes za svoj kratkoročni profit.
I u takvom demokratskom i ekološkom društvu će i dalje morati postojati intervencija u prirodi, ali tada održivi odnos čovjeka i prirode ne bi bio zanemaren. Stoga bi proizvodnja i potrošnja resursa bila podložna razumnom i održivom planiranju usredotočenom na potrebe ljudi. Još uvijek se uporno formuliraju ideje kako se ovaj problem može riješiti u kapitalizmu. Na primjer, često se kaže kako se zagađenje okoliša može umanjiti učinkovitijom proizvodnjom. Međutim, razvoj tehnologije i veća učinkovitost ne smanjuju potrošnju energije i sirovina, već je u konačnici povećavaju.
Budući da učinkovitije metode proizvodnje smanjuju vrijednost pojedinačnih roba iste su jeftinije na tržištu. Kao rezultat toga, više robe se prodaje, a to znači da se potreba za energijom po robi smanjuje, ali se zato ukupno povećava, jer se više prodaje. Naravno, prilikom kupnje proizvoda pojedinca se može uvjeriti da je proizveden s najmanjim mogućim utjecajem na okoliš, ali postojeći strukturni problemi ne mogu se riješiti takvom “kritičnom potrošnjom”, ako se više troši nego prije.
Najnoviji primjer negativnog utjecaja moderne tehnologije na okoliš je činjenica da podatkovni centri za umjetnu inteligenciju gutaju sve više pitke vode, sa povećanjem od 70 posto u odnosu na prethodno prošlogodišnje razdoblje, kako je izvijestio Klimatski portal. Neki i dalje čvrsto vjeruju kako može postojati „zeleni kapitalizam“ koji bi funkcionirao bez rasta, no kapitalizam bez rasta ne postoji i ne može postojati, budući da je rast nužan uvjet kapitalističkog načina proizvodnje.
Pored toga, zastoj rasta bi doveo sljedeću krizu, koja bi dovela do uništenja kapitala (koje nije stvorilo dobit i time nije ispunilo svoju jedinu svrhu), a time i do masovnih otpuštanja, stagniranja plaća i sličnih posljedica. Dakle, ne radi se o demoniziranju samog rasta, jer je ekonomski rast ponekad i potreban, posebno u zemljama u razvoju, kao u Hrvatskoj ili na globalnom Jugu. Problem nastaje kada je rast u okviru kapitalizma nekoordiniran i destruktivan. Čini se da se suprotnost između profitnih interesa korporacija i banaka i interesa ogromne većine stanovništva za očuvanje prirodnih temelja života ne može riješiti unutar kapitalizma.
Društveni razvoj u kapitalizmu određen je dobiti vlasničke manjine, a ne interesima šire radničke većine, koja svaki dan ostvaruje dobit dioničarima i vlasnicima. Interes za ukidanjem takvog sustava i prevladavanjem eksploatacije, stoga izražava prirodni interes cijelog čovječanstva za očuvanjem okoliša. Temeljni problemi čovječanstva poput trenutne ekološke krize ne mogu se riješiti ako prethodno nije riješeno pitanje tko živi od svog rada, a tko od tuđeg kao i povezano pitanje tko zagađuje zrak sa privatnim avionima, a tko nema ni auta.
Ako želimo sačuvati planet, ne možemo samo tražiti zelenije proizvode ili računati na „održivi razvoj“ unutar postojećeg poretka. Klimatsku krizu nećemo riješiti tako da apeliramo na savjest onih koji od nje profitiraju. Potrebna je temeljita promjena – demokratski preustroj proizvodnje i potrošnje, temeljen na društvenim potrebama, a ne na korporativnoj dobiti. To znači da resursi, znanje i tehnologije moraju biti dostupni svima, a ne pod kontrolom manjine koja odlučuje o budućnosti većine.
Suočeni s klimatskom kataklizmom koju kapitalizam ne samo da nije sposoban spriječiti, već je i uzrokovao, vrijeme je da se organiziramo: protiv sistema koji trguje našom budućnošću i za društvo koje stavlja život iznad profita. Jer nije dovoljno preživjeti – cilj mora biti pravedan, održiv i slobodan svijet za sve.
Kako dalje?
Suočeni s klimatskom kataklizmom koju kapitalizam ne samo da ne može riješiti, već ju je i uzrokovao, postaje jasno da apeli za “održivi razvoj” unutar postojećeg poretka nisu dovoljni. Umjesto promjena koje idu na ruku profitu, potrebna je promjena koja ide u korist života. Umjesto “zelene tranzicije” kojom upravljaju korporacije i financijske institucije, potrebna nam je demokratska reorganizacija društva – u kojoj se resursi, znanje i tehnologije koriste za zadovoljavanje potreba svih, a ne za bogaćenje nekolicine.
Ideja odrasta (degrowth) postaje sve prisutnija u javnom diskursu jer nudi drukčije razumijevanje napretka. Umjesto utrke za rastom, odrast predlaže društvo koje je organizirano oko održivosti, solidarnosti i pravedne raspodjele. To uključuje kraće radno vrijeme, javno financirano zdravstvo i obrazovanje, pristupačan javni prijevoz, smanjenje proizvodnje beskorisne robe, kao i lokalizaciju prehrambenih i energetskih sustava.
