Od 17. stoljeća labinski rudnici oblikuju život Labinjana, zato i uzvik: Rudnik je naš! Kako su iskopali milijun i sto pedeset tisuća tona ugljena, štrajkali, borili se protiv fašista... Za Radnička prava govore oni kojima je rad u rudniku donosio kruh na stol. Crticu iz života labinskih rudara i njihovih obitelji donosi vam naš suradnik Roko Silov.
“Kova je naša” uzvikivalo se na Labinštini sada već davne 1921. godine. To je bio poklič otpora protiv nepravde, poklič protiv fašizma. Godinama kasnije, 1985. sniman je i film Crveni i crni. Film redatelja Miroslava Mikuljana nije bio samo posveta “prvom antifašističkom pokretu na svijetu”, već i posveta samoj pobjedi nad fašizmom. Prvi je puta prikazan 1985., dakle na 40. obljetnicu pobjede, čime ove godine ne slavimo “samo” 40. godišnjicu filma, već i 80. godina od pobjede kojoj je posvećen.
Nasljeđe Labinske republike, kao i rudarenja, vidimo i danas. Rudarenje na Labinštini počinje već početkom 17. stoljeća kada je u dolini Krapna izdana prva koncesija za rudarenje. Tijekom 18. stoljeća četrdesetak rudara proizvodilo je 560 tona ugljena godišnje, da bi početkom 20. stoljeća u Labinskim rudnicima radilo oko 1500 rudara koji su godišnje iskopavali 90 tisuća tona ugljena.
Štrajkom protiv fašizma
Rudari Labinštine su 1920. iskopali oko 107 tisuća tona ugljena, dok je 1921. ta brojka bila nešto manja od 80 tisuća tona. Do te godine rudari su već nekoliko puta i štrajkali. Motivi ranijih štrajkova bile su raznoliki; niska zarada, neisplaćivanje plaća, povećanje broja radnih sati, kao i otpuštanje rudara. Štrajk 1921. rezultat je višemjesečnog nezadovoljstva i ljutnje labinskih rudara s novim talijanskim vlastima koje su sve češće imale fašističke tendencije.
Prisilna talijanizacija, porezi i premlaćivanje sindikalnog vođe Giovannija “Ivana” Pippana, ali i fašističko spaljivanje zgrade radničkog odbora u Trstu bili su motivi za pobunu. Ta pobuna se dogodila 2. ožujka 1921. na Krvovoj placi (Crvenom trgu) na Vinežu kada su rudari zauzeli rudnik i uzvikali "Kova je naša!" (rudnik je naš).
Uzvik je to koji je obišao Europu. Rudnici su blokirani, uspostavljene su takozvane “Crvene straže”, a putovati se moglo samo s propusnicom. Nakon 37 dana štrajka i pobune, talijanske vlasti šalju oko tisuću vojnika da vrate kontrolu nad rudnikom i time prestaje tzv. Labinska republika - pokret koji mnogi, iako Benito Mussolini tada još nije bio na vlasti, smatraju prvim antifašističkim pokretom u Europi.
U borbi s talijanskim vlastima život gube dvojica rudara Maksimilian Ortar i Adalbert Sykora. Godinu dana kasnije Mussolini organizira Marš na Rim i postaje novi premijer Italije. Tom prilikom sam sebi daje titulu Il Duce.
Mussolini hoće puno ugljena, gradi Rašu i Podlabin
Dolazak Mussolinija na vlast rezultiralo je većom potrebom za ugljenom. Želja za industrijalizacijom Istre i plan da se iz Labinskih ugljenokopa godišnje iskapa milijun tona ugljena rezultirala je promjenama na Labinštini. Od grada na brdu’, što je po nekim izvorima etimologija latinskog naziva za Labin - Albona, Labin postaje središte Istočne Istre. Smješten skoro pa točno između Rijeke i Pule - lokacijski je savršen za talijanske planove, a njegovi rudnici potrebni za njihovu realizaciju.
Za Mussolinijevo doba na Labinštini se gradi Podlabin, otvaraju se novi rudarski pogoni, luke i rudarska škola; a najveći pothvat desio se 1936. kada je Mussolini, po uzoru na neke talijanske gradove, dao sagraditi Rašu. Iako je ondje rudarenje počelo već u 17. stoljeću, do sredine 30-ih godina prošloga stoljeća dolina Krapna bila je močvarno područje s po nekoliko kuća i crkvom Svete Barbare. Tada počinje izgradnja mjesta koji je trebao biti dom za dvije do tri tisuće stanovnika.
Izgradnja je završena u rekordnom roku od godine dana, a ime je iz projektnog naziva Liburnija promijenjeno u Raša - po istoimenoj rijeci. Tih je godina proizvodnja u svim rudnicima Labinštine rasla iako se broj rudara smanjivao. Tako je u Raši 1929. iskopano skoro pa 200 tisuća tona ugljena s 1203 zaposlena rudara, 1932. godine 266 650 tona s 1071 rudara, a godine 1936., kada je počela izgradnja Raše, više od 700 tisuća tona ugljena.
Mussolinijev cilj od milijun tona godišnje postignut je 1942. kada Istarski ugljenokopi Raša, koji su pokrivali cijelu Labinštinu, ostvaruju rekordnu proizvodnju od milijun i sto pedeset tisuća tona ugljena.
Raste proizvodnja, a padaju plaće
No, dok je proizvodnja rasla, plaće su padale. Tako imamo podatak da je 1928. podgrađivač imao plaću od 20,11 lira, dok je 1933. ta plaća iznosila 16,41 liru. Ista je situacija i s kopačima.
Nakon Drugog svjetskog rata i pada Mussolinija Istra se vraća SR Hrvatskoj. Labinski rudnici nastavljaju s proizvodnjom u nešto manjem obliku, da bi se nakon 1950-ih postupno počeli zatvarati. Najprije je “pao” Štrmac 1954., pa Raša 1966. Energetska je kriza 1973. nakratko vratila Labinjane u rudnik kada su otvoreni rudnici u Tupljaku i Ripendi.
Rad u rudniku - buđenje u 4 ujutro, bijela i crna garderoba
U tim se okolnostima u Labin se vraća Josip Štemberga i postaje prvi nadglednik rudnika u Tupljaku. On nam objašnjava kako su rudnici na Labinštini funkcionirali, od dolaska na posao, samog rada pa do beneficija.
“Prva smjena se budila oko 4:30 ujutro kako bi na posao stigla do 6 autobusom koji im je bio organiziran. Kada su došli na posao rudari bi prije svega dobili sendvič, pa bi onda išli u garderobu presvući se. Labinski su rudnici imali dvije garderobe, takozvanu bijelu i crnu. U bijeloj su se svlačili iz “civilne” odjeće, a u crnoj ih je čekala njihova radna uniforma” objašnjava nam Štemberga navodeći kako je svaki rudar imao svoj broj pod kojim su mu bile uniforma i oprema.
“Nakon što su se rudari presvukli u radnu uniformu i uzeli opremu dolazili su na pregled kod nadglednika (mene), kako bi ustanovio jesu li u sposobnosti ići u rudnik” priča nam Štemberga. “Ako sam procijenio da su trijezni i sposobni za rad, onda su ulazili u lift i spuštali se u rudnik na dubinu od 350 do čak 700 metara, ovisno o rudniku.
U labinskim rudnicima 60.000 radnih nezgoda
Dolje se odlazilo u grupama od četiri do pet rudara, svako zadužen za svoj posao”, navodi Štemberga i ističe kako je zbog opasnosti posla sigurnost uvijek bila prioritet.
Rad u rudnicima je bio opasan, a nesreće nisu bile rijetkost. Tako je primjerice 1940. eksplozija metana usmrtila 372 rudara, dok je ista nezgoda 1948. usmrtila njih 86. “Tijekom mojih 27 godina rada kao nadglednik bilo je devet smrtnih slučajeva” prisjeća se Štemberga. Tijekom povijesti rudarenja na Labinštini je u rudnicima ozlijeđeno oko 60 tisuća rudara.
“Ako netko nije bio sposoban za otići u rudnik nije bio zakinut za nadnicu, jer oni koji nisu bili radno sposobni mogli su nadoknaditi smjenu radnom nedjeljom” kaže nam Štemberga. Naime, u Labinskim se rudnicima inače nedjeljom nije radilo, već je ona bila rezervirana za prekovremeni i naknadni rad.
“Rad u rudnicima nije bio lagan. Zahtijevao je veliku predanost i disciplinu” navodi Štemberga, uspoređujući ga s vojskom. Svatko od rudara morao je proći posebnu obuku, od kopača do rudara koji je minirao rudnike, a većina se školovala upravo u rudarskoj školi u Labinu.
Supruga rudara: Hoće li se moj muž vratiti s posla?
Labinski rudari su imali brojne pogodnosti od neradnih nedjelja, besplatnog obroka do beneficiranog radnog staža. Kako je bilo živjeti s rudarom govori nam Ida, supruga jednog od polagača mina. "Bilo je teško jer plaća nije bila velika, a uvijek si bio u neizvjesnosti hoće li se tvoj muž vratiti kući s posla. Josip (muž) je radio na izradi jamskih puteva, pa je uvijek ostajao na poslu dulje, često do 1 ujutro. Najteže je bilo čekati jer sam se uvijek bojala da bi zbog eksplozija mogao oboljeti na pluća ili niti se ne vratiti kući."
Kako je energetska kriza prolazila, tako je potreba za ugljenom slabila. Problemi s vodom, jačanje zelenih politika, kao i činjenica da se većina rudnika nalazila na usponu od 18 stupnjeva otežali su iskop. U takvoj situaciji dolazi do zatvaranja rudnika u Labinu čime je proizvodnja značajno pala. Stanovnici Labinštine polako prelaze u druge industrije, neki u TE Plomin, neki u Prvomajsku.
Zavrijedili beneficirani radni staž
“Nije sve bilo tako crno”, objašnjava Štemberga ističući kako su “rudari imali razne beneficije, glavna od kojih je bila beneficirani radni staž.” Naime, kako nam je bivši nadglednik objasnio svakom se rudaru za 12 mjeseci rada na otkopu pisalo 18 mjeseci staža, dok se njemu kao nadgledniku za 12 mjeseci pisalo 14.
Raspadom Jugoslavije i formiranjem Hrvatske Vlada RH donosi Odluku o restrukturiranju Istarskih ugljenokopa Tupljak s ciljem zbrinjavanja zaposlenika i postupnog zatvaranja rudnika do kraja 1998. godine.
Tupljak - posljednji rudnik na Labinštini, ali i u Hrvatskoj, zatvara se 1999. godine. Josip Štemberga time postaje vjerojatno jedini nadglednik koji je otvorio i zatvorio isti rudnik. U trenutku zatvaranja rudnika u Tupljaku ondje je radilo 300-injak rudara, od kojih je skoro polovica zbog beneficiranog radnog staža otišlo u mirovinu.
Rudarska baština
Danas na Labinštini imamo mnogo podsjetnika na industriju koja je hranila generacije Labinjana. Od spomenika, šohta (rudarskog okna) koji je svojevrsni simbol grada, do arhitekture od kojih je najzanimljivija tri vrste kuća koje su fašisti sagradili za tri vrste građana. Casarmoni namijenjeni za radnike, casacape namijenjena za direktore i vilete namijenjene višem sloju.
Iako je rudarenje kao glavna grana industrije propalo, pa nakon njega i Prvomajska koja je zapošljavala brojne stanovnike Labinštine, Labin je opstao na isti način na koji su opstali i drugi hrvatski gradovi na obali - zahvaljujući turizmu. Razlika je u tome što osim na more u Labin možete otići i u rudnik i vidjeti kako se nekada živjelo.
Foto: Roko Silov, privatna arhiva, Mateo Gobo / Gobo Digital
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Preporučite članak: