Je li europsko proljeće ili crvena jesen?

Nakon toplinskih valova ovog ljeta, u Europi je uslijedio val pobune. Prosvjedi i demonstracije buknuli su u Irskoj, Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Njemačkoj, Italiji, Austriji, Češkoj, Srbiji, Albaniji i Litvi. Mnogi od njih opisani su kao pokreti generacije Z i studentski pokreti, a u mnogim od ovih zemalja viđeni su slični prizori nereda.

Paralelno s time, veliki štrajkovi u Belgiji doveli su do otkazivanja brojnih letova, a 30. listopada u međunarodnoj koordiniranoj akciji sudjelovali su lučki radnici u 113 luka u 22 zemlje na pet kontinenata – pod sloganom „Lučki radnici ne rade za rat”.

Francuska

Sedma ekonomija svijeta, zemlja koja trenutačno predsjeda skupinom G7, zemlja koja poziva na reformu UN-a, vodeća vojna sila na kontinentu, nuklearna sila, zemlja koja želi neovisnost od SAD-a i nastoji biti globalni lider – također je zemlja u kojoj su učenici iz radničkih obitelji digli pobunu jer nemaju školskog pribora ni učitelja u raspadajućim školama. Ovo nije ništa novo – Francuska je među zemljama OECD-a s najizraženijim problemom obrazovnih nejednakosti.

Kako piše Commissariat à la Stratégie et au Plan:

„Čak i kada na početku školovanja postižu dobre rezultate, djeca iz obitelji skromnijega socioekonomskog statusa u prosjeku imaju znatno otežan obrazovni put i osjetno nepovoljnije izglede za daljnje obrazovanje i profesionalnu karijeru.”

Klasnu segregaciju u francuskom školstvu osnažuje i sustav upisa na visoka učilišta Parcoursup, u kojem učenici iz privilegiranijih obitelji imaju povoljnije izglede za nastavak obrazovanja na prestižnijim ustanovama. Francuska nije jedina zemlja s prenatrpanim razredima i oronulim školama kojima nedostaju najosnovniji uvjeti, pa čak i odgovarajući sanitarni čvorovi.

Prema podacima istraživanja PISA 2025., 47 posto petnaestogodišnjaka u Grčkoj pohađa škole čiji ravnatelji navode da neodgovarajuća školska infrastruktura otežava nastavu.

Prosvjedi su počeli nakon blokade srednje škole Antoine-de-Saint-Exupéry u Créteilu, blizu Pariza, 17. rujna i brzo su se proširili, osobito u siromašnijim četvrtima. Do kraja rujna prerasli su u koordinirane blokade diljem zemlje, a tijekom listopada počeli su i veliki prosvjedi u Parizu i drugim francuskim gradovima.

Francuska policija odgovorila je pendrecima, gumenim mecima, šok-granatama i suzavcem, što je dovelo do ozbiljnih ozljeda nekoliko maloljetnika. Četrnaestogodišnjaku je slomljena čeljust nakon što ga je policajac iz neposredne blizine pogodio suzavcem ispaljenim iz bacača granata. Nakon operacija mogao je uzimati samo tekuću hranu kroz slamku.

Petnaestogodišnjak je izgubio šaku nakon eksplozije policijske granate tijekom blokade škole u Lensu. Šesnaestogodišnjak je izgubio vid na jednom oku, a njegova ozljeda odgovara ozljedi izazvanoj policijskim projektilom. Zbog tih i drugih slučajeva otvorene su istrage o policijskoj upotrebi sile.

Francuska vlada najavila je stroge mjere i žestok obračun s „ultraljevicom”, ograničila održavanje pojedinih prosvjeda te mobilizirala desetke tisuća policajaca. Za prosvjede 31. listopada angažirano je čak 70.000 policajaca i žandara, dok su u pojedinim područjima uvedena i noćna ograničenja kretanja.

Vlada je odlučila ispuniti manji dio zahtjeva i obvezala se na ograničavanje broja učenika u pojedinim srednjoškolskim razredima, dodjelu četiri milijarde eura povoljnih zajmova za obnovu škola te zamjenu sustava upisa na visoka učilišta Parcoursup do 2028. godine. Najavila je i otvaranje dodatnih 15.000 mjesta u visokom obrazovanju. Prosvjednici su poručili da ustupci nisu dovoljni i najavili nastavak borbe do ispunjenja zahtjeva.

Belgija

Početkom listopada prosvjedi su se proširili i na Belgiju, osobito na frankofonski dio zemlje, a šablona je ostala slična – učenički prosvjedi zbog stanja školstva te prosvjedi protiv fiskalnih politika, mjera štednje i porasta troškova života.

Paralelno s time, sindikati CSC i FGTB organizirali su prosvjedne akcije protiv vladinih mjera. Zbog očekivanog manjka radnika u zemaljskoj opsluzi zrakoplova tvrtke Alyzia, zračna luka u Bruxellesu najavila je otkazivanje približno 140 letova.

Među povodima prosvjeda bile su mjere štednje kojima vlasti frankofonske zajednice namjeravaju ostvariti uštede od približno 500 milijuna eura do 2029. godine. Mjere uključuju smanjenje sredstava za besplatne školske obroke i pribor, povećanje nastavnog opterećenja učitelja bez odgovarajućeg povećanja plaća te povećanje školarina. Nastavnicima u višim razredima srednjih škola broj nastavnih sati povećan je s 20 na 22 tjedno.

Tijekom prosvjeda došlo je i do sukoba s policijom, a privedeni su brojni prosvjednici, uključujući maloljetnike.

Italija (i prijatelji)

Slični su i povodi prosvjeda u Italiji – uz dodatno istaknuto protivljenje militarizaciji, ratnoj ekonomiji, fašizaciji i genocidu nad Palestincima. O generalnom štrajku solidarnosti s Palestinom 3. listopada 2025. godine pisao je kolega Karlo Mikić.

Tijekom listopada u Italiji su se dogodili veliki prosvjedi koji su obuhvatili desetke gradova. Sindikat USB za 30. listopada organizirao je generalni štrajk u trajanju od 24 sata, iako su vlasti ograničile njegovu provedbu u pojedinim prometnim sektorima.

Datum se poklopio s velikim koordiniranim međunarodnim štrajkom lučkih radnika, koji je obuhvatio 113 luka u 22 zemlje – uključujući Grčku, Italiju, Francusku, Španjolsku, Tursku, Maroko i Indiju – uz sudjelovanje više od 25 sindikata. Organizatori su ga opisali kao najveću takvu međunarodnu mobilizaciju u povijesti.

Prema procjeni kolektiva aktivista i istraživača No Harbour for Genocide, prijevoz robe vrijedne približno 2,8 milijardi dolara mogao je biti privremeno obustavljen u lukama. Riječ je o procjeni organizatora koja nije neovisno potvrđena.

U zajedničkoj izjavi sindikati Liman-İş, ODT, USB, CGT Ports and Docks, ENEDEP, LAB i ORSA Porti di Gioia Tauro iznijeli su sedam točaka. Njihovi zahtjevi uključuju kraj genocida nad Palestincima, kraj rata na Bliskom istoku, prekid korištenja luka u ratne svrhe i za prijevoz oružja i municije, protivljenje ratnoj ekonomiji, zdravstvene i sigurnosne mjere na radnim mjestima te kolektivne ugovore o plaćama. Izrazili su i solidarnost s Kubom, Venezuelom i Sudanom.

U zajedničkoj izjavi također navode:

„Vlade govore o 'sigurnosti', 'stabilnosti' i 'slobodi plovidbe'. No stvarnost je drukčija. Iza tih riječi kriju se suparništva oko kontrole nad energetskim i trgovačkim pravcima, lukama, sirovinama i tržištima.

Iza svega toga stoji sukob moćnih kapitalističkih država oko toga tko će dominirati u imperijalističkom sustavu. To nema nikakve veze s interesima ni sigurnošću ljudi.

[...] Istodobno, dok se milijarde troše na naoružanje, lučki radnici suočavaju se sa sve većim intenzitetom rada, iscrpljujućim rasporedima, fleksibilnim oblicima zapošljavanja, podugovaranjem poslova, niskim plaćama te nedostatkom mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.”

Talijanske vlasti odgovorile su pojačanom prisutnošću policije i sigurnosnih snaga, osobito u gradovima u kojima je prethodno dolazilo do sukoba. Prema procjenama sindikata USB, u štrajku i prosvjednim akcijama 30. listopada sudjelovalo je približno 1,5 milijuna ljudi. Neovisna potvrda točnog broja sudionika nije dostupna.

Albanija

„Flamingo revolucija” u Albaniji razvila se krajem svibnja i početkom lipnja 2026. godine iz prosvjeda protiv izgradnje luksuznih turističkih kompleksa na obali. Lokalni sukobi oko zemljišta i prava vlasništva, uključujući one povezane s projektom Blue Borgo na području Baks-Rrjolla, prerasli su u širu mobilizaciju protiv izgradnje u zaštićenim prirodnim područjima.

Osobito snažan val prosvjeda izazvali su planirani turistički projekti na otoku Sazanu i uz područje Vjosa-Narta, važnom staništu flaminga i drugih zaštićenih vrsta. Među investitorima povezanima s projektima nalazi se Jared Kushner, suprug Ivanke Trump. Vrijednost ulaganja povezanih s projektom na Sazanu procjenjivala se na približno 1,4 milijarde eura.

Pokret je vrlo brzo prerastao početne ekološke zahtjeve. Prosvjednici su počeli tražiti ostavku premijera Edija Rame, borbu protiv korupcije, zaštitu javnih dobara i promjenu gospodarske politike koja pogoduje velikim domaćim i stranim investitorima.

Tijekom listopada prosvjedima su se pridružili i učenici i studenti nezadovoljni stanjem obrazovanja i životnim uvjetima. Nakon šest dana intenzivnih uličnih sukoba prosvjednika i interventne policije, albansko Ministarstvo unutarnjih poslova objavilo je podatak o 295 ozlijeđenih osoba, među kojima je, prema istom izvoru, bilo 186 policijskih službenika.

Premijer Edi Rama prosvjede je pokušao prikazati i kao posljedicu djelovanja vanjskih i radikalnih političkih sila. No, unatoč takvim optužbama, pokret se nastavio širiti i izvan svojih početnih ekoloških zahtjeva.

Srbija

Studentski pokret u Srbiji odmaknuo se od svojih radikalnih začetaka, od plenuma i zahtjeva za izravnom demokracijom, a dio tog političkog potencijala zamijenjen je ulaskom u slijepu ulicu liberalne demokracije, koju cijeli svijet naizgled želi napustiti. Otvorile su se i rasprave o Kosovu i Metohiji, a s njima i pitanje vraćanja starim nacionalnim političkim obrascima.

Stvar je kulminirala pobjedom studentske liste na parlamentarnim izborima 25. listopada i pozivima njezinih predstavnika na „mir i nenasilje”. Prema objavljenim rezultatima, studentska lista osvojila je većinu zastupničkih mjesta u Narodnoj skupštini.

Mnogo bi se dalo reći o tome koliko je razvoj događaja u Srbiji kontradiktoran, ali kontradikcija je urođena u nacionalno-građansku, odnosno buržujsku vlast. Pokret koji je nastao iz pobune protiv institucija sada se nalazi pred izazovom upravljanja upravo tim institucijama.

S druge strane, Srbija se našla praktički izolirana u nedostatku slične mobilizacije u regiji koja bi joj mogla poslužiti kao saveznik. Britanski The Times, pozivajući se na bivše policijske dužnosnike i političke izvore, prenio je tvrdnje da je Aleksandar Vučić nakon izbornog poraza razmatrao nasilno zadržavanje vlasti i osporavanje rezultata, ali je od toga odustao pod pritiskom. Vučić je takve navode odbacio. Scenarij građanskog rata, izgleda, nije bio oportun tijekom velikog vala prosvjeda na kontinentu.

„Mirni” prosvjedi u Srbiji imali su snažan odjek još 2024. godine, tijekom mobilizacije protiv rudarskog projekta Jadar kompanije Rio Tinto. Izborna pobjeda studentske liste otvara barem nekakvu šansu za drukčije, „dobrosusjedske” odnose u regiji.

Mada će, neizbježno, vrijeme pokazati koliko takvo „dobrosusjedstvo” nadilazi hrpu slogana, jer ovisne periferne državice jednostavno nemaju mnogo utjecaja na „vlastite” politike – barem izvan okvira promjena menadžera politike. U međunarodnim odnosima građanska vlast ne može stvoriti jedinstvo kakvo može stvoriti klasa.

Hrvatska

Paralelno s razvojem događaja u Srbiji, Filozofski fakultet u Zagrebu zabranio je održavanje RKS-ova događaja „Meet the Communist”, posvećenog komunizmu! I to nakon javnih pritisaka, poziva na uključivanje policije i sigurnosnih službi te reakcija pripadnika Mladeži Domovinskog pokreta i Josipa Dabre.

Uprava fakulteta zabranu je obrazložila nedostavljanjem traženih informacija o programu i sudionicima te protivljenjem političkom regrutiranju na fakultetu. No događaj nije odobren ni nakon što je Klub studenata predložio povlačenje RKS-a iz organizacije.

Naravno, nije bilo ni za očekivati išta drugo nego da će se drugovima smjestiti medijski linč, jer su uvijek oportunistička meta za skupljanje političkih poena na račun bauka komunizma. Svejedno, egzemplarna hrabrost.

No izvan medijskih spektakala riječ je, vjerojatno, i o stvarnom strahu buržoazije da se u Hrvatskoj ne ponovi kakav scenarij studentske pobune generacije Z. Ovdje bih sada vjerojatno trebao posvetiti dio teksta pitanju je li Hrvatska izuzeta iz svjetskih zbivanja ili smo mi jednostavno „preglup narod” pun ustašoida. U biti, taktički je genij RKS-a upravo u tome što je ukazao na apsurd medijskog prostora u Hrvatskoj, koji uopće stvara dojam „preglupog naroda”.

U Hrvatskoj se o fašizmu polemizira do granice boli i svatko tko je iole „lijevo” nastoji pokazati da je veći i bolji antifašist od ljevičara pokraj sebe. No fašizam nije naš veliki, preveliki grijeh u inače civiliziranom društvu, već rezultat dubinske krize kapitalizma u kojoj fašizam u određenom trenutku postaje oportun, kada se više nema na što osloniti osim na puki teror – a taj teror često je samo propagandni hologram i fatamorgana.

RKS-ov cilj je, vjerojatno, pokazati da ne mari za medijska zastrašivanja. Hrvatski grijeh nije urođena ustašoidnost niti pogrešne ideološke ili kulturne tekovine – već nedostatak klasne svijesti.

Problem školstva

Cilj je kapitalista uložiti u radničku klasu tek onoliko resursa koliko je nužno za njezin opstanak, a istodobno iz njezina rada izvući što veći profit. Bez stalne klasne borbe kapital nema razlog sam od sebe odustati od sve intenzivnijeg iskorištavanja radne snage.

Ova se kontradikcija odražava i u propadanju školskog sustava, čiji cilj nije samo obrazovanje, već i disciplina i reprodukcija klasnih podjela. Škola nije neutralna institucija, već slijedi sličnu logiku organizacije i discipline rada kao, primjerice, jedna tvornica.

Primjer Francuske pokazuje da čak ni maloljetni proleteri nisu pasivni sudionici vlastite eksploatacije, već jasno uviđaju da je meritokracija laž, da se klasna pozicija u velikoj mjeri nasljeđuje i da nema mnogo prilika za društvenu mobilnost u društvu segregiranom po klasnim linijama. Također, pokazalo se da su i učitelji spremni stati na stranu učenika, čak i u vrlo nasilnim, rizičnim i traumatičnim trenucima.

Međutim, problem škole nije samo nedostatak sredstava, već sam koncept škole kao takve, koja odvaja teoriju od prakse i mentalni rad od fizičkog rada te time osuđuje idući naraštaj radničke klase na monoton rad u kapitalističkom sustavu, s rasponom znanja koji odgovara tek određenoj vrsti zaposlenja.

Cilj obrazovanja, kao i svake ljudske aktivnosti, trebao bi biti razvoj čovjeka do njegova punog potencijala kroz razvijanje različitih interesa, bez rigidne discipline i straha da će njegovi interesi jednog dana biti beskorisni – jer ih neće moći nikome prodati.

Sve drugo značilo bi zaključiti da je rješenje „pustiti institucije neka obavljaju svoj posao”. No nakon povratka učenika u školu Antoine-de-Saint-Exupéry u Créteilu nastava se možda vratila u uobičajene okvire, ali iskustvo pobune i policijske represije nije nestalo s njom.

Preraspodjela bogatstva?

Da smo notorne liberalčine i da se dokažemo matematički pismenima, selektivno bismo pokazali neke statističke modele prema kojima su članice Europske unije najbogatije (i najdemokratskije, i najslobodnije) zemlje na svijetu i da se nitko nema oko ičega buniti.

Možda bismo čak zaključili da su pripadnici generacije Z „klinci-buntovnici” i završili tekst nekom pekmezastom i optimističnom notom da je „lijepo kada mladi mirno prosvjeduju, ali se ipak mora ostati pravno i fiskalno odgovoran”. Zatim bismo prizvali onu neoliberalnu floskulu o tome kako „bogatstvo kaplje prema dolje” (trickle-down economics), pa će i društvo i ekonomija ipak doći k sebi.

Dragom čitatelju prethodni se odlomak možda čini apsurdnim, ali zapravo velik dio buržujskog političkog spektra dijeli ovo mišljenje, samo s tu i tamo preformuliranom frazeologijom.

Čak i „ljevičari i progresivci” često smatraju da je problem svega u „korupciji”, „korporativnoj pohlepi” i „milijarderskoj klasi” – i da je rješenje u „preraspodjeli bogatstva”. Iako takva preraspodjela može ublažiti nejednakosti, ona sama po sebi ne dovodi u pitanje vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju niti odnose koji te nejednakosti neprestano iznova stvaraju.

Središnji problem kapitalizma zato nije pitanje konstantne redistribucije bogatstva, već pravo na pristup stvarima koje su nam potrebne za život. Ilitiga, tu smo gdje smo – bez socijalizacije sredstava za proizvodnju.

Kamo dalje?

Pobune i prosvjede koje vidimo nema smisla promatrati kao lokalne fenomene s lokalnim rješenjima, niti postoje kratkoročna rješenja za sistemske probleme. Drastične „mjere štednje” (što za radnika zapravo znači glad), učinci klimatskog kolapsa, ratovi, genocid, militarizacija i sveprisutni nadzorni sustavi za nas predstavljaju horor-budućnost – i bila bi notorna laž ovdje zaključiti da se u nekolicinu institucija na globalnom sjeveru treba uložiti „više novca”, a pred ostalim problemima zažmiriti i nadati se najboljem.

Stalna kriza koju proizvodi sam kapital daje izgovor fiskalno-političkim mjerama koje samo produbljuju krizu. To ilustrira i izjava njemačkog kancelara Friedricha Merza iz 2025., kada je poručio da se „njemačka socijalna država kakvu imamo više ne može financirati” – dok se istodobno zalaže za veliko jačanje njemačke vojske.

Isto se može reći i za Francusku, koja na svjetskoj pozornici nastoji glumiti Napoleona dok njezina radnička klasa nema osnovne uvjete za život, i za Ujedinjeno Kraljevstvo, čiji ministar obrane upozorava da se zemlja mora pripremiti za mogućnost rata u sljedećih tisuću dana!

S druge strane, nema se smisla bojati borbe za osnovne životne uvjete iako se tvrdi da je ona „fiskalno nemoguća”, kao što je slučaj s francuskim učenicima, koji od vlade dobivaju odgovore da su „potrebne mjere štednje zbog prevelike zaduženosti”.

Prema marksističkom tumačenju kapitalističkih kriza, dugovi i gubici nastaju i zbog toga što širenje proizvodnih kapaciteta nije usklađeno s potražnjom na tržištu. Kapital se tada sve više seli u sfere špekulacija, burzi i financijskih derivata – pa postaje fiktivni kapital odvojen od produktivnog sektora – i zatim pokušava cirkulirati natrag u realnu proizvodnju.

U tako „briljantnom” načinu proizvodnje tržišna vrijednost Alphabetovih dionica može u jednom danu pasti za približno pola bilijuna dolara – dok u „najrazvijenijim ekonomijama na svijetu” učenici nemaju osnovna sredstva za učenje.

Kamo dalje? Nema „kamo dalje” s kapitalizmom, neka ode na smetlište povijesti kamo i pripada. Solidarno!

Naš suradnik Marko Loina donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.

Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.

Foto: Pexels, Unsplash, KSFF

Preporučite članak: