Hrvatski sindikalist zatekao se usred monumentalnih prosvjeda u Rimu: “Sve je stalo, ali atmosfera je bila praznična – cijeli grad na nogama”
Početkom listopada ulice Rima pretvorile su se u more zastava i parola, talijanska prijestolnica postala je epicentar masovnog pokreta solidarnosti s Palestinom. Povod je bio izraelski napad na flotilu s humanitarnom pomoći, no ono što je uslijedilo preraslo je u jedan od najvećih građanskih prosvjeda u novijoj talijanskoj povijesti.
Naš sugovornik Petar Jeknić, sindikalni veteran i predsjednik radničkog sindikata HZMO-a, slučajno se tada zatekao u gradu. „Privatno sam bio sa ženom, vraćali smo se navečer s večere i odjednom vidimo da metro ne radi – sve je blokirano i ne puštaju unutra“, prisjeća se.
Kaže kako je metro radio samo po dva sata za vrijeme jutarnje i popodnevne špice da prebaci ljude na posao, a sami centar je bio u potpunosti blokiran iako je javni promet izvan centra više-manje funkcionirao. “Ali zato pola aviona nije letjelo. Željeznički promet totalni kuršlus, a luke poput Napulja sve blokirane da brodovi ne mogu ni ući ni izaći”.
Zagrijavanje za subotu
Već u petak navečer u sklopu općeg štrajka održan je veliki prosvjed koji je, kako kaže, bio tek uvod u ono što slijedi. „Po mojoj procjeni, okupilo se između 200 i 300 tisuća ljudi. To je zapravo bilo zagrijavanje za subotu“, kaže. Premijerka Giorgia Meloni prosvjednike je tada nazvala “produženom vikend revolucijom neradnika”, što je samo dodatno potaknulo Talijane da izađu na ulice, da se već iskoristi taj navodni produženi vikend. Subotnji prosvjed je bio je nešto nevjerojatno, “nezamislivo za naše prilike”.
Iako su on i supruga došli tek oko 19 sati kada su se ljudi počeli razilaziti (jer službeni početak prosvjeda bio je u 13:30) i dalje je vani bila ogromna masa ljudi. „Policija je govorila o 300 tisuća ljudi, organizatori o milijun, a moj osjećaj bio je bliže milijunu – cijele obitelji, mama, tata, pas i kravata“, kaže sindikalist. Subotnji prosvjed, dodaje, bio je „pravi monumentalni prizor“.
„Kod Piazza Venezia policajci su već sve blokirali i spremno stajali sa strane s palicama, maricama i vodenim topovima. Prosvjed je trebao biti kod Bazilike sv. Ivana Lateranskog, ali rijeke ljudi kretale su se već od Koloseuma petstotinjak metara dalje. Iznad nas helikopter stoji u zraku i nadgleda.”
Osupnula ga je količina palestinskih zastava i kefija i razlika u odnosu na Hrvatsku.
Deset prosvjeda u jednom
“Samo na spomeniku sv. Franje bilo je barem jedno sto ljudi”, prisjeća se. Na glavnom dijelu prosvjeda, gdje je bila postavljena bina, vladala je gotovo festivalska atmosfera. „Sindikalna središnjica USB imala je dva kamiona, zastave su se vijorile, glazba treštala, ljudi pjevali. Malo dalje omladina, pravi ljevičari, pjevali su onu svoju verziju Katjuše“, opisuje.
„Sve je to bio jedinstven prosvjed, ali kao da je deset manjih spojeno – sindikalisti, komunisti, LGBT, obitelji, studenti. Svi su bili na ulicama, kao kod nas kada su na Thompsona neki izašli s djecom koje su obukli u crnolegijaške majice—katastrofa—ali ovdje su djeca nosila pro-palestinske majice. Ali ne samo djeca već i starci od osamdeset godina, i nisu to bili samo komunisti ili ljevičari nego praktički cijelo društvo. Kod nas se nešto takvo može zamisliti samo u kontekstu nogometa, ili eto, Thompsona.”
Brzina koja fascinira
Kao člana središnjeg i izvršnog odbora NHS-a, kaže da ga je posebno impresionirala brzina kojom su talijanski sindikati reagirali. „U srijedu navečer Izrael napadne flotilu, a u četvrtak ujutro već pozivaju na opći štrajk – kao da su telepatski povezani! Kod nas, da bi predsjednik sindikata mogao izaći u javnost s nekom izjavom—a da to nije nešto sasvim trivijalno poput zazivanja većih plaća i slično— treba sazvati središnji odbor, zadovoljiti kvorum, raspravljati po dva do četiri sata – da bi on onda nešto nakon toga napisao, pa opet slao ostalima na odobrenje.“
Fascinirala ga je ta momentalna brzina reakcije. Ali ne samo to, nego i spremnost da se nešto toliko značajno poput općeg štrajka poziva već za idući dan. Već sat vremena kasnije vlada je proglasila štrajk nezakonitim jer nije najavljen deset dana unaprijed. Međutim, sindikalna središnjica na to je već pola sata nakon hladno poručila: „Rekli smo u petak opći štrajk i u petak je opći štrajk.“ I to se i dogodilo.
“Zna se što znači nezakonit štrajk, to nije zafrkancija!”, ali Talijani su očito bili spremni platiti tu cijenu. Uspoređujući s domaćim raspoloženjem oko organizacije štrajka, Jeknić se razočarano prisjeća: “Ja sam skoro pa već cijeli život u sindikatu i u svo to vrijeme tek smo jedan jedini put organizirali štrajk na samo jedan dan.
Za taj jedan dan morao sam službeno proći postupak mirenja, pa najavljivati štrajk na Markovom trgu, a onda se natezati s ljudima i moliti ih dva tjedna s nagovorom da izađu na štrajk. A koja je najčešća reakcija s njihove strane bila? – Tko će to meni platiti? I što reći onda na to? Naravno, mi smo odlučili da će sindikat platiti i članovima i nečlanovima samo da bi ljudi izašli na štrajk. A pogledajte Talijane! Znaju da im dnevnice neće biti pokrivene i da će ih sindikati podržati jedino u slučaju nepravednih otkaza iz osvete i slično, a odaziv je i dalje bio vrhunski!”
Međutim, Talijani su bili spremni platiti mnogo veću cijenu od propuštene dnevnice. Podsjetimo, zamjenik premijerke Meloni, Matteo Salvini je prijetio štrajkašima kaznama do 1000 eura ali i zakonom koji predviđa čak do dvije godine zatvora za blokiranje cesta i željeznice. Pa ipak, stotine tisuća ljudi blokirale su sve što se dalo blokirati.
„U petak je u Rimu praznična atmosfera – nema škole, nema ničega, svi vani!“, prisjeća se. “Nakon tog jednog proglasa štrajkalo je preko dva milijuna ljudi! A ovdje za jedan dan štrajka birokratska noćna mora. Možda nešto takvo doživimo u Hrvatskoj za par stotina godina.”
Rezultati i usporedbe
Rezultati su, kaže, stigli gotovo odmah. „Vlada je nakon toga donijela odluku o zabrani izvoza oružja za Izrael. Nevjerojatno kako pritisak može odmah dati rezultat, i to unatoč tome što je Meloni poznata cionistkinja.“ Opći štrajk i prosvjedi polučili su prvu zabranu izvoza, tj. povlačenje dozvole za prodaju oružja Izraelu, u dvije godine genocida. Iako čini tek 1% izvoza oružja Izraelu, Italija je i s time na trećem mjestu u svijetu, iza SAD-a – na kojeg otpadaju dvije trećine svog oružja i koji ustvari materijalno bez prekida omogućava genocid – i Njemačke.
Dotičući se i teme koja je u Hrvatskoj posljednje dvije godine na dnevnom redu svih razgovora, Jeknić je usporedio Rim s Hrvatskom, zaključujući da Talijani, unatoč višim troškovima života, žive dostojanstvenije.
„Bio sam u Rimu prošlog proljeća, cijene su ostale iste u cent. U Splitu, primjerice, mineralna je skočila s pet na šest eura tijekom sezone, a onda tako i ostala. Talijani imaju možda 10-15 posto veće plaće, ali mogu normalno živjeti. U centru Rima pizza deset eura, tjestenina isto, a možeš sjesti bilo gdje bez straha od računa. U Splitu su cijene kao u Dubaiju. Jedina dobra stvar u vezi naših cijena je to što gdje god otišao ispadne isto ili jeftinije!“
Na kraju razgovora, s osmijehom, ali i dozom gorčine, zaključuje: „Da mi je takav štrajk doživjeti u Splitu ili Zagrebu, umro bih mirne duše. Ali kod nas – No way Jose! Potpisao sam i pismo podrške Palestini, iako znam da ne možemo pomoći tom narodu nikako ali eto da neki način barem malo opereš savjest i lakše zaspeš.”
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Petar Jeknić
Preporučite članak: