Kako da bolje brinemo jedni o drugima? Može li automobil biti oružje u političkoj borbi? Moramo li se odreći užitaka da bismo bili odgovorni građani? Što je eksploatacija i sudjeluje li feminizam u njoj?
Brojna pitanja koja su pred publiku postavili gosti i gošće 17. Subversive festivala (20.5. - 8.6.2024.) potaknula su živahne i inspirativne rasprave nakon svakog izlaganja. Na njegovom filmskom dijelu moglo se pogledati 40 dokumentarnih i igranih filmova, na Subversive forumu poslušati predavanja, okrugle stolove i promocije knjiga domaćih i stranih autora i aktivista, a na Antikapitalističkom seminaru opremiti se alatima za razumijevanje ključnih elemenata društvene i političke stvarnosti s kojom smo suočeni. U sklopu festivala su postavljene i tri izložbe.
Teme ovogodišnjeg Subversivea (u čijoj sam organizaciji sudjelovala) za ovaj tekst su, među brojnim drugima, odabrane po labavo definiranom kriteriju onoga za što pretpostavljam da bi vam moglo biti zanimljivo i pristupačno, a ne onoga što je nužno teorijski najrelevantnije. Članak se zato može čitati kao teaser kojemu je cilj prije svega potaknuti vas da posjetite sljedeće izdanje.
Naslov festivala koji je ovaj put glasio Živjeti bez kapitalizma zvuči teško zamislivo, gotovo bajkovito. Vjerojatno bi lakše bilo živjeti bez kapitalizma, kada bi on preko noći nestao, nego što je predočiti si trenutno kako bi takav život mogao izgledati. Pa ipak, razvijanje političke imaginacije - sposobnosti zamišljanja radikalno drugačije budućnosti - neophodno je bilo kakvom progresivnom djelovanju i kao takvo predstavlja jednu od ključnih okosnica Subversive festivala.
Kao naručen dokaz o općem manjku političke imaginacije (i time kao prolog festivala) dogodio se razgovor novinara N1 Newsnighta Ivana Hrstića s Dinom Pokrajac i Karolinom Hrgom koje su 22.5. u emisiju došle najaviti festival. U emisiji je voditelj odlučio servirati gošćama seriju uobičajenih argumenata protiv komunizma, ili bilo kakvog antikapitalizma - od (parafraziram): “na Zapadu su ljudi ipak živjeli puno bolje nego u Jugoslaviji”, preko: “bolje je da se nadamo nekakvoj evoluciji u moralniji sustav nego da revolucijama gazimo po leševima”, pa do: “a što je s Kinom?!”.
Iako Hrstić izgovara pogrešno utemeljene antikomunističke argumente koji ne primjenjuju isti tip kritike na kapitalistički sustav, npr. na činjenicu da kapitalizam svakodnevno gazi po leševima - da je povijesno zaslužan za stotine milijuna žrtava, više nego bilo koja revolucija, novinar nije mentalno ograničen, a ni zlonamjeran - jednostavno je prigrlio skepticizam prema budućnosti bez kapitalizma koji nam se čitavog života nameće socijalizacijom kroz obrazovni sustav, medije, političke institucije… Prilikom čega se primjerice anarhizam ili komunizam prikazuju kao nerealne i potencijalno opasne utopije, a “moralni kapitalizam” kao nešto čemu se (bez da za to imamo ikakvog realnog razloga) možemo i trebamo nadati - kao očekivanoj sljedećoj etapi u civilizacijskom razvoju.
Ovo zato nije kritika Ivana Hrstića ili bilo kojeg drugog pojedinca. Ovo je prikaz jednog od simptoma duboke ukorijenjenosti kapitalističke ideologije u svim porama društva i nužnosti potpirivanja žarišta otpora kao što su programi Subversive festivala koji tu ideologiju nastoje raskrinkavati, inspirirajući autonomno razmišljanje i kolektivno djelovanje.
O čemu se sve zajednički razmišljalo ove godine?
Pitanje vezano uz brigu jednih o drugima, brigu države o građanima i ne-građanima, brigu jednih naroda za druge, ispostavilo se kao jedno od najtežih i najvažnijih ove godine. Lynne Segal je govorila o globalnoj krizi brige, odnosno skrbi, koja se između ostalog manifestira nasiljem prema izbjeglicama, genocidom u Gazi, porastu rodno uvjetovanog nasilja i deficitom socijalne skrbi u industrijaliziranim državama. Potonje se nadoknađuje hiper-eksploatacijom migrantskih i manjinskih radnica koje na svoja leđa preuzimaju obaveze socijalne države (primarno skrb o djeci i starijima) koja u neoliberalizmu postupno iščezava. I danas brojne žene iz Hrvatske odlaze u Italiju brinuti o starijim osobama, nerijetko na crno, u 24-satnim smjenama i nedopustivim uvjetima.
Skrb je u ovako kompetitivnom svijetu sve zahtjevnija. Segal napominje da danas gotovo pa ne postoji majka koja osjeća da dovoljno dobro odgaja svoju djecu - uključujući i domaćice. Ta briga prije 1970-ih (kada se počinju uvoditi neoliberalne reforme) praktički nije postojala. U nesigurnoj financijskoj situaciji, bez pristupačne zdravstvene skrbi, bez mjesta u vrtićima i kvalitetnog javnog prijevoza, sa sve lošijim stanjem javnog školstva - da ne nabrajam dalje - pritisak na roditeljima (i dalje uglavnom majkama) da pruže svojoj djeci ono što ne mogu dobiti nigdje drugdje sve je veći - dok ga s druge strane potenciraju visoki standardi za roditeljski odgoj koji se manifestiraju u, primjerice, tisućama priručnika o tome kako da vaše dijete bude kreativno, inteligentno, uspješno, poduzetno…
Samoubojstvo je, zbog diskrepancije između rastućih očekivanja i opadajućih mogućnosti, danas vodeći uzrok smrti majki tijekom djetetove prve godine života.
Iako je, pogotovo kada je svaljena na izolirane pojedince, dovoljno opterećujuća da si žene radi nje oduzimaju život, skrb se podcjenjuje i marginalizira jer je frejmana kao ženski posao, odnosno jer se ne uklapa u ideologiju maksimalne neovisnosti i individualne borbe za uspjeh koja dominira društvom.
Kolektiv kojem ova teoretičarka pripada zato izdaje Manifest skrbi koji ističe četiri osnovna preduvjeta za stvaranje skrbnih zajednica: uzajamnu potporu, javni prostor, zajedničke resurse i lokalnu demokraciju.
Zanimljivo je pitanje je li, uz geopolitičke odnose utemeljene na imperijalizmu i eksploataciji, upravo manjak osjećaja međuovisnosti, uzajamne skrbi i solidarnosti na međuljudskoj razini dio objašnjenja za ravnodušnost velikog dijela zapadnog svijeta prema ratnim zločinima koji se, svima nama pred očima, odvijaju u Palestini. Angela Davis, svakako najočekivanija festivalska gošća, posvetila je značajan dio svog govora genocidu koji Izrael vrši uz podršku zapadnih sila, što je povezala s drugim, povijesnim i aktualnim borbama za život i slobodu protiv imperijalizma.
Nina Čolović je pružila neuobičajenu perspektivu na budućnost Palestine, kritizirajući nasilje kolonijalnih sila, u koje se dakako ubraja izraelski naseljeničko kolonijalni projekt, ali upozoravajući i na druge oblike nasilja koji se odvijaju kontinuirano unutar svake nacionalne države. Ona ne vidi nacionalnu emancipaciju Palestine kao ultimativno rješenje svih problema koji su snašli palestinski narod, zato što nacija nije utočište koje svima osigurava jednaku sigurnost, prava i slobode, već manipulacija koja stvara privid zajedničkih interesa (koji proizlaze iz zajedničke povijesti) ljudi na nekom prostoru.
Jedan međimurski poljoprivrednik nema ista iskustva, potrebe, ciljeve i interese kao jedan istarski vlasnik hotela. Ne govore čak ni istim jezikom. Zato što je svima koji su definirani kao pripadnici određene nacije dodijeljena ista himna i zato što ih “predstavlja” ista nogometna reprezentacija, podržava se uvjerenje da svaki Hrvat, Grk ili Australac uživa jednak tretman kao i svi drugi Hrvati, Grci ili Australci - što nije istina - kao i da onaj tko nije definiran kao pripadnik te nacije (npr. radnik iz Nepala) ne zaslužuje isti tretman - što također nije istina.
O pitanju pripadanja industrijaliziranim zapadnim nacijama govorilo se i na predavanju Milene Ostojić o dekolonijalnom feminizmu. Ona je izložila problematiku bijelog zapadnog feminizma koji se fokusira na postizanje jednakopravnog tretmana, jednake plaće za jednak posao i generalnog izjednačavanja pozicije muškarca i žene, dok u stvarnosti to obično znači i izjednačavanje u potlačivanju i izrabljivanju žena i muškaraca koje ne pripadaju rasi i klasi iz koje dolazi taj tip feministkinja. Na primjer, zamislimo da supruga istarskog vlasnika hotela s njime dijeli vlasništvo, naziva se feministkinjom i organizira konferencije za podršku ženama u poslovnom svijetu, dok istovremeno koristi potplaćeni i prekovremeni sezonski rad spremačice - supruge međimurskog poljoprivrednika, koja je, na primjer, Romkinja.