U zagrebačkoj Novoj BAZI predstavljena umjetnička knjiga “TISAK, dvadeset i tri kioska” Igora Lasića i Marka Ercegovića.
„Centar usluga“ – parola je pod kojom se zadnjih godina reklamiraju kiosci Tiska. Novine i cigarete više nisu njihov glavni sadržaj, a postav koji je prije tridesetak godina bio standardni zamijenila je prodaja srećki, ulaznica, bonova, parkirnih karata, karata za tramvaje i autobuse, pa čak i ulaznica za koncerte, zatim plaćanje računa, izrada fotografija, slanje paketa, kopiranje dokumenata i razne transakcije novca. Svemu tome treba dodati i „šarenilo“ u obliku prodaje čokoladica, grickalica, igrački, knjiga, sladoleda, rekvizita za more, pa i pomalo neočekivanih predmeta poput gelova za tuširanje, omekšivača, reketa za badminton, mirisnih svijeća, masažera, kuhala i USB kablova.
„Novinski kiosk preobrazio se u nešto epohalno drukčije prije negoli smo ga ozbiljnije istražili u izvornom, klasičnom izdanju. Svjedočimo tome svaki put kad posjetimo neki Tiskov umreženi 'centar usluga' s ponudom omanjeg šoping centra čije prenapeto šarenilo na isturenim stalcima uređuju minuciozni planogrami, i u kojem se još samo neznatno prodaju novine, a rjeđe se traže i cigarete, kao drugi nekoć najzastupljeniji artikl“, piše novinar Igor Lasić, jedan od autora umjetničke knjige TISAK, dvadeset i tri kioska. Drugi je fotograf Marko Ercegović, autor fotografija radnica Tiskovih kioska koje nalazimo u knjizi.
Fotografije su popraćene izjavama radnica koje je prikupio Lasić, a imaju namjeru iz rakursa unutrašnjosti kioska predstaviti priču radnica zaposlenih na kioscima, rekli su autori na promociji knjige održanoj u utorak, 5. rujna, u 20 sati u galeriji Nova BAZA u Zagrebu. Osim autora o knjizi je govorio dizajner Igor Kuduz te urednica Vesna Vuković, članica kustoskog kolektiva BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture.
BLOK je podržavao rad na istraživanju Tiska koji je prethodio knjizi od listopada 2020., kad je u svojoj galeriji Nova BAZA organizirao izložbu na tu temu, a također je podržao i njezine tri iteracije: u Galeriji OTOK u Dubrovniku (lipanj 2021), Salonu Galić u Splitu (veljača 2022) i Galeriji Green Room u Zaboku (lipanj 2022).
Autori knjige na promociji su istaknuli da im je prilikom rada bilo bitno da radnice dobiju glas kroz fotografije i izjave (ali i da su ih zaštitili te izmiješali imena mjesta u kojima su fotografije napravljene, kao i izjave radnica). Također su spomenuli da su se neke radnice znale naljutiti zbog fotografiranja, ali da su ih ipak snimali nasumce, bez molbi i najava, kako bi fotografije bile autentičnije. U suradnji sa Sindikatom grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske dogovorili su razgovore s radnicama iz sedam gradova (Zagreb, Slavonski Brod, Kutina, Varaždin, Karlovac, Rijeka, Metković) i na taj način prikupili njihove izjave.
Iz izjava iščitavamo brojne probleme i kršenja radničkih prava, o kojima su naši autori već pisali, počevši od plaća preniskih za količinu posla i zadataka koje svakodnevno odrađuju, na kojima se ni na koji način ne odražava znanje i iskustvo prikupljeno s godinama, niti stjecanje znanja zbog uvođenja novih usluga i tehnologija. Jedna od radnica spominje da su nekad dobivale 0,04 lipe po režijskoj uplatnici koju su obradile, a sada više toga nema pa istu plaću dobije osoba koja je imala 70 tisuća kuna prometa na uplatnicama i ona koja je imala sedam tisuća kuna. Jedini način na koji se može povećati plaća su mjesečne promo-prodaje, a one su rijetke i nisu ostvarive na svim radnim mjestima. Češće je, ipak, smanjivanje već mizerne plaće jer su prodavači ti koji uglavnom podmiruju manjak na kiosku.
Drugi veliki problem je to što na brojnim radnim mjestima nije osigurana osnovna potreba – u limenoj kutiji i oko nje uz sve proizvode nema prostora za wc. To ujedno povlači i problem pauze. Iako je pauza zakonski uređena, mnoge radnice ne mogu ju iskoristiti, što zbog količine posla, što zbog načina na koji se kiosk zatvara za vrijeme korištenja toaleta ili pauze, odnosno skupljanja vanjskih rekvizita pa ponovnog postavljanja.
Budući da su većina radnica žene, neugodne situacije nisu rijetke. Lakše je istresti se na njih ili ih napasti, bude i ulaženja u prozor, prepada s noževima pa i pištoljem. Vrlo je stresno nošenje novca u sef poslije smjene, pogotovo ako se to radi noću i ako je sef koju tramvajsku stanicu dalje.
Radno vrijeme je 40 sati tjedno, međutim, kao i u trgovini, računa se radno vrijeme blagajne, a ne vrijeme koje je potrebno prodavačici ili prodavaču da pripremi radno mjesto i da zaključi smjenu nakon što se blagajna zatvori. Kroz ranije dolaske i kasnije odlaske poslodavcu na godišnjoj razini poklone i cijeli radni mjesec.
Prodaju bezbroj proizvoda i rad s nizom usluga nameće mladi nadobudni menadžment, kako ih je opisala jedna radnica. Oni u uredima na kompjuterima slažu planograme savršenog kioska i onda ih pokušavaju projicirati na sve kioske u Hrvatskoj. Međutim, ono što funkcionira na kompjuteru ne funkcionira i u stvarnosti, nego radnicama zadaje nepotrebni novi posao. U više izjava radnice ističu da su one te koje najbolje znaju što se najviše prodaje na njihovom kiosku.
„Mislim da nadređeni trebaju dati prodavačima više slobode u pogledu izlaganja artikala, ta ipak mi bolje znamo gdje što treba. Nije svaki kiosk isti. Ovako se dovodimo u neugodnu situaciju bez potrebe i koristi. Nadređeni te nekad i poslušaju, stariji možda, a mlađi češće znaju samo odbrusiti. Ovi misle da mi samo sjedimo tu i brbljamo. Trebali bi doći kad stigne neka nova radnica, kad je uvodimo u posao, pa da vidimo kako bi oni uspjeli u tome“, objašnjava jedna radnica odnos menadžmenta prema njima.
Uz sve navedeno, moraju imati dobre živce i strpljenje, jer im se ljudi često dolaze izjadati, a ako naiđu na ravnodušno lice znaju ih pitati gdje je smiješak.
Uvjeti rada nisu se puno promijenili od izložbe održane prije gotovo tri godine – usluga je sve više, a profit poduzeća raste. „To je kapitalizam, ono gdje će se moj direktor oblačiti u Londonu, a mi to moramo zaraditi“, rekla je jedna od radnica.
Umjetnička knjiga TISAK, dvadeset i tri kioska daje nam dobar prikaz rada unutar limenih kutija i odnosa između poslodavca i radnika, a da neko iduće izdanje ne bi prikazivalo radnice koje mjere tlak ili provjeravaju šećer trebali bi se pobrinuti sindikati.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Marko Ercegović/Radnička prava
Tekst napisala:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: