Iako je književno prevođenje često percipirano kao umjetnički rad izdvojen iz suvremeno dominantne logike tržišta rada, ovo je polje obilježavaju prekarnost i potplaćenost. Tim povodom, kako rade književne prevoditeljice provjerila je Dunja Kučinac.
„Jezični magovi, veliki znalci o kojima se malo zna“ – nismo na kvizu nego čitamo opis ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige koji je trajao od sredine listopada do sredine studenog i bio posvećen domaćim književnim prevoditeljima. Manifestacija ih je pokušala, čitamo dalje, „izvesti na svjetla pozornice“. Sad kad je jednomjesečno književno slavlje gotovo i svjetla ugašena, ostaje nam vremena da se zavučemo iza te pozornice da bismo vidjeli kakvi su uvjeti i kako se cijele godine živi i prevodi u bekstejdžu.
Na samom početku saznajemo – jezični magovi su zapravo prekarni radnici. Većina književnih prevoditelja kod nas se tim poslom bavi honorarno preko autorskih ugovora ili izdaju račune ukoliko imaju vlastitu registriranu djelatnost. Prevoditeljske kuće u pravilu ih ne zapošljavaju. „Ta mogućnost uopće ne postoji. Mi smo svi prekarni radnici. U jednu je ruku dobro da možemo zadržati slobodu, ali istovremeno nemamo apsolutno nikakvu zaštitu“ objašnjava prevoditeljica Katarina Penđer.
Dio njih koji ostvare članstvo u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika (HZSU) imaju status samostalnog umjetnika te im država uplaćuje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Od ukupno tristotinjak članova Društva hrvatskih književnih prevodilaca (DHKP), navodi Penđer, njih pedesetak je u HZSU. Prema internoj anketi koju je ovog proljeća proveo DHKP, kažu nam iz njihovog Upravnog odbora, samo je za 32 posto njih književno prevođenje osnovni izvor prihoda. Napominju, pritom, da je anketu popunila tek otprilike trećina njihovog članstva i da ona može poslužiti tek kao orijentir, ali podcrtavaju: „Rijetke su ptice koje žive samo od književnog prevođenja“.
Isključivo od književnog prevođenja žive tek rijetke ptice jer je ono, naprosto, redovito potplaćeno. Rad se, kao i drugi honorarni umjetnički poslove, plaća “po komadu” odnosno po isporučenom djelu, a ne za ugovoreno radno vrijeme. Prevoditeljski se rad plaća po kartici proznog teksta, odnosno po stihu za poeziju ili stranici za dramski tekst, što znači da prevoditelji sami organiziraju vlastito radno vrijeme, poštujući krajnji rok koji im je izdavač zadao. DHKP ima spisak preporučenih cijena prijevoda proznih, poetskih i dramskih tekstova, prema njihovoj kompleksnosti, ali on nije obvezujući nego može biti, kaku kažu iz Upravnog, orijentir i prevodiocima i izdavačima. U toj se orijentaciji, po svemu sudeći, izdavači većinom snalaze osrednje. Odnosno, snalaze se kao i svaki drugi poduzetnik: nastojeći minimalizirati troškove rada koliko mogu i smiju. Cjenik je u praksi, kaže Penđer, naprosto „lista želja“. I prevoditeljica Lea Kovacs potvrđuje da većina radi za manju cijenu te dodaje da se, usprkos tome što se preporukama pokušalo naknade kako-tako uskladiti s inflacijom, u praksi cijena prijevoda nije mijenjala praktički 25 godina: „Papir, stroj – sve je skuplje od mog rada.“
Anketa DHKP-a, kažu iz Upravnog, pokazuje istu stvar: honorar 67 posto sudionika niži je od preporučenog, a za samo 5 posto sretnika on je veći. Čak i jako iskusni prevoditelji, napominje Penđer, jako rijetko postižu preporučenu cijenu od 15 eura bruto po kartici za prijevod kompleksnijeg proznog teksta. To je ono što najviše frustrira, objašnjava: „S godinama, stažem i iskustvom prevoditelja nema puno napretka u postignutoj cijeni. Ljudi raste isto sa 30 i 50“.
I anketa DHKP-a pokazuje da umjesto honorara, s godinama raste prevoditeljsko nezadovoljstvo: „Naše je istraživanje pokazalo da je većina književnih prevoditelja_ica nezadovoljna radnim uvjetima i honorarima, ali najveće je nezadovoljstvo u dobnoj skupini od 46 do 55 godina starosti. U toj dobi književni prevodioci imaju uglavnom impresivnu bibliografiju, možda su dobili i koju nagradu, a imaju još mnogo energije i rade nesmanjenim tempom. No honorari ne rastu i radni uvjeti nisu ništa bolji.“
Dok kod domaćih izdavača opus i ime prevoditelja neće puno pomoći da se dođe do većeg honorara, napominje Kovacs, pomoći će kod inozemnih potpora. Pojedine države daju direktne potpore prevoditeljima, a faktor je i činjenica da je prevoditelja nekih jezika naprosto manje. Najniže je plaćen engleski jer je za njega – očekivano – najviše prevoditelja. Rječnikom tržišta rada – najviše rezervne radne snage.
Međutim, treba imati na umu da ni rad za famoznih preporučenih 15 eura bruto po kartici za prevoditelje ne bi bilo neko basnoslovno mlaćenje para. Penđer ističe da bi u tom scenariju na razini punog mjeseca prevoditelji otprilike bili na prosječnoj mjesečnoj plaći, dok joj s realno postignutim cijenama nisu ni blizu. Naime nemoguće je, objašnjava, odraditi više od otprilike 6 kartica prijevoda zahtijevnijeg teksta dnevno, a ni to nije uvijek moguće: „Ponekad su to 3 kartice jer se prevoditelj cijeli dan muči i istražuje. Treba tome dodati i višestruka ponovna čitanja, rad s urednikom, lektorom. Ako prevoditelj predaje svoj prijevod šlampavo, možda je i zaradio svojih 15 eura, ali što ga više puta čita, odnosno što je predaniji, kvalitetniji i pedantniji, to znači da mu je i zarada manja.“
Od prevoditelja se često očekuje i dodatni, mahom neplaćeni posao: preporučivanje knjiga, pisanje tekstova za blurbove, dolasci na promocije, odnosno podrška u postprodukciji, nabraja Penđer i dodaje: „Izdavač zna zatražiti prevoditelja, recimo, da napiše desetak rečenica o knjizi jer mu treba za prijavu na Ministarstvo. Ali, kako je rekla jedna moja kolegica – desetak rečenica o knjizi se zove recenzija i to se plaća.“
Prevoditelji koji su članovi strukovne udruge imaju olakšice, ali one se u praksi, čujemo od nekih sugovornica, znaju zloupotrebljavati. Jedna od njih objašnjava: „Pitaju nas jesmo li u HZSU da znaju staviti manji bruto. Neki od njih kažu da nam olakšica služi tome da prema njima budemo konkurentniji naspram prevoditelja koji ju nemaju. Ali ideja olakšice nije da mi koji ju imamo radimo bolje, a jeftinije za izdavače, nego da mi dobijemo više. Ovako zapravo izdavaču dajemo jeftiniji prijevod.“
Pregovaranje je za primadone, ugovori su prizemne stvari
Među izdavačima svakako ima onih koji plaćaju najbolje što mogu, ali ima i izrabljivača, procjena je Katarine Penđer. Ali ono što potvrđuju svi, pa i uvidi iz DHKP-ove ankete, jest to da pregovaranje o cijeni, a kamo li ono uspješno, nije često viđena pojava. Prema njihovom istraživanju, kažu nam iz Upravnog DHKP-a, čak 21 posto prevoditelja_ica nikad ne pregovara o honoraru, a među onima koji su pokušali, pregovori nikada nisu urodili povoljnim ishodom za njih 27 posto, rijetko za njih 32, ponekad za 30, a često ili vrlo često za samo njih 10 posto.
Iako se često svaljuje krivnja na mlađe da ne znaju svoja prava i spuštaju cijene svima, govori Penđer, stariji čak rjeđe potpisuju ugovore nego mlađi: „Poznaju izdavače pa se na to gleda: što će nam ugovor, znamo već kako će sve ići. U izdavaštvu se općenito puno toga svodi na običajno pravo. Na kraju ispadne da smo svi u istoj kaši: nitko ne talasa i nitko ni ne zna šta ovaj drugi radi nego misli da 'svi to tako'.“
Ljudi ne pregovaraju jer misle, kaže Penđer, da će ispasti primadone. „Pretpostavka je - i drugi su potpisali ovakve ugovore pa što ne bi i ti. Zlo ti je čim vidiš ugovor, ali ga ipak potpišeš da ne bi ispao primadona. Druga je pretpostavka da si ti umjetnik pa nećeš valjda pričati o prizemnim stvarima.“ Na patos predanosti višoj stvari, koji pomaže zamagliti to da je prevođenje rad kao i svaki drugi koji bi trebao biti pošteno plaćen, znaju zaigrati i izdavači. Nije potpuna rijetkost da se od izdavača čuje da je „platio sve što je mogao“ što, kaže Penđer, dosta rezonira s određenim mesijanskim sindromom. Iz njega izvire i predbacivanje prevoditelju da remeti misiju štampanja vrijednog umjetničkog djela razgovorom o honoraru: „Ja se trudim da knjiga izađe, a ti tako“. „Sve se čini da ako si umjetnik i uživaš u onom što radiš, ne smiješ od toga živjeti“, nadovezuje se na ovu temu Kovacs i dodaje: „Ne smiješ tražiti povećanje honorara ili poboljšanje radnih uvjeta jer tko ti je kriv kad želiš raditi ono što voliš.“
Feminizacija i osiromašenje struke
Prevoditelji se mogu prijavljivati i ostvariti potpore za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija RH, no te potpore nisu dovoljne da nadoknade niske honorare koje plaćaju izdavači. Postoje i razne prevoditeljske stipendije uz koje je moguće boraviti u drugoj zemlji i tako se stručno usavršavati, navodi Penđer: „Od nas se očekuje da se stalno ažuriramo, da odemo na lice mjesta, u tu zemlju, da govorimo jezik s kojeg prevodimo. A za to treba imati para, to je klasno pitanje. Ne možeš ti samo tako otići na mjesec dana u Italiju i platiti si smještaj. Za to ti treba stipendija.“ Osim klasnog, stipendije su i rodno pitanje, napominje – s obzirom na to da su žene te koje se dominantno brinu za djecu, starce, kućne ljubimce i sve ostalo, njima je znatno teže otići negdje na mjesec dana.
Istovremeno, književno je prevođenje kod nas dominantno žensko zanimanje, barem sudeći prema strukturi članstva DHKP-a, koje je otprilike 70 posto žensko. I istraživanje Europskog vijeće udruženja književnih prevoditelja (CEATL) iz 2020. godine pokazuje sličan postotak – nije, dakle, riječ o domaćem sindromu.
Članice Upravnog odbora DHKP-a, koji prvi put u 71-godišnjoj povijesti organizacije u sastavu ima samo žene, napominju da nije oduvijek bio ovakav omjer žena i muškaraca u polju i tu situaciju povezuju upravo sa srozavanjem cijene rada: „Dojam je da se muškarci povlače iz književnog prevođenja jer se taj posao malo plaća. K tome, češće pregovaraju, pa se naručitelji možda radije obraćaju ženama. Svakako bi bilo zanimljivo provesti posebno istraživanje o korelaciji između feminizacije i pauperizacije književnoprevodilačke struke, kakva je već potvrđena za mnoge druge profesije. No zasad nemamo pouzdanih podataka o tome, samo dojmove skupljene tijekom života i rada u društvu u kojem postoji razlika između primanja i obrazovanja muškaraca i žena: muškarci više zarađuju, žene su obrazovanije.“
Honorari stižu mjesecima nakon poslanog prijevoda
Od niskih su honorara ipak, smatra Penđer, puno veći problem rokovi isplate. Iako DHKP u svojim „pravilima poštene igre na polju književnog prevođenja“ preporučuje isplatu predujma, to je vrlo rijetka praksa. Članice Upravnog odbora nam objašnjavaju: „Predujam je kod većine hrvatskih izdavača nemoguće dobiti, čak i za izrazito obimne prijevode – samo 12 posto sudionika u istraživanju najčešće dobije avans po potpisivanju ugovora, a ostatak honorara po predaji prijevoda.“
Na prosječnoj knjizi od tristotinjak stranica, kaže Penđer, mora se raditi minimalno 2 do 3 mjeseca da bi na nešto ličila, a za to je vrijeme prevoditelj bez honorara, pri čemu si sam osigurava opremu: „Nakon tog perioda, postoji još zakonski rok od 60 dana za isplatu, ali često i nakon toga honorar ne dođe nego moraš pitati. Pritom moraš biti užasno pristojan. To užasno umara i to se ljudima već stvarno gadi.“ I članice Upravnog kažu da se rokovi plaćanja najčešće prekoračuju ili se već u ugovoru razvuku toliko da prevoditelj dobije honorar nakon što je knjiga izašla. To je, smatraju svi moji sugovornici, najgori scenarij jer prevoditelj ne može utjecati na to kada će knjiga u objavu. „Čak 24 posto sudionika u istraživanju najčešće dobije cijeli honorar po objavi knjige, a to se može dogoditi i mjesecima nakon što je prijevod predan, katkad i godinu nakon obavljenog posla. Zbog toga su u književnom prevođenju vrlo duga razdoblja kada se radi, a ne primaju se nikakvi honorari“, kažu iz Upravnog.
Kod prekoračivanja rokova isplate, napominje Kovacs, najnezaštićeniji su oni koji rade kao fizičke osobe bez registrirane djelatnosti samo na temelju autorskog ugovora: „Jedini lijek koji imaju je podići građansku tužbu, a nikom se to ne da plaćati jer su troškovi pokretanja takvog spora najčešće veći od honorara koji bi se dobio odnosno utjerao. Svi se nadaju da će se situacija popraviti. Oni koji izdaju račune mogu ga poslati na ovrhu.“ Iako mogu, prevoditelji ovrhe u načelu ne šalju jer, govori Penđer, „ne mogu spaljivati mostove.“
Oni koji imaju veći staž i iskustvo, najčešće mogu zakotrljati dovoljno poslova da premoste rupe dok čekaju isplate od prethodne knjige, objašnjava: „Katkada prođe i po 6 mjeseci dok ne vidiš prve novce od knjige. Tko može biti 6 mjeseci neplaćen? Ispada kao da smo rentijeri i možemo toliko živjeti bez plaće. A nismo, nego radimo knjigu za knjigom, knjigu za knjigom.“ Koliko god da se trudili da imaju dovoljno posla na lageru i imaju kontinuirani prihod, sve ima svoje granice: „Moraš nekoliko mjeseci biti na visini da bi napravio nešto suvislo. Uz najbolju volju, jednostavno ne možeš raditi ovaj posao 12 sati dnevno 10 dana za redom i izdržati taj tempo, a i mora se ostaviti prostor da prijevod odleži. Moraš naći mjeru jer ćeš platiti to, a patit će i kvaliteta, što ti isto tako nije u interesu.“ Ovakav dugotrajni rad sa sobom nosi konstantni pritisak i katkada dovodi do burnouta ili tzv. imposter sindroma odnosno osjećaja neuspjeha ili nezasluženosti uspjeha: „Stalno si pod pritiskom da ćeš nešto pogriješiti, da će to netko vidjeti i misliti da si ti imao 3 mjeseca koliko si radio na knjizi da to ispraviš. A nisi jer ne možeš raditi 24 sata. Greške su neminovne, nema savršenog prevodioca koji ne griješi.“
Plaćeni godišnji, blagdani i bolovanja su, u načelu, institucija koju književni prevoditelji kao ni drugi frilenseri ne poznaju. „Čim nisi sklopio ugovor o radu, nisi radnik“, objašnjava Kovacs i nastavlja: „Hrvatska nas gleda kao dobavljača, izvršitelja usluge. Hoćeš li ju izvršiti bolestan, na godišnjem ili ćeš uzeti podizvođača, to u teoriji naručitelja ne zanima.“ Ne samo da nema naknade za bolovanje, dodaju iz Upravnog DHKP-a, nego su rijetki izdavači koji će zbog bolesti produljiti rok za predaju prijevoda.
Život od autorskog do autorskog, ili od računa do računa, nije samo život neplaćenog bolovanja i sjedenja za laptopom tijekom blagdana nego zahvaća znatno šira pitanja životnog i socijalnog statusa. „Honorarci ne mogu dizati kredite, što uglavnom znači da si ne mogu kupiti stan. Također, ako imate dijete vrtićke dobi, autorski ugovor ne tumači se kao dokaz o zaposlenosti roditelja“ ilustriraju iz Upravnog odbora.
Ustupanje prava dovijeka i u svim galaksijama
Jedna od glavnih slijepih pjega i sivih zona prevoditeljske radne prakse su autorska prava. Iz UO DHKP-a napominju da se ona vrlo često krše, jer ima izdavača koji odbijaju vremenski ograničiti trajanje ugovora pa tako 18 posto sudionika njihove ankete u ugovorima nikad nema, a 10 posto tek rijetko kada ima odredbu o vremenskom ograničenju prava iskorištavanja djela. „Izdavači koji naruče prijevod, plate ga jednom i polažu prava na to autorsko djelo zauvijek. Prije će pregovarati o visini honorara nego o mogućnosti da se autorska prava vrate autoru prijevoda nakon pet godina. To je čista komodifikacija autorskog djela: kao što u dućanu plate ormar pa su vlasnici tog ormara, tako se ti izdavači ponašaju prema književnim prijevodima, koji su i Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, čl. 15, st. 1, definirani kao 'originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera', koje su zaštićene kao 'samostalna autorska djela'“, pojašnjavaju. Opet, brojke iz CEATL-ovog istraživanja pokazuju sličnu situaciju: 22 posto CEATL-ovih članova, a 33 posto ostalih prevoditelja potpisuje ugovore u kojima neograničeno ustupa sva prava (total-buy-out).
Slaba je kontrola, čujemo, i broja otisnutih primjeraka, ali i ponovljenih izdanja – katkada se potajno dotiskuju dodatni primjerci knjige bez da se ide u drugo izdanje, što krši prava prevoditelja koji bi, u slučaju novog izdanja, trebao dobiti priliku da ga popravi, ali i da mu bude isplaćen novi honorar. DHKP-ovo je istraživanje, kažu iz Upravnog, pokazalo da čak 92 posto ispitanika nikada nije dobilo povišicu honorara u slučaju da je nakladnik ostvario značajnu dobit iskorištavanjem prijevoda.
Kovacs podcrtava da je praksa osnivanja prava iskorištavanja prijevoda bez ograničenja u neskladu s idejom autorstva i suštinski nepoštena prema prevoditeljima: „Naravno da bi još i danas mnogi izdavači žele dobiti krvlju potpisano da se ustupaju prava dovijeka, za sva vremena i za sve galaksije koje postoje, ali to znači negiranje prevoditelja kao autora, što se kosi s europskim zakonskim načelima autorskog prava. Šokantno je koliko se neki izdavači diče velikom prodajnošću neke knjige i koliko su popularni i koliko se kupuju, a ti isti izdavači nude ugovor u kojem se uskraćuje naknada na prodajne primjerke i ustupa pravo na neograničeno vrijeme. To je prvenstveno nepošteno, da ne kažem ponižavajuće i bezobrazno, a može se smatrati i iskorištavanjem autora.“
Imamo li na umu koliko se fleksibilizacija i prekarizacija šireg domaćeg tržišta rada već vide kao njegovo normalno stanje, ni malo ne čudi to da i dugogodišnje prakse iskorištavanja književnoprevodilačkog kadra – preniskih honorara, narušavanja autorskih prava i kašnjenja s isplatama – mogu naprosto djelovati kao običajno pravo koje, valjda, dolazi u paketu s ljubavlju prema knjizi. Međutim, književni su prevoditelji itekako svjesni da je njihov rad upravo to – rad. Jedan od mogućih smjerova njihovog udruživanja stoga je onaj koji vodi prema sindikalizaciji. Članice Upravnog odbora DHKP-a kažu da su se sastali s predstavnicima Sindikata novinara Hrvatske (SNH) kako bi ispitali upravo tu mogućnost jer, kada su u pitanju pregovori o boljim radnim uvjetima, vjeruju u snagu mnoštva: „Svjesni smo da je članica i članova DHKP-a malo više od 300 i zato vjerujemo da udruživanje honoraraca i prekarnih radnika iz različitih profesija može dati bolje rezultate. Za početak, moramo postići da nas hrvatski zakoni prepoznaju kao radnike.“
Podsjeća nas to na predstavljanje istraživanja o položaju medijskih frilensera u organizaciji SNH održano prije točno godinu dana, na kojem je predstavnica Ministarstva rada Josipa Klišanin više puta ponovila da svi oni koji ne rade putem ugovora o radu nego u drugim aranžmanima ne mogu biti nazivani radnicima nego tek „kolokvijalno radnicima“. Na frazu smo se tada, u krugovima nas kolokvijalnih radnika svih vrsta i profila i zgražali i smijali, sasvim dobro shvaćajući što je pjesnik htio reći – dok ih se ne prizna kao radnike, za frilensere neće biti ni radničkih prava. Zato ćemo umjesto slogana Mjeseca knjige „Nek ti riječ ne bude strana(c)“ u slavlje književnih prevoditelja radije uporno pjevati i ponavljati: „Nek ti prevoditelj bude radnik“.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: DHKP/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: