Donosimo intervju s povjesničarkom Valentinom Kezić, autoricom niza radova specijaliziranih za temu radništva u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća. U intervjuu prolazimo kroz uvjete rada radnica, radnika i radne djece u Hrvatskoj tog perioda, načine radničke organizacije kako bi se stanje promijenilo, povezanost domaćeg radništva s europskim radničkim pokretima te na kraju primjećujemo sličnosti 19. stoljeća sa suvremenom neoliberalnom stvarnošću.
U svojim radovima ističeš materijalne uvjete koji uopće dovode do stvaranja radničke klase. Koje su okolnosti i nagodbe dovele do željeznice, industrije i na koncu radnika u Hrvatskoj?
U prvom redu to je ukidanje feudalnih odnosa 1848. godine na području Banske Hrvatske koje je otvorilo put kapitalističkoj privredi, no tek je nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) uslijedila akumulacija veće količine kapitala koja je stvorila preduvjete za daljnji razvoj industrijalizacije. Doduše i njezin je proces bio usporen zbog nedostatka željezničkih pruga, jedinstvenog domaćeg tržišta, ovisnosti o Beču i Pešti, kreditnih ustanova pa i kvalificiranog radništva zbog čega je Banska Hrvatska ostala uglavnom agrarna i slabo urbanizirana zemlja do kraja Monarhije.
U kojim se hrvatskim gradovima razvija radnički pokret?
Od kraja 1860-ih snažnije se razvija u Osijeku i Zagrebu, tada glavnim industrijskim centrima Banske Hrvatske, no u kasnijim desetljećima javlja se i u ostalim gradovima. U početku su se radnička društva okupljala pod vodstvom građanskih liberala. Kasnije, dolazi do pucanja tog odnosa.
Zašto?
Početkom 1860-ih takva su se odvajanja od liberala mogla uočiti i kod njemačkih i austrijskih radničkih društava, a zatim se to događa i u Hrvatskoj. Pretpostavlja se kako je tome pogodovalo prihvaćanje socijalističkih, odnosno socijaldemokratskih ideja koje su nudile konkretnije načine za poboljšanje radničkog položaja od onih koje su nudili građanski liberali. Potonji su primjerice smatrali kako se radništvo treba obrazovati, no ne i aktivno djelovati u politici, već težiti postupnom poboljšanju ekonomskog položaja u suradnji s posjedničkom klasom. Liberali su osporavali ili marginalizirali pitanje teških uvjeta rada radnika u Banskoj Hrvatskoj sve do kraja 19. stoljeća, a nerijetko se aktivistički potencijal radničkog udruživanja u Hrvatskoj negirao i umanjivao u usporedbi s pokretima njemačkog i austrijskog radništva pod izlikom da Hrvatska nema toliko razvijenu industriju pa su radnici pozivani na domoljublje umjesto na pristajanje uz socijalističke ideje.
Možeš li ukratko navesti radne uvjete u kojima su se radnici u Hrvatskoj nalazili u 19. stoljeću? Koje je bilo prosječno radno vrijeme, kakvi su bili higijenski uvjeti, a kakva kupovna moć prosječne plaće, itd?
Prosječno radno vrijeme radništva najviše je ovisilo o grani privrede u kojoj su bili zaposleni. Tako je primjerice poljoprivredno radništvo od 1870-ih do 1890-ih radilo od 15 do 18 sati dnevno, zanatlijsko od 11 do 18 sati, industrijsko od 11 do 16 sati, rudari su radili od 12 do 15 sati i sl. Dugo radno vrijeme pratile su niske i nedostatne plaće. Porast životnih troškova u tom razdoblju pratio je pad nominalnih nadnica radništva. Plaća se dobivala uglavnom tjedno ili svakih 14 dana, iznos se razlikovao za nekvalificirano, kvalificirano radništvo, žene i djecu. Za veliku većinu radništva troškovi podmirenja najosnovnijih potreba premašivali su bijedne radničke nadnice.