Često se čuje kako je ljevica napustila radnike i bavi se svima samo ne njima. Iako je termin „ljevica” problematičan, za sada ćemo ga ostaviti na snazi, jer poanta je vezana za rječnik kojeg čujemo po obiteljskim okupljanjima, lokalnim birtijama i medijima. U nastavku ćemo povremeno citirati uvredljive izraze – uvijek stavljene u navodnike i isključivo kao predmet analize – da bismo pokazali kako jezik funkcionira kao oružje discipliniranja i nasilja u kapitalizmu.
Iako Zapad skreće u desno, općoj populaciji je i dalje donekle jasno zašto se ljevica bavi ekologijom - ipak nema života bez stabilnog ekosustava u kojem živimo.
Otprilike joj je jasno i zašto se ljevica bavi ženama - ipak čine pola populacije i rađaju opću populaciju. Međutim, kada je riječ o kvir osobama, često se ističe da ih je vrlo malo, da su preglasne s obzirom na to koliko ih ima i da samo odvlače od „pravih” problema.
Kao početak odgovora na takve tvrdnje, valja osvijestiti koliko često smo čuli da se dječake i muškarce proziva pogrdnim izrazima poput "pičkice" i "pederi" kada osjete strah ili paniku, kada pokažu interes za "ženskaste" stvari ili kada se, recimo, požale na uvjete na radnom mjestu.
Autori kulturalnih studija u 1970-ima često su ukazivali da se muški radnici ponose težinom svog rada i ismijavaju one koji se „stalno nešto žale”. Recimo, Paul Willis u svojoj etnografskoj knjizi Learning to Labour prikazuje mlade dečke iz radničkih obitelji koji se rugaju školi i „mekim” zanimanjima, perpetuirajući sudbinu svojih očeva koji rade teške poslove za malo novca.
Pravi muškarac je radnik koji šuti, radi i trpi, odnosno nema vremena za jadikovku jer mora priskrbiti za obitelj. Pravi muškarac ne „filozofira” nego pokušava uspjeti u postojećoj hijerarhiji. Pravi muškarac služi kapitalu. Svaka borba za bolje radne uvjete miriše na žaljenje, na osjećaj, brigu ili ranjivost. Sindikat, štrajk i traženje prava ismijani su kao nešto “mekano”, “za žene”.
Uostalom, svaka takva borba zahtjeva priznanje da ne zarađuješ dovoljno, da ne uspijevaš priskrbiti za obitelj, zahtijeva žaljenje nekom moćnijem muškarcu, koji je (budući da se sustav ne smije preispitivati) svoje bogatstvo zaslužio pošteno, svojim radom i pameću. Upravo iz tog straha – da će biti percipirani kao “manje muškarci” – mnogi muški radnici nesvjesno održavaju svoju podčinjenu poziciju.
Neprijatelj se locira među „drugačijima“, onima koji „stalno nešto traže i nikad im nije dovoljno”, a ne u samom sustavu koji sve radnike svakodnevno iscrpljuje. Umjesto da se radnici solidariziraju sa svima koji trpe nasilje i bore se protiv sveprisutne represije, sustav ih suptilno tjera da bijes usmjere na „tetkice”. Lik „žene” i „pedera” tako je korišten kao sredstvo potlačivanja dječaka i muškaraca. Biti djevojčica je uvreda, simbol slabosti, izostanka discipline i samokontrole. Fraze poput “nemoj plakati kao curica”, “nemoj biti pičkica”, “kaj si pederčina?” nisu samo verbalno nasilje, nego prijetnja; operativni mehanizmi koji uzrokuju poslušnost.
Kako nastaje moderna podjela na muško i žensko?
Kako bismo se borili protiv sustava koji koristi kvir osobe kao prijetnju za muškarce (koji onda povratno discipliniraju sve ostale – i sebe), moramo shvatiti kako povijesno dolazi do toga. Zašto bi simbol „ženskastog muškarca” služio kao prijetnja? Sociologinja Lise Vogel odgovara na to pitanje pobijanjem jednog od najupornijih mitova - da je podjela na muškarca koji zarađuje i ženu koja ostaje doma prirodan poredak, kojeg onda moderno vrijeme uništava. Naprotiv, ističe Vogel, modernitet tu podjelu stvara! I stvara je kroz nasilje.
U srednjovjekovlju i njegovom feudalističkom poretku, objašnjava autorica, najamni rad bio je periferna pojava. Rijetko koji predmoderni muškarac je izlazio sa svog grunta i prodavao radnu snagu. Većina njih je obrađivala vlastito polje i koristila zajedničke pašnjake za ispašu stoke. Predmoderne žene također su sudjelovale u obrađivanju polja i koristile su pašnjake. Ta podjela na muškarca koji odlazi van kuće, radi i zarađuje novac, dok žena ostaje u kući i ovisi o muževoj plaći, jedna je sasvim moderna pojava.