Često se čuje kako je ljevica napustila radnike i bavi se svima samo ne njima. Iako je termin „ljevica” problematičan, za sada ćemo ga ostaviti na snazi, jer poanta je vezana za rječnik kojeg čujemo po obiteljskim okupljanjima, lokalnim birtijama i medijima. U nastavku ćemo povremeno citirati uvredljive izraze – uvijek stavljene u navodnike i isključivo kao predmet analize – da bismo pokazali kako jezik funkcionira kao oružje discipliniranja i nasilja u kapitalizmu.
Iako Zapad skreće u desno, općoj populaciji je i dalje donekle jasno zašto se ljevica bavi ekologijom - ipak nema života bez stabilnog ekosustava u kojem živimo.
Otprilike joj je jasno i zašto se ljevica bavi ženama - ipak čine pola populacije i rađaju opću populaciju. Međutim, kada je riječ o kvir osobama, često se ističe da ih je vrlo malo, da su preglasne s obzirom na to koliko ih ima i da samo odvlače od „pravih” problema.
Kao početak odgovora na takve tvrdnje, valja osvijestiti koliko često smo čuli da se dječake i muškarce proziva pogrdnim izrazima poput "pičkice" i "pederi" kada osjete strah ili paniku, kada pokažu interes za "ženskaste" stvari ili kada se, recimo, požale na uvjete na radnom mjestu.
Autori kulturalnih studija u 1970-ima često su ukazivali da se muški radnici ponose težinom svog rada i ismijavaju one koji se „stalno nešto žale”. Recimo, Paul Willis u svojoj etnografskoj knjizi Learning to Labour prikazuje mlade dečke iz radničkih obitelji koji se rugaju školi i „mekim” zanimanjima, perpetuirajući sudbinu svojih očeva koji rade teške poslove za malo novca.
Pravi muškarac je radnik koji šuti, radi i trpi, odnosno nema vremena za jadikovku jer mora priskrbiti za obitelj. Pravi muškarac ne „filozofira” nego pokušava uspjeti u postojećoj hijerarhiji. Pravi muškarac služi kapitalu. Svaka borba za bolje radne uvjete miriše na žaljenje, na osjećaj, brigu ili ranjivost. Sindikat, štrajk i traženje prava ismijani su kao nešto “mekano”, “za žene”.
Uostalom, svaka takva borba zahtjeva priznanje da ne zarađuješ dovoljno, da ne uspijevaš priskrbiti za obitelj, zahtijeva žaljenje nekom moćnijem muškarcu, koji je (budući da se sustav ne smije preispitivati) svoje bogatstvo zaslužio pošteno, svojim radom i pameću. Upravo iz tog straha – da će biti percipirani kao “manje muškarci” – mnogi muški radnici nesvjesno održavaju svoju podčinjenu poziciju.
Neprijatelj se locira među „drugačijima“, onima koji „stalno nešto traže i nikad im nije dovoljno”, a ne u samom sustavu koji sve radnike svakodnevno iscrpljuje. Umjesto da se radnici solidariziraju sa svima koji trpe nasilje i bore se protiv sveprisutne represije, sustav ih suptilno tjera da bijes usmjere na „tetkice”. Lik „žene” i „pedera” tako je korišten kao sredstvo potlačivanja dječaka i muškaraca. Biti djevojčica je uvreda, simbol slabosti, izostanka discipline i samokontrole. Fraze poput “nemoj plakati kao curica”, “nemoj biti pičkica”, “kaj si pederčina?” nisu samo verbalno nasilje, nego prijetnja; operativni mehanizmi koji uzrokuju poslušnost.
Kako nastaje moderna podjela na muško i žensko?
Kako bismo se borili protiv sustava koji koristi kvir osobe kao prijetnju za muškarce (koji onda povratno discipliniraju sve ostale – i sebe), moramo shvatiti kako povijesno dolazi do toga. Zašto bi simbol „ženskastog muškarca” služio kao prijetnja? Sociologinja Lise Vogel odgovara na to pitanje pobijanjem jednog od najupornijih mitova - da je podjela na muškarca koji zarađuje i ženu koja ostaje doma prirodan poredak, kojeg onda moderno vrijeme uništava. Naprotiv, ističe Vogel, modernitet tu podjelu stvara! I stvara je kroz nasilje.
U srednjovjekovlju i njegovom feudalističkom poretku, objašnjava autorica, najamni rad bio je periferna pojava. Rijetko koji predmoderni muškarac je izlazio sa svog grunta i prodavao radnu snagu. Većina njih je obrađivala vlastito polje i koristila zajedničke pašnjake za ispašu stoke. Predmoderne žene također su sudjelovale u obrađivanju polja i koristile su pašnjake. Ta podjela na muškarca koji odlazi van kuće, radi i zarađuje novac, dok žena ostaje u kući i ovisi o muževoj plaći, jedna je sasvim moderna pojava.
U pretkapitalističkim odnosima bilo je nevažno bavi li se muškarac više djecom, a žena više poljem i ispašom stoke, jer poanta je bila uzgojiti vlastitu hranu, a ne izaći na tržište i zaraditi novac. Uostalom, nije bilo moderne države da diktira ljudima kako da se ponašaju. Jedini kriterij kojeg su kmetovi morali zadovoljiti bilo je isplaćivanje daće plemićima. Pojavom kapitalizma se kmetovima oduzimaju polja i zajednički pašnjaci. Muškarci su, trbuhom za kruhom, primorani prodavati svoju radnu snagu i raditi i do 16 sati dnevno, a ženama se, pak, događa jedan drugi tip nasiilja – zatvara ih se u kuću ili pali na lomači.
Silvia Federici u knjizi Caliban i vještica pokazuje da progon vještica u 16. i 17. stoljeću nije posljednji trzaj srednjovjekovnog religijskog fanatizma, kako nas uče udžbenici, već politička operacija modernog svijeta čiji je cilj bio zatvoriti žene u kuću. Tek s kapitalizmom lik heretika postaje žena, a glavna meta crkvenog progona postaje vještica – ona koja se odbija udati, imati djecu i/ili vrši pobačaj.
Kapitalu je potrebna što veća količina radnika koji će svakodnevno dolaziti na posao – zdravi, siti, disciplinirani – a taj se uvjet osigurava obiteljskom nuklearnom jedinicom gdje je žena istovremeno maternica nacije i besplatna dadilja. Budući da kapitalizam zahtijeva konstantan rast, muškarci su primorani raditi dugo i u teškim radnim uvjetima, a ako se pobune, moderna država im prijeti da će završiti poput onih koje se pale na javnim trgovima. Žena postaje disciplinarna figura.
Metamorfoze moderniteta
Kao što smo do sada vidjeli, dolazak kapitalističkih odnosa stvara identitete muškarca i žene kroz različite društvene funkcije. Muškarac proizvodi ekonomsku vrijednost, a žena, u očima sustava, proizvodi nove naraštaje muškaraca. Međutim, kako onda objašnjavamo ovo što se događa danas? I ženski i kvir subjekti imaju određena prava. Štoviše, često se čuje kritika onih koji zagovaraju „tradicionalne”, odnosno ranokapitalističke muško-ženske odnose.
Naime, krajem 19. stoljeća, moderne države kreću primjećivati da moderna kontracepcija – kondomi od vulkanizirane gume, prve „dijafragme”, itd - nije naštetila kapitalističkoj akumulaciji. Seksualna želja i izbor počinju se uzimati u obzir, a rastuća važnost potrošnje potiče promjenu u shvaćanju roda. Umjesto toga da muško zarađuje, a žensko rađa, rod postaje oblikovan obrascima odijevanja i svakodnevnog ponašanja. Počinje se stvarati novi – potrošački - identitet.
Diferencirana potrošnja uzrokuje rast profitne stope pa se sve više naglašava važnost izražavanja „sebe”, što dopušta da se razviju i drugi identiteti – oni izvan stroge binarne podijele na muško i žensko. Modernitet, dakle, najprije stvara opreku muško/žensko kao radnik/kućanica, a zatim kroz konzumerizam preobražava samoga sebe, dopuštajući razlike.
Filozofkinja Holly Lewis upozorava da iako je konzumeristički način života doveo do normalizacije različitih seksualnih identiteta i želja u kapitalizmu, ne smijemo pasti u zamku u koju padaju struje misli koje, recimo, transrodne osobe proglašavaju postmodernim subjektima koji kupuju svoj rod kao robu. Ona ističe da odstupanje od stroge binarne podjele muško/žensko prethodi modernitetu, a da njegov konzumeristički oblik dopušta ljudima da malo izvire glavom iz ralja njegovog tradicionalnog oblika.
Lisa Duggan u tom kontekstu analizira transformaciju LGBT politike u neoliberalnom kontekstu. Umjesto radikalnih zahtjeva 1970-ih, pojavljuje se homonormativnost – oblik politike i kulture u kojem se seksualne manjine integriraju u postojeće strukture kroz potrošnju, brak, obitelj i privatnu sreću.
Jasbir Puar opisuje kako države, osobito SAD nakon 9/11, instrumentaliziraju „prihvatljivog gay subjekta” kao simbol moderne, civilizirane i tolerantne nacije. Taj „dobri homoseksualac” – često zamišljen kao muški, bijeli, konzumeristički i patriotski – kontrastira se s „homofobnim Orijentom” i time se legitimiraju imperijalni i islamofobni projekti.
Suvremeno društvo, dakle, mjestimično dopušta odstupanje od „tradicionalnog”, odnosno ranokapitalističkog muško-ženskog identiteta, ali geografski selektivno, i kroz konzumerističke metode izgradnje identiteta shoppingom, uz stalnu prijetnju da će se, „ako se pretjera”, vratiti na originalne postavke.
Kakve to veze ima s muškim radnicima?
Ako promotrimo sadašnji politički zaokret udesno, vidimo kako se istodobno preispituju radnička prava, prava žena, migranata i kvir osoba. Uz to, naoružavanje svijeta muškarce ponovno definira kao ratnike. To nije slučajnost: kapitalizam u krizi uvijek poseže za discipliniranjem tijela i povratkom „prirodnog poretka”. Kada ga zatrese vlastita nestabilnost, on obnavlja rodne i seksualne hijerarhije kao oslonac: muškarac se ponovno definira kao radnik i ratnik, žena kao čuvarica doma i rađanja, a kvir subjekt kao prijetnja koju treba neutralizirati.
Ovaj obrazac ima dugu povijest. Weimarska Njemačka dvadesetih godina prošlog stoljeća nudila je neke slobode: Berlin je postao prostor eksperimentiranja s rodnim i seksualnim identitetima, razvijala se rana kvir kultura, a istodobno je jačala i radnička organizacija. Dolaskom nacizma uništeni su sindikati i radnička prava, a kvir osobe su sustavno proganjane, zatvarane u logore i ubijane. Weimarsko iskustvo pokazuje kako se prava radnika i prava kvir osoba urušavaju zajedno, jer ih povezuje isti povijesni proces.
Svaka faza kapitalizma - od oblikovanja „pravog muškarca” kao radnika koji radi i šuti, preko progona vještica i zatvaranja žena u reproduktivnu sferu, pa sve do suvremenog marketinga koji proizvodi „prihvatljive” oblike identiteta i izbora vezane za potrošnju – počiva na regulaciji roda i seksualnosti kroz ekonomsku funkciju rasta vrijednosti.
Homofobija i mizoginija tako nisu nuspojave, nego oruđa klasne kontrole. One osiguravaju da radnici ostanu vezani za identitet „pravog muškarca”, dok ženski i kvir subjekti u njihanju povijesnog penduluma bivaju gurani na margine, na trenutak iluzorno vraćeni u centar, da bi ih se ponovno marginaliziralo. Rezultat je fragmentirana klasa, nesposobna za zajednički otpor.
Kvir pokret otkriva nešto jako razorno za status quo. Otkriva da „muškarac” i „žena” nisu prirodne kategorije, nego povijesni konstrukti povezani s kapitalističkom akumulacijom, što otvara prostor preispitivanja samog najamnog rada. Ideal „muškarca” neodvojiv je od prodaje svog rada šefu i pognute glave. Kada muškarac digne glavu i pita se „čemu?”, on postaje kaotični društveni element – nedisciplinirani kvir subjekt. U tom smislu, feministička i kvir borba nisu dodatak klasnoj borbi – one su njezin ključni sastojak.
Dokle god radnik vjeruje da mu je neprijatelj kvir osoba koja „kvari normu”, on ostaje vezan za normu u kojoj je potčinjen. Tek kada se uspostavi solidarnost između podijeljenih, nastaje mogućnost da se razmontira sustav koji definira i disciplinira radi rasta vrijednosti. Tijela radnika, vještica i 'pedera', oviješena su o grafikone rasta. Zato pitanje nikad nije zašto se ljevica bavi „pederima”, nego može li ljevica uopće biti ljevica ako to ne čini.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels, Borovo
Naslovna ilustracija je AI-generirana ilustracija - DALL·E (OpenAI)
Preporučite članak: