Ove je godine na Međunarodni dan žena (25. 11) započela globalna kampanja „16 dana aktivizma“ koja je trajala sve do Dana ljudskih prava (10. 12). Ideju su podržale brojne domaće udruge i započele javnu kampanju „Od šutnje do promjene“ gdje je fokus usmjeren na žene i njihova iskustva. Kampanja je ukazala na loš položaj žena, djevojaka i djevojčica u današnjem društvu, a posebno je usmjerena na sve oblike nasilja s kojima se žene susreću u javnom i privatnom prostoru. Taj prekid šutnje i ukazivanje na loš položaj žena nije svojstven samo Hrvatskoj, već i susjednim nam zemljama. Tako od rujna ove godine Centar za ženske studije Beograd počinje izdavati FEMzin, publikaciju posvećenu ženama, njihovim pričama i iskustvima na poslu, školi ili u privatnom prostoru. O ideji FEMzina i njegovom cilju Martina Jurišić popričala je s urednicom Nađom Bobičić.
Do danas objavljena tri broja FEMzina nastala su okviru Digitalne feminističke škole Centra za ženske studije u Beogradu. Možete li podrobnije objasniti ideju FEMzina i ciljeve Digitalne feminističke škole?
Godinu dana prije početka pandemije, u Centru za ženske studije u Beogradu bila je organizovana prva Digitalna feministička škola, kao odgovor na potrebe i zahtjeve žena koje nisu mogle da prisustvuju predavanjima u Beogradu, a iz različitih su krajeva zajedničkog govornog područja. Program ženskih studija CŽS organizuje već tri decenije i ovaj jubilej se simbolično obilježava 8. marta 2022. godine.
Dugo vremena na kraju škole pisao se esej koji je bio u akademskom formatu. To je imalo svoje prednosti, polaznice su dobijale specifičnu vještinu i imale su prilike za rad sa mentorkama, ali smo procijenile da digitalni format škole otvara mogućnost za druge forme završnog rada koje bi bile dostupnije najširoj publici. Tako je nastao FEMzin.
Radove autorica odlučile ste objavljivati u formi fanzina, publikacije koja je na našem području veliku popularnost imala 90-ih godina te je bila usko povezana s hc/punk scenom i predstavljala svojevrsnu subverziju u odnosu na mainstream publikacije jer su je uglavnom stvarali amateri koji su se bavili temama nezastupljenim u širim društvenim krugovima. Na koji se način FEMzin može povezati s dugom poviješću objavljivanja fanzina na ovom prostoru, posebno u kontekstu otpora i subverzije?
Ideja otpora i subverzije je definitivno nešto što nas povezuje sa tim praksama. U našoj izvedbi otpor se ne tumači samo kao kritika ili negacija postojećeg lošeg stanja, već nam je intencija bila da učinimo kritički i kreativni napor tako da kroz najširi mogući polilog zamišljamo drugačije modele rada, udruživanja, sindikalizma, formalnog i neformalnog obrazovanja, nenasilja. Metaforično rečeno, nismo smatrale dovoljnim da se zadržimo na funkciji distopije, već da zakoračimo u nepoznato i počnemo da mislimo o aktivnoj utopiji.
Urednička namjera mi je bila da ohrabrim autorke da kroz tekstualni i vizuelni izražaj izađu iz zone onoga što im je poznato, i onoga čime se većina, čak i progresivnog diskursa, bavi. Znači, kako pristupiti temi rada na način koji nije već toliko puta viđen? Kako feministički zamisliti tlocrte škole? Konačno, kako fenomen rodno zasnovanog nasilja ne svoditi samo na tabloidne naslove ili reakcije nakon što se nasilje dogodi?
Jedno rješenje je bilo da se traga za glasovima žena koje najčešće ne čujemo, da svaki od ovih komplikovanih fenomena bude analiziran kao mozaik sa mnogo različitih detalja.
Potom, pisale smo sa idejom da se u ovim fanzinima pitanja otvaraju i postavljaju iz što je moguće više novih perspektiva, tako da i naše čitateljke dalje nastavljaju da daju svoje odgovore, da se javljaju i postavljaju nova pitanja, da šire priču. Ne da zatvorimo ove teme jednom za svagda i da im damo konačne odgovore, to je ne samo nemoguće, nego i nekreativno.
Mi smo isprva zamišljale da će po uzoru na prethodne tradicije fanzini biti i prelomljeni od strane nas i potpuno amaterski, ali smo ipak na kraju zbog ogromne građe do koje su autorke došle, odlučile da angažujemo profesionalnu prelamačicu Ivanu Radmanovac. I njena pomoć nam je bila vrlo važna, jer je uspjela da različite vizuelne intervencije uobliči u digitalni format nekoliko puta obimniji od početne zamisli, ali koji je na kraju i user-friendly.
Znači, urednička odluka je bila da i po cijenu djelimičnog suzbijanja vizuelne avangardnosti, dobijemo čitljivije tekstove prilagođene najrazličitijoj feminističkoj i široj publici sa ovog govornog područja. Ali i dalje je u svakom od fanzina bilo različitih intervencija, tekstova koji su bili razbijeni tako da se protežu kroz više segmenata, vizuelnih intervencija i slično. Samo je u njih uvedena i neka vrsta kontrolisanog reda. Nadam se da smo na taj način kombinovali najbolje od dva formata – tako da je ipak ostao i dio fanzinske subverzivnosti, ali i magazinske sadržajnosti i čitljivosti tekstova.
U do sada objavljenim brojevima bavili ste se vrlo aktualnim temama: Feminizam i rad, Feminističko obrazovanje, Rodno zasnovano nasilje i otpor. Posebno bih istaknula lajtmotiv drugoga broja, a to je menstruacija, tj. nedostatak diskursa o njoj, sram, higijensko siromaštvo - teme koje su dosta aktualne danas. Iako je „demistificiranje“ menstruacije moguće kroz obrazovanje i promjenu društvene klime, menstruacija i dalje ostaje tabu. Što ste kroz rad na FEMzinu uočili kao problem, koji su uzroci koji onemogućuju drugačiji pristup pitanju menstruacije i koju ulogu u tome ima obrazovni sustav?
To bi najbolje bilo pitati autorke crtica o menstruaciji, ali najkraće rečeno, kao i za druge probleme u obrazovanju, mislim da bi odgovor bio – urušavanje institucija, nedovoljno ulaganje u osnovnu socijalnu skrb i pravdu. Riječ je o licemjerju sistema koji uzima od svih nas da bi nadodao bogatstvu kapitalista, pa zato nedostaje podrške i za najelementarnija prava poput reproduktivnih. Ona se tabuiziranjem maskiraju i predstavljaju kao lični problem i odgovornost.
A skriva se da je menstrualno siromaštvo nedopustiva praksa u 21. vijeku, da je direktna odgovornost sistema da obezbijedi pravo svake osobe na osnovna sredstva za kvalitetnu menstrualnu higijenu, za reproduktivno zdravlje, za preventivno zdravlje. Sve ispod toga je kršenje prava, na koja se država obavezala da će ih poštovati. Sve ispod toga znači da su ideje o besplatnom zdravstvu u praksi nerealizovane.
Vaš se prvi broj bavi temom radnica i feminizma. Tema je u doba pandemije dobila dodatni značaj, posebno u kontekstu neplaćenog kućanskog rada. U uvodu se ističe kako je cilj ohrabriti udruživanje i aktivno opiranje dominirajućim kapitalističkim obrascima eksploatacije. Na koji način vidite da bi se takav cilj mogao postići?
Mislim da smo u fazi kad sve više progresivnih pokreta ulazi u saradnju i kada se pokreti ukrupnjuju, jer i kapitalistički pritisak kao rezultat pandemije biva sve jači. Zavisi od konteksta i nema jednog rješenja, ali neke od dobrih praksi su recimo osmomartovski Noćni marševi koji su organizovani širom Hrvatske. Tu je i otvaranje novih sindikata, kao što su sindikat radnika (nažalost, u naslovu još nema i radnica) na internetu, o čemu su u prvom broju FEMzina pisale Slađana Jeremić i Sandra Knežević, udruživanje umjetnika i umetnica kao u Nezavisnoj kulturnoj sceni Srbije i incijativama poput Platforme ZA KRUH. Ima sve više različitih načina organizovanja – novih udruženja, sindikata, ad hoc akcija, čak se otvaraju i nova rješenja poput univerzalnog osnovnog dohotka, o čemu je pisala Tamara Kovačević, takođe u prvom broju FEMzina.
Mi u CŽS sada sa Crvenom iz BiH organizujemo kampanju „Vratiti svoje vr(ij)eme“, zasnovanu na istraživanju o položaju mladih žena u doba kovida u odnosu na raspodjelu kućnog rada. Iz razgovora sa samim ženama smo vidjele koliko su i dalje, čak i mlađe žene, opterećene nevidljivim radom, ali se bar čini da jedan dio njih postaje svjestan da je i to rad i da on mora biti reformisan. Ukratko, stvari se pomjeraju, prvi korak je osvješćivanje, onda i akcija, udruživanje.
Ova je mjesec izašao i treći broj FEMzina koji se bavi rodno zasnovanim nasiljem (RZN), ali i otporom prema istom. Autorice su kroz niz tekstova ukazale na RZN kao na sistemski problem, dok Vi u uvodu navodite kako je RZN postao svojevrsna pandemija u neoliberalnom kapitalizmu, ali ste istaknuli i feminističke inicijative koje se tomu opiru. Smatrate li da se situacija oko prepoznavanja, prijavljivanja i reagiranja na RZN promijenila danas i jesu li u tome ključnu ulogu imale feminističke inicijative?
Čini mi se da je sve više ta tema zastupljena i ne bavimo se njome samo u okviru 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. Maltene da nema dana kada se o ovoj temi ne govori u javnosti, ali nažalost najčešće tek nakon što bude počinjen neki zločin - bilo da je riječ o partnerskom nasilju, ili nasilju nad djecom, nasilju u radnom okruženju, nasilju nad LGBTQ+ zajednicom.
Situacija se promijenila i uz pokrete kao što je #MeToo, RZN je vidljiviji i o njemu se više govori. Međutim, suština i uzroci konačnih manifestacija nasilja, koji nisu samo na interpersonalnom nivou i ne mogu se objasniti dekontekstualizovanim kvazipsihološkim analizama, ostaju upadljivo neprisutni u najširem medijskom govoru, čak i u jednom dijelu feminističkog pokreta. Liječe se posljedice, što značajno ograničava doseg pomoći, dok uzroci ostaju nedotaknuti.
Razlog je isti kao u primjeru menstruacije, dokle god se javnost zgražava, a sudovi traljavo rade svoje poslove, kapitalistički sistem je suštinski neuzdrman. Kada bi se ovoj temi pristupalo sa razumijevanjem da nasilje u kapitalizmu nije eksces, već pravilo – jer kapitalizam se održava na višestrukoj eksploataciji, a posebno ne-cis, ne-muških tijela – ulozi bi se mnogo više podigli. Iz ove perspektive nasilje ne bi bilo svođeno na aistorijski usud koji je tu oduvijek, zauvijek, i ne može se promijeniti.
Naprotiv, kad bi se razumjelo kao strukturno, onda bi bilo jasno da svi mi imamo pravo da živimo u nenasilnom društvu, da je to minimum koji je potrebno obezbijediti, a ne nešto što je nedostižno. Između ostalog, zato su feministički otpori važni i imaju ogromni potencijal, jer djelovanjem protiv nasilja diraju u same temelje kapitalizma i nejednakosti.
FEMzin predstavlja svojevrsno osvježenje u propitkivanju i kritici patrijarhalnog društva na području bivše Jugoslavije, no kako vidite njegovu funkciju izvan feminističkih krugova? Postoji li potencijal za širenje ideja među ostatkom društva ili je publikacija zamišljena kao dodatni materijal za edukaciju publike koja je već upućena u tematiku?
Ideja je da ga širimo van feminističke publike, zato smo ga i, na primjer, predstavljale i ženama iz sindikata. Zato smo i kao sagovornice u tekstove uključivale što više žena koje nisu samo iz krugova feminističkog angažovanja.
I sam format bi trebalo da je više aktivistički nego uskostručni. Istina, ima tekstova koji će možda lakše sjesti ženama koje već imaju neko predznanje, ali smo se trudile da svi budu sadržajni. Znači, čak i ako neko nije čuo za koncepte, da se nakon čitanja za njih zainteresuje. U svakom slučaju, FEMzin se širi na našem govornom područuju, prelazi granice, šeruje se... Nadamo se da će se njegov put organski još više produžavati.
Autorica naslovne fotografije: Dušica Stojanović
Intervju vodila:
Preporučite članak: