Štošta je od ‘90-ih brisano iz kolektivnog pamćenja građana Hrvatske. Kolektivnom zaboravu doskočio je Tehnički muzej Nikola Tesla u kojem je prije otprilike mjesec dana otvorena izložba Sanje Iveković "Nada Dimić File 2023 / Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa". Izložba je usmjerena na ispreplitanje života i smrti komunistkinje Nade Dimić sa životom i propašću istoimene tvornice trikotaže i pozamanterije. Piše Martina Jurišić.
Kako pamti narod jedne države? Uzmimo za primjer kolektivno pamćenje Hrvata_ica – posebno dobro pamtimo rat. Na našim prostorima ništa ne može proći bez spominjanja Domovinskog rata, a dobro pamtimo i ustaše i partizane, samo u nešto izmijenjenom, „suvremenom“ kontekstu. S druge strane, iz sjećanja Hrvata_ica brzo se brišu sjećanja na sve političke afere u ovih 30 i kusur godina postojanja, a često i sjećanja na mnoge značajne pojedince_ke koji su djelovali_e na ovom području, poput mnogih komunista_iknja, radnika_ica koji su oblikovali naše društvo.
Problem kolektivnog pamćenja leži u njegovoj povezanosti s vladajućom ideologijom koja često utječe na naša kolektivna sjećanja. Tako je u zaborav pala i komunistkinja Nada Dimić, poznata i kao prva partizanka Hrvatske, koju je ustaška policija ubila 17. ožujka 1942. kada je imala samo devetnaest godina. Također, vrlo malo se ljudi sjeća i istoimene tvornice trikotaže i pozamanterije „Nada Dimić“ koja je s radom započela 50-ih godina prošloga stoljeća i zapošljavala tisuće radnika_ica. Iz kolektivnog je pamćenja također skoro izbrisano i relativno recentno razdoblje privatizacije tvornice ‘90-ih i njezino zatvaranje početkom 2000-ih, a kasnije i devastacija jedinstvene zgrade, izgrađene još 1910. godine.
Kolektivnom zaboravu doskočio je Tehnički muzej Nikola Tesla u kojem je prije otprilike mjesec dana otvorena izložba Sanje Iveković Nada Dimić File 2023 / Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa. Izložba je usmjerena na ispreplitanje života i smrti komunistkinje Nade Dimić sa životom i propašću istoimene tvornice trikotaže i pozamanterije. O tome kako je došlo do izložbe i koja su očekivanja porazgovarala sam s Kosjenkom Laszlo Klemar, muzejskom pedagoginjom i autoricom druge cjeline izložbe.
Lazslo Klemar ističe kako je izložba rezultat nastojanja da se radovi Sanje Iveković, realizirani u sklopu projekta Nada Dimić File s kojim je započela još 1998, izlože u kontekstu istraživanja i čuvanja industrijske baštine u prostoru Tehničkog muzeja Nikola Tesla, čiji su osnutak i djelovanje usko vezani uz industriju. Iako se formalno radi o dvije cjeline – prvu cjelinu čine umjetnički radovi Sanje Iveković vezani uz Nadu Dimić (osobu i tvornicu) Nada Dimić File 2023, dok je druga cjelina rad Kosjenke Lazslo Klemar Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog naslijeđa – one na izložbi nisu strogo odvojene i međusobno se prožimaju. Izložba iz dvije različite, ali povezane perspektive (umjetničke i kustoske/baštinske) problematizira odnos društva (i struke) prema antifašističkom i socijalističkom nasljeđu.
Oni koji su posjetili izložbu ili ju planiraju posjetiti (izložba je otvorena do 30. 6. 2023.), mogu pročitati kako se povezivanjem Nade Dimić i tvornice želi ukazati na dva usporedna i komplementarna procesa – „brisanje antifašističkog nasljeđa i gašenje industrije, socijalističkog nositelja gospodarskog i društvenog napretka“. Iako se možda rat, koji se u ranim 90-ima odvijao na ovim područjima, može navesti kao uzrok spomenutih procesa, Laszlo Klemar dodaje kako te procese vidi primarno kao posljedicu određenih politika, kao što je i gašenje industrije, ali i odnos prema antifašističkom i socijalističkom nasljeđu također jedna od posljedica određenih politika. Nadalje, ističe kako je nakon raspada Jugoslavije i promjene političkog režima 1990-ih sve povezano s „bivšom državom“ dobilo negativan predznak. U novoformiranoj državi nasljeđe socijalizma nije bilo poželjno, a antifašizam, industrija i radnička kultura simboli su socijalističke prošlosti.
Nada Dimić File koji čini okosnicu današnje izložbe, zapravo je proizašao iz ciklusa Gen XX. Budući da se umjetnički rad Sanje Iveković često povezuje s feminističkim aktivizmom, zanimalo me može li Nada Dimić kao komunistkinja poslužiti kao figura koja „predstavlja“ feministički aktivizam. Moja sugovornica ističe važnost ciklusa Gen XX na kojem Sanja Iveković počinje raditi 1997, u vrijeme kada su istaknute antifašistkinje po kojima su nazvane tvornice, škole, ulice itd. već bile izbrisane iz javnog prostora. Intervencijama ispisivanja imena i kratkih biografija antifašističkih narodnih heroina na slike poznatih manekenki, Sanja Iveković, kako navodi Laszlo Klemar, jugoslavenske uzore suprotstavlja dominantnim „ženskim“ uzorima 1990-ih. Ističući citat Ivane Bago iz kataloga izložbe Gen XX kako Sanja Iveković „poziva mlade žene u Hrvatskoj da prisvoje alternativno žensko nasljeđe, koje porijeklo vuče iz generacije revolucionarnih partizanki“, Laszlo Klemar zaključuje kako je ciklus Gen XX, kao i brojni drugi radovi Sanje Iveković, aktualan i danas.
Današnji Nada Dimić File spoj je ciklusa Gen XX te performansa Repetitio est mater, ali utkan je i u brojne druge intervencije koje je Sanja Iveković provela od početka ovog tisućljeća, poput one iz 2000. godine pod nazivom SOS Nada Dimić. O tome kako se danas, 23 godina poslije, mogu spojiti kapitalistička dobra sa socijalističkim naslijeđem, kao što je umjetnica izvela u ciklusu Gen XX, i je li to „spajanje“ uopće moguće na isti način kao na početku 2000-ih, moja sugovornica navodi kako je kontekst danas promijenjen te je veliki dio socijalističkog naslijeđa nestao, a materijalna je baština velikim dijelom ruinirana. Ističe tvornicu Nada Dimić koja je pravi primjer nestajanja baštine. Tvornički inventar (strojevi, arhivi) nepovratno su izgubljeni i upravo su te izmijenjene okolnosti u odnosu na 2000. navele da umjesto ponovnog paljenja znaka „Nada Dimić“ na pročelju tvornice, repliku znaka postave na zgradu muzeja, kao mjesta čuvanja baštine.
Kosjenki Laszlo Klemar rad na ovoj izložbi nije prvi susret s tvornicom Nada Dimić i tekstilnom industrijom – 2018. i 2019. godine vodila je projekt Skrojene budućnosti gdje se kao muzejska pedagoginja bavila tekstilnom industrijom i tekstilnim radnicima_icama. Laszlo Klemar ističe kako je jedan od ciljeva projekta bio arhiviranje znanja i sjećanja radnica tekstilne industrije u Hrvatskoj. Nekad uspješna grana proizvodnje, tekstilna industrija je zapošljavala 100.000 ljudi (sama tvornica Nada Dimić imala je 1.700 zaposlenih, većinom radnica), no osim mjesta rada, tvornice su tada pružale puno više svojim radnicima_icama. Gašenjem tekstilne industrije ugašen je velik broj radnih mjesta na kojima su radile primarno žene, a ugašeni su i brojni društveni servisi vezani uz tvornice. Naime, nakon 2. svjetskog rata se, paralelno s politikom zapošljavanja žena,, provodila i intenzivna politika uključivanja žena u društvene i političke aktivnosti. S obzirom na to da su žene osim produktivnim radom u tvornicama bile opterećene i radom u kući (skrbi o kućanstvu i obitelji), tvornice su, ne bi li im olakšale i osigurale vrijeme za društveni i politički angažman, osigurale čitav niz servisa, od dječjih vrtića i praonica rublja do industrijskih ambulanti koje su brinule o zdravlju žena. Također se vodilo računa o uključivanju radnica u kulturne i sportske aktivnosti, pa su pri tvornicama djelovali sportski klubovi, kulturno umjetnička društva, amaterski umjetnički klubovi, a organizirale su se i posjete muzejima, kazalištima, koncertima. Sve je to nestalo s nestankom socijalističke industrije.
Kada govorimo o važnosti tvornice „Nada Dimić“ kako u arhitektonskom smislu, tako i u smislu povijesnog nasljeđa, moja sugovornica kao prihvatljiv oblik revitalizacije prostora tvornice vidi u njegovoj prenamijeni u kulturni centar koji bi čuvao sjećanje i na Nadu Dimić i na tvornicu, no zaključuje kako su izgledi za to gotovo nepostojeći.
Iako kultura može biti snažan alat u procesu stvaranja i brisanja kolektivnog sjećanja i pamćenja, možda se prostor bivše tvornice, kao i sjećanje na Nadu Dimić, može spasiti od zaborava jedino ponovnom revitalizacijom iste grane proizvodnje, na istom mjestu pod istim imenom. Nažalost, ova je vizija još manje vjerojatna, nego vizija Kosjenke Laszlo Klemar jer se i zadnji tragovi tekstilne industrije u Hrvatskoj gase.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Tekst i fotografije:
FOTO GALERIJA
Preporučite članak: