“Neovlašteno i nenajavljeno ulaženje u stan od strane stanodavca, koji je, s obzirom da su troškovi režija bili uključeni u najam, sebi dopustio regulirati (gasiti) grijanje u stanu, zatvarati prozore i raditi provjeru nekretnine”, samo je jedno od neugodnih iskustva podstanarskog života u Hrvatskoj. Budući da je država rješavanje stambenog pitanja prepustila tržištu i logici profita, za mnoge je kupovina stanova nemoguća misija te podstanarstvo ili život s roditeljima za njih predstavlja jedinu opciju. Povodom izlaženja nove knjige Ive Marčetić "Stambene politike u službi društvenih (ne)jednakosti", Martina Jurišić razgovarala je s poznanicima o problemima s kojima se susreću prilikom pokušaja da riješe svoje stambeno pitanje.

 

S godinama sam usavršila sposobnost ignoriranja stvari koje mi izazivaju tjeskobu, a jedna je od njih i stambeno pitanje, tj. manjak dostupnih stambenih prostora i cijene koje rastu. „Stambeni stres“ pojam je „koji označava stres koji ljudi, odnosno kućanstva preživljavaju ako njihovi stambeni troškovi iznose više od 30 % njihovih mjesečnih primanja“, ističe Iva Marčetić u intervjuu za N1 2018. godine. O istim sam problemima porazgovarala s nekolicinom poznanika koji, također, već više od desetljeća žive kao podstanari, a povod je i nova knjiga Marčetić Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti objavljena u nakladi inicijative Pravo na grad, 2020. godine.

Iako se studija, prezentirana u knjizi, ne odnosi isključivo na pitanje podstanarstva u glavnom gradu, ona daje dublje uvide u kompleksnost stambenih politika od 1945. do 2020. godine čije se posljedice osjećaju i danas. Svako od pet poglavlja ocrtava kompleksnost stambene problematike koja je usko povezana s političkim, društvenim i globalnim kretanjima. Ugrubo se, iščitavajući istraživanje, stambena politika Grada Zagreba može podijeliti na četiri razdoblja koja istovremeno korespondiraju sa širim društvenima događanjima:

• razdoblje od nastanka SFRJ (1945);
• razdoblje za vrijeme Domovinskog rata;
• pretkrizno razdoblje (1. desetljeće 21. st.);
• postkrizno razdoblje (2. desetljeće 21. st.).

Svako od navedenih razdoblja predstavlja jedinstven odnos prema stambenom pitanju, a ovdje će ukratko biti izložena samo posljednja dva.

Stambena politika za profit

Treće, tzv. pretkrizno, razdoblje autorica smješta u početak 2000-ih. Ono je obilježeno ulaskom stranih banka na naše područje te nedostatkom stambenog fonda, a autorica kao lajtmotiv navodi proces financijalizacije „(…) u kojem se zaduživanje po stambenim kreditima normalizira“. Rastom dohotka i smanjivanjem kamata, krediti postaju dostupniji većem broju stanovništva, čime kupnja stana postaje pristupačnija, ali ne i jeftinija. Ovo je razdoblje također obilježeno Gradskim projektima koje autorica ne vidi kao „(….) strateško planiranje grada kroz pravila struke za potrebe građana”, već je cilj Gradskih projekata plasiranje gradskog zemljišta na tržište. Nadalje u tom se razdoblju sve češće spominje i fenomen „gentrifikacije“, tj. isključivanje siromašnijeg stanovništva iz atraktivnijih dijelova grada posredstvom sve većih cijena nekretnina, a i sami su gradski projekti javne stambene gradnje usmjereni prema periferiji, dok su atraktivna gradska zemljišta u centru namijenjena privatnom kapitalu za investiranje.

U tom kontekstu nastaje i projekt POS-a, tj. prvi javno financirani program gradnje u Hrvatskoj od 80-ih godina koji nije bio usmjeren samo na branitelje. Izbijanje financijske krize i "pucanje" nekretninskog balona u postkriznom razdoblju ne dovodi do smanjenja kreditnog zaduživanja, već država i dalje stimulira stambeno kreditiranje. Uskoro se stambeno pitanje počinje promatrati u okviru demografije i smanjenja trenda iseljavanja, no kao jedino rješenje i dalje se nudi samo podizanje stambenih kredita i njihovo subvencioniranje od strane države, tzv. APN, koji s druge strane utječe na povećanje cijena nekretnina i smanjenja broja stambenih jedinica za one koji nisu pristupili subvencioniranju.

Naime, nepriuštivost stanovanja postaje generacijsko pitanje koje najčešće pogađa one rođene 80-ih godina. Tako u Hrvatskoj mladi roditeljski dom u prosjeku napuštaju s 33 godine, a 70 posto njih između 18 i 34 godine i dalje živi s roditeljima. Iako su moji sugovornici roditeljski dom napustili odlaskom na studij, njihovo stambeno pitanje, unatoč tome što su već u srednjim tridesetima, nije riješeno, niti se nazire mogućnost njegova rješenja. Visoke stanarine i ostali troškovi rješavaju se cimerstvima ili životom na periferiji što se često percipira kao kazna (a život u centru kao ultimativna nagrada). Faktori koji onemogućavaju kupnju stanja ili neki drugi oblik sigurnijeg stanovanja prvenstveno se odnose na visoke cijene nekretnina, izostanak stalnog zaposlenja, nepostojanje javnih stambenih prostora te na nepovjerenje prema bankama i dizanju kredita (poučeni iskustvima starijih generacija). Paradigma koju nameće država usmjerena je na sigurnost stanovanja samo u slučaju privatnog vlasništva. Autorica stoga zaključuje kako „(…) država oblikuje sustav u kojem je vlasništvo nad stambenim prostorima u kojem živimo izjednačeno s našom sigurnosti”.

“Sva iskustva oko unajmljivanja stanova povezujem prvenstveno uz stres”

Pitanje podstanarstva čini pak zasebnu kategoriju, a većinom je skupina koja živi kao podstanar u dobi od 24 do 39 godina. Posljednjih godina posebno je otežan pristup kvalitetnim stanovima po pristupačnim cijenama do čega je došlo porastom turističkog najma, a izostaje i zakonska regulacija života u najmu. Naime, većina podstanara nije upoznata sa svojim pravima, a država se većinom ne bavi ovim dijelom stambenih politika, koji često ulazi i u sivu zonu poslovanja. Kada sam svoje sugovornike upitala što mi mogu reći o iskustvu koje su imali s unajmljivanjem stanova u Zagrebu, većinom su to bili neugodni doživljaji koji ih ispunjavaju osjećajem očaja i tjeskobe.

„Sva iskustva oko unajmljivanja stanova povezujem prvenstveno uz STRES!” započinje moja sugovornica Maja (35). “Trauma kreće odmah s procesom traženja. Potražnja je uvijek velika, a ponuda mala, što znači da oglase treba stalno pratiti i čim izađe nešto što izgleda iole ok odmah zvati i dogovoriti gledanje, po mogućnosti taj isti dan.” Sličan osjećaj je prisutan i kod ostalih sugovornika, tako Martina (33) ističe da se „često najmodavci ne jave ili se u ugovoreno vrijeme pregledavanja stana za najam pozove više zainteresiranih osoba te se time stvara neka vrsta dodatnog pritiska”. Saša (37), pak problem vidi u slabo reguliranom tržištu što dovodi do manipulacija i prebacivanja odgovornosti na najmoprimca te naglašava kako njemu pri odabiru stana “nije primarno samo stanje nekretnine te cijena po kojoj se nudi, već i sam stanodavac”. 

Poseban problem kod podstanarskog života su i sami najmodavci koji izostanak pravne regulative oko najma, kako ističe i jedan od mojih sugovornika, često iskorištavaju na štetu najmoprimca, a iskustva ostalih sugovornika gotovo su ista. One ekstremnije slučajeve naveo je Saša, koji je to osjetio na vlastitoj koži: “Neovlašteno i nenajavljeno ulaženje u stan od strane stanodavca, koji je, s obzirom da su troškovi režija bili uključeni u najam, sebi dopustio regulirati (gasiti) grijanje u stanu, zatvarati prozore i raditi provjeru nekretnine. Drugo nelagodno iskustvo bilo je vezano za podmirivanje troškova režija, koje smo uplaćivali izravno na račun stanodavca, koji potom ta ista sredstva ne bi uplaćivao za podmirivanje istih, što je dovelo do višekratnog isključivanja struje od strane HEP-a”. Veliki problem s kojim se susreću podstanari, svakako je i pitanje prijave boravka. Sugovornica Martina navodi kako je u njezinom slučaju to uglavnom bilo nemoguće što je “posljedično značilo da sam svaki mjesec gazdama u gotovini davala stanarinu jer zato što nas nisu prijavili, nisu htjeli da im na račun uplaćujemo novce, stoga su gazde svaki mjesec navraćale u stan”. Problem je vidljiv i u tome što neki očekuju plaćanje pričuve ili odbijaju sanirati kvarove te time, kako navodi Maja, debelo koriste svoju poziciju moći.

Treba nam javno stanovanje

Iako je Zagreb još daleko od priuštivog kvalitetnog stanovanja za sve što sve češće dovodi do klasne, rasne i etničke diskriminacije u okviru stambenih politika, ipak sam upitala svoje sugovornike kako oni vide idealno rješenje stambene problematike. Većina ih se složila da je jedno od rješenja svakako kupovina stana, no ona je povezana s financijskim sredstvima koje većina mojih sugovornika nema i nije izgledno da će ih imati. Također, sugovornici nisu optimistični oko državnih subvencija, tzv. APN, a problem vide i u nesigurnom zaposlenju i izostanku ugovora o radu na neodređeno. Saša je kao ključni element istaknuo izgradnju gradskih stanova za najam, “čime se održava nizak prosjek cijene najma, pravna sigurnost i visoka kvaliteta stanova te se izbjegava proces gentrifikacije”.



Iako su prošlogodišnji potres i pandemija otvorili mogućnost naglog pada cijena nekretnina, to se ipak nije dogodilo te cijene i dalje stagniraju ili su se sada, upravo zbog nesigurnosti centra grada, povećale na periferiji. Također, nedavna i iznenadna smrt gradonačelnika Milana Bandića, čije je upravljanje gradom obilježeno raznim nekretninskim malverzacijama, donekle budi nadu kako će se u narednom razdoblju, posebno nakon izbora u svibnju, pitanje stambene politike rješavati na konstruktivniji i transparentniji način. Studija Ive Marčetić svakako je bitna za razumijevanje stambenog pitanja u glavnom gradu i načina na koje država sustavno perpetuira nejednakosti u kontekstu "sigurnog stanovanja". Iako moji sugovornici, kao i ja sama, još uvijek skeptično gledaju na mogućnost krajnjeg i zadovoljavajućeg rješenja ove problematike, ipak smatraju da je nužno ukazati na propuste koji se ponavljaju već više od dvadeset godina, nadajući se da jednoga dana potraga za mjestom stanovanja više neće ulaziti u kategoriju teških psiholoških trauma, već će predstavljati svojevrsni psihorelaksirajući moment.


Autorica fotografija: Jacqueline Potter
Autorica teksta:

Martina Jurišić

Preporučite članak: