Large irena

Pandemija koronavirusa još je više naglasila brojne nejednakosti s kojima se žene susreću u poslovnoj i privatnoj sferi. Tako da se na na donošenje novog Zakona o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji, koji između ostalog prepoznaje postojanje neplaćenog kućanskog rada, gledalo kao na pozitivni pomak. No kako ističe sociologinja Irena Pejić: “rodna diskriminacija u svim sferama i nasilje nad ženama su i pre ovog zakona bili zabranjeni, pa to ne znači da je postojala politička volja da se nešto zapravo i promeni u tom smeru.”


Iako borbe za ženska radnička prava, kao i polemike oko neplaćenog kućanskog rada koji u puno većem opsegu obavljaju žene, traju desetljećima, ravnopravnosti i dalje nema. Pandemija koronavirusa samo je još više ukazala na brojne nejednakosti s kojima se žene susreću u privatnoj i poslovnoj sferi - poput opterećenja kućanskim poslovima i povećanjem obiteljskog nasilja uzrokovano karantenom te češćima otkazima, itd. - no dugoročnog rješenja i dalje nema. O potonjim problemima te mogućim rješenjima, razgovarala sam sa sociologinjom i članicom redakcije portala Mašina.rs, Irenom Pejić. Povod cijelom razgovoru bilo je stupanje na snagu Zakona o rodnoj ravnopravnosti u Srbiji.

Pandemija je koronavirusa, uz brojne probleme s kojima se suočavaju pojedine države, potaknula i mainstream rasprave o položaju žena na tržištu rada, posebno nakon što je statistika pokazala da je gotovo duplo više žena u tom razdoblju ostalo bez posla u odnosu na muškarce, ali i problem neplaćenog kućanskog rada koji se povećao za vrijeme pandemije. Kakva je situacija u Srbiji?

Prošla godina je ogolila kompleksnost nepovoljnog položaja žena u svakom smislu. Situacija u Srbiji manje više prati globalne trendove feminizacije slabo plaćenih zanimanja i siromaštva, ali i opterećenja žena kod kuće. Pokazalo se da su žene tokom prošle godine bile trostruko opterećene ukoliko su imale sreće da ne izgube posao u prvom i drugom talasu otpuštanja nakon početka pandemije. Istraživanja pokazuju da žene jesu češće gubile poslove, ostajale kod kuće u toku vanrednog stanja da bi se starale o deci, s tim da tome treba dodati veliki broj žena koje su ostale bez posla a nevidljive su za zvaničnu statistiku – prekarno zaposlene, zaposlene na crno, sve one žene kojima nisu produženi ugovori a koje je zvanična statistika preskočila u evidentiranju gubitka poslova itd. Što se tiče neplaćenog kućnog rada koji je konstatno opterećenje za žene jer su poslovi brige, nege i generalno socijalne reprodukcije apsolutno rodno neravnopravno raspoređeni, u toku vanrednog stanja je to imalo dodatni pritisak zbog zatvaranja vrtića i škola, ali i društva u celini.

Krajem 2016. i početkom 2017. godine u Hrvatskoj je provedeno istraživanje pod nazivom Utjecaj rodne podjele obiteljskih obveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena koje je pokazalo da žene obavljaju gotovo 83 % rutinskih kućanskih poslova bez ikakve naknade. U Srbiji je 2019. godine je izašao Izvještaj o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti u Srbiji, kakvi su rezultati potonjeg istraživanja i što ono govori o pravima žena danas u Srbiji?

Iako je rodna ravnopravnost u Srbiji garantovana Ustavom, brojnim ratifikovanim konvencijama i donetim zakonima, situacija u praksi je daleko od onoga što stoji na papiru. Brojna istraživanja, pa tako i pomenuto, pokazuju koliko su žene po brojnim pokazateljima u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce. Žene se teže zapošljavaju, teže napreduju, slabije su plaćene od svojih muških kolega za iste poslove, ređe su na pozicijama na kojima se donose odluke, lakše ostaju bez posla i postaju ekonomski neaktivne, diskriminisane su, trpe nasilje. Istraživanje je pokazalo da su žene ređe plaćene za prekovremeni rad, ali i da im je u nekim neretkim slučajevima uskraćeno pravo na porodiljsko odsustvo.

Foto: Jacquline Potter


Trudnice i porodilje su dodatno diskriminisane Zakonom o finansijkoj podršci porodicama sa decom, koji je donet 2018. godine i koji u najvećoj meri diskriminiše Romkinje, samozaposlene, nezaposlene i/ili prekarno zaposlene žene, ali i majke dece sa invaliditetom. U praksi to izgleda ovako: porodiljska naknada se računa na osnovu primanja u poslednjih 18 meseci, pa ako ste nezaposlene ili prekarno zaposlene nemate nikakvu garanciju da ćete imati naknadu ili da će visina naknade biti barem koliko i minimalna zarada. Samozaposlene žene moraju tokom porodiljskog same sebi da uplaćuju doprinose jer država pokriva samo neto iznos zarade u toku bolovanja, a ako ne uplaćuju doprinose neće imati  pravo na bolovanje i zdravstveno.Dakle, situacija je loša, a ukoliko žena pripada i nekoj marginalizovanoj grupi, još je teže.

Nedavno je odjeknula vijest o stupanju na snagu Zakona o rodnoj ravnopravnosti  u Srbiji. Što točno Zakon predstavlja i kako će se odraziti na prava žena, posebno u domeni neplaćenog kućanskog rada?

Samo donošenje Zakona o rodnoj ravnopravnosti bi bila dobra vest da situacija u praksi nije kakva jeste. Ovaj Zakon garantuje jednaka prava, odgovornosti i mogućnosti, ali i ravnomerno učešće i uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca u svim oblastima života. Iako predstavnici i predstavnice vlasti vole da kažu da se u Srbiji dosta uradilo na polju rodne ravnopravnosti u poslednjih nekoliko godina, stanje na terenu ih prilično demantuje.

Što se tiče neplaćenog kućnog rada, ovaj Zakon ga prepoznaje kao posebnu kategoriju i relativno usko definiše. Zakon uređuje neophodnost praćenja kućnog neplaćenog rada, uređuje pravo na zdravstvenu zaštitu ženama koje nemaju radne angažmane ili formalne poslove. Zakon sa druge strane ne ulazi u pitanje ko i zašto kućni rad obavlja, već se pretpostavlja, sa pravom, da to rade većinski žene. Ipak, ne može se ne pozdraviti prepoznavanje neplaćenog kućnog rada u okviru bilo kog zakona.

Iako je Zakon stupio na snagu, Vi u svojem članku na portalu Bilten navodite kako je društvo i dalje duboko podijeljeno, a nejednakost još veća. Pri tom se posebno osvrćete na izjave predsjednika Aleksandra Vučića koji je prozvao srpske žene „da ne rađaju djecu, a on otvara fabrike u kojima bi ta djeca trebala raditi. Pritom se zapitao i koliko treba da plate da netko ima dijete“.

U Srbiji se žene skoro pa redovno podsećaju da treba da rađaju decu, a da se nikada ne povede šira diskusija o tome šta to zapravo znači u državi koja je na vrhu liste po nejednakosti u Evropi. Ogroman broj ljudi u Srbiji živi u siromaštvu, a još veći broj je onih koji su tik iznad linije rizika od siromaštva. Nezaposlenost je velika, posebno marginalizovanih, mladih i žena, primanja su niska, radno zakonodavstvo se rasparčava u cilju „stvaranja dobre poslovne klime” za investitore i poslodavce, što za radnike uglavnom znači manju razinu prava.

Foto: Jacquline Potter


Ne postoji sistemska pomoć ni podrška za one koji se odvaže da imaju dete, pa u tom smislu donošenje ovog zakona ne predstavlja neku garanciju da će situacija biti bolja jer prosto donošenje takvog zakona nije dovoljno ukoliko se na svim poljima omogućava strukturno stvaranje nepovoljnog položaja žena – počevši od radnog zakonodavstva, zakona o finansijkoj pomoći porodicama sa decom, urušavanja javnog zdravstva, obrazovanja, nedostupnih vrtića itd. Jer, rodna diskriminacija u svim sferama i nasilje nad ženama su i pre ovog zakona bili zabranjeni, pa to ne znači da je postojala politička volja da se nešto zapravo i promeni u tom smeru.

Što ističete kao pozitivnu stranu Zakona i koji su po Vama daljnji koraci nužni za poboljšanje položaja žena u Srbiji?

Činjenica da je zakon prepoznao neplaćeni kućni rad i da će žene koje nemaju zdravstveno osiguranje po drugim osnovama imati pravo na zdravstvenu zaštitu jeste nešto što možemo da ocenimo kao pozitivan korak. Zakon obavezuje organe vlasti da statistički prate neplaćeni kućni rad i da ga vrednuju po utvrđenim metodologijama Zavoda za statistiku. Videćemo kako će ta metodologija izgledati, no to može biti samo početak.

Pravi koraci tek predstoje, i za njih je neophodno mnogo više od populističkih zakona i pojedinačnih ustupaka ženama od strane vlasti. Za suštinsku promenu je neophodna promena paradigme, da se jasno kaže da jedan zakon ne donosi društvenu jednakost i rodnu ravnopravnost već da se ona stvara svakodnevno i na svakom polju, te da je potrebno odustati od patrijarhalne i neoliberalne politike koja se sprovodi u Srbiji. Do tada, minimalno je potrebno odustati od donošenja pogubnih zakona kao što je onaj o sezonskom radu koji skoro u potpunosti obespravljuje žene koje rade na poslovima pomoći i nege. Sve dok vlast obespravljuje radnice, ne možemo govoriti o rodnoj ravnopravnosti.


Naslovna fotografija: Irena Pejić
Intervju vodila:

Martina Jurišić


    Preporučite članak: