Današnja situacija sa zdravstvenom njegom u kući imala je vrlo zanimljive početke, izrasla je iz stvarne brige za oboljele i potrebite, a u njezinom prepoznavanju na službenoj razini te razvoju veliku ulogu imale su medicinske sestre i Crveni križ (CK). Danas je taj segment zdravstvene zaštite uvelike privatiziran i samim time teže dostupan potrebitima što je u potpunoj suprotnosti s originalnim namjerama.
Služba zdravstvene njege u kući prošla je dug put od osnutka do formalnog ulaska u zakon kao dio zdravstvene zaštite. Kućna njega bolesnika, kako se u početku nazivala, prvi se put spominje 1957. na Plenumu Saveza društava medicinskih sestara Jugoslavije koji je održan 29. i 30. ožujka 1957. u Beogradu1, a službeno je prepoznata u Hrvatskoj (kao zdravstvena njega u kući), kao dio zakonske regulative tek 1993. godine. Zanimljivo je istaknuti kako se zdravstvena njega u kući razvila iz prvobitne aktivnosti CK „Njega i pomoć u ratu“, a koji je CK nastavio razvijati i proširivati na druga područja u vrijeme mira.2
POČECI SLUŽBE NJEGE BOLESNIKA U KUĆI
Služba njege bolesnika u kući započela je s radom 1958. na zahtjev samih građana koji su se obratili Gradskom odboru CK sa zahtjevom „za stručnom pomoći bolesnicima koji su bili otpušteni na kućnu njegu, a ukućani su bili neupućeni u stručni rad“.3 U dokumentu pod radnim nazivom „Kućna njega starih osoba“4 koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) navodi se da služba za njegu bolesnika u kući datira od 6. veljače 1958. kada je Savjet za narodno zdravlje i socijalnu politiku grada Zagreba prihvatio prijedlog CK da se isti formira. Sredstva za rad nisu bila osigurana, pa je CK na bazi humanosti i dobrovoljnosti organizirao službu uz minimalnu nadoplatu korisnika usluga. Volonteri CK bili su osposobljeni putem tečaja za pružanje njege bolesnika u kući koji je u početku trajao tri tjedna. S obzirom na to da su zahtjevi za ovom uslugom neprekidno rasli, Filijale zavoda za socijalno osiguranje i pojedini domovi zdravlja pristupili su ugovaranju pružanja njege u kući sa službom CK. Istovremeno CK je radio i na što stručnijem osposobljavanju kadrova kroz tečajeve koje je organizira za svoje volontere i zainteresirane građane.
Do 1960. način rada ove službe bio je eksperimentalnog karaktera ali iste se godine „ugovara rad za cijelo gradsko područje sa Komunalnim zavodom za socijalno osiguranje i [ona] počinje djelovati kao prošireni vid zdravstvene zaštite“. Također, Rezolucijom Savezne skupštine od 4. lipnja 1960.5 dana je mogućnost „društvenim organizacijama da prema potrebama stvaraju stručne kadrove, a sadržaj njihove stručne naobrazbe treba da čine ovisno o profilu kadrova, praktično i stručno teorijska znanja, kao i ona prirodoznanstvena, društvenoekonomska i opća znanja, neophodna za uspješan rad u budućem pozivu. Organizacija, sadržaj i trajanje naobrazbe trebaju biti prilagođeni specifičnim zahtjevima i potrebama brojnih privrednih organizacija i javnih službi za koje se kadrovi spremaju."
U dokumentu pod naslovom „Kućna njega bolesnika“6 navodi se kako se CK kućnom njegom bolesnika planski počeo baviti 1961. godine, dakle upravo nakon donesene Rezolucije. Glavni odbor Crvenog križa NR Hrvatske započeo je s planskim sistematskim radom na poslovima njege bolesnika u kući u svrhu čega je izrađen program za osposobljavanje kućnih njegovateljica kroz tečaj od šest mjeseci. U provođenju programa CK se kroz svoje kotarske odbore trudio stupiti u kontakt sa zdravstvenom službom na lokalnim područjima kako bi se rad organizirao što kvalitetnije. Na prvom mjestu su bili zdravstveno-odgojni tečajevi njege bolesnika u kući za stanovništvo, a potom rad na osposobljavanju njegovateljica za njegu bolesnika u kući. Kako bi što bolje obrazovali stanovništvo u edukacije su uključivali medicinske sestre koje su svoje znanje prenosile polaznicima tečajeva te su sestrama na taj način uspjeli približiti rad CK.
Od 1965. služba njege bolesnika u kući djeluje kao ekonomska jedinica pri CK te se do 1970. razvila u radnu organizaciju s 183 zaposlenika u punom radnom odnosu. Na osnovu toga služba 1971. traži osamostaljenje od CK, ali ne dobiva dopuštenje.
Za ovaj period zanimljiv je podatak da od 1968. Služba više ne školuje svoj kadar kroz tečajeve već surađuje s medicinskim školama koje joj šalju mlade kadrove za rad7, a u okviru Službe ostala je edukacija njegovateljica kroz tečajeve. Na ovaj se način povećala kvaliteta rada, a služba se bolje i lakše se afirmirala. Službom rukovodi medicinska sestra, a nalog za rad izdaje Liječnička komisija Zavoda za socijalno osiguranje na prijedlog liječnika koji liječi pojedinog bolesnika na temelju izvida patronažne sestre u kući bolesnika. Budući da je služba opterećena, bolesnik ponekad na njegovateljicu čeka i 14 dana, ali hitniji slučajevi pokušavali su se riješiti u razumnom roku. Nadalje, njegovateljici je zabranjeno vršenje medicinskih zahvata koji spadaju u domenu zdravstvene službe te kućni poslovi. Vrijeme po bolesniku iznosi dva do sedam sati dnevno. Služba ugovara rad i za zdravstveno neosigurane osobe (za osigurane osobe plaća Zavod za socijalno osiguranje grada Zagreba) sa Sekretarijatom za zdravlje pri Skupštini grada. U njezi ima i privatnih osoba, ali i vojnih, za koje plaća tadašnja vojna komanda. Potrebno je spomenuti kako je Služba i dalje u organizaciji Gradskog odbora CK te još uvijek nema određen status, što znači da nije ušla u okvir zdravstvenog planiranja i financiranja.
FORMALIZACIJA RADA SLUŽBE NJEGE BOLESNIKA U KUĆI
Donošenjem Ustavnih amandmana 1972. služba postavlja iste zahtjeve za samostalnošću i dobivanju pravnog statusa te se 1. siječnja 1973. registrira pri Privrednom sudu u OOUR Centar za njegu bolesnika u kući sa svojstvom pravne osobe i vlastitim žiro računom. Početkom 1975. Zbor radnika donosi odluku o izdvajanju od CK u samostalnu radnu organizaciju. Ova je odluka bila nužna jer sada Centar sklapa ugovor s Privremenom zajednicom zdravstvenog osiguranja radnika, a na temelju društvenog dogovora o mjerilima, kriterijima i uvjetima za formiranje cijena zdravstvenih usluga. Postojeći Centar pruža njegu bolesnika ukljućujući i liječenje u kući, a u mnogim slučajevima to ustvari znači nastavak bolničkog liječenja. Također, zdravstveno osigurane i neosigurane osobe za koje ne postoji medicinske indikacija, mogu ostvariti pravo na njegu u kući kućnog liječnika i nakon izvida patronažne sestre.
Od 1975. postupak njege u kući ograničen je na dva sata dnevno. U dokumentu8 koji se čuva u HDA navedena je tablica u kojoj se vidi kako je 1958. bilo 5 njegovateljica i 11 korisnika, a 1974. broj se povećao na 175 njegovateljica i 799 korisnika. Radnici u svom dnevnom radu imaju 4 bolesnika što je fizički zahtjevno te zato postoji fluktuacija kadrova. Do 1970. Centar je zapošljavao osoblje koje je CK osposobljavao kroz šestomjesečni tečaj za pružanje njege u kući, a organizirao ih je preko Zavoda za zapošljavanje radnika koji je snosio sve troškove zapošljavanja. Kasnije se zbog sve veće potrebe za stručnijim uslugama zapošljavaju zdravstveni radnici educirani za njegu bolesnika te završeni fizioterapeuti. Paralelno se zapošljavaju i osobe koje su prošle šestomjesečni tečaj u CK, a koje se nazivaju njegovateljicama. Primjera radi, 1975. u Službi je bilo zaposleno 10 medicinskih sestara, 8 fizioterapeuta, 40 bolničara i 116 njegovateljica. Radnom organizacijom rukovodi medicinska sestra, a Centar dnevno obuhvaća oko 600 bolesnika. U tom periodu zbog stalne fluktuacije kadrova bez dnevne njege ostaje u prosjeku 50 bolesnika koji na nju čekaju i po tri tjedna. Veliki problem u ovom periodu je što Služba nije prepoznata kao dio redovite zdravstvene zaštite, nije ozakonjena i nema definiran status u društvu te je potrebno izraditi standarde i normative ove djelatnosti. Služba djeluje kao prošireni dio zdravstvene zaštite, iako Ustav (Rezolucija o socijalnoj zaštiti, program SKJ, Bilten stalne konferencije gradova 77/67) nalaže da se pruži „stalna zaštita i pomoć građanima koji se nisu u stanju brinuti o sebi zbog objektivnih životnih uslova, duševne ili tjelesne konstitucije“.
CK je sredinom 1970-ih, zajedno s drugim zainteresiranim faktorima, pokrenuo pitanje bolje zakonske regulacije kućne njege jer ima sve više osoba, posebice starijih, kojima je ona potrebna. Jedan od najvećih problema je to što ne postoje određene zakonske odredbe niti definiran status servisa za kućnu njegu; status osoba (njegovateljice) koja rade u ovim servisima nije određen nikakvim propisima, služba ne obuhvaća na svom području sve osobe kojima je pomoć potrebna, sadržaj rada njegovateljica u kući razlikuje se po pojedinim servisima, ne postoje jedinstveni pogledi o potrebama organiziranja i funkcioniranja servisa ili službe kućne njege. Različita gledanja odnose se na organizacijska, stručna i financijska pitanja. Neriješeno je i tko je nositelj aktivnosti kao i tko je dužan osigurati sredstva i funkcioniranje servisa.
CK primjećuje kako je kućna njega vrsta socijalno-zdravstvenog servisa gdje se uz ostvarenje zdravstvene funkcije rješava i niz socijalno-zaštitnih potreba korisnika.9 Jedan od razloga za stvaranje ovakvih instituta ograničenost je institucionalnih kapaciteta na području socijalne i zdravstvene zaštite. U svemu je važna suradnja bolesnika, obitelji, liječnika, medicinske sestre i socijalnog radnika. Jedan od prijedloga je da se ovo obrazovanje počne pružati u srednjim školama za zdravstvene radnike ili da se otvori posebna škola CK za njegovateljice. CK također zagovara i donošenje posebnih propisa kako bi se regulirala ova djelatnost – financiranje, prepoznavanje kvalifikacija, rješavanja statusa njegovateljica, kućnih servisa, itd. Dva osnovna problema su da njega i pomoć u kući daleko zaostaju za potrebama, pa i mogućnostima u društvu, a daljnji je razvoj moguć uz punu angažiranost svih društvenih i stručnih faktora. CK primjećuje i kako susjedska pomoć polako nestaje, posebno u gradovima te su pojedinci često izolirani.
U svrhu bolje afirmacije kućne njege bolesnika te ukazivanja na ovu kompleksnu problematiku CK je 1976. odlučio organizirati konferenciju posvećenu njezi u kući, a kao razloge navodi: „strukturalne promjene u sastavu stanovništva na relaciji selo-grad, poljoprivreda – industrija, raste prosječna dob stanovnika, životni vijek je dulji, sve je više kroničnih bolesnika koji zahtijevaju bolnički smještaj pri čemu nema dovoljno socijalnih/zdravstvenih ustanova koji bi adekvatno skrbili o njima“.10 Kućno liječenje ima prednosti jer bolesniku omogućava ostanak s obitelji, a i jeftinije je za zdravstveni i socijalni sustav.
Spomenuta tematska konferencija „Njega i pomoć u kući“ održana je 4. ožujka 1977.11 Materijal s tematske konferencije razmotrio je Sekretarijat Predsjedništva RK SSOH12 na svojoj tematskoj sjednici 3. lipnja 1977. te su zaključci ove konferencije poslani svim „općinskim Skupštinama Crvenog križa i Izvršnim tijelima RK SSRNH-a13, RK SSOH-a i drugim DPO SR Hrvatske".14
CK se ovom problematikom nastavio baviti i dalje što se vidi i u njihovom financijskom planu te planu rada za 1980. godinu u kojem su predviđeni su rashodi za Savjet za kućnu njegu. Te godine donesen je i novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju u kojem je u članku 12 navedeno kako određene poslove u zdravstvenoj zaštiti, pod uvjetima i na način propisan zakonom, mogu obavljati i organizacije udruženog rada drugih djelatnosti. U obavljanju ovih poslova, kako se navodi u članku 22, sudjeluju i druge organizacije udruženog rada, primjerice poput stručnih udruženja zdravstvenih radnika ili Crvenog križa. Zdravstvena njega u kući nije opet eksplicitno navedena, ali mali pomak dogodio se i na neki je način uključena u zakon. Naime, u članku 187. navodi se osnivanje Zavoda za socijalno-zdravstvenu zaštitu „kao posebna vrsta specijalnog zavoda, [koji se] osniva radi pružanja njege, rehabilitacije, smještaja i opskrbe kroničnim, duševnim i drugim bolesnicima, kojima nije potrebno bolničko liječenje, ali im je potrebna njega…“ Prema ovom članku ovakav tip zavoda mogu osnivati i druge organizacije/zajednice što uključuje i CK.
Ponovo se ozbiljnije se o zdravstvenoj njezi u kući počinje govoriti 1988. u „Programu razvoja zdravstvene nege u SFRJ do 2000. godine“.15 Poticaj za ovu promjenu dale su Deklaracija iz Alma Ate o primarnoj zdravstvenoj zaštiti te strategija za dostizanje ciljeva „Zdravlje za sve do 2000.“, potom stavovi i zaključci foruma medicinskih sestara iz 1987. godine, te preporuke i smjernice Europske konferencije Svjetske zdravstvene organizacije o sestrinstvu koja je održana od 21. do 24. lipnja 1988. u Beču16. U svim se ovim dokumentima navodi kako je zdravstvena njega integralni dio zdravstvene zaštite te iz tog razloga mora biti ugrađena u sve planske dokumente koji se tiču zdravstvene zaštite. Ovako redefinirana uloga zdravstvene njege zasniva se na principima primarne zdravstvene zaštite i usmjerena je na očuvanje zdravlja i sprečavanje bolesti, brizi za rizičnu populaciju, zdravstveno obrazovanje pojedinca, obitelji kao i zajednice. U okviru ovako redefinirane zdravstvene njege u kući medicinska sestra smatra se njenom nositeljicom zbog mogućnosti bliskog kontakta s obitelji. U ovom trenutku razvoj zdravstvene njege u kući na kratko se zaustavlja, ali uskoro će ona biti prepoznata na puno formalnijoj razini i kao dio zdravstvenog sustava.
PRIVATIZACIJA ZDRAVSTVA U SUVREMENOJ HRVATSKOJ
Nakon osamostaljivanja, u Hrvatskoj je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 1993, koji je otvorio put privatizaciji zdravstvenog sustava, godine služba zdravstvene njege u kući uvedena kao zasebna zdravstvena ustanova odgovorna za pružanje kućne medicinske skrbi i rehabilitacije pacijenata prema uputama i nadzoru obiteljskog liječnika.17 U okviru zdravstvenog sustava ona pripada primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a pokrivena je kroz osnovno zdravstveno osiguranje te je regulirana Pravilnikom o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja za provođenje zdravstvene njege u kući (NN 88/2010).
Na razini zdravstvenog sustava broj zdravstvenog osoblja (medicinskih sestra/tehničara) u zdravstvenoj njezi u kući planiran je prema geografskoj distribuciji stanovnika, zemljopisnim karakteristika i lokalnim uvjetima. Od 2003. godine jednoj medicinskoj sestri/tehničaru dodijeljeno je oko 3500 bolesnika godišnje18, što u nekim sredinama predstavlja problem jer jedna sestra ne stigne zbrinuti sve pacijente.
O problemima ovako definirane zdravstvene njege u kući piše doktor Dragan Prpić 2004. godine u svom pismu uredniku Glasnika19. Problemi koje ističe su: 1. Kućna njega djeluje poput privatnih zdravstvenih ustanova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i svojevrsna su iznimka. / 2. Realno postoji mogućnost sprege između pojedinih sudionika u procesu zdravstvene njege u kući. / 3. Učinkovite i brze kontrole su relativno ograničene. / 4. Mreža i sustav ugovaranja omogućava pojedinim zdravstvenim ustanovama monopolni položaj. / 5. Korisnik usluga (pacijent) zdravstvene njege u kući nema spoznaja što mu je odobreno, pa je time jedinstven slučaj u zdravstvenoj zaštiti. / 6. Plaćanje usluga zdravstvene njege vrši se sustavom cijena x usluga.
Nadalje, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 2009. uvedeni su dodatni tržišni mehanizmi, a na razini primarne zdravstvene zaštite to se odnosi na uvođenje koncesija u zdravstvu.20 U Zakonu je navedeno kako se na osnovi koncesije mogu obavljati zdravstvena djelatnost obiteljske (opće) medicine, dentalne zdravstvene zaštite, zdravstvene zaštite predškolske djece, zdravstvene zaštite žena, laboratorijske dijagnostike, medicine rada i zdravstvene njege u kući.
Ovo zakonsko rješenje doprinijelo je daljnjoj privatizaciji zdravstvene njege u kući, a samim time i njenoj nedostupnosti. Na stranicama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) nalazi se Popis ustanova i privatnih praksi ugovorenih u djelatnosti zdravstvene njege u kući, a u 2020. bilo ih je sveukupno 178, pri čemu dominiraju privatne ustanove, a otprilike 30 ustanova u vlasništvu je domova zdravlja.21
Ovaj kratki prikaz razvoja i afirmacije zdravstvene njege u kući pokazuje kako su se neki problemi u smislu prepoznavanja kao dijela zdravstvenog sustava te profesionalizacije struke riješili, ali pojavili su se novi, u vidu privatizacije ove usluge. Potreba za zdravstvenom njegom u kući i dalje je velika, ali privatizacijom ove djelatnosti oštećeni su i građani i zdravstveno osoblje koje je potplaćeno te ga nema dovoljno. Utjecaji privatizacije na ovaj segment zdravstvene usluge veliki su te su tema za neki drugi tekst.
Izvor naslovne fotografije: Stocksnap
Tekst napisala:
Preporučite članak: