Nakon pandemije Covid-19 došlo je i do niza promjena u funkcioniranju EU zdravstvene politike, koja nisu bila neočekivana, ali su ujedno pridonijela većoj integraciji zdravstvene politike nego što se pretpostavljalo te je učinjen veliki pomak prema tzv. Europskoj zdravstvenoj uniji (European Health Union) EZU. U ovoj kratkoj analizi kako je došlo do ideje EZU iznimno je važno imati na umu da ne postoji zdravstveni sustav EU, ali postoji zdravstvena politika EU koja je formalno u nadležnosti država članica.
Covid-19 je prvi put identificiran u Europi u siječnju 2020. i ubrzo je postao dominantno političko, ekonomsko i zdravstveno pitanje na međunarodnoj razini. Pandemija Covid-19 te odnos i odgovori na nju značajno su utjecali na zdravstvenu politiku EU-a te učvrstili put prema EZU. U studenom 2020. Europska komisija izradila je niz prijedloga kako bi pokrenuli izgradnju "Europske zdravstvene unije" s fokusom na spremnost i otpornost prema budućim zdravstvenim krizama. Na početku pandemije Covid-19 prvotne reakcije nacionalnih vlada u svijetu, ali i EU, bile su nacionalističke - zatvarale se su se granice te se činilo sve da se osiguraju lijekovi i cjepiva te medicinska oprema, a posebice osobna zaštitna oprema. Solidarnost je nestala, a sama EU je reagirala vrlo usporeno te je trebalo neko vrijeme da se počne djelovati u skladu s Odlukom o ozbiljnim prekograničnim prijetnjama zdravlju iz 2013. i mehanizmom Civilne zaštite EU-a koji je utemeljen 2001., premda oba mehanizma imaju ograničeno djelovanje.
Zdravstvena politika u EU prvi put se spominje 1992. u Ugovoru iz Maastrichta, u (tadašnjem) članku 129., u kojem se navodi kako „Zajednica pridonosi visokoj razini zdravstvene zaštite za svoje građane te se uvodi odredba o zajedničkom djelovanju radi sprječavanja nekih bolesti: borbe protiv raka, AIDS-a i drugih zaraznih bolesti; prikupljanje i razmjena zdravstvenih podataka; te u sprječavanju ozljeda na radu, bolesti vezanih za onečišćenje okoliša i rijetkih bolesti“.
Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. pokušalo se razjasniti kako europsko zakonodavstvo utječe na zdravstvenu zaštitu. U tadašnjem članku 152. navodi se kako će se „u području javnoga zdravstva u potpunosti poštovati odgovornosti zemalja članica za organizaciju i pružanje zdravstvene zaštite“. Ugovorom iz Lisabona iz 2007., u članku 168., širi se područje zdravstva koje EU pokriva. U ovom ugovoru se navodi kako djelovanje EU nadopunjuje nacionalne politike i usmjereno je, kako se navodi, „prema poboljšanju javnog zdravlja, sprečavanju tjelesnih i duševnih bolesti i oboljenja te uklanjanju izvora opasnosti za tjelesno i duševno zdravlje“, ali se istodobno napominje „da će EU poštovati odgovornosti država članica u definiciji njihovih zdravstvenih politika i organizacije te pružanju zdravstvene i medicinske zaštite“.