Među izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su trenutno u saborskoj proceduri nalaze se i neki noviteti koji se tiču ugovora na određeno vrijeme. Naš Fran Radonić Mayr istražio je te novitete te razgovarao s Mariom Ivekovićem iz Novog sindikata te Sunčicom Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske o tome kako će te izmjene utjecati na radnike.
Hrvatska je rekorder nesigurnih radnih oblika, na što je uvelike utjecala fleksibilizacija Zakona o radu (ZOR) iz 2014. godine. Od 2015. do 2019. godine 25 posto svih ugovora o radu činili su ugovori na određeno, a nakon pandemije navedeni udio nešto se smanjio te se posljednje dvije godine kreće na oko 22 posto. To je i dalje iznimno visok postotak s obzirom na europski prosjek koji je 2016. godine bio 14 posto. U Hrvatskoj čak 90 posto ljudi koji s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) dolaze na tržište rada sklapaju ugovor na određeno vrijeme, iako bi po ZOR-u sklapanje ugovora na određeno trebala biti iznimka, a ugovor na neodređeno pravilo. Problem s ugovorima na određeno je što oni ograničavaju mogućnost zaštite radničkih prava poput korištenja bolovanja ili godišnjeg odmora. Ako se radnik pobuni jer poslodavac ne ispunjava propisano, poslodavac mu naprosto može ne produžiti ugovor. Ako je ugovor na neodređeno u pitanju, postoji postupak otkazivanja kojeg je moguće osporavati.
Pregovori između sindikalne središnjice, Ministarstva rada i Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) o izmjenama i dopunama ZOR-a traju već godinu dana. Mnogi sindikati koji nisu dio nijedne od sindikalnih središnjica ostali su izvan procesa pregovora te su se neki od njih udružili u Inicijativu za radnički ZOR i predstavili javnosti svoje uvjete kako bi trebao izgledati novi Zakon o radu. Što se tiče rada na određeno, Inicijativa je predložila da se mogućnost ugovaranja rada na određeno smanji s trenutnih tri na jednu godinu.
„Rad na određeno je sam po sebi kontroverzan jer ugovor o radu na neodređeno već dopušta probni rok. Uglavnom nema potrebe za rad na određeno, eventualno zbog povećanog privremenog obima posla, projektnog rada ili zamjene jedne specifične osobe. Međutim, u Hrvatskoj manje-više 90 posto ljudi koji rade na određeno tako radi godinama. Krši se smisao instituta ugovora o radu na određeno vrijeme te ja ne vidim razlog zašto se on nije mogao smanjiti s tri na jednu godinu”, rekao nam je Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata, koji je dio Inicijative za radnički ZOR.
Upitali smo Ministarstvo rada zašto nije došlo do smanjenja vremenskog ograničenja ugovora o radu na određeno, a iz Ministarstva su nam odgovorili: „Predmetni prijedlog nije prihvatljiv jer ne odgovara na stvarne potrebe tržišta rada... O tome je postignuto suglasje socijalnih partnera u okviru Radne skupine, a životni primjeri koji opravdavaju takvo zakonsko rješenje bili bi, primjerice, zamjena za radnicu kojoj miruje radni odnos u trajanju do tri godine života djeteta prema posebnom propisu o rodiljnim i roditeljskim potporama, rad na projektu koji traje dvije godine i sl.”
Iveković je prokomentirao odgovor Ministarstva rada: „Rad na projektu i zamjena za radnicu na rodiljnom dopustu već su upisane u ZOR kao iznimke. Ovaj odgovor je pisao čovjek koji uopće nije želio odgovoriti na pitanje. On ili ne zna da su to izuzeci ili se pravi blesav i od nas želi raditi budale. Skratiti rad na određeno s tri godine na jednu je sasvim normalno i mi to uspijevamo napraviti preko kolektivnih ugovora u svakoj normalnoj firmi. Odredba da se zadrži rad na određeno na tri godine odgovara samo onim firmama koje ne žele poslovati civilizirano. Argument Ministarstva rada je argument iz sile. Da razgovaramo kao ljudi nitko to ne bi zagovarao, a kamo li uspio uvjeriti nekoga da je potrebno imati radnika na određeno vrijeme tri godine. Žao mi je da se sindikalna strana nije za to zauzela.”
Sabor može spriječiti pogrešna tumačenja zakona
Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) potvrdila je da će radnici i dalje raditi do tri godine na određeno, ali istaknula neke druge beneficije koje su izborene. Naime, EU je u Direktivi o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme uvjetovala države članice na uvođenje tri takozvana osigurača. Prvi osigurač jest da zakon traži da poslodavac mora navesti objektivni razlog za uzastopno sklapanje radnog odnosa na određeno. Drugi definira najdulje trajanje ugovora o radu na određeno, a treći traži da se definira maksimalan broj ugovora na određeno koji se može sklopiti s jednom osobom. Brnardić navodi kako u prijedlogu izmjena ZOR-a „i dalje ostaje osigurač najduljeg trajanja rada na određeno kao jedan od osigurača iz Direktive o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme. No, ovim rješenjem u naše zakonodavstvo uveli smo i treći osigurač, onaj najvećeg broja ugovora koji se mogu sklopiti s istim radnikom, a kojeg do sada nismo imali. Znači, uz ograničenje rada na određeno na tri godine, sada će s pojedinom radnikom istodobno biti moguće sklopiti najviše tri ugovora o radu na određeno vrijeme. Također smo predložili skraćivanje maksimalnog razdoblja rada na određeno i to na dvije godine, no tu nismo uspjeli postići dogovor, pogotovo s obzirom na to da su poslodavci izrazito nezadovoljni već predloženim izmjenama.”
“Mjera da se ograniči broj ugovora o radu na određeno na tri će vjerojatno pomoći u smanjenju ugovora na određeno. Do sada su poslodavci mogli dijeliti radnicima ugovore od samo mjesec dana, a ova ih mjera onemogućuje u tome”, istaknuo je Iveković.
Međutim, do sada bi radniku nakon tri godine rada na određeno istekao ugovor o radu, a poslodavci su ga mogli zaposliti nakon dva mjeseca, ponovno na određeno. Brnardić je za Radnička prava istaknula koje je mjere sindikalna središnjica poduzela u pregovorima kako bi se onemogućilo poslodavce da na taj način zlouporabljuju i zaobilaze propise: „Prekid između dva ugovora na određeno koji omogućuje 'resetiranje' razdoblja od 3 godine produljuje se s 2 na 3 mjeseca, što bi samo po sebi trebalo pozitivno utjecati na neke situacije koje su nam poznate iz prakse (npr. ugovori u školstvu koji se prekidaju za vrijeme školskih praznika). Također, nakon isteka 3 godine, odnosno 3 ugovora o radu, poslodavac bi s radnikom mogao sklopiti novi ugovor na određeno tek nakon proteka 6 mjeseci.”
Iveković se ne slaže da će ti pomaci pozitivno utjecati na radnike u školstvu: “U praksi će se dogoditi da nastavnici koji su radili do 15. lipnja kasnije započnu s radom. Sindikalna središnjica nije shvatila u čemu je problem. Mnogi rade po 20 godina na određeno. Koja će biti razlika? Do jučer radnici nisu radili dva mjeseca, a sada neće raditi tri. Valja naglasiti i da je problem u prosvjeti puno veći za nenastavno osoblje. Drži ih se na određeno vrijeme, a prekidaju im se ugovori o radu prije Božića kako bi ravnatelji izbjegli plaćanje božićnica, a zatim ih se ponovno zapošljava u prvom mjesecu. Trebalo bi zabraniti prekidanje ugovora prije Božića i zapošljavanje u prvom mjesecu.”
Poslodavci su se domislili još jednog načina zaobilaženja Zakona o radu. Naime, poslodavci često zapošljavaju radnike preko povezanih firmi kako na papiru radnik ne bi radio više od tri godine na određeno za istog poslodavca. Brnardić ističe kako je sindikalna središnjica uspjela ispregovarati kvalitetnije praćenje povezanih firmi: „Zakon će sada definirati da se uzastopnim ugovorima smatraju i oni koji su sklopljeni s povezanim poslodavcem u smislu posebnog ili poreznog propisa. Nažalost, nikad nećemo moći zakonom izuzeti sve ono što poslodavci mogu u realitetu napraviti kako bi doskočili propisu, ali što se tiče zakonskog dosega ograničavanja takvih manevara – napravljeno je uglavnom što je bilo moguće”.
„Kao da dva društva ne mogu funkcionirati povezano, a da nisu povezana na papiru. Nadalje, Hrvatska već ima institut prenošenja ugovora o radu na novog poslodavca prema kojem bi se radniku trebao priznati kontinuitet rada, ali u praksi poslodavac traži od radnika da sporazumno raskine ugovor i potpiše ga s novim poslodavcem. Zanima me što će biti ako radnik sporazumno raskine ugovor, a poslodavci su povezani. Kako će tražiti kontinuitet? Mi se vrtimo oko slova u zakonu, a postoje konkretne stvari u praksi koje mimoilaze zakon, a nitko ne sprječava zlouporabe. Poslodavac će i dalje pod prijetnjom otkaza natjerati radnika da sporazumno raskine ugovor, a kada radnik na sudu traži kontinuitet, sudac će mu reći da je sam potpisao raskid ugovora. Možda će ovo praćenje povezanih društava imati neki utjecaj, ali ako bude imao – bit će minoran. Poslodavci znaju kako zaobići zakon, a sudska praksa je na njihovoj strani”, navodi Iveković.
Na pitanje što sindikalna središnjica u pregovorima o ZOR-u može učiniti u vezi sudske prakse, Iveković ističe: „Postoji mogućnost da Sabor intervenira kao zakonodavno tijelo. Ako pravosuđe donosi spomenute presude i potvrđuje ih na višim sudovima, jasno je da je otišlo u krivom pravcu. Trebamo se vratiti na Sabor, zakonodavca, koji ima izvorno tumačenje zakona. Sabor treba reći da pravosuđe krivo tumači zakon. Sindikalna središnjica mogla se izboriti da se u novom ZOR-u izričito napiše da 'smatra se' uistinu znači da ako je radnik radio kod istog poslodavca više od 3 godine, nužno jest zaposlen na neodređeno. Doduše, slažem se da taj problem ne trebaju rješavati pravnici. To nije pitanje prava već političke volje. Pravno se sve može precizno formulirati, ali ako politika nema volju, neće biti ništa od toga.”
Dodatni problem rada na određeno je što postoje iznimke koje dopuštaju da radnik tako radi duže od 3 godine. Recimo, radnici mogu raditi više od 3 godine na određeno kao zamjene. Poslodavci iskorištavaju tu iznimku tako da zapošljavaju radnike kao vječne zamjene različitih radnika.
„Tražili smo da se zakonska iznimka od najduljeg trajanja rada na određeno vrijeme odnosi samo na osobu koju radnik doista mijenja (jer je npr. privremeno nenazočna osoba na dugotrajnom bolovanju), a ne da 'zamjena' kao takva bude objektivni razlog za produljivanje rada na određeno, na način da jedan radnik može raditi dulje od 3 godine jer konstantno nekoga mijenja. Nažalost, ni ovo nije prepoznato. Što se tiče samih odredbi o iznimkama, uspjeli smo izbaciti puno izrazito nepovoljnih stavki. Prijedlog je isprva predviđao i mogućnost iznimke od pravila 'tri ugovora', posebnu iznimku za državljane trećih zemalja, a postojali su i prijedlozi da rad na određeno može produžiti i za sve ono što poslodavac smatra 'radom na projektu', a ne samo za radna mjesta koja postoje isključivo iz potrebe provođenja pojedinog EU projekta čija provedba trajanje dulje od 3 godine”, rekla je Brnardić.
Upitali smo Ministarstvo rada zašto poslodavac može zaposliti radnika na više od tri godine ako je radnik zamjena, ne nužno za jednog radnika, nego za više njih. Iz Ministarstva su nam dali odgovor, ističući kako će mu, iako radnik može mijenjati više ljudi i služiti kao zamjena za svakoga, poslodavac moći produžiti ugovor samo dva puta: „Međutim, s obzirom na to da Prijedlog zakona po prvi put uvodi ograničenje brojem uzastopno sklopljenih ugovora, to ograničenje odnosit će se i na ovu iznimku, iz čega slijedi upravo suprotan zaključak, da nova zakonska odredba nije nepovoljna za radnika koji je zamjena na određeno vrijeme za privremeno nenazočnog radnika”.
Agencijski rad ostaje nereguliran
Radnik može raditi više od 3 godine na određeno i ako se to kolektivnim ugovorom omogući, što potencijalno dovodi do opasnosti nastanka žutih sindikata, odnosno sindikata sklonih upravi firme, ne radnicima. Takvi žuti sindikati će u tom kontekstu moći u dogovoru s upravom omogućiti rad na određeno do u beskonačno. Međutim, Brnardić iz SSSH se ne slaže:
„Kao i zamjena privremeno nenazočnog radnika, ovo je iznimka koju naše zakonodavstvo već poznaje i za koju, barem mi u SSSH, nemamo saznanja da je igdje ugovorena. Zato ne mislim ni da će po izmjenama postati poluga žutog sindikalizma. Nažalost, čini mi se da imamo puno većih problema s poslodavcima koji odbijaju kolektivno pregovarati, nego s aktivnim ulaganjem u žute sindikate. Osobno ne mislim da bi sindikati trebali ići s time, no ukoliko, kako zakon traži, za takvo ugovaranje postoji neki objektivan razlog, i ako su radnici s time suglasni, i 'na račun' toga mogu ispregovarati neke druge uvjete koji su im važni, onda smatram da je svrha kolektivnog pregovaranja ispunjena.”
„Treba postaviti pitanje za koga pregovara sindikat koji želi produžiti rad na određeno. Radnici na određeno uglavnom nisu u sindikatu, što znači da bi sindikat koji pregovara za produženje rada na određeno pregovarao za nekoga koga uopće ne pita što misli. Naravno da su takvi odnosi moći pogodni za jačanje žutih sindikata. Imajmo na umu da nove izmjene ZOR-a imaju i odredbe za regrese. Kome će poslodavci dati regres nego žutom sindikatu? Sigurno neće onome koji se bori za pošteni kolektivni ugovor. Sindikat koji povlađuje poslodavcu imat će sve članove u poduzeću, ali će morati potpisivati takva sranja. Ne može se s kolektivnim ugovorom određivati količina rada na određeno. Radi se o pregovorima o potpuno nezaštićenim radnicima. Sindikat ne smije pregovarati o poboljšanju stanja zaštićenih radnika kako bi dodatno uništio stanje nezaštićenih”, istaknuo je Iveković.
Nažalost postoji iznimka i od pravila o ograničenju potpisivanja uzastopnih ugovora na određeno vrijeme na tri. Agencije će agencijskim radnicima i dalje moći nuditi kratkotrajne ugovore o radu na određeno unedogled:
„Kontinuirano upozoravamo da je to nelogično i neprihvatljivo, te ćemo se i dalje boriti protiv toga jer smatramo da će to dovesti do zlouporabe i bujanja rada na određeno u agencijskom radu. Iz Ministarstva dobivamo obrazloženje da je takva iznimka nužna kako bi se agencijama omogućilo njihovo poslovanje. Smatram da je to pogrešno razumijevanje onoga što agencije za privremeno zapošljavanje rade. Agencije bi upravo trebalo primorati da radnike zapošljavaju na neodređeno vrijeme kako bi radnici za vrijeme kada nisu ustupljeni imali pravo na naknadu od agencije kao poslodavca. Ono što se sada gotovo bez iznimke događa je da se ti radnici zapošljavaju isključivo na ugovore na određeno i to isključivo za vrijeme ustupanja pojedinoj tvrtki-korisniku. To nije svrha agencija za privremeno zapošljavanje i time se rizik pronalaženja posla za radnika, odnosno 'neustupanja' prebacuje na samog radnika, što je pogrešno”, rekla je Brnardić.
„Mi znamo iz prakse da neke agencije traže od radnika da potpisuju ugovore kojima se obvezuju da će uvijek biti dostupni, što radnicima onemogućuje traženje drugog posla. Istovremeno, agencija uopće ne plaća radnika za vrijeme dok mu nije našla posao. Radnik, dakle, snosi odgovornost hoće li mu agencija naći posao. Što ako mu ona ne nađe posao tri godine? Od čega on za to vrijeme živi? Koji je smisao zapošljavanja preko agencije ako ona ima listu radnika koji čekaju da ih ona pozove? To je potpuno neuređeno. Nedavno sam bio u Turskoj i oni imaju problem rasta neformalnih agencija. Ljudi rade WhatsApp grupe u kojima objave oglas i traže radnike. Radnici im se jave, a oni ih prodaju poslodavcima. Nema velike razlike između takvih ljudi i trenutnih agencija koje uopće ne plaćaju svoje radnike dok im ne nađu poslove. Plaća agencijskih radnika može biti manja dok su doma, a veća dok rade, ali agencija mora preuzeti odgovornost nalaženja ili nenalaženja posla. Pravljenje iznimki između regularnih i agencijskih radnika u ZOR-u i fleksibilizacija agencijskog rada dovest će nas do budućnosti slične Turskoj”, rekao je Iveković.
Ambiciozan vladin akcijski plan: smanjiti broj ugovora na određeno za 1,1 posto do 2026.
Hrvatska je nedavno predstavila EU svoj akcijski plan u kojem je napisala da će broj ugovora o radu na određeno s 18,1 posto pasti na 17 posto do 2026. godine, što je vrlo mali pomak s obzirom na to da smo država s iznadprosječnim radom na određeno. Međutim, Brnardić nam objašnjava dublje razloge za to:
„Pretpostavljam da se radi o cilju kojeg je Republika Hrvatska sama postavila jer Europska komisija generalno nema ovlasti za takva uvjetovanja. Ujedno, vjerojatno se radi o konzervativnoj procjeni, s obzirom da je ista povezana s povlačenjem sredstava iz Fonda za oporavak i otpornost, što je isto tako razumljivo. Jedan od ciljeva Nacionalne razvojne strategije (NRS) do 2030. je i smanjenje udjela rada na određeno sa 18,1 posto na 15 posto, što je direktan rezultat lobiranja SSSH, i što smatramo velikim pomakom, s obzirom na to da nijedan strateški dokument do sada nije uzimao u obzir socijalni dimenziju razvoja, a pogotovo ne onu koja se odnosi na kvalitetu radnih mjesta. Moguće je da tih 17 posto predstavlja i srednjoročnu projekciju cilja iz NRS-a. Dok god je visoke sezonalnosti hrvatskog gospodarstva i orijentiranosti na usluge, Hrvatska će tendirati višim stopama ovog udjela, no bitno je eliminirati onaj dio ugovora na određeno koji se radnicima daje neopravdano kako bi se radnika 'isprobalo' ili kako bi poslodavac smanjio rizik poslovanja.”
„Što se tiče utjecaja EU na radno zakonodavstvo država članica, iako je veliki dio harmoniziran na temelju direktiva, odnosno u njima sadržanih minimalnih standarda, još uvijek politike rada vode same države članice, i puno ovisi o raspoloženju i kapacitetima na nacionalnoj razini. No ono što svakako treba primijetiti je veliki zaokret koji vidimo na razini diskursa i vođenja javnih politika u EU. Jedan od primjera je nedavno usvojena Direktiva o minimalnoj plaći, koja ne samo da izrijekom usvaja sindikalne zahtjeve o minimalnim kriterijima za visinu minimalne plaće, nego i obvezuje države članice na izradu akcijskih planova za postizanje cilja od 80 posto pokrivenosti kolektivnim ugovorima. Još do prije 10 godina dokumenti Unije jasno su govorili o potrebi rezanja pregovaračke moći sindikata te su pozivali na neoliberalne doktrine o korisnosti fleksibilizacije ugovora o radu, koje su danas uglavnom osporene, pa i empirijski. Novom Direktivom o transparentnim i predvidivim oblicima rada države članice obvezuju se da omoguće radnicima na fleksibilnim oblicima rada pravo da traže prelazak na sigurnije oblike rada”, govori Brnardić.
„Nisam sretan politikom EU prema radnom zakonodavstvu. Mnoge države su ga nakon ulaska u EU znatno pogoršale. U Hrvatskoj su 2014. godine uneredili naš Zakon o reprezentativnosti. Rumunjska je nakon ulaska zabranila sindikalno organiziranje van okvira tvrtke, vrlo vjerojatno po uputama ljudi iz europske administracije. Doduše, moram priznati da u zadnje vrijeme europsko zakonodavstvo donosi vrlo dobre direktive. Da je civilno društvo dovoljno jako moglo bi se pozivati na te direktive i pritisnuti politiku da donosi i izvršava zakone koji idu u korist radnika. Međutim, naša Vlada trenutno sudjeluje u donošenju europskih direktiva, a kod nas ih zatim ne poštuje. Trenutno se radi na europskoj direktivi o platformskom radu, a kod nas u ZOR-u navedena su rješenja koja su potpuno suprotna tim europskim direktivama”, govori Iveković.
Dvije za radnike pozitivne točke u kojima se slažu Brnardić i Iveković su da će dva moguća produživanja ugovora o radu na određeno doprinijeti smanjenje takvih ugovora te da europske direktive u vezi radnog prava idu na bolje. Što se negativnog tiče, slažu se da agencijski rad nije smio biti izuzet od tog ograničenja i kako jedan radnik ne bi smio zamjenjivati više njih, dok se Ministarstvo rada nije slagalo s tim opservacijama. Pomak na bolje u kontekstu rada na određeno je očito minimalan, ali ipak postojeći, no neregulirani agencijski rad mogao bi anulirati pozitivne pomake. Novi kapitalisti koji ulaze na hrvatsko tržište rada mogli iskoristiti rupu u zakonu što se tiče agencijskog rada, što bi ih učinilo konkurentnijima na tržištu rada i dalo im prednost nad starom gardom koja zapošljava radnike putem ugovora o radu na neodređeno. Međutim, kretnje u tržištima je uvijek teško predvidjeti, ali ovakav ZOR svakako ostavlja prostor i dopušta mogućnost takvim scenarijima.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Hippopx/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: