Iza suverenističke retorike i antimigrantske histerije krije se sistemski projekt zapadnjačkog kapitala koji kroz nacionalizam i kulturne ratove razbija posljednje ostatke radničke solidarnosti i političke kontrole nad samim sobom.
Nakon masovnog Thompsonovog koncerta na zagrebačkom hipodromu, hrvatska javnost svjedoči fenomenu kojeg mnogi analitičari ne znaju kako protumačiti: ekstremna desnica više nije marginalna pojava, već masovni pokret. To se vidi u prijetnjama Daliji Orešković i Miljenku Jergoviću, nasilničkim zabranjivanjima kulturnih događaja, nasilničkim ispadima na policiju, prosvjednike i simbole žrtvi femicida, u konsolidaciji manjih ekstremističkih desničarskih stranaka, kao i u novonastalim „radničkim" udrugama poput „Naš posao, naša budućnost" i "Za bolju Hrvatsku" koje koriste kvazi-radnički diskurs kojim šire netrpeljivost spram stranih radnika.
Simptomatično liberalnu interpretaciju tog fenomena, koja je i najučestalija, iznio je Aleksandar Stanković u emisiji Direktno sa Vildanom, rekavši da ne zna zašto se takve stvari događaju jer ljudi žive bolje nego prije 15 godina, što pokazuju, tvrdi Stanković, „sve statistike". Takvo dizanje ruku od bilo kakvog sistemskog objašnjenja, zbog navodne nesrazmjernosti između ekonomskih čimbenika i rasta ekstremne desnice, pokazuje koliko se unazadio javni diskurs i politička analiza.
U ovom članku ćemo argumentirati da ovo što se u Hrvatskoj događa nije hrvatski fenomen, već simptom globalne reorganizacije kapitala koji nacionalizam, patrijarhat i kulturne ratove koristi kao oružje protiv regulacije tržišta i klasne borbe, kako bi nastavio neometano rasti.
Thompsonov koncert kao zeleno svjetlo
Za početak, moramo primijetiti da su mainstream mediji u Hrvatskoj, ali i uopće, kratkovidni, jer se većina političkog izvještavanja odnosi na kontekst vlastite države. Kao što nam je poznato, hrvatski liberalni mediji se zgražavaju nad HDZ-om jer je korumpiran, a desni nad time što nedovoljno mrzi Srbe, žene i kvir osobe. Na koju god se stranu svrstali, diskurs ostaje zarobljen unutar Hrvatske -- periferne državice EU. Povremeno se dogodi kakav članak o SAD-u, EU, Rusiji i Izraelu, ali izvještavanje je vrlo površno. Kontekst mainstream medija svake države, Hrvatske pogotovo, kreće se u unutarnjem prozivanju, i zanemarivanju globalnih tendencija.
Upravo iz tog razloga lijevo-liberalni političari i politički analitičari svu krivnju svaljuju na Andreja Plenkovića koji se, istina, nije jasno i glasno odmaknuo od sveopćeg crnila, ali tvrditi da je on kriv za sve je smiješno. Plenković je, naime, poput plitkog potoka, u čijem se odrazu jasno vidi promjena odnosa moći u globalnoj politici. On, kao oportuni igrač, svjestan je da se moć ne nalazi u Bruxellesu, već u Washingtonu.
Upravo u tom kontekstu, kad izvirimo iz mišje rupe zvane hrvatska politika, primjetit ćemo da je Donald Trump na čelu države koja čini četvrtinu svjetskog BDP-a, a na kojeg se, doduše sve manje i manje, oslanja i sav drugi svjetski kapital, a onaj EU gotovo potpuno. Istovremeno, taj američki predsjednik protivnik je takozvane „woke" ideologije, antifašističkih organizacija, provodi sustavnu deportaciju migranata te koristi retoriku o „civilizacijskom brisanju" Europe i potrebe za „obranom zapadne civilizacije".
Njegova desna ruka je najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk, koji artikulira logiku tehnološkog kapitala u njegovoj najnovijoj fazi. Zajedno s figurama poput Petera Thiela, oni služe kao posrednici između kapitala koji traži nove oblike akumulacije i političkih struktura koje mu se prilagođavaju. Sve više zagovaraju ukidanje Europske unije i podržavaju desničarske suverenističke stranke diljem Europe.
Ako vjerujete da se raspad EU promovira radi samodostatne proizvodnje u svakoj od država, nešto za što bi se svaki suverenist trebao zalagati, varate se. Razlog je upravo obrnut - tehnološki kapital u svojoj trenutnoj fazi razvoja zahtijeva fragmentirane europske države, slabe i na vjetrometini globalnih tokova kapitala. Prijetnja koju mu EU predstavlja je njena zaštita privatnosti podataka, regulacija digitalnih platformi, ograničenje monopola, i, koliko god to ljevičarima s pravom zvučalo smiješno, obrana radničkih prava.
Destruktivni karakter spram javnog sektora i radničkih prava vidi se iz Muskovog DOGE-a koji operira kao privatno-javna inicijativa unutar izvršne vlasti, preko koje je inicirano otpuštanje ili najava otpuštanja približno 300.000 saveznih radnika u svrhu raspuštanja „prenapuhanog" američkog javnog sektora. Trumpove i Muskove politike ujedno prijete ionako slabašnim programima javnog zdravstva. Kroz najavljene drastične rezove budžeta, Trumpova administracija će prepustiti Amerikance privatnom modelu, u kojem, na primjer, inzulin može koštati i do 300 dolara po bočici, dok u Kanadi košta oko 30 dolara (RAND Corporation, 2020), što ga čini nedostupnim za milijune Amerikanaca.
Nakon što je EU pokušala regulirati X (bivši Twitter), Musk je jasno i glasno izjavio da "EU treba ukinuti", a naš poznati suverenist, Velimir Bujanec, slavodobitno se uhvatio za tu izjavu i istaknuo u objavi od 6.12.2025. da Hrvatska u EU nije suverena, već pod kontrolom europskih birokrata koji brišu europsku civilizaciju.
O suverenitetu hrvatske ekonomije unutar EU se svakako može govoriti kritički, ali svakome tko imalo poznaje lik i djelo Elona Muska, jasno je da on ne zagovara više ekonomskog suvereniteta državama i njihovim politikama, već su slobodne revitalizirati svoje inačice fašizma, što se domaćim ekstremistima s desnice sviđa. Uostalom, kao da su ustaše ikad zagovarale suverenitet. Njihova politička ambicija bila je eliminirati unutarnje neprijatelje, a uguziti se vanjskom.
Ako se vratimo na Bujaneca i ostale domaće ekstremiste, primijetit ćemo sve prisutniji liberalni trop da je ljevica na državnoj sisi i nesposobna djelovati u privatnom sektoru, makar crkva i braniteljske udruge od državne sise najviše profitiraju. Bujanec, rekao bih, nema promišljeni stav o ekonomskim politikama, ali rezultat copy-pasteanja uvezene retorike jest da ekstremna desnica, svjesno ili nesvjesno, napada navodno prenapuhanu državnu ekonomiju. To ih, retorički, u tom specifičnom segmentu, povezuje s libertarijanskim sentimentom mnogih kolumnista u mainstream medijima, poput Gorana Vojkovića, ili pak s libertarijanskim portalom Liberal.hr, koji puno češće napada lijeve politike, takozvanu woke ideologiju i antifašističke prosvjede nego što kritizira ustaški revival, iz čega se sve jasnije očituje prostor za koaliciju interesa kapitala i ekstremne desnice na prostorima lijepe naše.
Transformacija kapitala od proizvodnje robe do kontrole tržišta
"Nisam više uvjeren da su sloboda i demokracija kompatibilne," napisao je Peter Thiel, suosnivač kompanije Palantir, još 2009. godine u eseju The Education of a Libertarian, argumentirajući da demokratski procesi sprječavaju tehnološki napredak.
Kako bismo razumjeli logiku ove transformacije kapitala, potrebno je analizirati funkciju njenih ključnih aktera. Palantir je privatna kompanija koja upravlja državnim funkcijama nadzora, ali ostaje izvan demokratske kontrole. Palantir upravlja podacima za CIA i NSA (obavještajni rad), ICE (deportacije migranata), Pentagon (vojna logistika) i policijske postaje. Međutim, Palantir kao privatna kompanija ne mora objavljivati izvještaje Kongresu, ne podliježe Freedom of Information Act-u, ne mora slijediti iste etičke standarde kao državne agencije. Operira u sivoj zoni gdje ima državnu moć bez demokratske odgovornosti.
Muskov DOGE ide korak dalje od Palantira. Neizabrani tehnokrati iz Muskovih kompanija, algoritmi i AI, konkretno Muskov Grok, donose odluke o državnim funkcijama i određuju gdje rezati budžet. Privatni podaci građana dostupni su privatnoj organizaciji, a nema demokratske odgovornosti jer DOGE nije formalni dio federalne birokracije, već operira kao privatno-javna inicijativa unutar izvršne vlasti.
Kako bismo shvatili taj poslovni model, dobro je definirati termin kojeg je Yanis Varoufakis nazvao tehno-feudalizam. Varoufakis ističe da u klasičnom kapitalizmu kapitalisti posjeduju tvornice, prodaju robu na tržištu, a država regulira pravila igre. No, u takozvanom tehno-feudalizmu kapitalisti ne proizvode robu, već platformu – tržište na kojem drugi proizvode i prodaju, a oni uzimaju rentu od svake transakcije. Država prestaje regulirati pravila igre na tržištu jer tržište kao takvo dolazi u ruke privatnika.
Musk osim DOGE-a posjeduje X (javni diskurs) i Starlink (internetsku infrastrukturu), Zuckerberg posjeduje Meta -- društvene odnose milijardi ljudi, Bezos AWS (oblačnu infrastrukturu velikog dijela interneta) i Amazon (pristup potrošačima), a Thiel s Palantirom obavlja funkcije nadzora.
Svi ostali, na neki način, postaju "kmetovi" u novom hibridnom sustavu koji, reklo bi se, spaja kapitalistički i feudalni poredak. Kompanije plaćaju oglase po Facebooku ili TikToku za vidljivost, taksisti plaćaju rentu Uberu da koriste njihovu platformu, itd.
Važno je razumjeti da Musk, Thiel ili Bezos nisu izmislili ovaj sustav. Oni su samo rani posrednici rane forme onoga što kapital postaje kad iscrpi mogućnosti proizvodnje materijalnih dobara i mora se pretvoriti u ono koje kontrolira pristup tim dobrima. To je evolucija kapitala koji traži nove oblike rasta.
EU kao prepreka
Europska unija jedan je veliki regulatorni blok dovoljno jak da se suprotstavi ovom projektu. GDPR ograničava prikupljanje osobnih podataka, Digital Markets Act onemogućava monopol, AI Act postavlja etička ograničenja i usporava utrku prema potpunoj automatizaciji društva, a radnička prava sprječavaju potpunu prekarizaciju rada i pretvaranje radnika u samostalne "poduzetničke jedinice". EU model podrazumijeva i javne usluge koje ne mogu biti privatizirane - zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu, kolektivnu pregovaračku moć kroz sindikate, kolektivne ugovore, štrajkove i demokratsku kontrolu nad tehnologijom.
Ovo je suprotno tehno-feudalnom projektu gdje privatne kompanije preuzimaju funkcije države, gdje Palantir upravlja obavještajnim podacima umjesto CIA-e, SpaceX lansira satelite umjesto NASA-e, a privatne sigurnosne agencije zamjenjuju policiju.
Zato tehnološki kapital pronalazi prirodne saveznike u suverenističkim pokretima koji žele razbiti EU. Nije to stvar ideološke bliskosti, već strukturne nužnosti. Fragmentirane države omogućuju mu ono što mu je potrebno: deregulaciju, laku mobilnost, slabe sindikate. Umjesto jednog jakog regulatornog bloka od 450 milijuna ljudi, nastaje 27 slabih država koje se međusobno natječu za investicije. To stvara inicijativu za takozvani "race to the bottom" - Hrvatska snizi poreze da privuče tvornicu Tesle, Poljska olabavi radnička prava da privuče Amazon skladište, Irska postane porezna oaza za Google. Svaka država se natječe tko će dati više, a tražiti manje, da bi na kraju potpuno prepustila kontrolu nad političkim alatom kapitalu koji više ne proizvodi, već uzima rentu.
Ovo je ključ razumijevanja Muskove izjave da "EU treba ukinuti". Nije stvar u tome da on voli europske nacije, već to što tehnološki kapital u svojoj trenutnoj fazi ne može tolerirati regulatorni blok koji ograničava njegovu transformaciju. Ironično, upravo oni koji se protive takozvanoj globalističkoj ideologiji, postaju njeni najkorisniji idioti. Ne shvaćajući da je kapital globalan, a regulatorna sposobnost državna lokalna, oslanjaju se na prazne državotnorne mitove koji u očima tehno-elite služe u svrhu podvale trojanskog konja.
Transformacija tehnološkog kapitala iz 'liberalnog inovativnog' u autoritarno-tržišni model nije stvar osobnih preferencija milijardera, već nužan odgovor na unutarnje kontradikcije kasnog kapitalizma. Kad kapital više ne može rasti kroz proizvodnju i distribuciju robe, mora se transformirati u rentijera koji kontrolira pristup tržištima. Ta transformacija zahtijeva novi ideološki okvir – kojeg ekstremna desnica puši.
Ideja hrvatskog suverenizma koristi se kao maska za projekt potpune privatizacije i deregulacije. Desničarske udruge koje se ponose da su "privatno financirane" i napadaju ljevičare kao "uhljebizirane sorošovce na državnoj sisi", zapravo, objektivno gledano, služe transformaciji kapitala koja zahtijeva uništenje javnih institucija i eliminaciju demokratske kontrole nad ekonomijom.
Ova dinamika nije nova. Nakon što je Hitler došao na vlast 1933. godine, njemački krupni kapital - IG Farben, Krupp, Thyssen, Siemens, Deutsche Bank - pružio mu je masivnu financijsku i logističku podršku. Logika je bila ista: komunistički i socijaldemokratski pokreti predstavljali su prijetnju profitu jer su zahtijevali radnička prava, redistribuciju bogatstva i kontrolu nad kapitalom. Fašizam je ponudio rješenje: uništiti sindikate, zabraniti štrajkove, produljiti radni dan, disciplinirati radničko tijelo i usmjeriti društvenu ljutnju prema "unutarnjim neprijateljima" (Židovi, Romi, komunisti, osobe s invaliditetom, itd).
Zaključak
Thompsonov koncert bio je signal da je kapital u svojoj trenutnoj fazi razvoja pronašao prirodne saveznike u nacionalističkim pokretima. Nije Plenković dao zeleno svjetlo - već je prepoznao promjenu u globalnom odnosu snaga i prilagodio se.
Dok se hrvatski radnici svađaju oko nacionalnosti, dok se pjeva o ustašama i 'obrani civilizacije', tehnološki kapital mirno nastavlja svoju transformaciju: mijenja se iz kapitala koji proizvodi robu u kapital koji kontrolira pristup. Cijene rastu, plaće stagniraju, nekretnine postaju investicijska roba, javne institucije se privatiziraju, a radnička prava se tope – ne zbog zavjere elita, već zbog logike kapitala koji traži nove oblike rasta.
Desničarski aktivisti većinom nisu svjesni da objektivno omogućuju tu transformaciju. Oni vjeruju da brane nacionalne interese, dok nacionalizam koji zagovaraju stvara preduvjete za potpunu irelevantnost nacija i politike u rukama građana. No možda ih nije ni toliko briga za građane. Možda sve dok smiju mahati simbolima poražene države iz doba Drugog svjetskog rata, njihovo je srce na mjestu.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna ilustracija i ilustracija u tekstu: AI-generirana ilustracija - DALL·E (OpenAI)
Foto: Pexels
Preporučite članak: