U listopadu 2019. godine podzemnu je željeznicu Santiaga zadesio neočekivani kolaps. Tisuće srednjoškolaca okupirale su metro čileanskog glavnog grada zbog podizanja cijena karata za 30 pesosa, ekvivalenta nekadašnjih 30 lipa ili 3,2 eurocenta.
Feminističke organizacije, zdravstvene djelatnice, udruge umirovljenika i sindikati ubrzo im se pridružuju u masovnim demonstracijama što će narednih šest mjeseci potresati čitavu zemlju.
Ako su vanjski promatrači isprva i mogli pristati uz procjenu predsjednika-multimilijardera Sebastiána Piñere o prenapuhanom tinejdžerskom hiru kao suštini ove društvene eksplozije (Estallido Social), ona se ubrzo rasplinula sloganom iza prosvjednih zahtjeva: „Nije stvar u 30 pesosa, nego u 30 godina.“
Spornost tih triju desetljeća mogla je unijeti dodatnu zbrku u predodžbe svih koji su postrance slušali o čudesnom ekonomskom razvoju ove latinoameričke papričice, popraćenom rastom životnog vijeka, stope pismenosti i obrazovanja te smanjenjem postotka smrtnosti i siromaštva. Zašto su se građani i građanke bunili na razdoblje otpočeto konačnim otresanjem od diktature Pinocheta?
U razglednici iz Čilea, lapidariju tih burnih mjeseci, književnica Nona Fernandez zorno odgovara: „Pišem ove riječi u odjeći što bazdi na suzavac. Pokušavamo napipati bilo ulice dok smo još u njoj, s nogama na zemlji, bježeći od vodenih topova, ne znajući kuda da pođemo, skrivajući se u gomili, među ljudima poput nas, marširajući u grupama, izbjegavajući dim i vojnike. (…)
Hodam kući iz srca Santiaga. Hodam satima. Metro je zatvoren, ulice su okupirane, javnog prijevoza nigdje na vidiku. Tisuće nas je u pokretu. Motrim mladiće našminkane poput Jokera kako viču da je ovo završni čin najveće smijurije. Pitam se na koju smijuriju misle. Na poskupljenje prijevoza? Na ministrov savjet da iskoristimo popust ranojutarnjih vožnji i dižemo se u šest? Na pizzu koju predsjednik Piñera trenutno jede u luksuznom santijaškom restoranu, oglušujući se na glas grada? Na bijedne penzije naših umirovljenika? Na depresivno stanje javnog obrazovanja? Na naše javno zdravstvo? Na vodu koja nam ne pripada?“
Dok su stručnjaci i političari upirali prstom u gospodarsko „čudo Čilea“, rezovima hranjena nejednakost ustrajala je kao i u onom mraku prije demokracije. Ta je grandiozna smijurija proputovala cijelom južnom polutkom u obliku međunarodnog duga; od Surinama do Kenije, od Brazila do Pakistana, globalne novčane institucije nalazile su arbitre u državnom vrhu i dovodile stanovništvo do ruba zdravstvene i socijalne propasti.
Pod dimnom zavjesom pozajmica kao sredstva solidarnosti, otključale su neviđena tržišta u rastočenoj i privatiziranoj društvenoj infrastrukturi, s obespravljenim radništvom kao cijenjenim i u bescjenje unajmljenim resursom. A ako se radništvo i ne uspije skrušiti regresivnim državnim budžetima, oblikovanima s ciljem otplaćivanja kreditora, učinit će to batine.
Kapital i nasilje plešu cuecu
Da bismo jasnije razumjeli čimbenike u pozadini ciklusa posuđivanja, mjera štednje, društvenog nezadovoljstva i represije, valja nam se vratiti na neoliberalni laboratorij pinošeanskog kabineta, uspostavljen skoro pola stoljeća prije no što je omladina u školskim uniformama preskakivala ograde željeznice u metropoli Čilea.
Augusto Pinochet Ugarte zavladao je državom 1973. godine, nakon svrgavanja prvog demokratski izabranog marksističkog predsjednika u Latinskoj Americi, Salvadora Allendea. Danas se Pinochet pamti kao diktator čija je sedamnaestogodišnja vladavina odnijela desetke tisuća života, ali i dovela do osnaživanja gospodarstva i smanjenja inflacije, ubrzavši tranziciju prema tržišnom kapitalizmu.
Nasilje njegova režima eksplicitno se osuđuje, a implicitno smatra ekonomskom nužnošću. Na kraju krajeva, zbacivanje Allendea pružilo je očekivan, iako neukusan, nagoviještaj kraja povijesti koji će za pokoje desetljeće sravniti slične društveno-ekonomske pothvate. Allendeovi pokušaji redistribucije bogatstva i resocijalizacije ekonomije doimlju se nezgrapnima u usporedbi s pragmatičnom preciznošću čikaških dečkiju, tehnokrata istesanih pod mentorstvom neoklasičnih čarobnjaka poput Miltona Friedmana i Arnolda Harbergera.
Zbog njihove je šok-terapije, legenda kaže, Čile danas jedna od najrazvijenijih južnoameričkih zemalja. Recept: privatizacija, deregulacija, liberalizacija trgovine i mjere štednje. Osim što je imao obustaviti inflaciju i doprinijeti priključivanju globalnom tržištu, taj je put izvršio i disciplinarnu funkciju. Preusmjeravanje državnog budžeta prema privatnim ulaganjima kroz regresivne poreze, snižavanja javnih rashoda i rasprodaju javnih institucija vodilo je ka oslabljivanju položaja radništva i njihove moći da se izbore čak i za temeljna ekonomska prava, a kamoli tek drukčije ekonomske pretpostavke.
Odatle prijateljstvo između autoritarizma i (neo)liberalizma, potvrđeno mnogim drugim kontekstima u povijesti. Odatle i rezon iza milijuna dolara što ih SAD ulijeva u kampanje protiv socijalista Allendea, uključujući i CIA-in upliv u vojni udar 73'.
Međunarodni monetarni fond, jedna od najmoćnijih financijskih institucija na svijetu – a čiji je najveći investitor, igrom slučaja, Amerika – blagonaklon je prema laissez-faire sentimentima novoga režima pa 1975. godine diktatoru daje pozajmicu od 79 milijuna dolara. Prva je to klica vjerovničke prakse koja će u narednoj deceniji postati poznata kao program strukturne prilagodbe, a u onima nakon zloglasna kao mehanizam kolonijalne devastacije Globalnog Juga.
Dug kao alat represije
Slučaj Čilea bio je pilot-projekt za ekstraktivizam što će se ubrzo proširiti po ostatku kontinenta. Zbog recesije uzrokovane naftnom krizom 1980-ih, zemlje poput Meksika, Argentine i Brazila također su se zadužile kod MMF-a uz obvezu rezanja proračuna za javne servise, zdravstvo i obrazovanje, rasprodaje poduzeća u državnom vlasništvu, otvaranja ekonomije stranom kapitalu te devalvacije domaće valute.
Ovi uvjeti trebali su potaknuti inovaciju, ulaganja, rast i samodostatnost, čak i ako je većina stanovništva bila primorana privremeno stegnuti remen. Većina, ali ne i cjelina. Štedno-investitorska klasa već se upinjala da izbavi zemlje iz dužničke oluje; ponašanje ostalih ekonomskih subjekata valjalo je preoblikovati na način da služe akumulaciji kapitala. Politika rezova, ključna stavka strukturne prilagodbe, izvršila je taj zadatak kombinacijom pristanka i prisile, preodgoja i discipliniranja, slijedom čega narativ o nužnosti pojedinačne apstinencije izranja istodobno s bujanjem ušteđevine kreditora uslijed smanjenja cirkulacije novaca.
Dok se meksički magnat Carlos Slim Helú penjao po ljestvici najbogatijih ljudi na planeti, njegovi su se sugrađani domišljali kako da si svojim gotovo prepolovljenim nadnicama priušte obične tortilje. Bio je to proces dvostrukog razoružavanja radništva: s jedne strane, porast novčane vrijednosti zbog deflacije srozao je materijalni položaj onih koji novca niti nemaju, smanjujući njihovu pregovaračku moć, dok je s druge strane zahtjev MMF-a za autonomijom središnjih banaka težio izolirati tehnokraciju od demokratskog nadzora.
Sistem međunarodnih kredita, onako kako se uspostavlja u odnosu razvijenih i nerazvijenih zemalja, zato nije ništa drugo doli „bailout“ privatnih investitora iz zemalja u recesiji, s državom u ulozi pukog posrednika, ali i zlatne koke. Uparena sa sakaćenjem socijalnih servisa, redistribucija od dna do vrha osigurala je moćnicima pristup novim oblastima zarade, poput institucija i infrastrukture za privatizaciju te jeftine radne snage za eksploataciju, kao dodatak onim trilijunima dolara koje im je Globalni Jug isplatio kroz kamate u proteklih pola stoljeća.
Zatvaranje ciklusa
Uroboros ekonomskog sužanjstva dotjerao je 54 zemlje u razvoju do sveopće krize, čije se društvene posljedice ogledaju u prekarizaciji rada, klasnom jazu i rodnoj diskriminaciji te produbljuju odvajanjem većih svota na otplaćivanje duga negoli na zdravstvo, obrazovanje i klimatske promjene. Narod je isključen iz donošenja odluka koje će morati plaćati vlastitim tijelima, klizi u nezadovoljstvo i prosvjeduje protiv državnog vrha, budeći iz sna dobru staru zvjerku autoritarizma.
Na „društvenu eksploziju“ otpočetu srednjoškolskim aktivizmom 2019. godine čileanski karabinjeri odgovorili su gumenim mecima u oči. Više desetaka ljudi izgubilo je život u šestomjesečnim demonstracijama protiv vlasti; preko deset tisuća ljudi je ozlijeđeno, pa čak i seksualno zlostavljano. Stotine su zadobile teške ozljede očiju.
Sinergija represije i zaduživanja u sličnim se varijantama odigrala diljem donje polutke: u sada čuvenim prosvjedima 2024. godine protiv Zakona o financijama šezdeset je Kenijaca i Kenijki ubijeno, a tisuće drugih oteto, nestalo ili zatvoreno. Pakistan, čije je ulaganje u zdravstvo i obrazovanje u zadnjih desetak godina palo za 40 posto, a stopa otplate vanjskim kreditorima porasla na više od 30 posto državnog proračuna, vojnom i pravno-političkom silom suzbija otpor stanovništva.
Drakonske mjere Javiera Mileija motornom su pilom sasjekle budžet Argentine za znanost, obrazovanje, tehnološki razvoj i socijalne programe. Znakovito je i Mileijevo zatvaranje Ministarstva za žene, rod i raznolikost, usporedo s rezanjem pučkih kuhinja, javne pedijatrije i feminističkih organizacija; kao i u svakom neoliberalnom balansiranju proračuna, skrb i njega nestaju iz društvene sfere i povlače se u privatna kućanstva, učvršćujući patrijarhalne rodne uloge i osiguravajući protok još jednoj žili kucavici kapitalizma: neplaćenom ženskom radu.
Orodnjeni pečat financijalizacije
Privatizacija javnih servisa ne označava samo gomilanje domaćinskih zadaća, nego i povećavanje temeljnih životnih troškova. Jezik mikroekonomskog preživljavanja sada je također sveden na kredit. Odraz je to i preobražaja socijalne politike koja prati financijalizaciju 1970-ih. Dotadašnji režim akumulacije koristio je, naime, kredit kao instrument jačanja proizvodnje, ulaganja i potrošnje, podređujući ga proizvodnom kapitalu.
Fordovsko optimiziranje proizvodnog procesa i omasovljivanje potrošnje išlo je ruku pod ruku s društveno-ekonomskom stimulacijom proletarijata putem boljih nadnica i univerzaliziranja javnih dobara i usluga, pri čemu obuzdavanje kapitalizma još zadržava prevlaku organskog, samoregulirajućeg sustava, utemeljenog na opipljivoj ekonomskoj aktivnosti; iz tog se razloga razdoblje između završetka Drugog svjetskog rata i početka naftne krize 1973. godine često naziva zlatnim dobom ekonomije.
Međutim, nakon što novac počinje migrirati u svijet bankarskog opsjenarstva, radnici se više ne održavaju na životu konkretnim, socijalnim servisima, već financijskim olakšicama. Umjesto agenta dekomodifikacije zdravstva, stanovanja, obrazovanja i kulture, država postaje žirant minimalnih primanja.
Uzmimo primjer Brazila. Nakon masovnog prezaduživanja građana, kabinet naoko lijevog predsjednika Luiza Inácija da Silve pokrenuo je program „Desenrola“ s ciljem pregovaranja s korporacijama oko povoljnijih uvjeta otplate kredita. Zajmoprimci srednjeg i nižeg statusa dobili su od države djelomično jamstvo za poticanje nagodbi s vjerovnicima.
Intersekcionalni otisci tih novopečenih prava isprva su se činili kao zalog za pravedniju raspodjelu bogatstva, omogućujući marginaliziranim skupinama, poput samohranih majki, afrobrazilske populacije i osoba s vrlo niskim prihodima, da se ponovno uključivanje u formalni financijski sustav. Ubrzo postaje jasno da posrijedi nije nikakvo humaniziranje kapitalizma, nego deriskiranje kapitalista.
Financijalizacija pretpostavlja stvarnu ekonomsku aktivnost kao supstanciju kredita na kojemu se bazira; izmicanje proletarijata i lumpenproletarijata u ambis obespravljenosti za banke je vrlo rizičan. Da je restrukturiranje duga u Brazilu bio način izvlačenja potraživanoga, pokazuje sama neuspješnost programa (i u njoj implicirana neuspješnost vitaliziranja ciljnih subjekata) te njegovo recentno obnavljanje u još većem opsegu.
Neuspjeg sistema duga?
Logika potreba nalaže da eksploatacijski luk pozajmica, mjera štednje i bankarstva u sjeni ocijenimo kao potpuni podbačaj. Samo godinu dana nakon prvog zaduživanja kod Međunarodnog monetarnog fonda, Čile bilježi strelovit uzlet nezaposlenosti, siromaštva i korporativnog profita. 1980-ih godina ulazi u još veću krizu, i premda od postpinošeanskih 1990-ih dolazi do znatnog smanjenja ekstremnog siromaštva, suvremene statistike pokazuju da jedan posto državljana drži gotovo polovinu zemljina bogatstva.
Ukratko skicirana slika ostatka južne hemisfere, pribrojana činjenici da zaduženost prerasta u planetarni problem te će svojim razmjerima uskoro premašiti čitavu ekonomiju, ne može ne potvrditi ovu procjenu. No, iz funkcionalne perspektive vjerovnički parazitizam igra drukčiju ulogu, i igra je besprijekorno; prizma kapitalističkog samoobnavljanja otkriva ga, zajedno s čitavom arhitektonikom rezova, kao mehanizam gušenja političkih alternativa.
Podaci o razornom utjecaju dužništva na ljudske živote mogu se, posljedično, čitati i kao total(itar)ni pogodak; kapitulaciju pred sivim tržištem nigdje ne vidimo jasnije doli u krotkim pokušajima preraspodjele kamata, poput Desenrole. Ta kapitulacija, doduše, nije apsolutna. Pokazuju to obični ljudi koji u desecima tisuća ustaju i ustaju i ustaju protiv nje, unatoč svim vodenim topovima i pendrecima ovoga svijeta.
Foto: Argentinareports.com, Pexels
Preporučite članak: