"Ali Hegel je u svojoj »gotskoj gradnji o kojoj stari nisu ništa znali«, u određivanju slobode na uviđajnosti opće volje, školovao svoje vlastite grobare: marksizam i feminizam“, piše Blaženka Despot u tekstu Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje iz 1987. godine.
Ova misao sumira i ono po čemu je njezina kritika realsocijalizma još dublja od vremenski, pa i sadržajno joj bliskih filozofa prakse. Poput njih, Despot je marksizmu pristupala kao „novom kontinentu Historije“, a ne izoliranom robinzonskom otoku. Poput njih, socijalističku stvarnost nije htjela iz temelja srušiti, nego ponovno izgraditi. Možda je već tada bilo prekasno za treći put. A možda za treći put baš nikada nije kasno.
Mislioci koji će oko glasovitog časopisa Praxis zasnovati stvaralački, nedogmatski pristup historijskom materijalizmu još su kao mladi studenti filozofije isticali nužnost neprestanog dijaloga sa svojim bradatim idejnim ocima. Činili su to 1940-ih godina, u doba bratimljenja Tita i Staljina, kao što to čine i 1960-ih, kada grobar samoupravljanja i decentralizacije više nije junački Koba, već birokratizirani državni aparat.
Ono što preživljava sve ove vanjskopolitičke mijene je teorija odraza. Kao i svaka varijanta materijalističkog učenja, polazište joj je stav o supstancijalnom jedinstvu svijeta, odnosno njegovoj svedivosti na princip materije. No, osobitost konstelacije koju teži ocrtati leži u znatno reduciranom viđenju refleksije i svijesti. Rascjep između subjekta i objekta, toliko promišljan, nadvladavan i obnavljan u povijesti filozofije, na čudnovat je način reinkarniran u ovom vulgarnomarksističkom nauku. Odražavanje materijalnih danosti pretvara se njime od tek jednog momenta spoznajnog procesa u njegovu cjelinu, zamijenivši mogućnost transformativne interakcije sa zbiljom za njezino pasivno zrcaljenje; ta Povijest je već ostvarena, i ostvarenošću dovršena, zar ne?
Teorija odraza
Elemente teorije odraza zatječemo još u Engelsovoj mehanicističkoj epistemologiji. Misaonim lukom preko Plehanova i Lenjina razrađuje je Staljin, a kanonizira Todor Pavlov. U FNR Jugoslaviji teorija odraza prisutna je od samog rođenja države, kada se socijalizam teži uvesti „odozgo“. Metodološki predložak joj je dijalektički materijalizam (dijamat), no on se ne usvaja kao znanstvena metoda revolucioniranja čovjekove zbilje, već kao dovršen vrijednosni sklop kojega preostaje jedino slijediti.
Provođenje dijamata posredovano je ni više ni manje nego državnim vrhom; javna misaona djelatnost stoga se prilagođava intelektualnom dometu partijskih moćnika, to jest srozava na razinu pojednostavljenih predstava o temeljnim zakonitostima društva i prirode. Plošna općenitost ubrzo je zagospodarila čitavom nadgradnjom pod krinkom objektivnosti, sinonimom za „dirigiranu beziznimnost u koju su trebali biti ukalupljeni sadržaji stvarnog života“, kako tvrdi filozofkinja Gordana Bosanac.
Upravo će Blaženka Despot pokazati da relikti te općenitosti preživljavaju u intelektualnom i društvenom bitku Jugoslavije još dugo nakon što se ona oslobodila tih prvobitnih dogmatskih ograničenja.
Rođena u Zagrebu 9. siječnja 1930. godine, Despot odrasta i stasa u doba kada je teorija odraza naizgled na svome zalasku. Uz rad u tvornici i administrativne poslove studira filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a diplomu stječe 1954. godine, godinu dana nakon što je prijevod Ranih radova Marxa i Engelsa omogućio budućim praksisovcima da se obračunaju s doktrinarnom okoštalošću svoga doba.
Ubrzo se zapošljava kao gimnazijska profesorica, te naredno desetljeće predaje filozofiju, sociologiju, psihologiju i logiku. Godine 1968. završava poslijediplomski studij antropologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a dvije godine kasnije na istom fakultetu brani svoju doktorsku disertaciju naslovljenu Humanitet tehničkog društva.
Žena-priroda-nesloboda
Sa svojim suvremenicima i kolegama iz Praxis-kruga surađivala je pišući brojne kritičke osvrte i tekstove, no nikada nije postala njihova službena članica. „Ono što je“, naglašava filozofkinja Ana Maskalan u sklopu čitanke Hrvatske filozofkinje (Institut za filozofiju, 2024.), „smješta među praksisovce je korištenje filozofije kao alata za suočavanje s nepodnošljivim na vrlo konkretan, fenomenološki način; ono što je razdvaja jest nedovršenost praksisovskog teorijskog projekta društvene promjene.“
Inzistiranje na pojmu praksisa odaje posvećenost ovih mislioca onome što tvori samu onto-antropološku srž Marxova nauka, a to je vraćanje čovječnosti otuđenom svijetu i vraćanje svijeta razotuđenom čovjeku kroz neprestane pregovore u kojima se i jedno i drugo ne samo odražavaju, nego i sustvaraju. O nedovršenosti praksisovskog projekta možemo govoriti u smislu u kojemu „nepoštedna kritika svega postojećeg, humanistička vizija doista ljudskog svijeta i nadahnjujuća snaga revolucionarnog djelovanja“, kako Gajo Petrović opisuje misiju časopisa u redakcijskom uvodniku iz 1964. godine, nije dovoljno duboko prokopala preuzete zadanosti te iste zbilje.
Široko gledano, upravo ovdje pronalazimo prežitke teorije odraza. Usko gledano, upravo odavde Blaženka Despot gradi jezgru svoje kritike, utemeljenu na dvije kategorije u kontinuitetu, a to su priroda i tehnologija. Kopajući još dublje po izvornicima marksističkog kanona, lopata joj dopire do Georga Wilhelma Friedricha Hegela – i izlazi zaprljana tamnim muljem.
Tim izrazom filozofkinja označava ono na što je transverzala 'žena-priroda-nesloboda' svedena u Hegelovoj arhitektonici običajnosti. Kao mislioc – ili, mnogi će reći, Mislioc – njemačkog idealizma, Hegel je totalitet postojanja, njegovu jedinu i apsolutnu istinu, posve uronio u duh. Ista mu je uronjenost, pokazuje Despot, omogućila da sustavno nadvlada metafiziku u njezinoj prekosvjetnosti i odvraćanju ideja od materijalne podloge.
Zbiljnost i idealitet, govori Hegel, nisu različite stvari, već različite faze iste stvari, u procesu vječite povijesne konkretizacije. Filozofija prije Hegela nije bila kadra obuhvatiti ženu ili radnika, jer su oboje bili progutani apstraktnim pojmom čovjeka. U spisu Emancipacija i tehnologija Despot zato piše:
"Apstraktnost pojma »čovjek«, bez njegovog povijesnog nastajanja u odnosu spram prirode, očituje se i u samoj apstraktnosti pojma »čovjek«, u kojem ne postoji spol. »Čovjek« jest i muškarac i žena, ali kada se misli pojam »čovjek« izvršen je već i metafizički i religiozni redukcionizam spolova na pojam »čovjek«, u kojem se već pretpostavlja da je muškarac čovjek, a da je to i žena, treba u govoru posebno naglasiti.“
Potvrdu njezinih riječi nalazimo duž čitavog kanona zapadne misli. Od pitagorovskih antitetičkih načela do binarnih opozicija francuskih strukturalista, žene oblikuju filozofsku misao pružajući joj simboličnu granicu, svu tamu od koje um zazire, i spram koje se određuje. Muškarac je čovjek kao razumsko biće, žena je čovjek kao animalno biće, ona cureća, krvareća, muljevita tjelesnost što se ne može nadići ali mora prevladati.
Hegel je tu dvojnost upisao u proces povijesnog napredovanja duha, postavivši prirodu na mjesto negacije ideje, njezine drugosti, ali i gradivnog materijala za daljnje proboje u slobodi. U prirodnom stanju nema slobode; kratkovidnost volje dok nesputano ganja svoje mnogostruke porive njezina je krajnja suprotnost, ali i nužan korak u procesu oslobođenja.
Ograničenja su za Hegela ključno mjesto napretka – kroz ukidanje. Samovolja strasti svojstvena stanju prirode i neslobode ukida se u „pravnoj običajnoj ljubavi“, pristanku individualnih volja da napuste svoje sebične hirovitosti i združe se u jednu osobu. Ta osoba nije ništa drugo doli obitelj, ukorijenjena u braku. Brak tvori temelj građanskog društva i, na koncu, države, odnosno kruga općih interesa, objektivnih zakona i institucija što ozbiljuju puno značenje pojedinačne slobode.
Međutim, u obitelji utemeljenoj na braku ne vrši se tek društvena, nego i biološka reprodukcija građana. Prirodnost tako nikada nije sasvim prevladana; ona perzistira kao stanje neslobode uglavljeno u ovoj nesvjesnoj, intimnoj sferi. Muškarac je pravni zastupnik obitelji. Za njega brak signalizira ukidanje spolnosti i postupno uspinjanje do onog duhovnog i samosvjesnog. Žena pak u tom istom odnosu ostaje ono nepovijesno i partikularno, sirovina za izgradnju umnoga svijeta.
"Mi svi živimo u sjeni Hegela, svjesno ili nesvjesno, htjeli mi to ili ne"
Paradigma ljudskog puta prema slobodi kroz društveno-politički kontekst kako je razrađuje Hegel za Blaženku Despot tvori samu srž marksističkog feminizma. Njegovo pozicioniranje patrijarhata kao pretpostavke protoka kroz građansko društvo i državu nije ništa drugo do filozofsko mapiranje onoga što sačinjava temelj moderne organizacije života: "Mi svi živimo u sjeni Hegela, svjesno ili nesvjesno, htjeli mi to ili ne. Njegova država je tu. Ona nam se nameće kao umnost, pa čak i kao sudbina.“
Realsocijalistički projekti, prema Despot, nikada nisu posve zahvatili sve implikacije poimanja prirode zaglavljenog u kolopletu patrijarhalnog, građanskog i kapitalističkog svijeta. Prvi dokaz nadaje se neutraliziranjem tehnologije kao temelja proizvodnih snaga, odvojenog od proizvodnih odnosa; ne djeluje li nam i danas apsurdnim govoriti o 'socijalističkoj tehnologiji' ili 'socijalističkoj prirodi'?
Razbijanju takva kontemplativna viđenja prirode doprinijeli su sami praksisovci, ustrajući u sjedinjavanju povijesti i prirode, svijesti i materije, u opetovanom aktu kojim i čovjek i svijet oko njega zajedno nastaju i postaju. Tek kada praksa postane temelj stvarnosti, žene mogu biti iskopane iz ahistorijskih grobnica prirode i doseći razinu klase čija im je diktatura obećala jednakost. Tek se tada ta ista klasa može osloboditi diktature.
„Skidanje navodnika sa »ženskog pitanja« smatraju žene pretpostavkom svoje emancipacije. Ali to je ujedno i pretpostavka muškaraca, proletera da se emancipiraju u ljude.“
Blaženka Despot umrla je 18. veljače 2001. godine u Zagrebu.
Naša suradnica Nika Šintić, donirala je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem joj iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: VoxFeminae, knjigoriaplanet
Preporučite članak: