U srpnju je na 106. sjednici Vlade predstavljen opsežan paket akata vezanih uz obrambenu politiku države, uključujući nacrt prijedloga Strategije obrane Republike Hrvatske te nacrt prijedloga Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga od 2025. do 2036. godine. Vlada je pritom uputila i na donošenje izmjena Zakona o obrani, poglavito glede ponovnog uvođenja obveznog vojnog roka.
Na popratnoj saborskoj raspravi istaknuta je važnost pojačanog regrutiranja za ispunjavanje misije „zaštite suvereniteta i neovisnosti Republike Hrvatske te obrane njezine teritorijalne cjelovitosti,“ pri čemu je neophodna „promidžba vojnog poziva kao poželjnog odabira za službu u Oružanim snagama RH.“ Trajanje temeljnog vojnog osposobljavanja predviđa se na dva mjeseca, a prvi bi se ročnici mogli naći u kninskoj, požeškoj i slunjskoj vojarni već potkraj ove godine.
Puške u rukama nipošto ne smjeraju huškanju protiv kakvog ekonomskog, ideološkog ili arhetipskog neprijatelja, a kamoli susjeda. Sve to pripada onom nezdravom nacionalizmu, zvanično omraženom ekstremu patriotske ljubavi što ga civilizirani svijet mora odbaciti. Valja vratiti obraz zdravom rodoljublju, a prema tome i zdravom pristupu ratu.
Spremnost na obranu doma, složno potvrđuju i mnogi moji ljevičarski drugari, nije isto što i za dom spremnost! Na kraju krajeva, „svjedočimo porastu raznih vrsta ugroza, kao što su hibridna djelovanja, kibernetički napadi i druge ugroze. Potrebno je imati na umu prirodne i druge nesreće i katastrofe te klimatske promjene zbog kojih je u određenim situacijama potrebno brzo, učinkovito i organizirano djelovanje šire društvene zajednice u pomoći ugroženim dijelovima teritorija i stanovništva,“ ističe se u Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani.
Nestabilnosti i prijetnje u smiraju prve četvrti ovog burnog stoljeća imaju, među ostalim, klimatski karakter, a militarizirani odgovori na poplave i superćelije opravdivi su disciplinom, predanošću i spremnošću što se omladini usađuje u kasarnama. Procvat vojne industrije ljudski je i prkosni način da se rastjeraju olujni oblaci i zatrovan zrak nadvijen nad dobrim ljudima svijeta. Bespilotne letjelice, projektili, rakete i tenkovi nipošto se neće upotrebljavati na živim bićima; požari nisu osobe, kao što to nisu niti nositelji uniformi i pušaka. Oni su tek dehumanizirani branitelji od velikih Opasnosti.
Iz te nas perspektive usvajanje akcijskog plana ReArm Europe/Readiness 2030 na razini Europske Unije i ne treba previše zabrinjavati. Proporcionalnu vezu između militariziranosti i sigurnosti vrlo je jednostavno potkrijepiti primjerima tekućih sukoba, koji su zasigurno mogli biti spriječeni da su uključene strane – barem one napadnute - bile smionije u svojim vojnim ulaganjima. Rusku invaziju na Ukrajinu, navedenu na prvim stranicama dokumenta kao jedan od temeljnih razloga nastanka plana, možemo tretirati tek kao kakav podsjetnik na nužnost jačanja obrambenih kapaciteta zemalja članica izdvajanjem 3,5% BDP-a na vojne izdatke u srednjem roku, uz fiskalnu iznimku od dodatnih 1,5%.
Nema veze što je odluka donesena bez parlamentarnih glasova ili javnih referenduma. Ta neće se civili šaketati sa gromovima na nebu i ruskim imperijalistima u Parizu! Narativ o ugroženosti, međutim, nije dovoljan da bi se tinejdžere odvuklo na bojišna vježbališta. Ovdje u igru ulazi ekonomsko niveliranje. Kako bi do 2030. godine država dostigla predviđenu svotu od 3% BDP-a za obranu, godišnje će se izdvajati 20 milijuna eura za temeljnu vojnu obuku novaka s navršenih 19 godina.
Za obuku ročnika 20 milijuna eura, za programe za mlade četiri milijuna eura
U isto vrijeme Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih objavljuje Natječaj za dodjelu bespovratnih sredstava za provedbu projekata usmjerenih mladima u vrijednosti od 4 milijuna eura. Josip Miličević, glavni tajnik Mreže mladih Hrvatske, kaže za RP da će se MORH-ova pet puta veća suma primjenjivati isključivo na devetnaestogodišnje mladiće (i pokoju dobrovoljku), dok će se natječajem MZO-a teže namiriti raznolike potrebe svih spolova i rodova u znatno širem demografskom spektru kroz dvostruko duže vremensko razdoblje.
Iz dvadesetmilijunskog budžeta pokrivat će se i naknade budućim ročnicima u mjesečnom iznosu od 1.100 eura. Odrađeno vrijeme upisivat će se u radni staž, a zakonom se predviđa i davanje prednosti onima s dovršenim temeljnim ili dragovoljnim vojnim osposobljavanjem pri zapošljavanju u državnim i javnim institucijama u odnosu na ostale kandidate i kandidatkinje s jednakim kvalifikacijama.
Naslućujem da ovakvo društveno privilegiranje nema tek uporište u osnaživanju zajednice uslijed klimatskih promjena. Štoviše, s obzirom na alternative služenju u vojsci, čini se da je posrijedi svojevrsna segregacija zaštitničkih motiva na one militarizirane i, shodno tome, više rangirane te one manje profitabilne, ali neposredno korisne za potrebe dane okoline.
Naime, svima koji iz moralnih ili vjerskih razloga odbijaju ići u vojsku preostaje civilna služba u dva moguća oblika: tri mjeseca u civilnoj zaštiti ili četiri mjeseca u jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave. U prvom će slučaju po svoj prilici primati 250 eura mjesečno a u drugom raditi po volonterskom aranžmanu, s pokrivenim putnim troškovima i toplim obrokom. Opis njihovih aktivnosti pokazuje da spašavanje ljudi, životinja, materijalnih dobara i okoliša ne mora imati militaristički predznak, premda će civilni ročnici vjerojatno biti upisivani u pričuvu te u slučajevima opće mobilizacije vršiti logističke i slične zadatke za oružane snage.
Iako su u protekla tri desetljeća vremenske nepogode razarale hrvatski prostor nerazmjerno više negoli sukobi, punjenje vojničkih redova ocijenjeno je toliko neophodnim da nam se prikralo bez ikakvog konsenzusa šireg građanstva. Ni Ustav ni Zakon o referendumu ne postavljaju izričite prepreke raspisivanju referenduma o uvođenju vojnog roka, premda ga određeni proceduralni i formalni zahtjevi, poput detaljnog obrazloženja, minimuma od 10% izlaznosti i sl. mogu znatno otežati.
Diskriminacija žena i osoba s prizivom savjesti
Premijer Andrej Plenković na ranije je spomenutoj sjednici dodao kako su se u pogledu izmjena i dopuna Zakona o obrani očitovali svi nadležni resori te je odrađen postupak javnog savjetovanja. U tom je smislu prostor za sudjelovanje građana(ki) u donošenju odredbi koje utječu na njihov život izvjesno vrijeme doista bio otvoren.
Je li pak uspio nadići kozmetičku formalnost, druga je stvar. Od 192 pristigla komentara tek je šačica njih primljena na znanje, a kamoli prihvaćena. Ostale primjedbe, poput onih koje ukazuju na rizike ekonomske, rodne i drugih tipova diskriminacije, pravne nedosljednosti i neusklađenosti s međunarodnim standardima, dočekane su nesadržajnim frazama o njihovom detaljnom oslovljavanju u dotičnom nacrtu.
Tako je odbijeno i upozorenje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić o potencijalnom perpetuiranju rodne nejednakosti na tržištu rada uslijed vezivanja vojne obveze za muškarce sa povlasticama pri zapošljavanju. Gospođa Ljubičić drugom je prilikom istaknula kako u čl. 7, stavku 2 Zakona o ravnopravnosti spolova stoji da ovakav tip neizravne diskriminacije postoji kada neutralna pravna norma, kriterij ili praksa osobe jednog spola stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe drugoga spola onda kada to nije opravdano legitimnim ciljem. U slučaju u kojemu se nešto propisano kao obveza nastoji dodatno stimulirati, takvo opravdanje, zaključuje, ne postoji.
No dobro, nije sve toliko strašno, pogodnosti su ionako očigledne; zašto i ne bismo prihvatili potencijal vojnih tenkova kao Velikih Izjednačitelja što će mladeži odškrinuti prozor u klasno poravnavanje? Vojna služba kao izlazak iz neimaštine nije nova stvar. Regrutiranje pripadnika ruralnih, siromašnih i manjinskih zajednica praksa je sa dugom poviješću, makar je kvalitetnija oprema, ugledniji položaj ili pak potpuno izbjegavanje mobilizacije svagda bilo rezervirano za više društvene staleže i klase. Poticanje budućih novaka financijskim i drugim beneficijama smislena je strategija, budući da će materijalno niže vrednovanu civilnu službu moći odabirati oni koji su dovoljno namireni da tri mjeseca žive za gotovo tri puta manje prihode.
Josip Miličević napominje i sljedeće: „Nije samo pitanje može li si netko priuštiti da umjesto na dva mjeseca za 1100 eura ode na 3 mjeseca za ukupno 750 eura ili pak 4 za ništa, nego je pitanje i je li se taj netko spreman odreći prednosti pri zapošljavanju ako želi raditi u državnim i javnim službama, koje kod nas imaju ogroman broj zaposlenika. To su i mjesta na kojima je puno lakše doći do ugovora na neodređeno radno vrijeme nego bilo gdje drugdje.
Drugi element u ekonomskom kontekstu, koji će biti vrlo teško pratiti, vezan je uz činjenicu da će se temeljno vojno osposobljavanje provoditi u različitim periodima u godini zbog kapaciteta vojarni i drugih faktora, tako da se osobi može dogoditi da napuni 19 godina po završetku srednje škole ali je pozvana tek za 6 mjeseci. Služenje se može odgoditi u slučaju odlaska na fakultet, ali će mladima iz trogodišnjih škola biti mnogo teže, jer završavaju obrazovanje prije punoljetnosti i sasvim je legitimno očekivati da ih poslodavac traži da unaprijed kažu hoće li u nekom trenutku biti nedostupni 2, 3 ili 4 mjeseca.“
S obzirom na činjenicu da, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, petina naših sugrađana živi u riziku od siromaštva i socijalne deprivacije, vezivanjem vojne obuke uz materijalne i društvene pogodnosti stvorit će se generacija ljudi kojima je priziv savjesti klasna privilegija. Nije, doduše, uvijek bilo tako.
Povijesni put priziva savjesti
Iva Zenzerović – Šloser iz Centra za mirovne studije naglašava da je potkraj prošloga stoljeća čitavu Europu zahvatio val demilitarizacije, koji je u domaćem kontekstu doveo do masovnog priziva savjesti i posljedičnog obustavljanja vojnog roka. „Tada nam je, objašnjava, ratno iskustvo još uvijek bilo svježe i vidjelo se kakve sve posljedice rat ostavlja, ali s druge strane do zamrzavanja vojnog roka nije došlo preko noći, već je to rezultat dugogodišnjeg rada i zalaganja. Priziv savjesti u hrvatskom Ustavu postoji od 1990-ih, a bio je omogućen čak i u vrijeme rata, premda je tada bio ograničen pretežito na vjerske zajednice. Na toj se ustavnoj mogućnosti počelo zagovarati širenje priziva savjesti, iza čega stoji gotovo deset godina upornosti i informiranja javnosti.
Osim toga, u tijeku su bile pripreme za profesionalizaciju vojske kao uvjeta priključivanja NATO-u, pa se jedno smanjivalo dok je drugo raslo. Naravno, za informiranje o prizivu savjesti i mogućnosti civilnog služenja zaslužan je i zagovarački proces grupe Unija 47, kao inicijativa proizašla iz Antiratne kampanje koja je puno radila na ukidanju obvezne vojne službe. U poslijeratnom je valu tako sve više i više ljudi počelo koristiti mogućnost priziva savjesti dok u konačnici nije uvedena civilna služba u širem smislu.“
O vjerojatnosti ponavljanja takva scenarija u današnjem kontekstu Zenzerović nema optimističnu prognozu, preusmjeravajući pažnju na važnost pravovremenog informiranja mladih o ustavno zajamčenoj opciji protivljenja vojnom roku. „Trenutno je najvažnije da ljudi imaju informaciju o mogućnosti priziva savjesti, da se ne otežava njegovo ulaganje te da područni uredi MORH-a poštuju zahtjeve mladih koji ne žele ići u vojsku. S druge strane, na sustav treba vršiti pritisak kako bi se izbjegla daljnja diskriminacija, koja u vremenskom i ekonomskom smislu postoji“, govori mi u našem nedavnom razgovoru.
Budući da se u nekim drugim slučajevima, poput izvođenja zračnih vježbi uoči Dana hrvatske vojske, MORH-ova Služba za odnose s javnošću i informiranje pokazala krajnje nepouzdanom, odlučila sam im se izravno obratiti sa sljedeća dva pitanja:
1. Hoće li u opsežnoj promotivnoj kampanji za priključivanje mladih hrvatskoj vojsci, izim već prisutnih šturih informacija na stranicama MORH-a, biti uključen materijal o pravodobnom obavještavanju o mogućnosti prizivanja savjesti iz moralnih i/ili religijskih razloga?
2. Kako komentiraju – ili demantiraju – činjenicu ekonomske diskriminacije prizivača savjesti?
MORH: Sve smo informirali, nema diskriminacije
Odgovori nakon mjesec dana nisu stigli. Tek nakon intervencije urednika i njegovog maila, iz MORH-a su odgovorili.
Kada je riječ o prvom pitanju kažu kako su tijekom uvođenja novaka u vojnu evidenciju informirali novake o prigovoru savjesti. "Naime, Ministarstvo obrane je svakog novaka koji je pristupio uvođenju u vojnu evidenciju ponaosob informiralo kako je člankom 24. Zakona o obrani propisano da osobama koje zbog svojih vjerskih ili moralnih uvjerenja nisu pripravne sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u Oružanim snagama RH dopušten prigovor savjesti.
Nadalje, na poleđini upitnika za uvođenje u vojnu evidenciju (UPUVE) kojeg popunjava osobno svaki novak otisnut je tekst „Prigovor savjesti – civilna služba“ koji daje dodatne informacije novaku vezane za podnošenje zahtjeva za civilnu službu. Slijedom navedenog, naglašavamo kako je Ministarstvo obrane izvršilo u potpunosti zadaću koja se odnosi na informiranje novaka na mogućnost podnošenja prigovora savjesti."
Na pitanje o mogućoj diskriminaciji kažu da je nema: "Tijela državne uprave i druga državna tijela te upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezna su prilikom zapošljavanja na određeno i neodređeno vrijeme na temelju javnog natječaja i oglasa dati prednost nezaposlenoj osobi koja je završila temeljno vojno osposobljavanje ili dragovoljno vojno osposobljavanje i razvrstanom pričuvniku koji se poziva na službu u Oružane snage radi osposobljavanja i vježbi, pod jednakim uvjetima.
Prednost pri zapošljavanju može se ostvariti samo jednokratno, a ne mogu ga ostvarivati osobe kojima je radni odnos prestao otkazom zbog skrivljenog ponašanja radnika, otkazom radnika ili sporazumom", kažu iz MORH-a i dodaju kako provedbu prednosti pri zapošljavanju nadzire upravna inspekcija.
Po njihovom tumačenju: "Člankom 9. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12) propisano je da je diskriminacija u svim pojavnim oblicima zabranjena, dok je stavkom 2. toga članka Zakona propisano da se ne smatra diskriminacijom stavljanje u nepovoljniji položaj u slučajevima: kada je takvo postupanje određeno zakonom radi očuvanja javne sigurnosti, pod uvjetom da takvo postupanje ne dovodi do izravne ili neizravne diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti, boje kože, vjere, spola, nacionalnog i socijalnog podrijetla, spolne orijentacije i invaliditeta.
Neizravna diskriminacija postoji kada neutralna pravna norma, kriteriji ili praksa stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna.
S obzirom na to da postoji objektivno opravdani legitimni cilj jer oni koji prođu temeljno vojno osposobljavanje postaju dio pričuvnog sastava i ako se ukaže potreba sudjelovat će u obrani Republike Hrvatske, a vojna obveza je ustavna kategorija, dok su iznimke njezine aktivacije, razlozi njezine odgode i prekida razumno i proporcionalno predviđene i propisane s ispunjenim legitimnim ciljem razmjerno i racionalno, stoga nema diskriminacije u odnosu na one iskažu prigovor savjesti", zaključuju u MORH-u.
Bez obzira na MORH-ova objašnjenja, obratimo pažnju na sljedeću tautologiju iz nacrta predloženih izmjena Zakona o obrani: „Razvojem vojne i sigurnosne kulture kod šire populacije te jačanjem svijesti o sigurnosti općenito, ali i sudjelovanju u obrani kao pravu i obvezi svakog pojedinca i cjelokupne zajednice, rast će svijest o važnosti obrane kao ukupnosti sigurnosti građana i opstojnosti države.“
Nije li malčice neobično čitati ovakve riječi u zemlji čije ratno iskustvo nije tek nekakva daleka, glorificirana historiografska crtica, nego živo sjećanje generacija koje bi sada vlastitu djecu trebale spremati za ratište?
Sigurnost građana i opstojnost države ne osigurava se obranom, nego mirom. Obrana je uski binarni krug, mir je pluralizam i obilje. Obrana je preživljavanje, mir je život. Da ih se na ovaj način upozori prije služenja u vojsci, što bi naši mladi birali?
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Juraj Denžić
Preporučite članak: