„Kakva se to grda zvijer, čiji čas je napokon kucnuo, Vuče prema Betlehemu da se rodi“
W. B. Yeats „Drugi dolazak“
„I znam: grdna li je, okrutna i jaka! I što duže ja je mrzim, sred svog mraka Uvijek za skok spremna, da sve jača biva.“
Vladimir Nazor „Neman“
Prošlo je gotovo sto godina otkako su ove stihove pisali strastveni i osjetljivi, ali krajnje pasivni nacionalni mitotvorci koji su iščekivali krvavi krešendo kapitalističke krize ranog 20. stoljeća. Vladimir Nazor, naš prvi predsjednik i nesuđeni nacionalni bard, čovjek koji je potrošio više tinte nego znoja na plug i oružanu borbu, smatrao je da je u Narodnooslobodilačkoj borbi doživio zakašnjelo iskupljenje za život pasivnosti, kojeg je sam nazvao „varljivi i prazni“ i „kula il' vrt fraza“.
Taj se dojam ne dobiva iz njegovih pjesama koje slave život, pobunu i prirodu, koje izjednačavaju seljaka i radnika s epskim junacima i koje proročki (makar malčice patvoreno) najavljuju velike srazove i bitke na pomolu. Ipak, biografija otkriva da je niz romantičnih, političkih i karijernih neuspjeha obrijalo ovog bračkog satira i strpalo ga u uštogljen salonski Zagreb koji je još smrdio na austrougarski konformizam i obijest.
I kakva ironija da on, pobjegavši od surovih kamenjara Brača i pobunjene Istre, baš u Zagrebu dočeka buđenje grde zvijeri čiji je skok nagoviještao još od početka stoljeća. Nazorov rani opus bio je opčinjen divljačkim i barbarskim crtama hrvatstva i slavenstva kojeg tobožnji patrioti s Gornjeg grada nisu priznavali, prikazujući Hrvate kao dobroćudnu janjad koja rado slijedi bečkog, peštanskog ili venecijanskog mesara.
Kolonijalni uvjeti iz kojih proizlaze kontradikcije i traume ovih prostora
Kad je berlinski pastir stigao u Zagreb 1941., to je bio prag preko kojeg se hrvatska psiha nikad nije mogla vratiti, napokon suočena sa neporecivim dokazom svog divljaštva. Nazor je prije rata svim pjesničkim snagama dokazivao da u Hrvatima čami okrutna zvijer kojoj u čas njenog ustanka ništa neće utoliti krvožeđu.
Cilj mu je bio probuditi silu nezadovoljstva tisućljetnom kolonizacijom prostora koji se (kroz povijest krajnje nekonzistentno) nazivao Hrvatska, te time potaknuti narod zadojen konformizmom i pasivnošću na pobunu. Umjesto toga, ta je zvijer krenula piti krv po Hrvatskoj i Bosni sve do 1945.
Smatram velikom nepravdom i štetom što se u diskursu hrvatske i generalno balkanske intelektualne ljevice rijetko kad javlja obzir prema kolonijalnim uvjetima iz kojih su proizišle sve kontradikcije i traume na ovim prostorima. Umjesto tih obzira, liberali i ljevica bježe od traume držeći kozmopolitski, konceptualni pristup analizama i taktikama, umjesto konkretnog, empirijskog snalaženja u prostoru.
Tim se putem mogu vratiti samo na najvulgarnije kolonijalističke izlike koje idu na ruku probavnom sustavu globalnog kapitala, a to je ono: „narod je zaostao/primitivan, treba ga samo obrazovati/civilizirati ili zanemariti“. Plodovi tog pristupa su jasni – ima li ljevice koja se slaže oko dvije bitne stvari i imaju li dvije bitne stvari za koje narod ide ljevici po rješenja?
Hrvatska je u opasnosti da opet prespava povijesni alarm kao 1914., ali i to bi bilo bolje od druge mogućnosti: da se iz nje probudi ista zvijer koju je fašistički krotitelj 1941. pustio s lanca. Ljevica će snositi dio odgovornosti za to. „Iza svakog fašizma stoji neuspjela revolucija“ (Walter Benjamin), ali danas iza svakog fašizma stoji nepostojeća revolucija.
I to nije optužba ljevičarima za neaktivnost. Ljevica je kriva za vjeru u nepostojeće, a ono što ne postoji ne može išta aktivirati. Ljevica vjeruje u nepostojeću monolitnu klasu, u nepostojeći mehanizam ili volju historije, u nepostojeći potencijal parlamenta, kružoka, panela, kulturnih događaja i političkih kompromisa da se zaustavi ova vlast krvopija koja nas je dovela do praga apokalipse.
I da se razumijemo, ljevičarske parole jesu općenito istinite. Pravo zajedništvo treba biti radničko, a ne nacionalno, i prava borba je zajednička borba sve sirotinje i radništva protiv gospodara svijeta i njihovih poslušnika. Ja ne želim „lijevo-nacionalni“ zaokret, što bi u najboljem slučaju bio samo retorička mistifikacija iste inkompetencije, a u najgorem slučaju – skretanje u šovinizam sličan desnom skretanju njemačke stranke Ljevica. Evo što tražim i od desnice i od ljevice (od koje ne očekujem ništa dobro) – prokleto razumijevanje!
Niski standard i nacionalizam
Atmosfera u Hrvatskoj podsjeća me na rane industrijske gradove i njihov debeli pokrivač dima od spaljenog ugljena. Naizgled sve funkcionira kako spada, makar se svi boje kraja mjeseca, ali mašinerija radi punom parom i vođe bacaju obećavajuće brojke. Ipak tu je neki dim i čađa što se sliježe u plućima, taloži na očima i ostavlja gorak okus svaki put kad uđemo u svoj stan. U tom dimu se više ne prepoznaje što je crno, a što je bijelo, što je fašizam, a što je demokracija, što je domoljublje, a što je izdaja.
A oni koji vole da su nam pluća teška pa usporavamo, da su nam oči premazane pa žmirimo i da su nam usta zagorčena pa da pljujemo žuč po prolaznicima – za njih se pokreće svaki kotač u ovom stroju. Zbog napretka tehnologije više nismo ni kotač u tom stroju – čini se da smo ili gorivo na putu da postane dim ili kamen s puta kojeg će taj kotač zdrobiti.
Ali dim je ušao u nas – razumijevanje je teško jer mi više ni sami ne znamo tko smo i kuda idemo u tom dimu. Što nam se dakle nudi da nas bolje orijentira, ovako izgubljene? Guslari s Markovog trga, Burze i Hipodroma nam guslaju: „Oli ne znaš moj narode mili / Da smo se za ovo i borili“
Naš nacionalizam je prodao priču da su izrabljivanje (kod: poduzetništvo), osiromašenje (kod: privatizacija) i odnarođivanje (kod: integracija u Zapad) tekovine velike narodnooslobodilačke borbe 1991.-1995.
U stvarnosti, dim s ratišta kojeg su se nadisali nemalim dijelom dobronamjerni branitelji s razumljivim motivima bio je također jedan zastor iza kojeg je Hrvatska pretvorena u lopovsku jazbinu, a i to je već zastarjela dijagnoza, jer s privatizacijskom pljačkom, političkom korupcijom i tajkunizacijom poduzetnika, svaki zločin ima zakon na svojoj strani kad ga zločinci pišu.
Isto tako i svaki zločin ima podršku svojih žrtava kad zločinci žrtvama (Hrvatima i drugima) daju nacionalni mit. Stoga se treba reći – ništa nije veća izdaja hrvatske domovine nego hrvatski nacionalizam. Naš identitet je skrojen na proslavi našeg nepriznatog poništenja, materijalnog i moralnog. I to nije od jučer.
Ustaštvo - fašizam iz našeg sokaka
Kontrast između istine i nacionalnih mitova još od 19. stoljeća je tako apsurdan da je i sam „otac domovine“, Ante Starčević, opisao Hrvatsku kao „pravu dolinu suza, pravi pakao na zemlji“ nakon cjeloživotnog neuspjeha da nagovori Hrvate da možda ne zaslužuju do kraja svoje povijesti biti kmetovi i plaćenici Zapada!
Na tu je poruku narod ostao ravnodušan, ali intelektualci, odvjetnici, činovnici, industrijalci, svećenici, bankari… kao i sve dobro u Hrvatskoj zgrabili su tu poruku, prožvakali je i ispljunuli ciničnu kašu iz koje smo dobili frankizam Josipa Franka, povratak Beču kao povratak Hebreja Egiptu pod zlatnim teletom, a iz frankizma direktno – fašizam iz našeg sokaka, ustaštvo.
Riječi ne mogu opisati tragični apsurd i glupost našeg nacionalizma. Ali moraju probati. Jer ako nam istina izmiče u apsurdu zadovoljit ćemo se poluistinama koje će nas voditi polurješenjima, koje će nas vratiti na put prema katastrofi. I po mojem viđenju ne mogu taj apsurd drugačije objasniti nego kolonizacijom.
Jedina jača analogija Hrvatu od Indijanca je žena u obostrano nasilnoj vezi – obostrana jer ju zlostavlja i partner i ona sebe samu. I što kad u njoj napokon prekipi? Što kad tisuću godina modrica, ponižavanja i ponavljanja starih priča rodi suprotnu krajnost? Hoće li žrtva zgrabiti pajser i opaliti svog nasilnika? Jok! Krivit će sve osim njega – Srbe, komuniste, sirotinju, pedere! Onda će im se napiti krvi. Eto zvijeri o kojoj je Nazor pjevao!
Ustaštvo jest fašizam i nikakva sofisterija ga neće učiniti ičim drugim, ali moramo razumjeti da je to ipak fašizam nastao po uvjetima i iskustvima naše zemlje, a ne Njemačke i Italije gdje je blagoslovljen i naoružan. Nije ništa čudno u tome da isprebijan pas kad pobjegne grize sve što stigne umjesto svog gazde. Takav cinizam proizlazi iz svijesti da smo živjeli na zaostaloj granici svjetova koji nije ni Europa ni Orijent, i još uvijek nam je bolno jasno da je ovdje sve borba za goli opstanak i nadvladavanje otrovne nesreće, tog lajtmotiva svih naših priča o sebi samima.
Zbog toga je standard ekstremno nizak. Mogli smo birati samo između Habsburgovaca ili Zapolje, dužda ili sultana, Beča ili Pešte, oficira ili grofa, popa ili učitelja, ognjišta ili druma, vječnog napora u težačkoj sudbini ili vječne makljaže u socijalnoj mobilnosti. To su pravila igre koju nismo pristali igrati. Definicija i identitet naroda u tim zapadno-istočnim kliještama mogli su samo pucati pod pritiskom poput grožđa u preši.
Hrvatsko "plemstvo"
Zajednički nazivnik svega toga je prilično vulgarna borba za očuvanje privilegirane pozicije i širenje tih privilegija. Plemenske zajednice ukinute mađarskim feudalizmom u 12. stoljeću iznjedrile su plemićku klasu koja je bila toliko bespomoćna u usporedbi s europskim kolegama da je znala samo krviti se među sobom i guliti one ispod sebe. Njihovo viđenje je bilo jasno – u našim graničnim i oskudnim domajama nema mjesta razumu i zajedništvu, a kamoli idealima, gledaj da je tebi dobro jer vidiš kako je onima kojima nije i nisi lud da dozvoliš sebi istu nesreću.
Politička samostalnost nije dolazila u obzir jer je samostalnost predstavljala preveliku ranjivost naspram raznih pritisaka, ranjivost koju je moglo odagnati samo imperijalno pokroviteljstvo. Ni niže klase nisu bile izuzete od toga. S izuzetkom prežitaka poput Poljičke Knežije, turopoljskih općina i „starih pravica“ na koje su se pozivali pobunjeni kmetovi (što su sve praslavenske i starohrvatske tradicije plemenske organizacije), i naši prezreni na svijetu su češće prezirali jedni druge nego li svoje gospodare.
Seljaci što su služili kao uskoci su pod pokroviteljstvom njemačkog časnika skršili Gubčevu bunu 1573., a kad se ustanovila Vojna Krajina, graničari su se svim snagama opirali pripajanju svojih zajednica civilnoj Hrvatskoj (pod upravom plemstva) jer su kalkulirali da je bolje služiti Austrijancu kao vojnik nego Hrvatu kao kmet. Treba reći, 17. i 18. stoljeće je obilježeno bunama u kojima su se zajedno borili kmetovi i graničari, kao i pravoslavci i katolici, stoga ne vrijede ni optužbe da su Hrvati esencijalno ropski narod.
No u vrijeme tih masovnih seoba nije postojao nacionalni kontinuitet od srednjovjekovne kraljevine, budući da su se katolici između Jadrana i Drine identificirali prvenstveno po regiji ili vjeri, a jako rijetko po „hrvatstvu“. Zbog toga su hrvatstvo ili slavenstvo uvijek prvenstveno bile fascinacije plemićkih književnika, a za Preporoda su postale provizorna ideologija (napuštena prvom austrijsko-mađarskom reakcijom) u svrhu – pogodili ste! – očuvanja klasnih privilegija.
Zemlja je ostala materijalno zapuštena, politički i kulturalno potlačena i duboko podijeljena. No osim aristokracije, novi sloj obrtnika, kulturnjaka i bankara počeo je željeti pomak od srednjovjekovne ideologije plemstva. Kad se Starčević pojavio sa svojom revolucionarnom varijantom hrvatstva da se suprotstavi sluganskom cinizmu, kojeg je nazvao slavosrpštinom¸ buržoazija je brzo shvatila da ni u 19. stoljeću neće izići iz srednjeg vijeka ako ga ne preotme.
Od buržujstva do ustaštva
Ali umjesto demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske na korist njene najnapaćenije djece, što je bio program Starčevića i Kvaternika, buržoazija je u hrvatstvu vidjela samo put u razvoj vlastitih snaga. Financijska, a ne politička samostalnost. Obračun, a ne oslobođenje. Klerikalna mistika, a ne socijalna stvarnost. To je bio program Starčevićeve kopiladi koja je nakotila frankovce, ustaše i suvremenu desnicu.
Stjepan Radić, po procjeni Augusta Cesarca, bio je pola koraka u dobrom smjeru, zaslužan za političko osvješćivanje seljačkih masa koje su pravaši podcijenili i ignorirali. Njegov panslavenski i demokratizacijski pogled svrnuo je pozornost na problematiku socijalne dimenzije hrvatskog identiteta, ali je nažalost u praksi postigao samo kompromis s jugo-monarhističkim režimom i, poput pravaša, cementiranje reakcionarne sitne buržoazije pod vlastitom zastavom.
Pravaštvo i radićevština uhvatili su se za maglovite ideje sa Zapada (moderna država, nacionalizam, socijalna pravda) kao sredstva za kritiku sustava i krajnje oslobođenje, ali u rukama hohštaplera zavidnim na moć i bogatstvo Zapada, država više nije bila sredstvo nego cilj, nacija nije bila narod, nego njihov stroj, hrvatstvo više nije bilo da udružuje, nego da dijeli.
U dubinama našeg naroda samo je Vladimir Nazor prozreo kroz prodanu maglu „Lijepe naše domovine“ koja nije ništa nego pastoralna idila tako sladunjava da pretvara sve koji je slušaju u šećeraše. Oni koji su u Hrvatskoj vidjeli samo seoske zvonike, ovce na paši i guslare kako pjevaju o davnoj slavi, pretvorili su narod u rekvizite za predstavu iza čijih zastora su se vodile krvave spletke za očuvanje klasnog položaja aristokracije i umišljene sitne buržoazije.
Hrvat barbarin, uskok, puntar
Samo je Nazor govorio o Hrvatu barbarinu, uskoku, puntaru, samo je on dao glas zvijeri koja kad-tad mora biti stjerana u kut dok ne uzvrati očnjakom i pandžom. No kakva žalost da ta zvijer, tako dugo potiskivana, nije stala gristi tlačitelje i osvajače na koje ju je Nazor huškao! Umjesto toga, pobjesnila je kao tumor na organima naše povijesti kad su je prizvali fašistički izrodi, i proždrla nedužne ljude čiji duhovi i dan danas opsjedaju hrvatske gradove, sela i jame.
Ljevica pokazuje nerazumijevanje kad fenomen ustaštva objašnjava „nacionalizmom“. To je kao da se ulične krađe objašnjava „kriminalom“. Zapostavljaju se dublje značenje i kontekst tog nacionalizma. Da je to bio samo prolazni fenomen rekli bismo: okolnosti tog vremena, traume od karađorđevićevske diktature i desetljeća nakupljenog bijesa.
I to bi bilo zadovoljavajuće objašnjenje kad bismo se danas u Hrvatskoj mogli složiti je li ustaški pozdrav ustaški pozdrav i razumjeti zašto ga uskršavaju mladi ljudi izgubljeni u kolotečinama kapitalističke distopije. Vladimir Nazor je razumio. U nama je zvijer koju još boli kolonizacija, ali je greška misliti da ako ju se pusti s lanca, proždrijet će kolonizatore. Bol je jedno od sredstava dresure. Naša zvijer je dresirana da proždire neprijatelje fašista.
Žalim, drugovi ljevičari, ali svijet nije racionalan mehanizam koji stane u vaše pamflete i manifeste. Vaš identitet izgrađen na alternativnoj muzici, Marxovim spisima i inatu konzervativnim roditeljima nestaje kao kap vode na usijanom željezu čim modernost izdahne. Svatko će od nas postati zvijer kad okusi glad, strah i hladnoću.
Ona je ono u nama što odbija umrijeti čak i kad se cijeli svemir uroti protiv nas šaljući nam kugu, vukove, ledena doba i propale žetve. Ali ta zvijer nije sama istina, nije rješenje. I ta zvijer može sama sebe pojesti. Najveća zvijer nije tigar ili fašist nego imperij, vampirska institucija dominacije koja odbija umrijeti, stoga pije tuđu krv da izbjegne smrt.
Da je zvijer istina, imperija bi trajala vječno, a današnje vrijeme nas sili da uvidimo – svako se carstvo raspadne u svom roku. Što god istina bila, ljudi su je nalazili u otporu.
Dok imperije žive od ideje (forme) zvijeri, istina živi samo od njene snage. Kad kažemo: neću biti kmet, neću biti u nasilnoj vezi, neću trpjeti zločine u moje ime, ta zvijer na leđima pronosi istinu po svim kucima našeg duha i naših svjetova. Ustaštvo je treća opcija koja se koti kad carski poredak shvati da ne može osvojiti svijet „pješke“ takoreći, da mora uzjahati neku tuđu snagu i pustiti je s lanca na svoje neprijatelje.
Znanstvenofantastično remek djelo Franka Herberta Dina gradi priču na ovoj povijesnoj šabloni: osvajač zavede narod periferije da iskoristi njegovu iskonsku, barbarsku snagu za vlastiti obračun, a ovi ga slijede – jer kroz šum svojih tragedija mogu načuti samo riječi onoga što galami: „Ja ću vam dati zadovoljenje!“ i kud će nego za njim poći ranjene noge koje su bile svugdje drugdje?
Tako je bilo s germanskim poglavicama koje je Rim uklopio u svoje legije da ratuju protiv Ilira, tako je bilo i s američkim domorocima koje su Francuzi i Britanci upregnuli u svoj rat u Sjevernoj Americi, tako je bilo s Arapima koje je T. E. Lawrence mobilizirao protiv Osmanlija. I naposljetku; tako je bilo s ustašama i četnicima koje su europski fašisti poslali na Srbe i Hrvate.
Centar je slab, ali učinkovit, periferija je moćna, ali kaotična. Barbarin je daleko sposobniji od civiliziranog čovjeka, ali ne toliko dalekovidan. Zbog toga je on najčešće potrošna prethodnica osvajanjima daljina u koje dijete centra ne može samo prodrijeti.
Nenamirenost i nacionalizam
I što onda ima biti čudno da hercegovački stočari koji su cijelu povijest živjeli više od hajdučije nego stočarstva, i trpjeli prvo osmanske pa austrijske pa jugoslavenske šibe, žele namirenje svoje traume, žele učiniti nešto po pitanju svoje nesreće? Ali oni nemaju maštu ni potrebu da smišljaju nacionalističke narative jer ne žive u svijetu u kojem su potrebni.
Njihov svijet brda, stoke i kola je prebogat naspram pojednostavljenom uniformiranom svijetu kapitalističke modernosti koja nacionalizmom želi nivelirati stoljetno iskustvo. Ipak, suočeni s nadiranjem njegovih pritisaka, tradicionalne zajednice se raspadaju i njihov način života postaje sve teži. Neki od njih se ističu i izdižu. Stvara se nacionalna buržoazija. Oni koji ostaju iza njih u siromaštvu postaju njihovi krvožedni goniči.
Radikalni nacionalizam proizlazi iz osjećaja nenamirenosti, želje za socijalnom mobilnošću koju trenutni „nenacionalni“ poredak ne dozvoljava. Budući da je kristalizacija hrvatskog identiteta bila zakašnjela i šizofrena, a zemlja je bila zaostala, podijeljena i šarolika, uniformiranje Hrvatske kao države nije moglo proći bez nasilja koje nastaje kad se mnogokut gura u trokutastu rupu.
Tu je misiju preuzela sitna buržoazija, a ne siromašni brđani. Ante Pavelić je bio odvjetnik, Maks Luburić je bio sin bogatog seoskog službenika, Slavko Kvaternik je bio uspješan austrougarski vojni časnik, preko bogate žene (kćeri Josipa Franka) vezan uz hrvatsku političku elitu. Tko rano spozna teškoću života hrvatskog seljaka i radnika s početka 20. stoljeća prodat će dušu vragu (imperiji) da se u nju ne mora vratiti. Zbog toga, ustaše su se vodili idejom da ovako kaotičnom dijelu svijeta treba red.
Njihovi poslušnici su možda bili barbari, ali mozak i srce ustaškog pokreta su bila obrazovana, socijalno mobilna, eurofilska gospoda. Njihova misija je bila „civilizirajuća“. Hrvatska je morala biti moderna država s novim poretkom na temelju vojne sile, znanstvene korektnosti (tj. rasne čistoće), ideološke uniformiranosti i podložnosti novim hijerarhijama, što su sve koncepti strani urođeničkim hrvatskim tradicijama opstanka. Drugim riječima; Hrvatska je morala uhvatiti korak s Europom.
Svijet u kojem su katolici, muslimani i pravoslavci živjeli zajedno i snalazili se kako su znali morao je biti udavljen u krvi. Prodate ljudima lažno zajedništvo (izmišljena hrvatska krv što spaja nespojive mrtve banove i kmetove), prebacite krivnju za nesreću na nekog dovoljno bliskog da ga se može zlostavljati (jer su pravi gospodari i zlikovci premoćni i predaleki) i imate recept za narodnu moralnu katastrofu.
Ustaška zvijer i imperijalni jahač
Ne treba čuditi da je Jasenovac bio logor koji je svojom svirepošću zgražao naciste, koliko god to zvučalo strašno. Genocid kojeg provode čistunci poput Nijemaca treba plin i prisilni rad, a ne noževe i toljage. Dok su Nijemci u svojim logorima inovirali industriju smrti, kod nas je to više bila manufaktura. Kami stočarske brđanske kulture nije veliki stok od kravljeg do ljudskog grla.
Ipak je golema greška samim time objasniti opseg i motiv nasilja koje su doživjeli Srbi, Romi, Židovi i hrvatski antifašisti u ustaškim logorima. Ustaški pokret nije pretvoren u ljudožderski pir zbog zaostalosti opančara i gorštaka. On je proizvod njemačke civilizacijske misije u Hrvatskoj koja je počela u 18. stoljeću kad smo bili službeno proglašeni nesposobnim za izgradnju društva.
Nacionalisti su se s tim složili, prvo romantičari Preporoda, potom zagriženi frankovci, zatim ustaše i naposljetku današnja desnica, svi unisono viču: „Nezavisna Hrvatska!“, a sve snage upiru u pomaganje europskoj kolonizaciji te huškanje na svoje protivnike. Uzgred materijalnoj, duhovna i psihološka moć imperija, u ovom slučaju nacističke Njemačke i fašističke Italije, nije za podcijeniti, nije puka propaganda i napuhana retorika.
Nažalost, stvarna je kao i svaka druga zvijer, kao i nagon za preživljavanjem, iako vodi u fizički i moralni poraz. U Drugom svjetskom ratu, sila koja osvaja cijeli Europu obećava traumatiziranim stočarima osvetu i napredak, a nemalim dijelom i gladi ego pričama o hrvatskoj posebnosti, kiti se pleterom i šahovnicama, zavodi kičem i patetikom nacionalne pravice. Ustaše su još samo jedan primjer kako zapadnjačka civilizacijska misija ovisi o grupi domaćih barbara koji će prihvatiti podaništvo da bi izravnali račune s onima koje smatraju odgovornim za svoju nesreću, tj. sa Srbima.
Čudo je samo po sebi da hrvatski narod, unatoč svemu, ipak nije bio tako lako povodljiv. Hrvati su dobili izbor. Jahati zvijer ili pustiti da ih pojede? Ustaška je uniforma bila gubica zvijeri koja je pojela mlada hrvatska tijela i duše. Ali nije nas pojela ni probavila sve. Zvjer je dvoglava, tj. dvosmislena. Ili nas pojede ili ju jašemo.
Kako se jaše zvijer?
Partizani su primjer kako se zvijer jaše; na leđima barbarske snage seljaka, marksistički intelektualci i urbani radnici su poveli prvu uspješnu antikolonijalnu borbu koja je prekinula podaničke veze južnoslavenskih naroda s Europom. Uzgred tomu da apsolutna većina Hrvata nije pristala uz ustaški pokret, Hrvati su ipak imali realnu opciju prespavati taj rat.
Riskirajući da zvučim smiješno, moram reći: Srbi, Romi i Židovi bili su progonjeni zbog svoje vjere i narodnosti. Hrvati su bili progonjeni zbog svog poštenja. Marko Orešković, Hrvat koji je pošao u Liku organizirati progonjene Srbe, ubijen je jer je bio glas razuma u rulji koja se posvetila četničkim osvetama umjesto oslobodilačkoj borbi.
Fra Karlo Ćulum i fra Rafael Kalinić dobili su hladnokrvnu nagradu ustaša odnosno SS-ovaca, prvi za pomoć narodnoj vojsci, drugi za vršenje svoje vjerske dužnosti. Ante Bakotić, Hrvat koji je završio u Jasenovcu poginuo je predvodeći proboj iz logora. Vladimir Nazor, ostarjeli i bolesni pjesnik bez ikakvog iskustva borbe napustio je komfor Zagreba i pratio partizane po planinama kroz najteže neprijateljske ofenzive po Bosni i Crnoj Gori.
Ivan Goran Kovačić, sljedbenik radićevštine, još je 1932. napisao pjesmu kao manifest ovog hrvatskog arhetipa: Moje je drugo načelo - to bog moj je i mati: Trpi za bijedne i pati! - A ako, krvniče, pružiš za izdaju meni srebra, skovat ću od njega nož i sjurit ga tebi u rebra...
To su samo neka imena radi ilustracije principa, pravo bogatstvo ovog arhetipa su bezimeni i bezbrojni hrvatski antifašisti i civili koji su išli protiv struje i bivali kažnjeni za to, nemalim brojem u njemačkim osvetničkim akcijama po Istri, Dalmaciji i Slavoniji. Narod koji je vazda krajina, vazda napetost između dvije opcije, zadojen konformizmom i sluganstvom morao je iznjedriti drugu krajnost – ličnosti koji su u jednom momentu prihvatili žrtvovati sve da ne budu začarani moću i obećanjima imperije.
Pristati uz ustaše, makar i pasivno, za takve je bilo neprihvatljivo, ne zato što su donijeli racionalan zaključak, nego zato što zvijer u njima nije dala da budu kvislinzi, koljači i podanici. I kakva grčka tragedija da baš Goran, koji je ustao protiv „hrvatske“ (ustaške) države da osveti zaklane Srbe, biva sam zaklan od „srpske“ (četničke) ruke probodene istim marionetskim strunama što su upravljale koljačima njegovih sunarodnjaka!
Goran je poput Krleže ili Ujevića mogao prespavati rat u Zagrebu, pa ipak nevezan partijskim i ideološkim odanostima, s trideset se godina odlučuje na marševe po planinama rame uz rame s ideološkim neistomišljenicima, samo da se zauvijek ogradi od čudovišta s kojima dijeli narodnost, i biva ubijen od istih čudovišta s drukčijom zastavom.
I taj tip mučeništva spada u najsvijetlije energije i tradicije koje možemo pratiti još od samouvjerenosti Gupca, preko beskompromisne borbe za nemoguće u Križanića, Starčevića, Kvaternika, Radića pa do samih partizana. To je ista zvijer inata i neustrašivosti pred krvi i porazom, ali zajahana, upregnuta, a ne našopana nedužnima, nego primljena u istu sudbinu kao ubijeni nedužni.
Tko će nastaviti tradiciju?
Danas se iznad nas poput olujnih oblaka nadvija pitanje – tko će nastaviti tu tradiciju? Nazor je 1942. u ilegali prešao rijeku Kupu da se pridruži Narodnooslobodilačkoj vojsci s druge strane. U njegovoj mašti Kupa je pretvorena u hrvatski Rubikon, rijeka koja se mora nepovratno prijeći, kojom se zacrtava granica između njih, prodanih duša, i nas koji to ne želimo biti.
Bez obzira na sve moralne padove koje partizani itekako jesu doživjeli do poraća, kao i neizbježan politički neuspjeh SFRJ, odluke pojedinaca i zajednica koje su tu granicu zacrtali, svijetle u povijesti kao uzor današnjici kada se i sami nalazimo na obali vlastitih osobnih ili kolektivnih Kupa i pitamo se što nam je činiti. Cijela je Hrvatska na toj obali.
U ovoj godini, Nazor se čuje iz četrdeset i druge riječima: Maleni trošni čamče na mutnoj Kupi, uradi što i sa mnom: dočekaj sve što trpi! Prenesi cijelu Hrvatsku na onu stranu vode, na teške al svete puteve poštenja i slobode!
Stvarnost naroda
U tijeku je pretvorba svijeta koji će biti neprepoznatljiv i piscima znanstvene fantastike; velike seobe stanovništva, veliki raspadi povjerenja i zajedništva, velike sile na putu da bombardiraju djecu, pendreče izbjeglice i sišu krv radnicima će se pobrinuti za taj pretres povijesti. Opterećivati se nacionalnim narativima se zaista čini kao sporedna stvar ili čak neprijateljski potez.
Ali činjenica jest – ovaj narod postoji. Kako god ga zvali, kako god ga etiketirali i farbali, kao što je svaka osoba svijet za sebe i ima svoja sjećanja i iskustvo, tako i velike hrpe ljudi imaju svoju protežnost u prostoru (do mutne granice) i vremenu (do maglovito davnog pretka). Ono što ih drži na okupu nije ni ustav, kako misli francuska škola nacionalizma, niti krv, kako bulazni njemačka škola.
Narod jest priča. Ja sam također priča jer ne mogu svoja sjećanja i iskustvo staviti u bilo koju drugu šablonu od one uvod-zaplet-rasplet. Patnja je u tome što ne znamo tim pričama kraj. Zbog toga kapitalistička modernost, u želji da sve pretvori dostupnim kontroli, natjerala nas je da vjerujemo kako se primiče kraj povijesti, kako je sva dosadašnja povijest bila davljenje ljudi u nepoznanicama, ali sad tobože živimo u vremenu svijesti kad sve sjeda na mjesto i biva shvaćeno, omeđeno, definirano i uniformirano, pa tako i nacija.
Dosad smo tobože bili samo narod, hrpa čeljadi, sad smo nacija, mašina napretka i trijumfa nad prošlošću, prirodom i dušmanima. Kakve bajke! Još samo fali Crvenkapica koja pita baku: „Zašto imaš tako nearijevske crte lica?“
Budući da je kraj naših osobnih priča smrt, svi pripovjedači koji su htjeli ispričati kraj povijesti doveli su do umiranja svih naših vitalnih energija i zanosa koji su činili život podnošljivim, ako ne i dražesnim! Zatvorili smo se u mrtve procese i zaštitu od svih žestina i teškoća proglasili životom.
A kad osjetimo da nećemo moći platiti grijanje idući mjesec ili da nam djecu čeka povratak u džunglu onda nemamo hrabrosti priznati da su naše odluke i vrednovanja dovele do ovoga. Ne! Krivi su strani radnici, izbjeglice i komunjare!
Budući da povijest, kao i naši životi, još traje, nema sumnje da nas čekaju iste traume, tragedije i nesigurnosti kakve su pratile naše pretke ili nas same dok smo bili mlađi.
Ali ako priči nije tako blizak kraj to također znači – još smo živi! Još se možemo boriti! Još možemo od traume stvoriti priliku, od tragedije pouku, od nesigurnosti radost! Možemo našu priču napokon učiniti zanimljivom!
Stoga, nacionalizam služi kao sredstvo umrtvljenja, ali ono što želi umrtviti, iskustvo zajedničkog bivanja na povijesnoj pozornici, ne kao presjek nekakvog koncepta poput strogo ekonomske definicije klase, nego kao konkretni čvor međuodnosa raznih ljudi u našoj blizini, omeđeni granicama dovoljno sličnog iskustva o kojem moramo plesti priče da odredimo i/ili spoznamo budućnost – to je stvarno i to je ono što nacionalisti zapravo žude bježeći od nesreće.
Kapitalizam nas razmještava i izbacuje iz vremena, nosi nas u oblake, rastavlja zajednice proizvoljno birajući gdje nas treba za posao i nameće neprirodni tok vremena, pogoršan digitalnom tehnologijom zbog koje neki radnici moraju biti dostupni šefovima 24 sata na dan. Nacija je zlomislena ideja stabilnosti u toj tekućoj nesigurnosti.
Ali stabilnost i sigurnost mogu se prevesti i u smrt po nagonu za nestajanjem u ništavilu gdje nema briga. Zato toliko mladih ljudi žele umrijeti za domovinu, iako je svrha imanja domovine da se za nju živi. Razumijevanje nas vodi u neugodan zaključak – da ljudi uglavnom žele iste stvari (zajednicu, sigurnost, identitet, potporu, drugarstvo, slobodu od straha i neimaštine), ali se razilaze po odabiru onog što će im te stvari pružiti.
Mi moramo biti bolji pripovjedači!
Ljevičari su prezaljubljeni u vlastitu pravednost i inteligenciju da budu dovoljno nezadovoljni i zajašu zvijer koja ih vodi dalje od svog ega. Desničari su pak toliko otvoreni nagonima i afektima da ih oni potpuno progutaju. Ali moramo sjesti i porazgovarati o našoj priči tu u Hrvatskoj i na Balkanu, gdje su, kako Jure Kaštelan kaže, „i gavrani siti mesa“.
Zanima li nas zašto ne možemo dovesti više od pet radnika na kružok o Marxovom Kapitalu? Zašto su nakon 30 godina postojanja suvremene ljevice nacionalizam, klerikalizam, mizoginija, ksenofobija, autoritarnost i izrabljivanje samo ojačali? I nemojte, molim vas, kriviti narod za zaostalost. Mi smo sami zaostali ako ne držimo korak s njegovom patnjom i ne možemo govoriti njihovom iskustvu.
Narod je takav kakav je ne samo zato što je izvukao loše karte bivajući uglavljen između različitih civilizacija i geografskih terena, već zato što ne zna koju bi si priču ispričao. Tu nastupa zlokobnost nacionalizma. Dozvolivši desnici da ispriča priču naroda ustupili smo najvažnije područje neprijatelju, a to je područje životvornog pripovijedanja koje daje svijetu smisao i ljudima svrhu.
Ako sudimo po izrekama, već smo trebali pobijediti. Pa ipak gubimo i to spektakularno! Zato što nam fali iskustvo. Zato što nam fale ljudi, a ne nacije ili klase. Kad kažemo da se orijentiramo na klasu to ne znači izbaciti iz konkretnih pripadnika te klase sve partikularnosti koje su obilježile njegov život i poimanje samog sebe, isto kao što kad se pozivamo na naciju ne znači da otkrivamo gen po kojem smo dužni nekom nad-tijelu prinesti svoju krv i znoj.
Pravi angažman s ljudima podrazumijeva empirijsku orijentaciju u prostoru i klepanje kontinuiteta prošlog i sadašnjeg iskustva koji uvjetuje buduće iskustvo u kojeg prizivamo pobjedu nad silama opresije. Zbog stalnih priljeva historijskih katastrofa koje su ometale samostalni razvoj proizvodnje (seobi naroda, uvođenja feudalizma, provale Osmanlija, imperijalne dominacije, genocidnih ideologija, izbijanja gladi i bolesti itd.) svaka nit pisanja povijesti Hrvatske bila bi isprekidana linija bez čvrstog kontinuiteta, a u prekide u toj liniji može se uglaviti bilo što.
Naš cilj nije utilitarno upotrijebiti moći pripovijedanja nego poput detektiva, istraživši okolnosti, motive i posljedice zločina, ispričati priču koja je najbliža istini. Ali korumpirani advokati zločinaca, bilo da je zločinac u pitanju imperijalna vlast ili njen domaći šegrt, trenirani su da učinkovitije ispričaju svoju priču, s time da imaju prednost što ne moraju ciljati istinu, osim da je ubiju. Zbog toga je naša zadaća teža jer moramo biti bolji pripovjedači od njih, i još k tome pripovijedati istinu.
No ukorijenivši se u sadašnjoj socijalnoj stvarnosti naš cilj može nam se učiniti jasnijim. Marko Perković Thompson, najmoćniji pripovjedač u sadašnjoj Hrvatskoj, doziva duhove kraljeva, poglavnika, predsjednika i branitelja prodajući Hrvatima priču koja ne odgovara njihovoj stvarnosti, ali odgovara komercijalnim interesima domaće buržoazije kao i blokovskim interesima europske desnice.
No budući da Hrvati, kao i svaki drugi narod iščašeni iz svoje kulture i povijesti zbog naravi kapitalizma, nemaju drugu priču kojom bi se s povezali sami sa sobom, oni prihvaćaju priču koja maksimalno dira njihovu oholost (kroz priče o ratnicima koji dižu moćnu državu), ali i traumu (kroz priče o poginulim braniteljima, PTSPovcima i izgubljenim zavičajima). Mi moramo biti bolji pripovjedači.
Izbor
To me vodi zaključku da suvremeni hrvatski nacionalizam u osnovi priča priču o naciji bez naroda. Njegova je nacija kontinuitet plemstva koji se opredjeljuje za strane vladare, a dinamična populacija jednom u generaciji raseljena zbog stranih osvajanja nije protagonist te nacionalne povijesti. Prema Aleksiju Jelačiću (Seljački pokret u Hrvatskoj i Slavoniji godine 1848-1849), narodni zastupnik Pavlec je 1848. u Saboru izrazio nezadovoljstvo time riječima: „…narod nije imao istorije kroz dve stotine godina. Sve što se o slavi našeg naroda govori, to je samo slava aristokracije, a slava naroda je ropstvo.“
To ropstvo nije samo izlizana metafora za ovisnost o stranim vladarima – to je klasna stvarnost hrvatskog naroda koji je mogao biti ili krajišnik (koji nije ni rob da mu je dužnost raditi nego ginuti za svog gospodara) ili kmet (koji nije ni rob da se on prodaje nego dolazi u paketu sa zemljom koja se prodaje).
Rječotvorci bolji od mene su opisali patos tog naroda: Nokturno grički i bdenje hrastovačko, / Hrvatsko, dijačko, kmetsko i seljačko, / I vavek betek i vavek huda smrt, / I zorje naše pot vavek zaprt (Ivan Goran Kovačić).
Povijest tog naroda, a ne političke nacije o kojoj trube nacionalisti-imperijalni šegrti, nije došla do svog iskupljenja 1991. Ta je godina možda bila početak njegovog kraja. Plodovi hrvatskog nacionalizma su – pusta sela, stotine tisuća iseljenih radnika i niz moralnih poraza posvećenih idolopoklonstvu države i sile.
Nije li vrijeme da netko zapravo zavoli ovaj narod i ovu zemlju protiv onih koji vole samo državu i naciju? Nije li vrijeme da netko ispriča priču predaka tog naroda, a ne priču kraljeva, banova i poduzetnika koji su prodali ovu zemlju kao svodnici?
Unoseći se u lice kraja modernosti i možebitno smaka svijeta, priča hrvatskog naroda, u sklopu priče svih radnih naroda, nije još ispisana do kraja, ali ne može izbjeći zajedničku sudbinu čovječanstva. Cijelo čovječanstvo sad doživljava buđenje grde zvijeri koja je stjerana u kut. Stjerali su je nejednakost, otuđenost, prirodne katastrofe, duhovna izgubljenost i ratovi.
Kao i svakoj životinji, urođena nam je nasilna reakcija koja se opire umiranju. U toj globalnoj, internacionalnoj reakciji, izbor je kao i uvijek – zajahati zvijer i njenom snagom steći hrabrost za otpor, suradnju i suosjećanje, ili pustiti da nas zvijer pojede, iskaljujući traumu i strah nad bespomoćnima?
Hoće li hrvatski narod ići putem Gupca, Kvaternika i Gorana ili pak putem Tahija, Jelačića i Pavelića?
Hoće li zvjer hrvatstva biti grda prema tlačiteljima ili prema potlačenima? Taj će izbor napokon staviti točku odgovoru na pitanje: tko smo mi?
Hajde, čitatelju! Odluči!
Naš suradnik Filip Katavić donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Documenta
Preporučite članak: