Odlazak na sprovod inspirirao je našeg suradnika Filipa Katavića na promišljanje o svijetu u kojem živimo i kako ga promijeniti na bolje.
Nužno je sagraditi novi svijet. Svijet u kojem ima mjesta za mnoge svjetove.
Subcomandante Marcos
Putovao sam na sprovod vlakom i zadrijemao opirući se slutnjama kojima vlak nije mogao uteći. Moji studentski dani se primiču kraju, moji me poslovi i obveze sustižu, nemilosrdno tržište zove me na megdan. Sa mnom u kupeu: izmorena blagajnica, majstor iz Njemačke i gimnazijalci prerano osviješteni o svjetskoj krizi.
Kroz prozor: jesenske postapokaliptične slike mrtvih sela i propale industrije. Na mobitelu najave svjetskog rata i izvještaji pokolja i predviđanja tehnološkog holokausta, a u mojoj glavi – nesnimljeni filmovi slavne revolucije po scenariju mojih najžešćih fantazija. Za takve kao ja, java zna biti platno na koje glava projicira filmove. Tek se ružni snovi drznu otkriti stvarnost. U snu se odigrava isti film – željezničarski štrajkovi, traktori nezadovoljnih poljoprivrednika, zastave Palestine, Nepala i Filipina uz zastave Hrvatske, zumeri svojim globalnim buntom potapaju Banske dvore. I iz nekog razloga – više ne želim da se išta od toga dogodi.
Mogao bih biti zatvoren u orahovoj ljusci i smatrat' se kraljem beskrajnog prostora; samo da nije tih ružnih snova.
William Shakespeare, Hamlet
Budim se iz drijemeža zbunjen i pokušavam si objasniti; kad bih ostvario sve želje mojih filozofija, kad bi svanuo dan poslije revolucije i svi bi meni došli po upute kako do boljeg svijeta – odbio bih sudjelovati u tome. Radije bih bio u krivu nego pretvorio svijet u kopiju sebe. No silazak s vlaka i razgovori s ljudima vraćaju me u uobičajeni naboj: argumentiraj, agitiraj, buni se. Prolazim kroz dan s paradoksom u glavi, u svojoj emotivnoj srži izgleda da ne želim ostvarenje svoje radikalne vizije, a u isto vrijeme, u okvirima svog razuma i savjesti najvjerojatnije ju neću prestati zagovarati. Ne mogu prihvatiti neistinu čak i kad mi se istina čini kontradiktornom, a istina je – bolji svijet, štogod on bio, ne može biti onaj uski svijet kojeg u afektu smišljaju izolirani teoretičari.
Samokritičnost lijevih intelektualaca nekad živi u simbiozi s osjećajem superiornosti. Moj san mi se učinio ružnim jer je došao narušiti tu superiornost. U novonastaloj i vjerojatno prolaznoj poniznosti ćulim uši pričama o svjetovima koje dobivam na kavama, na poslu i na putovanjima, ali za promjenu - bez predrasuda svojih političkih i filozofskih uvjerenja.
Otvaram se svjetovima u kojima žive žene u nasilnim brakovima, provincijalci cijeđeni u metropolama, strani radnici zavedeni obećanjima dostojanstvenih plaća. Nije lako iskreno doživjeti njihovu tmurnost, stoga kao samoobrana se javlja uvjerenje u radikalnu viziju promjene. Tražeći nekakvu dogmu ili frazu kojom bih izravnao cijeli svijet da iznađem univerzalno opravdanje te vizije, opipavam samo prazninu. Čemu uopće čitati teoriju, pisati članke i nagovarati na štrajkove?
Širina mnoštva svjetova
Svaki svijet je osiromašen za druge svjetove. Tragedija ljudske usamljenosti i tjeskobe proizlazi iz toga što žudimo osobu ili materijalno dobro koje će nam otvoriti vrata u nove vidike, u suprotnom ostajemo zatvoreni u uskim okvirima svoje subjektivnosti prepušteni prirodnim, društvenim i psihičkim silama koje ju žele poništiti. To se liječi osvajanjem, eskapizmom ili dijalogom između svjetova. Nemojmo se zavaravati – i radikalno/revolucionarno stajalište može biti nagonski produžetak izrabljivačkog principa osvajanja ako se ne opredijelimo za princip dijaloga.
Ima svjetova ispunjenih nedopustivim nepravdama koju mi na svojoj koži ne bi pristali trpjeti. Iz toga proizlazi najtemeljniji, najvulgarniji osjećaj empatije te raste teorija koja bi ustvrdila da je u svakom svijetu takva nepravda nedopustiva. Zato što osjetimo da nešto nije u redu, a opet smo svjesni da su nam i mašta i razum nedostatni da to potpuno opišu i promijene, dijalozi s drugim svjetovima otkrivaju da što mi ne želimo trpjeti u svom svijetu drugi ne žele trpjeti i u njihovom.
Prema tome, ni jedan pisac neće stvoriti teoriju koja bi, čak i privremeno, izrodila univerzalni pravilnik revolucije, neće postojati ni jedna formula ili iskaz, pa čak ni vizija koja će obuhvatiti sve svjetove i obznaniti neki nad-svijet (bilo onaj apstraktni ili onaj koji ima doći). U oslobođenju, na granicama naših svjetova gradimo mostove, a ne bjelokosne kule u oblaku gdje se granice ukidaju. Te granice, ipak, ne treba strogo definirati jer ne govorim o nacionalnim, identitarnim, pa čak ni nužno klasnim granicama. Govorim o vrsti granica na koju nailazimo u svakom otporu pokušajima da se onaj Drugi poništi i učini produžetkom tuđe volje, da subjekt postane objekt i da čovjek postane stvar.
Partikularnost, kako se čini, nije antiteza univerzalizmu nego njegov uvjet. Drugost, također, nije problem zato što može voditi u izrabljivanje, diskriminaciju ili mržnju, nego je uvjet koji može odvesti u suradnju, pomoć pa i u krajnosti – ljubav. Primjerice: supruga nije produžetak svog muža; ona je Drugo biće koje svojevoljno stupa u stvaranje jedinstva. Narodi nisu produžetak centra moći; oni su centri vlastitih želja i sudbina. Radnici nisu produžetak svojih šefova, alata ili tržišta; oni su tvorci koji čine postojanje svojih svjetova mogućim. Priroda nije repozitorij beskonačno dostupnih sirovina, ona je živi organizam s vlastitim pravilima ponašanja koje kršimo na svoju štetu.
Shvaćanje širine postojećih svjetova je fraktalno – počinje percepcijom osobnog intimnog svijeta koji je određen mješavinom vlastitih želja i odluka te vanjskih utjecaja (odgoja, kulture, vremena i prostora), lomi se kad prelazi granice neke partikule i raste na razine zajednica ugniježđenih jedne u drugu. Susreti s Drugima su nužni da se naznake univerzalnosti prepoznaju, ne kao linearno-progresivni razvoj različitih oblika, već kao fraktalno širenje obrazaca. U svakom lomu gdje počinje Drugost, obrazac se ponavlja. Granice i Drugost su uvjeti za prepoznavanje naravi univerzalne ljudske težnje za slobodom i pravdom te shodno tome – dobrim životom.
S tim u vidu, svaka osoba je svijet, izgrađen svijetom kojeg nastanjuje i kojeg sam gradi za budućnost. Naše su obitelji i krugovi prijatelja i poznanika svjetovi sa svojim dinamikama. Naši su zavičaji i kvartovi svjetovi sa svojim sjećanjima, a naši su narodi svjetovi sa svojim mitovima. Naš planet je svijet, zatvoren u svoje geološke i biološke procese, ali otvoren suradnji s nama kao i kazni za naša zlodjela protiv njega. Ni jedan od njih ne postoji sam po sebi i sam za sebe – svi ovise o drugima da bi uopće postojali.
Dobar život je svijest o toj uzajamnosti i trud u prinošenju plodova naših odnosa. Priznajem, kad se tako kaže, sve ispada jako romantično, ali sve to doživljavamo u kontekstu srazova kojeg ne liječe i ne oplođuju riječi i sanjarenja. Prisiljeni smo ili svrnuti pogled ili pogledati u oči nepovratne promjene naše klime, nepopravljivu štetu prirodnom okolišu, neminovan tehnološki razvoj s potencijalom uništenja svog života na Zemlji, a kao njihove trule plodove: neiskušane metode dominacije i kontrole, nezapamćene zbjegove osiromašenih populacija, neispitane narative protiv drugačijih i slabijih, nenadmašene užase genocida i ekocida, nebrojena zlodjela izrabljivanja i razaranja nužna za zadovoljenje potreba potrošačkog društva. Uglavljen negdje između uzroka i posljedice, fenomen raspada svjetova je možda najbolnija točka u svemu tome.
Naše zajednice se raspadaju i s njima svjetovi koji su bili stvoreni zajedničkim iskustvom i pričama o tom iskustvu. Oni više ne daju upute kako se nositi s traumom i neizvjesnošću. Ostavljeni smo da se snalazimo sami, s jedne strane evolucijski uvjetovani za očuvanje svog života, s druge strane bolno svjesni svoje nedostatnosti. Konkretnije; na pomolu novog svjetskog rata, ekonomske krize i sve gorih nejednakosti – što reći? Kako opstati? Kako doprinijeti? Kako se oduprijeti? Kako obnoviti? Staro pitanje Sokrata, bogataša Isusu, pa revolucionara: Černiševskog, Tolstoja i Lenjina je – što nam je, dakle, činiti?
Internalizirani glasovi zahtjeva proizvodnje odgovarali su na to pitanje starim formulama: završi faks, nađi posao, vjenčaj se i radi djecu - ali samo s blagoslovom tržišta! Neki od nas su ponijeli samouvjerenost žilave periferije i stupili u tržište kao u gladijatorsku arenu, a neki su prerano oćutili teret nepravde i katastrofe pavši u tržište kao u živo blato. Ni jedni ni drugi nisu mogli obrnuti privatizaciju, korupciju i rekolonizaciju, a još manje zaustaviti kataklizme o kojima će budućnost pjevati epove, ako je bude.
Na koncu; treba biti dovoljno iskren i ustvrditi da su se i marksisti, socijalisti i anarhisti svih denominacija pokazali nedoraslim za nove izazove – kako okupiti atomizirano ljudstvo, kako se uhvatiti u koštac sa sustavom kojim ni njegovi upravljači ne mogu upravljati, kako uskladiti osobne frustracije i traume sa zahtjevima zajedničke akcije?
Htjeli su osloboditi cijeli svijet, a od vlastitih svjetova našli su samo krhotine, htjeli su razmišljati izvan svog vremena i mjesta, a završili su nikad i nigdje. Globalni kapital je prešao sve granice koje su htjeli prijeći, osim one u pravdu i jednakost. I ja sad kao njihov popučik čujem sfingu u sebi koja me pita – što nam je dakle činiti? … U ovom navratu – ispričat ću priče.
Značenje svijeta
Kad govorimo o svijetu, mislimo na svakodnevni horizont u kojem živimo. Svijet je onda instrumentalna cjelina smisla. Nije jednostavan vanjski skup entiteta, već je cjelina entiteta sa smislom.
Enrique Dussel, Filozofija oslobođenja
Čovječanstvo je većinu svoje povijesti živjelo u usko povezanim zajednicama utemeljenim na krvnom srodstvu, običajnom pravu i komunalnom vlasništvu. Postojali su iznimno sofisticirani ideološki mehanizmi za održanje zajednice (tabui, rituali, prisege), ali vrlo vulgarni mehanizmi opstanka među neprijateljskim zajednicama (uništenje ili porobljavanje). Što je unutarnji svijet zajednice bio čvršći, to su vanjski svjetovi bili sumnjiviji. Kako su zajednice postajale kompleksnije i moćnije od drugih, pretvarajući se u carstva, gradove-države i feudalne posjede, kompeticija za stjecanjem i dominacijom postala je zakon povijesnog napretka.
Od nezapamćenog vremena kotači tog napretka drobili su sve svjetove koji su imali Drugost, koji nisu bili centar moći. Ne treba čuditi da je ovakvo shvaćanje riječi „svijet“ proizišlo baš sa globalne periferije, Latinske Amerike, u djelu argentinskog filozofa Enriquea Dussela. Prema njemu, zapadna filozofija proizišla je iz dominacije kolonijalnog starogrčkog centra nad sredozemnom periferijom, zbog čega su stanovnici centra dijelili svijet na Helene i barbare, što su filozofi pretvorili u podjelu na „biće“ i „nebiće“.
Tek na rubovima zapadne tradicije proizlazi kritika – tržnice na kojima je Sokrat kritizirao atensko društvo, sjeverna Afrika odakle je Aurelije Augustin kritizirao Rimsko Carstvo, engleski radnički slamovi odakle su Marx i Engels kritizirali kapitalizam. No svaka samokritika nosi sjeme iste samovažnosti koju kritizira. Identitet Europe nije nastao u jedinstvu kršćanske religije ili romansko-germanskog nasljeđa u srednjovjekovlju. Nastao je u novovjekovlju u susretu sa svojom Drugošću – Amerikama, Afrikom i Azijom, svježim zemljama za koloniziranje i iskorištavanje.
Samouvjerenost Europe u svoj nadmoćni položaj u svijetu rodio je novi trend u filozofiji – univerzalizam. U tom momentu, samo je Europljanin mogao pomisliti da postoji jedan svijet – onaj kojim je on vladao kroz svoju znanost, vatreno oružje i križ. Problem nije u ideji da postoji istina koja važi za sve i svagda. Problem nastaje kad se jedna partikula – Europa ili neki ideolog – identificira s univerzalnim.
Španjolski konkvistadori su se identificirali s univerzalističkim elementom kršćanstva zbog kojeg su nekršćane, starosjedioce svojih kolonija, smatrali podljudima. Makar slove kao veliki humanistički mislioci, začetnici liberalne teorije poput Lockea, Voltairea i Kanta su blagonaklono gledali porobljavanje neeuropskih naroda. Razlog tomu je bilo nerazumno štovanje razuma koji je trebao cijeli svijet učiniti dostupnim čovjeku. Ukoliko neeuropski narod nije došao do istih zaključaka (i shodnim razvojem), nije spadao u čovječanstvo. Identificiranje s univerzalnim nužno vodi u suprematizam po formuli: „mi koji jesmo univerzalni i vi koji niste“.
I dok se može reći da je europska misao u 20. stoljeću utjecala na antikolonijalne pokrete, njihovi projekti utemeljeni na europskim koncepcijama nacije, prava i državotvornosti pokazali su se nesuglasnima s raznolikom i kompleksnom stvarnošću postkolonijalnog svijeta. Univerzalnost, štogod bila, je horizontalna; nije u nadilaženju partikularnog nego u susretima s njima i mostovima koji se grade.
Riječima pisca s Martiniquea, Aime Cesairea:
Postoje dva načina da se izgubimo: kroz zazidanu segregaciju u posebnom ili kroz rastvaranje u "univerzalno". Moja ideja univerzalnog je ideja univerzalnog bogatog svime što je posebno, bogatog svim posebnostima, produbljivanje i suživot svih posebnosti.
(Cesaire, Discurso sobre el colonialismo, 84. str.)
Sve to vodi ka zaključku da su europske pretenzije na univerzalnost u najboljem slučaju lakomislene, u najgorem stvorene kao opravdanja kolonijalne dominacije. Onkraj rasnih i geopolitičkih implikacija univerzalizma, valja gledati cijeli kapitalistički sustav kao univerzalistički projekt ujedinjenja svijeta kroz moć novca – kad je sve pretvoreno u robu, onima s novcem postaje dostupan cijeli svijet. Prema tome, prodori kapitalizma u periferne i intimne sfere predstavljaju pokušaj totalizacije kapitala, prisvajanja za sustav svega što (još) nije sustav.
Ako kapitalizam želi stvoriti „uni-verse“, jedan svijet, njemu je suprotstavljeno ono što kolumbijski antropolog Arturo Escobar zove „pluriverzum“, poštovanje postojanja mnoštva svjetova. Ali ono što se događa kao nuspojava kapitalističke univerzalizacije je upravo univerzalizacija borbe. Kapitalizam u pokušaju da stvori jedan svijet postaje neprijatelj svih svjetova. Lako je pretpostaviti da je kapitalistička modernost, štogod mislili o njoj, univerzalna i ireverzibilna pojava, budući da se čitav svijet modernizirao, ali se često zaboravlja da, makar su pretrpjeli tragični historijski poraz, urođenički narodi s tradicionalnim načinima života još postoje; prema procjeni UN-a, njih 476 milijuna, ili 6,2% svjetskog stanovništva.
Još se češće kod nas zaboravlja da samo jedna ili maksimalno dvije generacije dijele narode Balkana i Istočne Europe od predmodernosti, a isto vrijedi i za veće dijelove tzv. Trećeg svijeta. Mnogi se od nas sjećaju priča roditelja ili bake i djedova o tome kako su čuvali ovce, radili na polju, plesali kola, vjerovali u vještice, prelazili brda do škole. Život izvan uvjeta kapitalizma nije tako dalek i mitski kako nam se čini ako sagledamo veću historijsku perspektivu. Drugi svjetovi ne da mogu postojati, nego već postoje, inače ne bi uopće bilo želje za otporom globalnoj kapitalističkoj mašini.
Ti svjetovi dakako nisu utopijska utočišta kojima možemo uteći povijesti i skloniti se od kapitalizma. I prije kolonizacije, urođenički narodi nisu bili izuzeti od obrazaca neodrživih praksi poput međuplemenskog nasilja, pretjeranog lova i robovlasništva, a i danas nisu samo obilježeni romantiziranim otporom globalnom tržištu nego i nastojanjima proboja na njega. Njihov značaj za nas nije utjeha nostalgičarima i fetiš hipijima nego prilika za komunikaciju između nas koji smo zadojeni modernošću i njih koji nisu. Kakve priče i pouke možemo razmijeniti s onima čiji su korijeni u vremenu dublji od naših?
Ontologija i priče o svjetovima
Ontologija je skup filozofskih predrasuda i odgovora na pitanja: što jest, po čemu jest, koja su svojstva onog što jest i koji su odnosi između svega što jest? Dok se u filozofiji na ova pitanja odgovara apstraktno, u životu odgovori na ta pitanja su praktični. Odgovori na ova pitanja u svakodnevnom životu i ponašanja u skladu s njima čine žive svjetove naših iskustava. Primjerice: ono što jest i što važi su četkica za zube, doručak, prijevoz, osobe s kojima smo u interakciji, ciljevi koje smo si postavili, vrijednosti koje potpisujemo itd. Što jest vrijedi, što nije ne vrijedi.
Postoji razlika u odgovorima na ta pitanja između vlasnika Jeffa Bezosa koji štedi novac kresanjem sigurnosne regulacije na radnom mjestu i radnika u Amazonu koji zbog toga gubi ud ili život. Takva nesreća proizlazi iz nesuglasnosti odgovora na pitanje „Što jest radnik?“ i nesigurnost svijeta koju ona stvara. Dakako, radnik sebe i svoje postojanje vrednuje i proširuje ga na svoje kolege koji nastanjuju njegov svijet. No Bezos nema taj dodir sa stvarnošću drugih subjekata, s drugošću koju ne priznaje. Za njega je radnik ime na listi koju ne čita, brojka koju sam ne zbraja.
Na sličan način možemo uzeti primjer iz 2004. kad se narod Mowachaht iz Kanade usprotivio planu znanstvenika da vrate izgubljenog kita Lunu u njegovo jato iz uvjerenja da je u Luni obitavao duh njihovog preminulog poglavice. Luna je uginuo od ozljeda dobivenim od broda koji ga je navodio. Odgovor na pitanje „Što je taj kit?“ znanstvenika, političara i biznismena nije bilo isto kao i odgovor urođeničkog naroda koji je svoju ontologiju gradio stoljetnim odnosom sa svojim okolišem. Pitanje postoje li duhovi je ovdje nebitno. Bitno je uvidjeti da je katastrofa kapitalizma upravo taj ontološki raskid odnosa čovječanstva sa samim sobom kao i odnosa čovječanstva s prirodom.
Ontologija kapitalizma tvrdi da je sve mrtav mehanizam bogaćenja, a ne živi organizam međudjelovanja. Poanta nije da bi se trebalo vratiti u vremena kad su ljudi vjerovali u duhove, poanta je raskinuti s kapitalističkom ontologijom koja prirodu i ljude pretvara u stvari beskonačno dostupne iskorištavanju. Takav raskid je jedini istinski napredan – on nas tjera na radikalnu kreativnost u izgradnji novih odnosa i obnove starih koji vrijede. Ako se procesima pretvaranja čovjeka u stvar dozvoli da se razviju po vlastitoj logici, onda je neizbježan ishod – smrt.
Čovjek de facto postaje stvar tek kad je leš. Ekocidi, genocidi i smak svijeta su zajedno nužan svršetak takvog rezoniranja. Ako ljudi nisu stvari i priroda nije nepresušni izvor profitabilnih stvari, onda je ključni izazov današnjice obnoviti i unaprijediti veze s njima kao sa živim bićima. Promijenite odnose i praksa će uslijediti organski, ali teoretizirajte u nedogled i nema te knjižurine koji će povući i jednu polugu u društvenom stroju.
Radikali se ne trebaju posipati pepelom zbog toga što dosad nisu doživjeli svoje fantazije, ili kako oni kažu: što nisu prenijeli teoriju u praksu. Njihova misija nije živjeti po slovu svojih pamfleta, nego u njihovom duhu ući u kontakt s duhovima drugih zajednica i pridošlica u svojoj blizini, sve dok se ne sagradi organizacija koja može rasti, reproducirati se i spajati se s drugima, a potom - boriti.
Izbor priča
Ako se doista nalazimo na rubu ogromne promjene u načinu na koji živimo (…) onda su nas do ove točke dovele priče koje smo sami sebi ispričali - prije svega, priča o civilizaciji. Ono što ovu priču čini tako opasnom jest to što smo, uglavnom, zaboravili da je to priča.
P. Kingsnorth i D. Hine, Uncivilization
I onima koji se smatraju upućenima teško je dovoljno naglasiti da je kapitalizam jedna od najvećih katastrofa u povijesti čovječanstva. Makar je čovječanstvo već proživljavalo katastrofe, poput erupcije supervulkana Toba, kolapsa brončanog doba i raspada Rimskog Carstva, nekako smo uvijek pregrmjeli. Ono što izdvaja suvremenu eru jest činjenica da današnja civilizacija može uništiti sav život na Zemlji. Ako smo doista civilizacija pred potopom, nismo prva, ali smo posebni jer smo možda posljednja. Bogati su perverzno svjesni toga.
U SAD-u najbogatiji biznis-tajkuni poput Johna Malonea, Teda Turnera i Jeffa Bezosa kupuju poljoprivredna zemljišta u iščekivanju društvenog kolapsa. Kompanije poput Vivosa i Oppiduma prodaju luksuzne bunkere za preživljavanje smaka svijeta koje je Ilija Sutskever, osnivač Open AI preporučio kao mjeru sigurnosti od umjetne inteligencije koju je sam stvorio. Privatnička svemirska utrka između Bezosa i Elona Muska kao i pokušaji Raya Kurzweila da se ljudski umovi prebace u računalo simptom su te potrebe za bijegom od svijeta koji iščezava. Ljudi što trpe ekstreme siromaštva, nažalost, bliži su stvarnosti. Oni znaju da apokalipsa ne dolazi - već je počela.
Oni su najmanje impresionirani dostignućima civilizacije koja jede sebi rep i naslanja svoju težinu na njih, ne dajući im ništa zauzvrat. Za njih nije civilizacija ta koja je ugrožena i zbog koje treba strahovati, ona samo dovršava vlastiti proces. Svijet je taj koji visi o kocki, a civilizacija je razaračica svjetova. Ona je u današnjici uništila ljudske odnose, ideologizirajući nuklearnu obitelj, komodificirajući seksualnost, industrijalizirajući kulturu, zatvarajući radnog čovjeka u uski kutak brige oko plaće. Ta izjava uznemirit će duhove koji će brzo odapeti optužbe za romantizam, primitivizam i jalovu nostalgiju za nekim plemenito divljim zlatnim dobom.
Morao bih se smjesta ograditi od bilo kakvog političkog anti-civilizacijskog stava kao da raspad civilizacije može biti ideologija. Ali to što prihvaćamo život u civilizaciji i nastavljamo ga dok se ona sama ne izjede ne znači da smijemo okrenuti oči od istine onog što civilizacija jest. Prije svega – civilizacija je priča. To je priča koja u svom temelju ima lajtmotive progresa i razdvajanja. Progres od primitivnog ka civiliziranom, i izdvajanje čovječanstva od prirode, a potom i pojedinca od čovječanstva.
Ali znanstveno proučavanje povijesti kojeg su inovirali Karl Marx i Friedrich Engels pokazuje nam da povijest nije linearan proces razvoja od nepoželjnog prema poželjnom, makar vulgarne interpretacije marksizma na tome inzistiraju. Iako Marx izrazitom poetskom snagom pjeva ode progresivnoj buržujskoj epohi u Komunističkom manifestu, izjednačavanje borbe za komunizam s buržujskom vizijom neminovnog povijesnog napretka nije zaključak velikana radničke misli.
U analizi razvoja načina proizvodnje kroz povijest, Engels zaključuje:
Kako je osnova civilizacije eksploatacija jedne klase od strane druge, to se cio njen razvitak kreće u stalnoj proturječnosti. Svaki napredak proizvodnje istodobno je nazadak u položaju eksploatirane klase, tj. velike većine. Svaka blagodat za jednu neminovno je zlo za drugu, svako novo oslobođenje jedne klase je novo ugnjetavanje druge klase.
(Engels, Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države)
Kao što predcivilizacijsku ili pretkapitalističku fazu ljudske povijesti ne možemo vrednovati samo zato što je zamišljamo kao jednostavnije doba, tako i razvoj civilizacije i buržujske epohe ne možemo vrednovati samo zato što smo impresionirani novim moćima njihovog razvoja. Posrijedi je uvijek trampa – dotad nezamislivo bogaćenje podrazumijeva dotad neviđenu bijedu i dotad neizvediva tehnološka čuda podrazumijevaju dotad nepojmljivo uništenje. Što je pesimističnije?
Prihvatiti da stoljeća neodrživih praksi vode u raspad ili očekivati da se iste prakse nastave u nedogled, iste prakse koje vode u beskrajne pokolje, nepopravljivo zagađenje i epidemiju mentalnih bolesti čineći civilizaciju ubojitom i u ratu i u miru. Nadalje; što je ciničnije? Smatrati da je civilizacija destruktivna i opresivna ili podržavati razaranje i tlačenje u njeno ime?
Još ima mislioca (poput Slavoja Žižeka) i struja poput socijaldemokracije koji žele iskoristiti tekovine europske civilizacije da bi riješili boljke civilizacije kao takve. Prema njima, priču Europe mora pričati cijeli svijet, ne radi kolonijalne nadmoći Europe i Zapada, nego radi priče da su demokracija i ljudska prava europski izum. Na njihovu savjest i razum pada svijest o tome koliko je kompromisa s tom pričom dovoljno za ponovni poraz potlačenih. Kritika civilizacije nije ideologizacija primitivizma kao što kritika kapitalizma nije ideologizacija feudalizma, a kritika Europe nije uzdizanje multipolarizma ili novog hegemona. Svako razdoblje nosi izrabljivanje jer razvijene proizvodne snage nameću oblik organizacije stanovništva i nuždu iskorištavanje okoliša. Naše razdoblje je takvo da krizne posljedice toga otkrivaju istinu o narativima koji su stvorili današnje uvjete.
Ako bismo htjeli stvoriti drugačije uvjete, onda nemamo izbora – moramo postati pripovjedači više nego teoretičari, znanstvenici i agitatori. Jednostavno rečeno – moramo ispričati bolju priču od Europe i kapitalista. Moj prijedlog nije navući vodu tehnološkog razvoja na mlin očuvanja okoliša kao ni upregnuti državu i kapital u kola za radnike i sirotinju, jer ne vidim kako su jedni s drugima pomirljivi. Također ne predlažem frontalni napad na tvornice i institucije jer nitko od nas nije spreman za taj okršaj. Zasad samo predlažem mogućnost izbora.
Kad pokušavamo namjestiti svoju moralnu i intelektualnu viziju današnjice novi je izbor – svijet ili civilizacija? Taj izbor ne znači odabir između načina života daleke prošlosti ili način života sadašnjosti i daleke budućnosti, jer ne moramo živjeti kao naši preci, a ne znamo kako će živjeti naši potomci. Taj izbor jednostavno znači – kojom ćemo pričom objasniti vrijednost života, a time – kojom ćemo pričom izgraditi stvarnost? Shvaćanje priče kao čin stvaranja stvarnosti nije nikakav propagandni trik ili relativizam jer činjenice postoje neovisno od priče koja im daje smisao. Upravo zato što pričamo istu priču koja nas je dovela u ovu krizu moramo shvatiti snagu pripovijedanja.
Po pitanju pogrešivosti te priče, argentinsko-kanadski antropolog Mario Blaser konstantira:
(…) etnografski subjekti (ili priče/svjetotvorstva/ontologije) doista mogu biti pogrešni, ne u smislu nedostatka podudarnosti s vanjskom ili konačnom stvarnošću, već u smislu da pogrešno djeluju: oni su/ostvaruju svjetove u kojima ili s kojima ne želimo živjeti.
(Blaser Ontological Conflicts and the Stories of Peoples in Spite of Europe)
Ako biramo ponavljati priču civilizacije, onda smo cementirali u sebi mit čija nas logika vodi na rub izumiranja, mit koji samo vrednuje moć, bogatstvo i neprekidni rast, a tobožnju „civiliziranost“ iz priče (nenasilje, uljudnost, stabilnost) naći ćemo samo u onim zajednicama koje najmanje trebaju civilizaciju iz stvarnosti. Brutalno pojednostavljeno – civilizacija je smrt, svijet je život. Ako je naš odabir svijet, onda se možemo osvrnuti na odnose koje smo izgradili, sjećanja koja smo naslijedili i izazove koji od nas traže zastrašujuću kreativnost i mudrost – kako početi ispočetka? Što dolazi poslije nas bit će određeno ovim izborom.
Priča o civilizaciji
Lako je pomisliti da su ljudi dočekali osvit civilizacije s ushićenjem i svesrdnom podrškom. No prijelaz iz nomadske lovačko-skupljačke zajednice u sjedilačku poljoprivrednu civilizaciju, prema američkom znanstveniku i povjesničaru Jaredu Diamondu, podrazumijevao je katastrofalan pad trajanja života, kvalitete i dostupnosti prehrane te općeg tjelesnog zdravlja. Prema svemu sudeći, razlog zašto se civilizacijski model univerzalizirao nije bio zbog efikasnosti i preferabilnosti nego zbog učinkovitije upotrebe sile. Prema Engelsu, rođenje civilizacije je rođenje klasnog društva, izrabljivanja radnog naroda, militarizacije, robovlasništva i rodne nejednakosti.
Iako priznajem da mogu samo spekulirati, dobivam dojam da je taj prijelaz označavao traumu s kojom se književnost ranih faza civilizacije pokušala suočiti. Ep o Gilgamešu, jedna od najstarijih očuvanih pjesama, započinje s nečim što mogu protumačiti samo kao negativni opis nastanka novog međuljudskog odnosa – ne više između rodbine i ljubavnika nego između podanika i gospodara. Gilgameš tajnim znanjem pokreće napredak i rastapa zajednice. On je, kako pjesma kaže:
iznio na svjetlo tajne i skrivene stvari / Mudrost, kao ponor duboka, bila mu je jasna (…) „Njegova riječ i govor u gradu su zakon / Sinu je važnija kraljeva volja / nego želja očeva (…) Za njega jakoga, divnoga, mudroga / Moraju raditi mladi i stari / Moćni i neznatni“. Narod se ovako žali bogovima: „Silna je njegova moć nad nama! / Ne pušta ljubavnicu njenom dragom / Ni kćerku junaka njenom mužu“.
Organski odnosi plemena su prekinuti, državna prisila stvara umjetni društveni poredak, a ljudi samo trpe. Zrno kritike Epa o Gilgamešu nalazi se u spoznaji da je na kraju priče Gilgameš, makar polubog, ipak smrtan. Ni jedan sustav nije vječan, nijedna civilizacija ne može izbjeći svoj pravovremeni kolaps pa tako ni jednoj klasi nije suđeno zauvijek vladati.
Pisac Daniel Quinn u filozofskom romanu Išmael tumači biblijsku Knjigu postanka kao mitologizaciju nastanka civilizacije s izrazito negativnim stavom prema njoj. Adamovo i Evino napuštanje Rajskog vrta, tj. necivilizirane divljine vodi u bratoubilaštvo, a potomci prvog ubojice Kajina postaju izumitelji gradova i tehnologija koji snesu toliko zlo da je samo opći potop mogao popraviti svijet. Ostatak Biblije je rijetki mitos naroda periferije koji konstantno negira nadmoć centara, bilo da je centar Ur kojeg Abraham napušta, Egipat kojeg Mojsije pustoši, Babilon kojeg proroci proklinju te Rim kojem Isus prkosi.
Zabranjeno znanje povezuje priču o Adamu i Evi s grčkom pričom o Prometeju koji bogovima krade vatru i daje ju ljudima da grade civilizaciju. Dok su Goethe i Percy Byshe Shelly pretvorili mitološku figuru Prometeja u mučenički simbol pobune i napretka, tvorci mita su imali daleko dvosmislenije viđenje tog titana. Engleska stručnjakinja za klasičnu književnost, Maude Bodkin piše:
Uzmimo u obzir (…) Prometejevu pobunu u ostvarivanju 'napretka' čovjeka. Ono što bismo u našoj analizi mogli izraziti je misao da je napredak zao ili grešan, u Eshilovom umu, kako komentira Abercromer, 'vjerojatnije bi bio sjenoviti ostatak odanosti plemenu' - nejasan strah od svega što bi moglo oslabiti društvenu solidarnost.
(Bodkin Archetypal patterns in poetry)
Pouka nama u današnjici je uvid u historijski obrazac koji se ponovio nastankom kapitalizma. Dijalektičko mišljenje nam daje uvid u pedagošku narav historijskih tragedija. Dok su raspadi zajednice bili traumatični, kroz tu traumu čovječanstvo je ipak naučilo nešto o sebi i svijetu što se ne bi dogodilo da smo se zauvijek držali pećinskih plemena ili obiteljskih zadruga. Njihov raspad nas je natjerao da promišljamo o boljim oblicima zajednice, i velika drama povijesti zahtjeva od naše generaciju uživljenost u svoju ulogu onih koji odgovaraju na pitanje: „Što sad?“
Svatko od nas može pisati teoriju, a potom trubiti o praksi, ali bez izgradnje svojih svjetova (i poštovanja drugih), bez sklapanja empirijskih veza, bez pričanja priče koja može okupiti snažnu zajednicu, to su samo cvilbe frustriranih samotnika, beživotne i reakcionarne. Korak dalje u radikalnoj viziji je hrabrost da se udobnosti i povlastice civilizacije prestanu vrednovati same po sebi, da se spozna grozna cijena plaćena za njih te da se dođe u dublji dodir sa životom kroz bolje odnose s ljudima i s prirodom. Stoga dužnost promjene osobne ontologije iz kapitalističke u antikapitalističku, pa možda čak i neku bez negativnog predznaka, ne smije pasti na surogat zajednice poput države, partije ili firme, kao što ne treba pasti na pojedinca koliko god da je on iskren, sposoban i predan.
Kako kaže Marx:
Pretvaranje osobnih sila (odnosa) u stvarstvene putem podjele rada ne može se ukinuti na taj način što će čovjek sebi izbiti iz glave opću predodžbu o tome, već samo tako što individue ponovo sebi podređuju te stvarstvene sile i ukidaju podjelu rada. Bez zajednice to nije moguće. Tek u zajednici postoje za svaku individuu sredstva pomoću kojih može svestrano da razvija svoje sposobnosti; dakle, tek u zajednici mogućna je osobna sloboda. (Marx, Njemačka ideologija)
Što nam je dakle činiti? „Ali svijet se odupro i nije pao. Pravi muškarci i žene iz svih svjetova koji čine svijet postali su deblo i grane i lišće i korijenje pored majke ceibe kako svijet ne bi pao, da bi se odupro, da bi se iznova stvorio, da bi se sami stvorili.“ Subcomandante Marcos, ponovno Ako kapitalizam jedući sam sebe usađuje u nas apokaliptične slutnje, to je zato što njegov projekt i uspijeva i ne uspijeva. Kako je obuzeo cijeli svijet, njegov kraj se čini kao smak svijeta, ali kako je u isto vrijeme raskomadao svijet da zavlada krhotinama, svaka krhotina se pretvorila u sjeme.
Na tragu primjera katalonskih komuna koje su nicale usred svjetske krize 2008., Srećko Horvat u knjizi Poezija iz budućnosti argumentira da je krivo sročeno pitanje kako ćemo promijeniti društvo, pitanje je koji će sjeme niknuti, koji će svijet preživjeti apokalipsu? Od kraja 2000-ih, u Latinskoj Americi kristalizirao se pojam buen vivir (dobro življenje) koji označava sintezu raznih domorodačkih tradicija stvaranja dobrih odnosa s ljudima i prirodom, koje sam istaknuo kao nužne za revolucionarnu promjenu. Smatram da taj pojam može zamijeniti dosadašnje pokušaje primjene buržujskih metoda (parlamentarizam, avangardizam, ekonomizam) i mišljenja (scijentizam, sekularizam, vulgarni materijalizam) uludo bačena kao univerzalni temelji borbe protiv izrabljivačkog društva. Za razliku od buržujskih ideja, buen vivir ne želi iskoristiti modernost za nadilaženje modernosti, on se napaja na mnogim vrelima koji odaju bogatstvo globalnog i povijesnog ljudskog iskustva.
Iako su taj pojam u svojoj retorici koristili tadašnje neuspješne ljevičarske vlade u Boliviji i Ekvadoru, a elaborirali su ga antropolozi i filozofi u pokušaju da nadiđu modernu paradigmu eurocentrizma i kapitalizma, njegov potencijal je mnogo prizemljeniji. Ako je dobar život vrijednosni, praktični i teorijski temelj borbe, a ne apstrakcija znanosti ili ideologija progresa, onda obični ljudi vrlo lako prepoznaju neprijatelja, a to je – ono što im uništava život na sustavnoj razini. U koncepciji buen vivira, ukida se podjela kultura-priroda i uspostavlja se čovjeka dijelom prirode. Nadalje, kultura se ukida kao glavna jedinica ljudskih različitosti. Razlika između ljudi nije proizvoljan skup umjetnina, vjerovanja i običaja koji se naziva kulturom, nego su nosioci razlika svjetovi, one cjeline smisla koja čovjeka prožimaju u njegovoj svakodnevici interakcija i slijeđenja vrijednosti.
Buen vivir ne zahtjeva samo da se te različitosti poštuju, nego da svaka od njih počevši od sebe krene pričati priču i graditi nove odnose koji bi omogućili što većem broju ljudi dobro življenje. Godine 1994., nakon potpisivanja NAFTA-e (North American Free Trade Agreement), vlada Meksika je intenzivirala napore u razmještanju i represiji nad urođeničkim Majama meksičkog juga u saveznoj državi Chiapas kako bi omogućili vađenje nafte na njihovoj zemlji. Kao reakciju na to, Zapatistička narodnooslobodilačka vojska (EZLN) povela je ustanak koji je označio početak jednog od najambicioznijih antikapitalističkih projekata od kraja Hladnog rata.
Njihove ideje i ciljeve je formulirao glasnogovornik zvan Subcomandante Marcos. U svom eseju Četvrti svjetski rat je započeo, Marcos daje nacrt neoliberalne okupacije planeta stavivši veliki naglasak na ulogu koju će urođenički narodi igrati u Četvrtom svjetskom ratu (pod trećim misli Hladni rat, koji je bio de facto vruć za Treći svijet), ratu globalnog kapitala protiv čovječanstva. Da bi korporacije zadobile pristup nužnim resursima za nastavak razvoja globalne ekonomije nužno im je nastaviti stoljetno kolonijalno nasilje nad domorocima koji na tim resursima još uvijek žive.
Ovaj se proces nastavlja u cijelom svijetu. Domoroci Amazone desetljećima vode bitku s drvnom industrijom i agroindustrijom te njihovim oružanim plaćenicima u paravojskama i u državi. U Ukrajini Zapad otkriva svoj pravi interes radeći na što bržem i što ciničnijem izvlačenju minerala potrebnim za digitalnu industriju, kupujući ih krvlju Ukrajinaca i Rusa. U Palestini je u pitanju interes za teritorijalnim resursom – ostvarenjem Velikog Izraela čijim razvojnim projektima ne bi smetali Arapi. Ishod procesa je uvijek isti – istrebljenje naroda koji imaju korijenje u zemlji i stoga predstavljaju nepokretnu smetnju interesima vojno-političkih blokova, međunarodnih korporacija i autoritarnih režima.
Pouka ovoga nipošto ne smije biti: trebamo sanjariti o tim plemenitim divljacima koji se bore protiv zlog modernog svijeta, a još manje: trebamo iskoristiti moći novih tehnologija i političkih saveza da moderniziramo urođeničke narode tobože da se pomogne njihova borba. Pouka je – ako odbijamo biti zahvalni kapitalizmu na uništenju planeta, naših mjesta, naših psiha i naših veza, ako želimo svijet dobrog življenja koji će opstati kroz oluje povijesnih i klimatskih promjena, onda bih samo ovako mogao formulirati što nam je činiti - moramo postati urođenici.
Nastavit će se…
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna ilustracija: AI-generirana ilustracija - DALL·E (OpenAI)
Preporučite članak: