Odlazak na sprovod inspirirao je našeg suradnika Filipa Katavića na promišljanje o svijetu u kojem živimo i kako ga promijeniti na bolje. U drugom dijelu objašnjava zašto moramo postati urođenici
„Ogledala strave ukažite sliku
bez uza i oko vrata.
Krv, krv, krv moja vrišti
u ovoj zemlji Hrvata.“
Jure Kaštelan
Posljednji Mohikanac
Uvijek sam doživljavao sprovode nečim većim od osobne žalosti i obiteljskog gubitka, kao da svaki sprovod sahranjuje komad svijeta koji se nikad neće vratiti, sve dok cijeli svijet ne bude sahranjen. Govoreći samo u svoje ime, a svjestan rizika od zvučanja apsurdnim (tko ne razumije neka ne zamjeri, a tko razumije neka otvori oči), moram reći: na sprovodima u svojem zavičaju osjećam se kao Indijanac. Namjerno ne koristim politički-korektan pojam, jer riječ Indijanac ne označava predokolonijalno stanovništvo dviju Amerika. Indijanac je arhetip urođenika nepokorene divljine na rubu svijeta, nastao isključivo u europskoj imaginaciji.
Nedavno smo u mojoj obitelji sahranili istinsku urođenicu napaćene balkanske periferije. Ona je došla iz drevnog dijela Bosne, iz svijeta koji je usrdno vjerovao u duhove prirode, koji je držao običaje za koje nije znao što znače, noseći tetovaže iz ilirskih vremena, pjevajući sefardske, turske i slavenske pjesme, gradeći dobre odnose sa svim vjerama i narodnostima, ali i sa svakim potokom, njivom i lugom koje se gledalo s poganskim oduševljenjem.
Taj je svijet trpio imperijalna osvajanja i preživio kolonizaciju i modernizaciju da bi nestao u luđaštvu i tragediji 90ih. Moja generacija živi na sprovodu tog svijeta.
Iako sam krvni potomak svojih predaka, ja sam druge boje kože od njih, jer su oni za svoj kruh kopali pod suncem, a ja pod lampom u knjižnici. Iako smo se zvali Hrvatima, imali smo različit jezik; oni su svojim opisivali sasvim različit svijet od onog u kojem sam ja stasao, a ja svojim opisujem beskonačne dimenzije tjeskobe, fascinacija i slutnji kojih prije sto godina nije ni bilo. Najznačajnije; svatko od mojih predaka je sazrijevao kao grana jednog svijeta, jedne zajednice, a ja sam morao sazrijevati kao individualac, naći svoj put u svijetu gdje su ognjišta ugašena i zajednice raspršene.
Naša umjetna nacionalna pripadnost i vremenska blizina kao i prilike novog doba mojoj duši nisu bili dovoljni da pometu taj duboki osjećaj gubitka i jaza između generacija. Stoga u nedostatku boljih termina, mogu zaključiti da sam ja Europljanin, u bjelačkim školama učen o superiornosti europske civilizacije, engleskog jezika i prohtjeva tržišta, pa stoga i moja europska imaginacija moje pretke doživljava kao Indijance, a moju situaciju kao granicu ta dva svjeta.
Pa ipak na vlaku, tom simbolu napretka, ali i kolonizacije (željeznica u Hrvatskoj je zaživjela zbog Hedervarija), moj pogled na pusta sela i zarasle njive nije europski – pun je primitivnog, slavenskog zanosa prirodom i ljudima i shodno tome – žaljenjem za nestalim svijetom.
Nacionalistička propaganda taj osjećaj nije uspjela zatomiti. Postoji strašni nesklad između iskustva naroda ovih prostora (kako god ih zvali) i nacionalnih narativa, ali ta šizofrenija nigdje nije jača nego li u Hrvatskoj. U Bjelovaru i u Novskoj dani grada su obilježeni uskršavanjem starih kolonizatora (Marije Terezije i cara Franje Josipa). Hrvatske povijesne postrojbe pohode sprovode Habsburgovaca i dobivaju odličja za svoje četiristogodišnje sluganstvo. Povampireni carevi samo su simptom bolesne hrvatske mašte koja gradi identitet po onom kome se služilo, a ne po onima koji su služili pa se opirali.
Hrvat domorodac
Hrvatski nacionalizam nikad nije prevladao to podaništvo. Ako je postojalo hrvatstvo antikolonijalista – Poljičana, Gupca, hajdučkih četa, zelenog kadra, izvornih pravaša, braće Radić i partizana – ono je sahranjeno među Indijancima.
Za sve to vrijeme, ja šećem šumama kao posljednji Mohikanac, proklinjem korupciju koja je uništila šume, proklinjem ilegalne deponije na koje Europa uvozi svoje smeće, proklinjem devastaciju radnih mjesta, proklinjem usud radnika koji više nemaju tvornica za preuzeti i seljaka za koje više nema te zemlje od koje mogu živjeti. Jedinu nadu vidim u mladosti, ali ona svježa silazi s uma, a moja je na izmaku. Više je mladih radnika napustilo Hrvatsku nego stradalo u ratu.
Ono mladosti što je ostalo može ili pridonijeti depopulaciji ili stradati u nadolazećim imperijalističkim ratovima pod barjakom NATO pakta, po tradiciji naših povijesnih postrojbi.
Narodna pjesma iz okolice Koprivnice pjeva:
„Al je Hrvat domorodec / Za tuđina velik borec / Na koga će udariti / Glavu mora izgubiti.“.
I dan danas, Hrvat je domorodac u službi svojeg kolonizatora.
Ipak, prelako se istrošiti na kletve strancima. Svijet naših predaka nije iščeznuo jer su došli bijelci i popalili sve. Što se toga tiče, tako nije ni iščeznuo svijet američkih domorodaca. Ni jedan svijet koji se suprotstavio navali imperija nije propao jer je bio primitivan (naprotiv, američki domoroci su se vrlo vješto prilagodili ratovanju s konjima i vatrenim oružjem).
Razlozi su bili mnogostruki; bolesti, depopulacija, uništenje resursa potrebnih za život (sve vrlo aktualno), ali ponajviše – domoroci su uvijek bili više privrženi svojim plemenskim mržnjama nego zajedničkoj borbi. Različita sjevernoamerička plemena opredjeljivala su se za sukobljene strane u Francuskom i indijanskom ratu, Američkoj revoluciji i Građanskom ratu, e da bi na kraju nestali kao i njihovi plemenski suparnici.
Mladost u Hrvatskoj, ako se nije odala karijerizmu za zadovoljenje kapitalističkih obećanja, svoj osjećaj gubitka i nesigurnosti liječi mržnjom prema Srbima, muslimanima, stranim radnicima, izbjeglicama i bilo kojem drugom žrtvenom janjcu. Mrzili bi Srbina čiji su preci živjeli s Hrvatima u više hrvatskih krajeva, ali ne bi mrzili tajkune i političare koji su te krajeve opustošili. Mrzili bi strane radnike, ali ne poslodavce i agencije koje iskorištavaju njihovu bijedu i želju za poslom da bi zavadili radničku klasu pa iskorištavali i domaće i strane radnike, što jedino žele.
Nacionalisti pak ne žele slobodnu Hrvatsku, žele Hrvatsku koja će razriješiti njihove plemenske zavade (najčešće sa Srbima i drugim Hrvatima) i Carstvo (Austrougarska, Treći Reich, euroatlantski blok) koje će je u tom blagosloviti.
Što više tupe o europskoj civilizaciji više daju glas svojoj tribalističkoj, urođeničkoj, divljačkoj krvi. I ja ne bih ni riječi prigovorio kad bi taj nagon uprli u otpor kako to nastoje Maje (zapatisti), Kurdi i Palestinci, ali umjesto toga, kao i mnogi domoroci, odabiru strane u bjelačkim sukobima, opredjeljuju se za Imperij, kupujući sebi prestiž, a ostatku Hrvatske – oguljenim OPGovcima, prekarnim radnicima, fizičkim radnicima, radnicima na minimalcu, beskućnicima, siromašnoj djeci, studentima i umirovljenicima – opet kmetstvo i plaćeništvo i opet „ponos“ što smo kmetovi i plaćenici blistavog Zapada i njegovih banova.
Tko se odbija u to uklopiti je automatski: komunjara, Srbin, peder – i crnokošuljaši dolaze po njihove skalpove. Hrvati su pravi Indijanci. Kao takvi i nestaju, ali moja krv im vrišti: „Otpor! Otpor! Otpor!“.
Socijalizam kroz barbarizam
„Zadnji put – dođi sebi, stari svijete!
Na bratski pir rada i mira,
Na pir svijetli i bratski zove te –
Zadnji put – barbarska lira!“
Aleksandar Blok
Prijašnji proleterski pokreti su poraženi i konzervativci su zacementirali svoju vlast. Industrijalizacija je izmakla kontroli i otuđenje koje je izazvala uspješno je pocijepala radni narod na međusobne zamjerke i cinično snalaženje. Oni kojima krivac nije sama civilizacija i njeni privilegirani rukovodioci zbijaju redove i upiru prste u manjine i istinozborce, spremajući sutradan uperiti bajunete. Oni koji strahuju suočit se sa stvarnošću dalje od svog komfora u ime reda i humanosti žele pomiriti izrabljivača i izrabljene, a potisnuto znajući da je to nemoguće, drže se udobnosti svojih pozicija, živeći od retorike i države.
Ove je riječi jednako lako primijeniti na sadašnjost kao i na prva desetljeća prošlog stoljeća. Veliki dijelovi radnog naroda i najsiromašnijih slojeva stanovništva, a i iskreno zabrinute lijevo-liberalne i ljevičarske grupacije, ukopavaju svoje pete nervozno iščekujući novi imperijalistički rat kao i neizbježni fašistički nasrtaj, najgori simptom smrdljivog raspada kapitalističke lešine čiji smrad artikuliramo ovakvim pamfletima i analizama.
Velikanka radničkog pokreta, Rosa Luxemburg, u svom „Junijskom pamfletu“ iz 1915., napisanog u zatvoru, analizirala je impotentnu birokratizaciju Njemačke socijaldemokratske stranke, poentirajući da svaka politika koja bi kapitalističkim rješenjima rješavala probleme kapitalizma nužno vodi u podilaženje njegovim najradikalnijim i najnasilnijim posljedicama, što je u vrijeme njenog pisanja bio Prvi svjetski rat kojeg su socijaldemokrati podržali. Nakon rata, protofašistički oružani pokret krajnje desnih veterana zvan Freikorps potpisao je Rosi Luxemburg smrtnu presudu.
Njena tragedija naročito se zrcalila u proročanskom izboru iz „Junijskog pamfleta“ – socijalizam ili barbarizam. Pod barbarizmom se dakako mislilo na razaračke sposobnosti industrijskog rata, ali se i lako moglo tumačiti kao fašističko nasilje, prvo autonomno, zatim institucionalizirano. Ali otprilike u isto vrijeme na njemačkoj intelektualnoj sceni razvilo se drugačije tumačenje pojma barbara.
Njemačko-židovski filozof Walter Benjamin smatrao je da je materijalno siromaštvo radničke klase dovelo do duhovnog bogatstva umjetnika i intelektualaca koji su, uglavljeni između kičaste kulture buržoazije i oskudne kulture proletarijata, stvorili pravo bogatstvo ideja, teorija i umjetnina. Njihov je problem što su nastale u uvjetima gdje njihovo reproduciranje ovisi o formi robe, tj. može se nastaviti i širiti samo u sklopu odnosa koje kapitalizam dozvoljava. Ukoliko želite napisati i distribuirati knjigu ili snimiti film o izrabljivanju radnika, morate se pokoriti mehanizmima izrabljivača.
Siromaštvo iskustva u modernosti vodi u bogatstvo ideja. Prema Benjaminu, onaj koji to siromaštvo priznaje i djeluje unutar njega je novi barbarin. Njegova poanta je zavodljivo jednostavna: bogatstvo ideja u kontekstu materijalnog siromaštva je beznačajno. Ono što nam je potrebno je plumpes Denken, sirovo mišljenje, jer je njegova jedina funkcija voditi teoriju praksi. Bogatstvo marksističke ili anarhističke misli je prema tome teško prevodivo u oskudno iskustvo nekog tko je zbog nadničarstva doživio samo opstanak, ili zbog bogatstva doživio samo komfor.
No dok se bogataš drži komfora kao pijan plota, barbarin pretvara opstanak u ustanak, te ustanak u pobjedu. Barbarizam proletera se zove socijalizam, a barbarizam civilizacije se zove fašizam.
Talijanski redatelj, pisac i borbeni komunist, Pier Paolo Pasolini bio je veliki tragač za tim arhaičnim iskustvom sirovog mišljenja, pokušavajući u svojim romanima, pjesmama i filmovima uhvatiti taj zanos prema svijetu kojeg su doživljavali seljaci i njihova proleterska djeca, u njegovim očima tad još neiskvareni kapitalističkom modernošću. Divlji mladići rimskih predgrađa i napaljeni seljaci iz nekog drugog doba su stalna postava njegovih filmova.
Intervjuer Oswald Stack ovako sažima njegovo nastojanje:
„On sve više naglašava potrebu vraćanja epske i mitološke dimenzije životu, osjećaja strahopoštovanja i poštovanja prema svijetu: osjećaja koji, vjeruje, seljaštvo još uvijek održava, iako je buržoazija učinila sve što je u njenoj moći da ga uništi.“
Kroz intervjue Pasolini govori:
„Moju mržnju prema buržoaziji ne može se dokumentirati niti raspraviti. Samo postoji i to je to. Ali to nije moralistička osuda; totalna je i neumoljiva, ali je utemeljena na strasti, ne na moralizmu.“
(Stack, „Pasolini o Pasoliniju“)
Kao eklektični komunist, otvoreni homoseksualac i neformalni katolik, Pasolini je izazvao kontroverze i na ljevici, koja ga se odrekla, i na desnici koja ga je cenzurirala te, navodno, brutalno izmrcvarila i ubila. Pouka njegovog djela je prepoznati u sebi da mi koji trubimo o radničkim pravima i socijalizmu nismo u svojoj srži došli do ovih stajališta nakon pomnog istraživanja i odabira hipoteze, nego zbog subjektivnog emotivnog ili vrijednosnog naboja koji nas svrstava na stranu potlačenih. To samo po sebi ne mora puno značiti, jer su pametniji i aktivniji ljudi od nas tim nabojem sebi dali za pravo upravljati radničkim sudbinama ostavivši ostavštinu neuspjeha i novog tlačenja (Lenjin i Trocki padaju napamet).
Poput Pasolinija, i na nama je da uvidimo kako borba za potlačene i izgradnja novog svijeta s njima (kojeg provizorno zovem socijalizam) nije automatski proizvod znanstvenih opažanja i političkih projekata, što su tekovine buržujske civilizacije. Kako je istaknuo ruski filozof Nikolaj Berdjaev, buržujstvo nije samo socijalna nego i duhovna kategorija kojoj nisu umakli ni veliki socijalisti, zarobljeni u okvir razmišljanja koji se htio riješiti buržujstva tako da proletarijat pretvori u velikog kolektivnog buržuja.
Buržuj je, prema Berdjaevu, pojedinac, ali ne osoba, dio je mrtvog svijeta Stroja, a ne svijeta živih međuodnosa. Njegov pogled na svijet je zarobljen onim što je vidljivo i opipljivo, stoga je njegov karakter pasivan i mediokritetski te zna samo kriviti druge za svoje i društvene nedaće. Koliko je u povijesti (a to je naročito jasno Balkancima i Slavenima) revolucionara postalo duhovnim buržujima preko noći čim bi namirisali vlast ili zaželjeli bogatstvo čim su okusili prvi neuspjeh, baš zato što nisu uspjeli misliti dalje od modernosti, od zatvorenosti u njihove analize, sekte i projekte.
Nužan je novi pogled, a taj je pogled zapravo jako star. Mi smo sirotinja u iskustvu i idejama. Mi ne nosimo nikakvu tradiciju osim onih arhaičnih, nagonskih veza s ljudima, okolišem i prošlim iskustvima. Mi nemamo rješenja jer nam se ona još nisu ukazala u proročkoj ekstazi. Mi se ne želimo bogatiti niti pokoriti Carstvu prebacujući krivnju za svoje probleme na žrtvene janjce. Mi nismo stoici i sveci savršenih karaktera i moralnih principa, u nama je i kukavičluk i junaštvo, i ljubav i mržnja, i mudrost i neopisiva glupost.
Kucajući na vrata civilizacije s maškilima i crvenim zastavama, mi moramo biti barbari koji ne žele nastaviti vladavinu Carstva misleći da ono nosi obećanje utopije. Mi nismo došli preuzeti Carstvo, došli smo ga srušiti.
Još jedan kontroverzni talijanski komunist, Amadeo Bordiga, dobit će riječ u mom peanu barbarstvu:
„Kad revolucionarni pokret radničke klase bude u stanju ponovno steći snagu i vodstvo, (…) tada će to biti barbarske sile, koje neće prezirati zrele plodove moderne industrijske moći, već će ih istrgnuti iz čeljusti eksploatatora i usput im razbiti zube. Neka stoga sa socijalizmom dođe novo i plodonosno barbarstvo, poput onog koje je sišlo s Alpa i obnovilo Europu, koje nije uništilo, već uzdiglo stoljeća znanja i umjetnosti zatočenih u tamnici strašnih carstava.“
(Bordiga, „Avanti barbari“)
Za nas u Hrvatskoj nema nestašice sjećanja koje bi nas zbližilo s potlačenim narodima diljem svijeta, ništa u našoj krvi ne odgovara temperamentu i vrijednostima srednjoeuropske gospode. Mi smo provalili na Balkan vođeni ljutom glađu, pa zajedno s Ilirima i Romanima koje smo tu zatekli sagradili svijet koji je zubima i noktima odbijao gramzive prste osvajača i s Istoka i sa Zapada. Mi smo nosioci seljačkih i graničarskih buna, hajdučija i gusarenja, tvorničarskih štrajkova i gerilskih ratova koje su na svoj primitivni način govorile raznorodnim tlačiteljima: „I mi smo ljudi!“.
Vrijeme je da sa sebe speremo svaku propagandu koja nam brani da se u tom kliku pridružimo svim potlačenima na svijetu. Riječima našeg vrača Vladimira Nazora:
„Tulite od bola
Tulite od gnjeva
Nek se uz vas prospe
I zrnje i pljeva!
Odbijte draž prazni
Što tuđ vrt gnoji
Budimo barbari,
Al budimo svoji!“
Hajdučki zbjeg
Bila bi nepravda da se nisam osvrnuo na nacionalni element ove priče, naime; potrebu za postkolonijalnim tumačenjem hrvatskog iskustva (nipošto izdvojenog od balkanskog i slavenskog) o kojoj se ne priča ni na ljevici. Ali bila bi još veća nepravda da to osvrtanje na naš svijet i našu partikularnost bude zaključak. Bogatstvo Drugosti ne smije biti žrtvovano potrebama ujedinjenja, kao što potreba ujedinjenja ne smije biti žrtvovana zaljubljenošću u Drugost.
Naricaljka Hrvata prognanika iz Bosne i Srbina prognanika iz Hrvatske ista je pjesma, i ona je samo jeka jedne moćnije naricaljke koja se sada pjeva u Gazi, slična onoj koju su 1830. pjevali prognani američki domoroci na Stazi suza. Do univerzalnosti ne dolazimo napuštanjem različitosti, nego zajedništvom razlika. Stoga se sjećam da moja krv pamti tursku tlaku, strah od komšija (i njihov strah od nas), gastarbajterstvo, izbjegličke kolone i naricaljku za izgubljenim. U svojoj krvi tražim ona zrnca koja dijele svi potlačeni na ovom planetu. Zbog toga mora postojati pluriverzum, svijet za mnoštvo svjetova.
Ali dok si razna plemena puštaju krv dok kolonizatori muzu bogatstvo njihovih zemalja, prvi put u povijesti vidimo na pomolu istrebljenje iz koje ni osvajač neće izaći kao pobjednik. Luditi i SF scenaristi osjećaju gorak okus imanja prava – tehnologija je ta koja nas je dovela do praga uništenja. Anketa iz 2022. provedena nad vodećim istraživačima za umjetnu inteligenciju pokazala je da većina njih smatra kako postoji 5-10% šanse da će UI uzrokovati izumiranje čovječanstva.
Čak i da ne razumijem koncept struje, da mi netko kaže da postoji 10% šanse da umrem ako stavim prst u utikač, ne bi mi palo napamet ni približiti se utikaču, a kamo li nastaviti prčkati po njemu. Kompanije i države koje razvijaju UI radije će povesti ljudski rasu u uništenje nego se odreći priče civilizacije, priče o povijesnom napretku i trijumfu nad neprijateljem, priče koja pokreće njihova nastojanja. Zbog svega toga, sad imamo novi horizont priče u kojoj se postavlja pitanje: hoće li čovječanstvo ostati urođenička vrsta na planetu Zemlji, ili će se ovog puta i kolonizatori i kolonizirani pokopat među dinosauruse? Hoće li cijelo čovječanstvo postati Indijanac?
Čak i da se nastavimo praviti kako će (*upozorenje na sarkazam) efikasne, demokratske i prosvijećene vlade razvijenog svijeta uspješno spriječiti opasne potencijale UI, budućnost civilizacije je ionako zapečaćena drugom dimenzijom njenog samouništavajućeg tehnološkog principa – utjecajem klimatskih promjena na svjetske populacije. Ako nekim čudom korporacije stave opći interes iznad profita, a vlade razborito organiziraju suradnju sa svojim glasačima i suparničkim vladama, surova stvarnost krije još jedan as u rukavu. Ulazimo u doba klimatskih ratova.
Sukobi oko dostupnosti vode, potaknuti izgradnjom brana i kontroliranjem rijeka, već se vode u Iraku, Egiptu i Meksiku. Neodrživost poljoprivrednih kultura u novim klimatskim uvjetima uzrokuje masovno iseljavanje iz područja srednje Afrike i Latinske Amerike. Zbog dizanja razine mora, mogućnost potapanja velikih obalnih gradova poput Miamija, Venecije i Jakarte stvara potencijal raseljavanja stotina milijuna stanovnika. I bez ljudske gluposti dobili smo recept za kataklizmu, a ako nas je povijest išta naučila, to je da je glupost nepresušni resurs. Ali dumeri i mizantropi, čiju pasivnost i cinizam hrani i brani zaklon civilizacije, uvijek zanemaruju dostupan, ali rijedak pa zato i dragocjen resurs – ljudski duh.
Indijanci još žive
Ako čovječanstvo mora trpjeti sudbu Indijanaca, neka nikad ne zaboravi da Indijanci još žive. Oni su među mnogim populacijama koje su već vidjele smak svijeta. Beduini, Amazig i felajin seljaci, stanovnici pustinja Sahare, Levanta i Arabije, sagradili su bogate kulture kroz tisućljeća života u postapokalitičkim pustinjama koje su do prije 6000 godina bile najzeleniji dio drevnog svijeta. Ljudi su mnogo puta preživjeli apokalipsu. Ne sumnjam da će ponovno, ako moraju.
Da sam sebe podsjetim na to, u svom stanu držim sliku Uroša Predića, „Hercegovački bjegunci“ koja prikazuje zbjeg naroda pred turskim zulumom nakon ustanka 1878. (u kojem su se zajedno borili i katolici i pravoslavci). Slika ne prikazuje romantične Indijance, plemenite divljake i muževne ratnike. Prikazuje surov krški teren, uplakane djevojčice kraj iznemoglog starca, borca bez ruke, sjetne majke i posljednji osvrt na napušten zavičaj. To je vrsta kolone koje se generacija naših roditelja nagledala u prijašnjim ratovima. Pogled u povijest odaje da su se takve kolone kroz stoljeća javljale bar jedanput u svakoj generaciji. Narod ih se nahodao. Pa je ipak opstao.
Ako je naša generacija toliko naprednija i mudrija, kako voli misliti, ili pak tako prokleta i napaćena kao nikad, kako se voli opravdavati, mora spoznati da nema tog šefa, stranke i bijega koji će ju poštedjeti hoda u toj koloni (dapače, poslat će ju u nju). Ali umjesto da hoda u divljinu kao bjegunac, zašto ne bi hodala kao borac? Kako kaže „Smrt Smail age Čengića“: „Oro gnijezdo vrh timora vije / Jer slobode u ravnici nije“. Naravno da ne mislim doslovno (mada me ne bi iznenadilo i da bude doslovnih slučajeva). Hajdučki zbjeg u goru označava svaki džep otpora o kojem govori Subcomandante Marcos, svaki prostor u kojem čovjek odbija biti dio koljačkog, izrabljivačkog, razaračkog sustava, a to može biti svačiji skromni doprinos kritici, uzajamnoj pomoći i organizaciji radništva, ukoliko je iskren i zdušan.
Ali te fukoovske heterotopije (prostori Drugosti u sustavu) neće opstati niti se uspješno omasoviti ako nastave pričati priče o izdvajanju od zajednice, o kozmopolitizmu prosvijećenih umjetnika i intelektualaca, o produžetku narativa o individualcu koji nije dio ijednog svijeta. Oni zaboravljaju da je borba naroda starija od teorija koje su čitali i proizvoda na kojima su graditi svoj identitet. Također zaboravljaju da narod nije uski krug njegovih poznanika koje sutra može bez posljedica ostaviti i naći novi. Da bi čovjek riješio što na materijalnoj razini Marx zove otuđenošću, a na duhovnoj što Simone Weil zove iskorijenjenošću, svijet u njihovim očima mora postati tako velik, da se oni osjete strašno malenima. U tome je dijalektika univerzalizma (gledanje širine svijeta) i partikularizma (pripadanja svojem svijetu).
Razotuđenje i ukorijenjenost nije nikakvo uklapanje u nacionalni, ideološki ili partijski mehanizam. Nacionalna država je surogat zajednica koja mijenja privrženost narodu apstraktnom kategorijom i narativom. U osnovi, razlika nacionalizma i globalizma je samo u razini. Globalizam želi postići na razini planeta što nacionalizam postiže unutar državnih granica – uniformiranje i kontrola na temelju apstraktnog zajedništva, bilo da je ta apstrakcija nacionalni narativ koji ne odgovara iskustvu naroda ili univerzalistički humanizam prema kojem su svi ljudi na svijetu u osnovi Europljani (*samo kad bi se malo civilizirali).
Uvjet revolucionarne promjene ostvarene mimo države, blokova i kapitalističkih odnosa je izgradnja novih odnosa na temelju novog narativa, onog koji pripovijeda svijet u kojem ljudi doista žele živjeti. No takav narativ moguće je ispripovijedati samo uz ljude i za ljude. Ti ljudi su upravo oni koji u postojećem svijetu ne žele živjeti, naime oni čija je nesreća uvjet sreće nekolicine, a to su radnici i sirotinja. Njihova zbunjenost, izgubljenost i nevoljnost raspršit će se samo ako se među njima javi vrsta odnosa na kojeg nisu navikli – odnos prema njima kao ljudima, kao braći i sestrama, drugovima i drugaricama, a ne kao brojkama kapitalistu, glasačima socijaldemokratu ili krivovjernicima marksistu ili anarhistu.
Samo po takvim odnosima je moguće stvoriti uvjete revolucionarnog poleta koji će na rubovima svjetova u lice mržnje i katastrofe moći utvrditi: „Ljudi su urođenici na ovom planetu!“.
Značenje urođeništva
„Čovjek kapitalizma - najprogresivnijeg načina proizvodnje nije bio ultimativni čovjek ljudske povijesti do danas. Irokeški 'lovac crvene kože' bio je, na neki način, bitnije ljudskiji i oslobođeniji od činovnika u gradu i u tom smislu bliži čovjeku socijalističke budućnosti.“
Teodor Shanin, „Late Marx and the Russian road“
Ukratko ću opisati pretpostavke o čovjeku i svijetu koje obilježavaju buržujsku epohu. Prva pretpostavka je izdvajanje čovjeka od prirode. Zbog izdvajanja pojedinaca koje je stvorilo viši vladajući sloj društva (u ranim fazama civilizacije, feudalizmu i kapitalizmu), ideja uzajamnosti u plemenu zamijenila je ideja služenja u hijerarhiji, stoga ni prirodu se više nije moglo gledati u okvirima uzajamnih odnosa, samo u okvirima iskorištavanja resursa.
Ta je ideja bila zastupljena u feudalnom kršćanstvu te u prijelazu u kapitalizam služila kao ideološka pretpostavka druge vrste izdvajanja – izdvajanja jedne kulture nad drugom. Španjolci i Portugalci, štovatelji boga koji nije bio u prirodi, bili su izdvojeni od „primitivnih“ štovatelja prirode. U španjolskoj kolonijalnoj ideologiji, bog koji je bio iznad prirode obdario je svoje vjernike razumom i dušom, stoga svi koji nisu bili dio njegove kulture (koju ne treba izjednačavati s vjerom) bili su s prirodom ispod kršćana Europljana.
Uspjeh španjolsko-portugalske kolonizacije Amerika postavio je primjer velesilama poput Engleske i Francuske čije je bogatstvo, uvjetovano kolonijalnim projektima, stvorilo sloj trgovaca, bankara i obrtnika koji su pokazali da je novac učinkovitije sredstvo upravljanja i razvoja nego aristokratska pompa. Ideja individualca s urođenim, univerzalnim i apstraktnim pravima mogla je nastati samo kroz ekonomsku neovisnost individualca na novom obliku tržišta. Engleska i francuska revolucija rodile su treće izdvajanje: čovjeka od prošlosti, tj. ideju progresa, u kojoj su potencirana sva druga izdvajanja.
Ideja prirodnih znanosti prirodu je morala svesti na niz mehaničkih zakonitosti kako bi se njome ovladalo i nju iskoristilo. Ideja liberalne države morala je čovječanstvo podijeliti na izolirane pojedince kojima nepristrani univerzalni arbitar – zakon – garantira prava i sigurnost, budući da ih nisu mogli garantirati sami zbog kompeticije među njima. Ideja povijesnog napretka morala je podijeliti svijet na civilizirane i primitivne narode da bi opravdala neljudski nasilne i cinične pothvate imperijalista, nosioce tog napretka.
Marx i Engels, prvi nosioci samosvijesti buržujske epohe, iznašli su nijansiran i kompleksan opus otvoren tumačenjima, ali tumačenja autoritarnih socijalističkih projekata u Istočnoj Europi, Kini i južnoj Aziji pokazala su da je ostavština marksizma ostala zarobljena u buržujskim pretpostavkama. Budući da su socijalistički pokreti u Europi i Sjevernoj Americi bili poraženi, marksističko-lenjinistički projekti na svjetskoj periferiji do kraja Hladnog rata pokazali su da je barjak Marxa, Engelsa i Lenjina bio korišten kao pokriće modernizacije predmodernih društava, učinivši ostatak svijeta sličnijim Europi kroz strukture industrijskog nadničarstva, nacionalne države i materijalističkog svjetonazora. Te je strukture globalni kapitalizam lako preuzeo i transformirao u svoj produžetak.
Horori kolonizacije, eksploatacije i ratova nastavljaju se sve do današnjice, osnaženi naprednijim tehnološkim sredstvima ubijanja, kontrole i obmane. Ali arhaičan predkapitalistički svijet nije tako lako nestao. Stalno se javljao na iracionalnim linijama rasjeda u kulturi; preporodio je drevne mitove u fikciji, bio je komodificiran u nostalgiji i romanticizmu romantičara, bitnika i hipija, stvorio je klišeizirane predodžbe samog sebe da zagolica maštu iskorijenjene, duhovno i kulturalno prazne mladeži, pustio je glas u fašističkim pozivima na nagon, pankerskim ispaljivanjem energije, potragama za ekstazom u plesu, glazbi i drogama. Kad civiliziran čovjek odlazi na periferiju ratovati za svoje carstvo, vrlo brzo otkriva da sam najbolje oprimjeruje ono što naziva barbarstvom, divljaštvom ili primitivizmom.
Moderan čovjek je na kraju u četvrtoj izdvojenosti; izdvojen je sam od sebe. Nije točno reći da je podijeljen na svoj divljački i civiliziran dio. Civiliziran dio u njemu ne postoji, ne zato što je duboko u sebi životinja, nego zato što taj duboki dio sebe ne može prihvatiti kao dio ljudskosti i upregnuti ga u više ciljeve, pa ga tumači kao zlo. Civilizacija stoga nije nešto u čovjeku, ona je Drugo poput prirode, ali ne kao priroda prevrtljiva nego posve neprijateljska, nesposobna za kompromis, ravnotežu i suradnju.
Čovjekova identifikacija s civilizacijom odvest će ga do konačnog izdvajanja od čovječanstva, ne kao društva nego kao vrste. Transhumanizam je već uzeo maha u centrima digitalne industrijalizacije, stoga je samo pitanje vremena kad će jedan dio čovječanstva prestati se smatrati ljudima, a ostatak će biti u istom položaju kao Indijanac koji je prvi put susreo Španjolca na svojoj obali. Tad će taj ostatak doista morati odgovoriti na pitanje: kome pripada svijet, ili korektnije – tko pripada svijetu? Ja ću odmah sad reći da ako je odgovor ljudi, onda ti ljudi moraju postati ponovno urođenici.
Medijski kolektiv Uncivilized krasno je sročio povezanost američkog domorodačkog i palestinskog iskustva, dajući ovu definiciju urođeništva:
„Urođeništvo ne znači samo živjeti na zemlji vjekovima. Da je tako, naseljenici bi isto postali urođenici, i oni silom protjerani bi također prestali biti urođeni. Biti urođenik znači biti dio Zemlje, njenog ekosustava, brige za njega i održavanja. To je odgovornost i veza i naslijeđeno znanje koje se ne može steći u jednom životu.“
(Uncivilized, How to erase a people)
U vremenu kad Palestinci ponavljaju neposredno iskustvo američkih Indijanaca, pitanje urođeništva je ponovno otvoreno u raspravama. Europljani i Sjeverni Amerikanci ne mogu se više praviti da se svijet dijeli na „njih“ koji su univerzalni subjekti i „nas“ koji smo objekti njihovih želja, bile one dobre ili loše. Ne mogu se više praviti da svijet pripada njima, kad oni kao i svi pripadaju svom zasebnom svijetu. Zbog njihovih ideja, do kojih su mogli doći samo po iskustvu kolonijalne kontrole nad ostatkom svijeta, većina naroda zaboravili su živjeti na svijetu kao da mu pripadaju, kao urođenici kojima je svijet stavljen na skrb. Budući da smo zaboravili živjeti u skladu sa svijetom, ili bolje rečeno stvoriti svijet u kojem je moguć skladan život, svijet kojeg smo stvorili nužno mora nestati. Zagađenje, ratovi, klima i epidemija mentalnih bolesti nužna je posljedica našeg zaborava. Vrijeme je da se sjetimo.
Pjesma prošlosti o budućnosti
Kad je završio sprovod, nabrojao sam oko tristo ljudi koji su se skupili otpratiti staru ženu koja nije postigla ništa što bi civilizacija smatrala slavnim i velikim djelom. Živjela je u selu odgajajući šestero djece, u ratu je gledala kako selo gori i sav njen narod prelazi Savu da se nikad ne vrati. Umrla je okružena unučadi i praunučadi. Nema salda, diploma ili trofeja koji su mogli demonstrirati njenu veličinu. Pa ipak, tristo ljudi došlo je iz Zagreba i iz dijelova Slavonije i Bosne odati joj počast, s obje strane obitelji.
Vjerojatno je to imalo veze s jednostavnošću i nepatvorenošću njenog odnosa prema životu; nikog nije mrzila, mnoge je voljela i sve je muke doživljavala s lakoćom koja je mojoj generaciji misterija.
Njen svijet je iščezao, istina, ali strast za životom koji ga je stvorio teče i dalje kroz mene. Zbog te strasti nalazim snagu da se oduprem ambicijama u sklopu ovog trulog sustava ili pak beznađu u slutnjama njegovog kolapsa, te odaberem suosjećanje prema svima koje trpe muke od njega. Zbog toga se ne bih odrekao svijeta kojeg nastanjujem, kojeg uvjetno i naizmjenično zovem Hrvatska, i makar nisam doživio sudbinu šljakera, većina mojih rođaka i prijatelja jest, stoga osjećam kao da nosim dio njihovog patosa u sebi, što mi daje vjetar u leđa pri svakom pokušaju da izreknem istinu o izrabljivanju i sanjanom oslobođenju.
Iako je Bosna bolesno bogata pjesmama kojima mogu zaključiti ova razmatranja, nadam se da mi moji neće zamjeriti što ću ipak odabrati jednu iz Dalmatinske zagore, kraja kojeg sam iznimno zavolio radeći i putujući po njemu. Kao i Bosna, ona je jednom bila zajednički svijet različitih naroda koji su se zakrvili, ali nakon klanja i raseljavanja, rijeke i planine su ostale u svojoj šutnji.
Ovu je pjesmu napisao Milan Bradaš, Srbin iz Kninske krajine, u čast svom prijatelju Hrvatu koji mu je na kraju rata rekao: „Glumac prijatelju stari, nas nije vezalo obično prijateljstvo, vezali su nas Krka i kamen, i ko' sam ja na ušću ako nemam tebe na izvoru“.
Pjesma je prikaz odnosa prema ljudima i prirodi koji je obilježio naše hrvatsko urođeništvo prije nacionalističke hajke i kapitalističkog pustošenja. Neka njen duh prođe pouke traume povijesnog iskustva i ponovno živne na barikadama radničke borbe za slobodu Hrvatske, Balkana i čovječanstva.
„(…) Čovjek se smije i kamen s njime. I ko bi mogao rastrgati vezanost čovjeka s kamenom i kamena čovjekom.
I korijen im je isti i vene su im jedne i moja krv teče žilama kamena koji nikad ne umire.
U ovom romantičnom i svetom kutku, najljepšem kutku u sjevernoj Dalmaciji, gdje sve živo traži svoj obrok, svoju žrtvu i vlastito skrovište.
Snažna i nedirnuta priroda sjedinjuje ljude u jednu obitelj, opijenu mirisom trava što se spušta iz krša.
Snaga rijeka i vječno nadvite klisure sa kninskom tvrđavom tvore jedinstven sklad.
I čovjek i ptica, (…) vole svoju nemoć u moćima ljepote.
Srca rijeka, Radljevca, Butižnice, Marčinkovca, Orašnice, Krčica, Krke, Kosovčice kuca istim ritmom, zato i ja tekući krvotokom zemlje moje svoje srce poklanjam čvrstini kamena i bistrini svih naših rijeka.“
Milan Bradaš
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Foto: Pexels
Preporučite članak: