Veliki sam ljubitelj Fallouta, ima već preko deset godina (riječ je o postapokaliptičnim akcijskim videoigrama s RPG elementima, izvorno RPG igre iz 90-ih). Sve je započelo s Fallout 3 i Fallout: New Vegas. Deset godina poslije, Fallout je mega uspješna – i multimedijalna – franšiza.
Amazonova adaptacija Fallouta u istoimenu seriju na Amazon Primeu od osam epizoda lansirala je ovu franšizu u još veći nivo popularnosti. Bez da ulazimo preduboko u nerdy konzumerizam, ono što je zapravo zanimljivo je kulturni značaj ove franšize, inače cijenjen po svojoj satiri i oštroj-na-jeziku političkoj kritici; uloga koja je koliko namjerna, toliko i protumačena, a sada ponovno neizbježna zbog još veće razine popularnosti s kojom se Fallout nosi.
Fallout serija tako je, prilično nedvosmisleno poslala poruku u finalu sezone – kapitalisti su krivi za kraj svijeta. Falloutov nuklearni armagedon (i kapitalističko profitiranje na njemu) prilično lako se može usporediti s našim – klimatskim armagedonom. U seriji „komunisti“ su ti koji su zapravo glas razuma da nešto ozbiljno ne valja. Kapitalisti primjerice sabotiraju mirovne pregovore.
Ironija svega je kako i zašto ovo izdaje Amazon? Pa, u kapitalizmu postoji tržište za sve, uključujući i za mržnju kapitalizma. A komodifikacijom anti-kapitalizma taj „bunt“ postaje samo dio sistema i tržišta. Veoma kapitalistički realistično; kontrakultura i pobuna ne postoje. Uvjerenje postaje relikvija, pa estetika.
U ponovnom čitanju Kapitalističkog realizma Marka Fischera, sjetio sam se upravo Fallouta, mada u svojoj knjizi spominje Children of Man, također (post)apokaliptičnu priču – u ovoj se djeca iz nepoznatog razloga prestaju rađati i čovječanstvo izumire - a iz nje izvlači zanimljiv zaključak: „[...] pitanje koje film postavlja je: koliko dugo kultura može opstati bez novog? Što se događa ako mladi više nisu sposobni stvarati iznenađanja?“ – Mark Fischer, Kapitalistički realizam – postoji li alternativa (2009.)
Ono gdje kulturnu, i idejnu, stagnaciju – potpunu predaju pred dominantnom kapitalističkom ideologijom - Fallout što namjerno ili nenamjerno najbolje prikazuje je upravo u svojoj estetici koja i je relikvija izvornog značenja: SAD u sredini 20-og stoljeća, specifično nuklearnu obitelj i srednja klasa. Uz to i hladnoratovsku paranoju i nuklearnu proliferaciju. Američki san bijelih ograda, patrijarhalne obitelji s jednim radnikom, roštilja sa susjedima, i suburbanog života nikada ne prestaje u svijetu Fallouta. I to se vidi u svemu – u načinu odijevanja, arhitekturi, dizajnu automobila, dizajnu aparata za kavu – sve je obojeno kistom retro futurizma: budućnosti zamišljene u prošlosti.
Rezultat? Budućnost je došla, ali izgleda staro, već viđena. Tehnološki napredak prelazi granice u magiju, no kultura ostaje zamrznuta slika. Falloutu kao mediju, ovo je šarm. Kao priči, ovo je tragično. Falloutov svijet je nešto što ne može postojati čak niti u zakonima vlastitog zamišljenog svemira, pošto na kraju rezultira apokalipsom u godini 2077. Američki san je deluzija i satira sebe samog.
A najgore od svega? Ne samo da je ovaj svijet fašistički nego i – dosadan. Ne da je Fallout dosadan, već bi taj fiktivan svijet bio dosadan ljudima koji žive u njemu (vjerojatno nesvjesno), pošto u Falloutu hladni rat traje preko sto godina, a kultura stagnira u McCarthyjevskoj paranoji ranih 50-ih tokom cijelih tih sto plus godina. Je li na kraju apokalipsa onda čin milosti koja napokon dovodi šansu da se dogodi nešto novo? Fallout: New Vegas, izgleda misli tako; s centralnom poukom: „Pusti, kreni ispočetka“.
„Nekada su distopijski filmovi i romani bili vježbe u takvim činovima mašte – katastrofe koje su prikazivali djelovale su kao narativni povod za pojavu drugačijih načina života [drugačijih od kapitalizma]“, kako piše Fischer
Što Fallout želi reći?
No prije nego što se išta pokuša isčitati iz Fallouta, treba ponovno istaknuti da je riječ o apsolutno glomaznom intelektualnom vlasništvu: adaptacija u seriju na Amazonu postala je druga najpopularnija serija u povijesti platforme, druga sezona serije koja je završila snimanje dobila je preko sto milijuna dolara poticaja od države Kalifornije. Najavljena je i treća sezona, a šuška se o čak šest sezona serije sveukupno. Fallout će ostati u zeitgeistu dugo, prema prognozama. Trenutni izdavač i vlasnik franšize je Bethesda, odnosno ZeniMax, među najvećim izdavačima videoigara u svijetu.
Potpuno ironično začetak ove franšize nalazi se u sada propalom studiju Interplay (prava na franšizu nakon spletkarenja pripala su na kraju Bethesdi), jedan od izvornih autora Fallouta 2 iz '98., Chris Avellone, i javno je izjavio "kritika kapitalizma nije nam bila namjera": no, fanovi originala kritiziraju Bethesdu da je "razvodnjavanjem franšize široj publici sve izgubilo svoj čar".
Fallout sam po sebi, čisto kroz činjenicu svojeg postojanja i to bez ikakvog promatranja njegovog sadržaja, je malen apsurd kapitalizma. Što Fallout želi reći kada mu se pusti da govori kroz medij videoigre? Na svakom koraku je satira kapitalizma: prvo i vrlo očito kulturne zaleđenosti, pa vojne industrije, nacionalizma, imperijalizma, američke vlade, zavjere elita, korporacija koje privatiziraju gradnju atomskih skloništa, divljih znanstvenika koji služe interesima spomenutih umjesto interesima čovječanstva - tehnologija se probija u post-oskudicu ali Treći svjetski rat u ovom svijetu izbija radi - nafte.
No Fallout se često predstavlja kao satira "ljudske prirode" (što lukavo istoimena serija i Fallout: New Vegas nadilaze) Na kraju u franšizi s toliko pogođenom niti ovakvo tumačenje koje se svodi na apstraktnu esenciju čovjeka zvuči više kao kukavičluk i povlačenje nego prvotno odsustvo kritike kapitalizma.
Općenito, samokritika na ovakvim visokim razinama nije izoliran slučaj: na primjer u HBO seriji The Last of Us (zanimljivo, također adaptacija u seriju iz videoigre, također postapokalipsa) u jednoj sceni, protagonist Joel (Pedro Pascal), nakon dugog i opasnog puta, susreće se sa svojim bratom Tommyjem u sigurnom naselju, koji naspram ostatka serije izgleda kao mala utopija. Tommyjeva žena, usputno tokom susreta dva brata komentira: "ovo je komuna, mi smo komunisti". Što je očito vrlo važna informacija za znati u kapitalističkom proizvodu?
Međutim, u “objektivnoj” kritici serije Fallout, važno je za napomenuti da ova antikapitalistička nit zapravo nije naknado dodana, (kao u The Last of Us adaptaciji jer se u izvornoj videoigri nigdje ne spominje riječ "komunizam") već itekako izvorno prisutna, u adaptacija čak i naglašena s dobrom dozom ukusa. Gledano na seriju Fallout na Amazonu čisto kao umjetničko djelo, ona je vjeran prikaz svih prisutnih tema franšize, s itekako genijalnom izvedbom.
Kraj svijeta ili kraj kapitalizma?
Mark Fisher vrlo precizno artikulira da se kapitalizam nipošto ne mora predstavljati kao dobar kako bi se održao - samo kao jedini mogući sistem, ili najmanje loš mogući. Ako alternativa ne postoji, ostaje vječna kritika, satira, otpor: no sve bez cilja. Kapitalistički realizam upravo znači spoznaja da je cijeli sistem neodrživ, ali i nezamjenjiv. Rezignacija i "najradikalnijih protivnika kapitalizma" nalazi se u toj pretpostavci apsolutne nadmoći statusa quo.
Slavoj Žižek je taj fatalistički fenomen najbolje opisao izjavom: "lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma" - a Falloutova apokalipsa ide korak naprijed: "kapitalizam će nadživjeti kraj svijeta". U Falloutovoj apokalipsi, nakon dvjestotinjak godina, civilizacija se vraća na relativnu razinu pred-apokalipse: dolazi do regionalnih kapitalističkih sila, novih imperijalističkih ratova.
"Rat se nikad ne mijenja", kažu Fallout videoigre, svaljujući opet odgovornost na "ljudsku prirodu". Mada, naravno, sve mora biti pojednostavljeno jer je ipak riječ o videoigrama s primarnom svrhom zabave, a ne o Marksovom skraćenom životnom djelu (na žalost), konotacija koja se ostavlja je da je američki kapitalizam, koliko god "zao" bio, ipak Prometejsko svjetlo, koji jednom kada je ugašeno, baca ljudskost u "crni mrak" povijesti.
Možda je onda, u pjesničkoj slobodi, Falloutovu apokalipsu najbolje protumačiti zapravo, kao propalu revoluciju - kraj dominantnog sistema se dogodio, ali ne postoji alternativa koja ga (ideološki) može zamjeniti - neizbježno dolazi do povratka prethodnog sistema. Ali post-apokalipsa svejedno pršti od ideja "kako popraviti svijet". Međutim, nikako da nadiđe svoju mizeriju. Je li onda moguće da materijalni uvijeti - ovdje zapravo, sveopća destrukcija - oblikuju ljudsku svijest, a ne neki apstraktni i paranormalan "ljudski iskonski grijeh zlobe"?
Ulysses, lik iz Fallout: New Vegasa, slučajan proleterski heroj, daje nam vrhunski citat koji zaokružuje cijelu franšizu: "Rat se nikada ne mjenja, ljudi se mijenjaju, kroz puteve kojim hodaju" - jednim mahom odbijajući fatalističku "ljudsku esenciju", drugim dajući pouku da ljudi moraju napustiti relikvije koje ih konstantno navode na isti put - i stvoriti alternativu: novi svijet. Međutim ne daje to poruku prije nego što proputujemo doslovnim ruševinama starog svijeta.
„Kapitalizam je ono što ostaje kada uvjerenja propadnu na razini ritualne ili simboličke elaboracije te sve što ostaje je potrošač-promatrač, koji se vuče kroz ruševine i relikvije. Ipak, ovaj zaokret od uvjerenja k estetici, od angažmana ka gledateljstvu, smatra se jednom od vrlina kapitalističkog realizma“ – Mark Fischer, Kapitalistički realizam – postoji li alternativa (2009.)
Je li Fallout iskren?
Tragično, čak i briljantni pisci i glumci koji rade na seriji Fallout (napomenimo i da holivudski pisci u Americi i često štrajkaju), koja prividno ima subverzivnu prirodu nad izdavačem Amazonom, su itekako podloži ko-optaciji i neminovno postaju suptilni "saveznici sistema". Naravno, nije da je to "moralni propust" spomenutih - osobno smatram da je u trenutnom, kasnom kapitalizmu "nevidljiva ruka tržišta" posegla toliko daleko da je prilično potpuno apsorbirala i subverziju, kontrakulturu. Čak i apsolutno pogođena i savršena kritika sistema, itekako ima ulogu u očuvanju statusa quo, ako na kraju otpor pokazuje uzaludnim, ili ako otpor prodaje kao prosto fantaziju ili emotivnu katarzu: u oblicima serije ili videoigara.
Naravno serija Fallout prvenstveno služi kao reklama za videoigre. Možda je i ovaj tekst koji pišem dokaz uspješnosti Amazonovog marketinga. Serija Fallout je toliko kritički pogođena da ne može biti slučajna, opet toliko samosvjesna da se ne može svesti u potpunosti na prazno "namigivanje publici". Gledano u izolaciji, serija je briljantno umjetičko djelo - gledana u širem kontekstu, reklama, pa propagandni uradak Amazona, koji ako išta, ukazuje na Amazonovu ambiciju prelaska u "zeleni kapitalizam". Možda je i metaforički manifesto koji prikazuje raspad američkog carstva i uspostavu "tehno-feudalizma".
Kulminativna scena u seriji nalazi se u stereotipičnoj zavjeri kapitalista u impozantnoj sobi oslabljene rasvjete, gdje elite dogovaraju nastavak vladavine nakon apokalipse. U stvarnom svijetu, ExxonMobil i Shell, među najvećim zagađivačima u svijetu, imaju cijele manifeste na svojim web stranicama o "zelenoj tranziciji". U kontekstu klimatskih promjena, kataklizma je samo problem prilagodbe - ekonomska, ne egzistencijalna računica. Kapitalistički realizam nije "paranormalna atmosfera" kako bi Fisher dao naslutiti - ona je stvaran odraz vladajuće klase, koja dolazi iz stvarnog odbijanja da će ona ikada izgubiti svoj klasni položaj.
Komodifikacija bunta
Kapitaliste nije briga koliko je radnička masa vulgarna i proklinje cijeli sistem. Dapače, kapitalisti će ti spremno prodati srp i čekić, ali uz naljepljenu etiketu "sigurno za korištenje" (tj. "ne može oštetiti sistem"). Propaganda je suptilna i lukava u tom pogledu, nije otvoreno Orwelijanska, mada u sebi sadrži takvu česticu: kada vokabular radikala postaje dio hegemone kulture, je li i dalje taj vokabular radikalan? Kada vladajuća sila ne može spriječiti postojanje opozicije, težit će - kontroli narativa protiv sebe. Tako da, svaki sadržaj koji stvarno i prelazi ovaj horizont, i ne nudi samo vulgarnosti, nego i rješenja - neizbježno će naići na cenzuru.
Kada spominjem relikvije, želim reći da kapitalizam upravo nikada ne nudi ideje ni objašnjenja; samo emocije. Upravo ovo znači komodifikacija bunta: bunt i subkultura su samo simboličke geste iza kojih ništa ne stoji. Zaključak koji je već donesen, bez potrebe razmišljanja, i serviran na pladnju, spreman na zalogaj i zaborav, poput doručka od jučer kojeg se ni ne sjećamo.
Zadovoljstvo je u konsupciji; potpuna masturbacija, ne nešto iz čega će se roditi išta novog. Dovoljno je mrziti kapitalizam, zvati ga zlim bez da razumijemo kako ili zašto je tako - i doživjeti katarzu u proizvodu koji namiguje publici koji govori "da, u pravu ste, ovaj svijet stvarno je zao - i potom se ta publika vrati na svoja radna mjesta, a sistem nastavlja dalje u istom ritmu.
Na primjeru serije Fallout, "komunjare" su itekako pokazane da su u pravu - međutim na gubitničkoj su strani. Ne zaustavljaju apokalipsu. Na koncu, to je kako ovaj kapitalistički proizvod predstavlja svoju opoziciju.
Lekcija za ljevicu?
To što kapitalizam toliko izruguje sam sebe, nipošto ne pokazuje na pobjedu ljevice u "kulturnim ratovima" ili na "woke virus" u Hollywoodu - upravo suprotno, ukazuje na izrugivanje vladajuće klase na (percipiranu) idealističku impotenciju ljevice. Ako te gazi čizma, je li rješenje da ovaj odozgo kaže "ovo je baš tragikomično, žao mi je što te gazim"? Neka nas onda prestanu gaziti, ako je to toliko "moralno loše".
"Što slobodnije tržište, to slobodniji ljudi" glasi osnovna teza liberalizma. U tom pogledu, i kontradiktorno je da će kapitalizam cenzurirati samokritiku sistema: upravo znači da će se tržište okretati "kako vjetar puše". Međutim, upravo u ovome se nalazi jezgra samoučuvanja kapitalizma - ideja da se sistem može promjeniti potrošačkim navikama.
Kapitalizam fundametalno svaljuje "krivnju" na kupca: ovo je fenomen koji je sveprisutan u današnjici. Primjerice, da možemo pobjediti klimatske promjene ako kupujemo manje plastike - međutim plastika se i dalje proizvodi u ogromnim količinama. Također je fenomen prisutan u Hrvatskoj u pozovima na bojkot trgovina. Miješanje uzroka i posljedica, ovo je "potrošačka svijest". Ako sve ostaje na beskrajnom idealizmu, fanatiszmu, "moralnom đihadu protiv zla Kapitala"; događa se upravo ovo - Kapital te preduhitri, prodaje fantaziju protiv sebe samog.
Tržište se prilagodi, no sistem fundamentalno ostaje isti. Tako da, naspram "potrošačke svijesti", itekako, danas možda više no ikada prije u povijesti, treba naglasiti klasnu svijest. Interes ljevice je, danas, upravo pitanje “kako preživjeti ovaj crni mrak povijesti koji nas je zapao?” Poanta pobjede nad kapitalističkim realizmom nalazi se u tomu da alternativa stvarno postoji - ne samo da je ideal i deluzija.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Bethesda, Pexels
Preporučite članak: