Pitanje reforme ili revolucije, završnog cilja i pokreta, je u suštini, u drugom obliku, pitanje između sitno-buržujskog i proleterskog karaktera radničkog pokreta. - Rosa Luxemburg.
Socijalisti priklonjeni "revolucionarnom rješenju" kapitalizma slažu se u jednom - kapitalizam će se raspasati u "katastrofalnoj krizi" kojoj će on sam biti uzrok. U vremenu novih bura baruta koji mogu mirisati jedino na novi globalni rat, u vremenu kada klimatska kriza postaje klimatska sadašnjica, u vremenu sve šire deziluzije u sistem, kako god, teško je ova proročanstva koja se redom obistinjuju dočekati s oduševljenjem.
Ali još je gore dočekati ih u zabludama! Lako je htjeti učiniti nešto, bilo što, kada osjećaš da nešto ne valja. Ali što učiniti? Treba biti komunjara, naravno.
Utopija ili?
"Loše ideje vode do loše prakse, lošu praksu lako je istrijebiti topovima, ali loše ideje preživljavaju", pisao je Marx prije nego što se počeo izjašnjavati kao socijalist ili komunist, upravo ovim riječima osvrćući se na stanje tadašnjeg socijalizma. Postoji poznati meme koji se igra pitanjem "da je Marx danas živ, kakav komunist bi bio?" Mislim da bi nas kao prvo drug Marx sve po redu išamarao. O stanju hrvatske ljevice ne treba puno komentirati, dovoljan je briljantan citat: "iz prosvjeda u prosvjed dokazujemo da nismo prijetnja" koji je s Trnjanskih kresova prenio H-alter.
Prije nego što budem likvidiran zbog defetizma i optužen da sam ubačeni element, shvatimo da bi me, da nemam ovakav stav, drug Marx išamarao jer sam "idealist". Nulti korak svega je procjena terena. Ako je tu nula bodova, biti realan znači znati odakle krenuti - ništa reći protiv drugova koji već jesu krenuli na nemogućem terenu. Idealisti traže ideje, materijalisti traže promjene materijalnih odnosa. Nije dovoljno biti u pravu - treba biti u moći. Ono što se podrazumijeva je da se po liberalizmu uvijek mora pljuvati.
Povijest, nasilje i kapitalizam
Liberalan idealistički stav "da je sve moguće legalno i mirnim putem" lako je materijalno dokazati krivim kada se ispostavi da je policajcima legalno dopušteno batinati te pendrekom, ako zaključe da je tvoj prosvjed iz bilo kojeg razloga nelegalan. Još je i šokantnije pomisliti da i "najdemokratskija i najprogresivnija" država na svijetu može postati tiranija kada se egzistencija njezine vladajuće klase dovede u pitanje (pričamo o Njemačkoj i nacistima, primjerice). Liberalna demokracija naravno stvorena je itekako krvavo i revolucionarno - kada su kapitalisti svrgavali staru aristokraciju. Prizori giljotina na koje smo naviknuti kada pomislimo na riječ "revolucija" zapravo dolaze iz buržujske francuske revolucije.
Definirati modernu državu kao ništa više od kartela kapitalista koji se i dalje nasilno održavaju na vlasti zvuči šokantno, ako ignoriramo i povijest i sadašnjost. Kada liberalne demokracije nasilje koje konstantno izvoze na Globalni jug napokon dovedu unutar svojih granica - lako je pričati o "fašističkoj anomaliji". Komunisti su loši jer ti "žele oduzeti četkicu za zube", ali u kapitalizmu možeš ostati bez hrane i krova nad glavom ako ne radiš dva posla. Anarhisti su zli jer redovito pale kontejnere za smeće, ali kapitalistima je dopušteno spaliti planet. Ukratko, svaka optužba je priznanje - kada kapitalisti pričaju o ljevičarima.
"Revolucija je samo tren kada kapitalistički barbarizam postane preočit", neki bi rekli. Ne želim s druge strane stvoriti lažnu jednakost između ljevičara i kapitalista - socijalisti ne mogu oponašati kapitaliste i buržujske revolucije da uspostave socijalizam. Sistem je prilično mudro orkestriran tako da se može resetirati i perpetuirati, da klasni odnosi izviru iz i najmanje sjene kapitalizma. Buržoazija je imala stoljeća da razvije svoju moć, od skromnih trgovca, do merkantilista, do kapitalista. Moderni kapitalizam je vrlo mudro posložen da proletarijat onemogući od iste privilegije putem konstantnog nasilja. "Socijalizam koji zahtjeva stoljeća rada" samo raširenih ruku čeka da ga proguta kontrarevolucija. A da i ne spominjemo svijet koji će izgorjeti u međuvremenu.
Što je kapitalizam, a što socijalizam?
Posuđujem definiciju glavnih karakteristika kapitalizma iz knjige History of Economic Thought: A Critical Perspective, E.K. Hunt i Mark Lautzenheiser, koju preporučujem čitatelju. "Kapitalizam karakteriziraju četiri skupa institucionalnih i ponašajnih obilježja:
1) robna proizvodnja usmjerena na tržište (tj. proizvodnja namijenjena prodaji, ne direktnoj uporabi)
2) privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje
3) velik dio stanovništva koji ne može opstati ako ne prodaje svoju radnu snagu na tržištu (tj. klasne podjele i najamni rad)
4) individualističko, akumulativno i maksimizirajuće ponašanje većine pojedinaca unutar ekonomskog sustava (tj. individualistička patologija društva; atomizacija)
Zreli socijalizam - odnosno komunizam - dakle okvirno slijedi određenu formulaciju "od svakoga prema mogućnosti, svakome prema potrebi", plansku ekonomiju i radničko samoupravljanje. Socijalizam izvire iz kapitalizma, jer je kapitalizam po svojoj prirodi socijaliziran - kapitalistička ekonomija je u suštini razmjena proizvoda, a proizvodi su rezultat rada - dakle kapitalizam je razmjena rada. Makni kapitaliste kao posrednike, rad ostaje: radnici organiziraju ekonomiju kroz samoupravljanje. Socijalizam nije nacionalizacija ekonomije - inače bi "Bismarck i Napoleon bili socijalisti", kako upozorava Friedrich Engels.
Pošto je prema njegovoj definiciji država "instrument izrabljivanja najamnog rada", odnosno instrument izrabljivanja jedne klase nad drugom, u konačnici - socijalizam mora biti bez države. Uglavnom, ne očekujmo da će Narodna Republika Kina spasiti studenta Filozofskog fakulteta u Zagrebu od kapitalista - radnici moraju osloboditi sebe sami.
Edukacija Rose Luxemburg definira tri preduvjeta socijalizma:
1) kaos i krize kapitalističke proizvodnje
2) rastući socijalni karakter kapitalizma
3) organiziran i klasno svjestan proletarijat koji čini aktivnu funkciju socijalističke revolucije.
Socijalizam se dakle manifestira kao "povijesna potreba" rješenja kapitalističkog kaosa, s kapitalizmom kao svojim prethodnikom. Iz točke gledišta "revolucionarnog rješenja" kapitalizam je nemoguće "popraviti" ili reformirati i klasni konflikti koje on izaziva su nepomirljivi. Pošto je liberalizam (jedna od) ideologija kapitalizma, jedini pokret koji mu se stvarno može suprotstaviti mora biti socijalistički i u svojim metodama, i u svojim ciljevima.
Zadaća socijalista zapravo nije direktno rušenje kapitalizma, već socijalisti moraju preuzeti aktivnu ulogu među radnicima u njihovom organiziranju i buđenju klasne svijesti. Socijalisti se koriste agitacijom, propagandom, organiziranjem prosvjeda i štrajkova (ili se barem na njima pojavljuju). Idealno, s vremenom, radnici kroz praksu razvijaju klasnu svijest, a socijalisti ažuriraju svoju teoriju, s kojom ažuriraju svoju praksu. Još idealnije je da ne postoji razlika između socijalista i radnika, jer nositelji socijalizma nikad nisu akademici, intelektualci i partijski dužnosnici - već sami radnici.
Najosnovnija "revolucionarna postrojba" koju socijalisti mogu imati je - čitalački kružok (book club), okupljanja koje služe za čitanje i diskutiranje socijalističke literature. Kako Rosa Luxemburg objašnjava: "samo jednom kada je velika masa radnika naoružana znanstvenim socijalizmom, mogu li se sitno-buržujske inklinacije i oportunističke reforme pobijediti".
Dvojna moć i paralelne strukture
Kolektivna javna svijest obično je naviknuta razmišljati u dva ekstrema - da su mogući ili mirni prosvjedi, ili građanski rat. Za potrebe teksta, razlikujmo demonstracije od prosvjeda. Demonstracije su javna, fizička manifestacija nezadovoljstva, često s transparentima, javnim govorima i općenito su emotivno nabijeni izraz nezadovoljstva. Prosvjedi u sebe često kombiniraju i druge metode osim masovnih okupljanja. Masovne "mirne demonstracije" nose rizike same po sebi i nisu ikada toliko mirne koliko se čine. Prizori velikih demonstracija izgledaju impresivno iz snimaka dronova jer je iz zraka teže primijetiti one dolje koje batina policija.
Velike demonstracije u gradovima su također logistička noćna mora i predstavljaju ogroman rizik za demonstratore koje su nakrcati među relativno uske gradske ulice - jedan stampedo je dovoljan da dovede do ozbiljnih ozljeda, ili gore. Demonstracije nisu učinkovite same po sebi, već ako ih prate dugoročne blokade i štrajkovi najbitnijih institucija i industrija u državi - ovo definirajmo kao organizirano prosvjedovanje. Kada se država nalazi u krizi, jedan kolektivan udar (poput štrajka) može je u potpunosti paralizirati. U ekonomskoj krizi, država nema dovoljno resursa da se pravilno obrani, a u političkoj krizi dovoljno legitimiteta. Namjeran čin masovne neposlušnosti koji dovodi do potpune nefunkcionalnosti države, u cilju svrgavanja vlasti države od strane njenog stanovništva - je insurekcija.